Početkom nedjelje je obznanjeno da, na kraju avgusta, državni dug Crne Gore iznosi milijardu i 850 miliona eura. Prema računicama iz Ministarstva finansija to je 52,5 odsto očekivanog bruto društvenog proizvoda (BDP). Sa iste adrese stigao je i podatak da je, u odnosu na jul, dug povećan tek nešto manje od jedan odsto (oko 18 miliona eura).
Država se, dakle, u avgustu svakodnevno zaduživala brzinom od nekih 600 hiljada eura, odnosno, skoro euro po stanovniku. Potom smo, po povratku sa godišnjih odmora članova Vlade Mila Đukanovića, ubacili u novu, veću brzinu. Novac se sada traži od domaćih i stranih banaka, međunarodnih institucija, investicionih i razvojnih fondova, emitovanjem novih državnih zapisa… A kulminacija bi tek trebalo da uslijedi naredne godine, ukoliko se obistine najave da će Crna Gora od kineske Eksim banke uzeti kredit od 800 miliona eura za gradnju prve dionice autoputa.
Samo taj posao bi, prema računicama statističara Svjetske banke, nivo javnog duga Crne Gore podigao za dodatnih 23 odsto, na približno 75 odsto BDP-a. Tako bi se, jednim potezom, Crna Gora svrstala u red visokozaduženih zemalja i prekršila tzv. Mastriške kriterijume prema kojima gornja granica državnog zaduženja ne smije biti veća od 60 odsto BDP-a.
Sve to važi pod uslovom da su i ovonedjeljni podaci o nivou državnog zaduženja zaista tačni. Razloga za sumnju ima.
,,Crnogorski javni dug zajedno sa garancijama iznosi 2,32 milijarde eura ili 69,64 odsto BDP-a”, pokazala je Analiza održivosti javnog duga koju je Vlada usvojila 21. marta ove godine. To se, navedeno je, ,,odnosi na dug države, preduzeća u njenom većinskom vlasništvu i garancije kojima je Vlada bila žirant za tuđe kredite”. U paketu su publikovani i podaci koji su pokazali da je, prema tadašnjim računicama, državni dug iznosio 1,7 milijardi, dok su preduzeća u većinskom vlasništvu države dugovala dodatnih 250 miliona. Državne garancije, koje su u tom trenutku težile 372,7 miliona, knjižene su posebno, ali se dobar dio njih (Kombinat aluminijuma) već preselio u državni dug.
Nepovratno su, očito je, prošla vremena sa početaka državne nezavisnosti kada se (i tadašnji) premijer Milo Đukanović sa predizbornih skupova hvalisao kako za njegovu Vladu ,,pare nijesu problem”. U vrijeme kada se Đukanović prvi put politički penzionisao i posvetio razvoju vlastitih poslovnih ideja državni dug je iznosio 27,5 odsto BDP-a Crne Gore.
A onda kreće manija zaduživanja. Da li slučajno ili ne, period nekontrolisane jurnjave za kreditima poklapa se sa donošenjem Zakona o državnoj pomoći kojima je definisano da Vlada probrane kompanije može pomagati davanjem subvencija, poreskih olakšica, kreditnih garancija, ustupanjem dobiti (dividende), otpisom duga, prodajom državnih nepokretnosti po nižoj ili kupovinom za račun države po cijenama većim od tržišnih. Prva banka, Željezara, KAP, Željeznica, EPCG, Vektra, MiRai, Bemaks, Sveti Stefan, uskoro su se našli na popisu privilegovanih kompanija (vlasnika) kojima je država pomagala i kapom i šakom. A najčešće bez bilo kakve analize o stvarnim dometima te pomoći i njihovim učincima na crnogorsku privredu.
Otud su dva od tri najveća korisnika državne pomoći (Željezara i KAP) i pored izdašne pomoći stigli do bankrota, Fond PIO je preuzeo ulogu socijalnog centra dajući uhljebljenje hiljadama prekobrojnih radnika, poreskim obveznicima je na pleća svaljen tuđi dug veći od 150 miliona eura, a nalogodavci i izvođači pljačke i dalje su na državnim funkcijama, odakle – zagledani u svijetlu budućnost – bdiju nad Crnom Gorom. I njenom imovinom.
Rezultate te politike vidimo. Samo za plaćanje dospjelih kamata Crna Gora je ove godine morala obezbijediti 70 miliona eura. Prije šest godina, 2008. godine, državni trošak za kamate bio je tri puta manji – 22,5 miliona.
Zato nikoga nije iznenadio nedavno objavljen podatak da se Crna Gora, prema procentu zaduženosti zemlje u odnosu na BDP, nalazi na trećem mjestu u regionu – iza Srbije i Hrvatske (njihov količnik dug/BDP je nešto veći od našeg – 57,7, odnosno 53,6 odsto). Na začelju ove liste nalaze se Makedonija (34,1 odsto) i Bosna i Hercegovina (34 odsto). Skoro pa dva puta manje od nas.
Pride, nije za utjehu ni činjenica da je Hrvatska trošeći pozajmljeni novac stigla do EU i napravila mrežu auto puteva koja je njihovu turističku ponudu na Jadranu potencijalnim gostima iz srednje i zapadne Evrope podigla na sasvim novi nivo. Srbija je, za razliku od nas, sačuvala svoje privredne bisere – Telekom i Elektroprivredu – tako da će makar jedan period budućeg bitisanja prebroditi uz pomoć prihoda od privatizacije. Mi smo te šanse, i bukvalno, već pojeli i popili.
Ostalo je samozavaravanje. nada da bi se vrijeme globalne jagme za nekretninama uskoro moglo ponoviti, makar u nekom malo blažem obliku. Do tada nema druge nego da slušamo priče sadašnjih i bivših zvaničnika. ,,Može se ustvrditi da je Crna Gora u periodu izrazitog rasta javnog duga”, kazuje sadašnji savjetnik premijera Đukanovića, ,,u određenom smislu ispunjavala zlatno fiskalno pravilo i da je ukupno novo zaduživanje bilo usmjereno u razvoj, tj. u kapitalne projekte”. Bilo bi još bolje kada bi neko pobrojao te kapitalne projekte od ’08. do danas vrijedne jednu i po milijardu eura. Makar to bilo i u određenom smislu.
Ministar finansija Radoje Žugić je, koliko proljetos, najavljivao da će se država ove godine zadužiti samo 220 miliona (umjesto budžetom predviđenih 250), a ni taj novac neće, govorio je, potrošiti već će dio sačuvati kao rezervu. Država je već uzela više od 350 miliona kredita. I traži još.
Sada nam, ne skrivajući ponos, Žugić nabraja koje su sve banke spremne da nam pozajme još neku stotinu miliona (ponovo za KAP, prenose mediji, iako se taj jedan te isti dug vraća, čini se, po treći put). Kamata sitnica – 5,75 odsto godišnje plus tromjesečni Euribor i provizija za obradu kredita od pola procenta (obradu kredita ne naplaćuju više ni sve ovdašnje banke).
Njegov kolega ministar poljoprivrede Petar Ivanović lebdi od sreće što je iz Arapskih Emirate obezbijedio 50 miliona kredita. Taj novac će, sva je prilika, završiti u pogonima Vektre, odnosno džepovima Dragana Brkovića, i njegovih povjerilaca. Što znači da građani Crne Gore od tog posla, praktično, neće imati baš neke koristi. Recimo da sve to liči na vrijeme kada je Ivanović, doduše kratko, kao predsjednik borda rukovodio Hipo bankom. Samo što ovoga puta ceh neće plaćati Austrijanci nego Crnogorci.
Iako bi morao imati svoje mjesto u priči o bankrotu KAP-a ili dugovima EPCG ministar ekonomije ima zanimljivija posla. On u Beogradu, na sastanku Savjeta ministara Energetske zajednice, ima izlaganje na temu Implementacija sporazuma. Da prisjetimo zaboravne – implementacija je ono kada je državni Elektroprenosni sistem proljetos krao struju. Prvo od zemalja iz okruženja, a kad je tamo falilo i od svih drugih uključenih u sistem interkonekcije. Sve dok nam iz Brisela nijesu zaprijatili kidanjem veza ukoliko smjesta ne zaustavimo krađu (otimačinu) i ne platimo kradeno. E, to je sporazum.
Kako ministri tako i premijer. Između Obame i Dačića. Malo oko hrama sa Amfilohijem, pa na Lovćen kod Njegoša. O integracijama sa Fileom i Kacinom, pa o novim tranzitima i medijskim manipulacijama sa Canetom i Bebom. Samo da se javno ne pominje bezdan u državnoj kasi. I podaci poput onoga da polovina zapošljenih u Crnoj Gori prima platu manju od 250 eura. Kada je prime. Ali, kako bi rekao premijer – pare nijesu problem.
Zoran RADULOVIĆ
DANAS, SJUTRA3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
Izdvojeno1 sedmica
INTERVJU3 sedmice
OKO NAS3 sedmice
HORIZONTI3 sedmice