Mladi u Crnoj Gori najduže u Evropi žive sa roditeljima – objavljuju domaći i regionalni mediji, pozivajući se na podatke Eurostata. Brojke kažu da se mladi u Crnoj Gori osamostaljuju kad više i nijesu tako mladi – sa 32 i po godine. Naravno, to je samo prosjek. Njega čine i oni kojima mame i tate obezbijede nekretninu u šesnaestoj, ali i oni što kod roditelja ostanu čitav život.
Hrvati se iseljavaju iz kuća svojih roditelja malo prije nego proslave 32. rođendan. Muškarci u Makedoniji napuštaju roditeljski dom tek sa 35,5 godina, ali se, biće, Makedonke ranije udaju pa popravljaju državni prosjek – odlaze kad imaju 31 i po godinu. Računice Eurostata pokazuju da mladi u južnijim zemljama Evrope ostaju duže kod roditelja, pa su Hrvatska, Italija, Grčka i Španija u vrhu liste.
Na dnu je liste sjever kontinenta, Šveđani i Danci osamostaljuju se u prosjeku kad imaju 21 godinu. Evropski prosjek je – 26 godina.
Logično je – mladi češće žive sa roditeljima ako su nezaposleni. Ali, prema podacima Ujedinjenih nacija, sa roditeljima živi i 53 odsto mladih koji su zaposleni.
U jednom podgoričkom domaćinstvu, na primjer od sedam članova rade njih šestoro, ali ne postoji šansa da se iko od njih odseli iako žive u maloj, dvosobnoj kući. Roditelji su prezaduženi jer su prije nekoliko godina renovirali kuću. Većina njihovih prihoda ide na vraćanje kredita. Najstariji sin radi svakakve poslove jer pokušava da obezbijedi puku egzistenciju za ženu i bebu koju su nedavno dobili.
,,Ne možemo da idemo da stanujemo ‘privatno’ jer su nam plate male i nesigurne. Ja sam od 18-e godine već promijenio desetak poslova. Poslovi su nesigurni – jednostavno te izbace kad im više ne trebaš. Kad treba da obezbijediš hranu, platiš račune, kupiš pelene, nema šanse da možeš zaraditi i za kiriju. Znam da ostali u porodici sad trpe zbog još jedne porodice u kući, ali u ovom trenutku ne mogu da uradim ništa. Pokušaću da odem u inostranstvo”, kaže naš sagovornik. Ni njegovi brat-sestra ne mogu da sebi od plate, koja ne prelazi 300 eura nađu podstanarski stan. ,,Mogao bih da platim samo neku sobicu. Pola sobe imam i ovdje i barem sam sa svojima. Bolje da pomognem njima nego da dam pare nekoj gazdarici”, kaže mlađi brat.
Podatak da u Crnoj Gori više od 80.000 zaposlenih prima platu do 250 eura, poznat je od ranije. Pozivajući se na informacije iz Unije slobodbnih sindikata CdM je ovih dana objavio da 36.639 osoba pima platu manju od minimalne zarade u državi koja iznosi 193 eura. Blizu deset hiljada ljudi prima minimalnu zaradu. Minimalna zarada u Crnoj Gori od 193 eura, utvrđena još 2013. godine, najmanja je u regionu.
Prema onome što se može vidjeti u oglasima, sobe u stanu mogu se iznajmiti za iznos od 80 do sto eura. Garsonjere se izdaju po cijenama od 120 do 250 eura. Jednosoban stan u privatnoj kući može se naći i za 190 eura. Ako spadate u onih 80 hiljada sa platom od 250 eura, treba da preživite sa 60. Pa se osamostali.
Dvosoban stan u Podgorici na Starom aerodromu koji se ne računa u eksluzivna naselja može se iznajmiti za 270 eura. To je više od pola prosječne plate koja je u maju iznosila 512 eura.
Ukupna vrijednost minimalne potrošačke korpe za jun 2018. godine iznosila je 636,4 eura. Izdaci za hranu i bezalkoholna pića su iznosili 261,0 eura, a za neprehrambene proizvode i usluge 375,4 eura.
Ako oba roditelja rade i primaju prosječnu platu, i ako se vjeruje Monstatu, dakle, može da se preživi.
,,Nezaposlena sam i živim sa roditeljima penzionerima. Nikako da nađem stalni posao. Uporno radeći poslove na određeno vrijeme stekla sam ozbiljno iskustvo, ali to ovdje nije na cijeni”, kaže Monitorova sagovornica i primjećuje da poslodavci ne žele da ulažu u kadrove, hoće potpuno besplatno da dobiju savršeno osposobljenu osobu koja će da radi za 300 – 400 eura.
,,Čak i ako ste spremni da se sa fakultetskom diplomom javite na oglas za mejsto ‘asistenta prodavača’ tražiće da vaše znanje engleskog bude – ‘fluentli’.” Pri tom, pored komunikativnosti i ljubaznosti i ostalih ukrasa, potrebna je vještina brisanja radnog prostora i ‘ostalog što mu naredi šef’, tako piše u oglasima. Povremeni poslovi mi nijesu rješenje, ali dobro dođu, da makar malo ‘oslobodim’ roditelje. Jasno je da o samostalnom življenju ne mogu ni da razmišljam, a kupovina ili iznajmljivanje stana je za mene fantazija”, kaže naša sagovornica.
U studiji ” (Ne)zaposlenost mladih u Crnoj Gori: Politike za povećanje zaposlenosti mladih” koju je prošle godine za UNDP uradio prof. dr Milorad Katnić, piše da je stopa nezaposlenosti mladih u Crnoj Gori 35 do 40 odsto. ,,Gotovo 10.000 mladih u Crnoj Gori je nezaposleno. Broj mladih koji su nezaposleni povećan je nakon ekonomske krize, međutim, i u godinama dinamičnog rasta (2007) nezaposlenost mladih je bila visoka i iznosila je 38,3 odsto”, piše u studiji.
,,Na nezaposlenost mladih, osim istorijskog nasljeđa i kulturnih obrazaca ponašanja, nivoa razvijenosti i faze ekonomskog ciklusa, presudnu ulogu ima regulatorni i poslovni sistem koji kreira država. Po značaju i uticaju, posebno se izdvaja regulativa na tržištu rada, sistem socijalne zaštite, poreski sistem i prava vezana za imovinu. Značajan uticaj na nezaposlenost mladih takođe ima i kvalitet obrazovanja i posebno njegova veza s tržištem rada”, piše u studiji.
Autor studije, bivši ministar finansija, zaključuje i da su mladi u Crnoj Gori, kroz obrazovni sistem i „veliku državu”, usmjereni na poslove u javnom sektoru i davanja iz javnog sektora. Većina njih nije spremna i motivisana za preduzetništvo, ličnu inicijativu ili rad u privatnom sektoru. ,,Da bi se ovo stanje promijenilo, presudno je mlade naučiti da pecaju, a ne davati im ribu. Ako mladi bez napora dobijaju ribu, onda neće biti motivisani da pecaju, pa čak i onda kada znaju. Zato je i dio rješenja uskratiti im „javne” fondove, od kojih postaju zavisni i razmaženi, kako bi bili motivisani sami da love”. Slikovito. Bilo bi još slikovitije da je objašnjeno šta treba da ,,love” oni koji nijesu rođeni sa darom za preduzetništvo. Široke su perspektive: posao čistačice koja govori engleski u privatnom sektoru ili zaposlenje kod preduzetnika u poslu trgovine drogom na radnom mjestu – sitni diler.
Koliko ljudi – toliko priča. Jedan od naših sagovornika bije bitku sa sobom : kako da roditelje ubijedi da želi da samostalno živi, ali ne ovdje nego u inostranstvu.
,,Živim sa roditeljima, imam 29 godina i pokušavam da se osamostalim, ali ne ide. Imam brata i sestru i svi smo još sa roditeljima. Kad smo bili mali živjeli smo u baraci zajedno sa stricem i strinom. Nas sedmoro u 36 kvadrata. U međuvremenu smo napravili kuću, sad živimo normalno, ali je za moje roditelje neprihvatljivo da se ja odselim. Imao sam priliku za to dok sam se bavio sportom, ali su moji roditelji bili isključivi. U ovom trenutku nemam novca da kupim stan , ali bih mogao da ga obezbijedim povremenim radom u inostranstvu. Međutim, i ako zanemarim pritisak roditelja, nijesam siguran da želim da ovdje imam stan. Ne znam šta bi mi rješavanje tog pitanja donijelo u okruženju u kojem ne znate hoćete li biti sučajno upucani na ulici, hoćete li biti nesavjesno liječeni, ili nepravedno optuženi i osuđeni. Ponekad satima razmišljam o tome i mislim da neću ostati ovdje, ma koliko to razočaralo moje roditelje. Ostanak ovdje posebno bi bio sebičan prema porodici koju želim da formiram”, kaže još jedan naš sagovrnik.
Naravno, jedno od rješenja za one koji žele da odu iz roditeljske kuće je – podizanje stambenog kredita. Od milja se to ovdje može zvati ,,robija”. ,,Kad platim ratu za kredit, račune i sve ostale rate, jer zbog nedostatka novca stalno nešto kupujem ,,na rate”, ne ostane mi novca ni da preživimo deset dana u mjesecu i to sa brižljivo osmišljenim troškovima. Da bi se doguralo do naredne plate, moram raditi dodatni posao”, objašnjava Monitorova sagovornica koja otplaćuje stambeni kredit. Za stambene kredite građani Crne Gore bankama ukupno duguju 367 miliona eura.
Nije da izbora nema – možeš da se prodaš banci ili vlasti.
Dobro plaćen posao i krov nad glavom pod veoma povoljnim uslovima su, zapravo dostupni. Za početak, neophodno je da uzmete člansku kartu neke od partija u vladajućoj koaliciji. Najsigurniji je najjači koalicioni partner iako određen broj ljudi iz satelitskih partija takođe može, ako se u pravom trenutku nađu na pravom mjestu, da izuzetno dobro prođe. Partijska knjižica, koja godina radnog staža i eto ,,kadrovskog” stana ili različitih umanjenja koja u opštini Podgorica na primjer, mogu da budu i do osamdeset odsto vrijednosti stana. Ponekad je čudno da u ovoj državi nijesu svi ljudi upisani u DPS. Lakše se živi.
Ko neće da ga paze i maze mama i DPS – ko mu je kriv.
Miloš BAKIĆ
DANAS, SJUTRA3 sedmice
INTERVJU4 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
Izdvojeno1 sedmica
INTERVJU3 sedmice
OKO NAS3 sedmice