Govoriti razumljivo, dakle tako da te svi razumiju odmah i bez imalo muke, nije kvalitet koji bih ja stavio na pet prvih mjesta. Ni u običnom razgovoru, još manje u književnosti. Jasan govor je kao bistar i plitak potok: svako ga može lako pregaziti ali niko u njemu ne može naučiti da pliva! Da ne budem pogrešno shvaćen, jer gle, evo već vidim vir u koji neoprezan čitatelj može lako upasti. Ne kažem ja da dobar govor treba biti nerazumljiv, nego da ne treba biti odmah i lako razumljiv! Nivo obične konverzacije, to je bistar i plitak potok; plitak i mutan potok, to su nerazumljiva trabunjanja i ordinarne gluposti. Ali govor vrijedan slušanja (a stoga i vrijedan govora!), jeste kao bistra a duboka voda. U bistroj i dubokoj vodi najbolje se uči plivati. Dobar govor je kao duboka a bistra voda: vidiš mu dno ali ga ne možeš dosegnuti! Samo tu shvatiš jasno kolika je dubina nad kojom plivaš.

Ili ploviš! Ko zna govoriti, zna plivati; ko umije ispjevati pjesmu, taj je naučio ploviti! Pjesma je viši govor, u pjesmi je tajna opstanka, jer samo pjesmom plovimo po površini prozirne a beskrajne dubine okeana zvanog život. ,,Od onog što preostane poslednje, uzima pjesnik!” Eto jedne jasne ali duboke i stoga nipošto lako razumljive Helderlinove riječi. Materijal pjesme jeste ono što poslednje pretekne, što nadživi: trenutak, dan, ljude ili svijet. Od onog što sagori preko dana, sačinjena je noć. I iz onog što ne zgasne u ugarku noći, razbukta se vatra novog dana! Na kraju svakog dana, ostane nešto u čemu ne utrne žeravica. U tome je sačuvano, sadržano, sažeto sve ono najbolje iz cijelog dana.

Kralj je mogao reći: ,,Poslije mene – potop!” Ali pjesnik zna da je istina drugačija. Svijet ne završava smrću kraljeva. Zato je pjesnik i rekao: ,,Poslije potopa – pjesma!” Svaki novi dan je po jedan novi potop za koji se pjesmom izgradi po jedan novi Nojev korab, po jedna nova Nuhova gemija! Svako jutro, praskozorje, svanuće, jeste trenutak u kom se iz bezdane tmine na ljubičastom horizontu svjetla, ocrta daleki vrh Ararata na koji ćemo tog dana srećno pristati! Iskrcati se, naseliti zemlju biljem i nastaniti je životinjama koje su s nama srećno doplovile. I tu ćemo ostati. Do nove noći, do novog Potopa.

I dok god uspijevamo dočekati zoru, znači i da smo uspjeli ispjevati još jednu novu pjesmu, da smo sačuvali sve ono najbolje, da smo skupili svo sjeme i prizvali sve životinje, ukrcali ih na naš korab i opet se zaputili do novog kopna koje negdje daleko štrči iznad vode beskrajne pučine. Taj korab je naša pjesma, što se o vlaknu preživjele krvi ljulja i plovi, kao o vlati trave o kojoj se njiše cijela stepa u nedogled.

Ima pjesnika koji sabiraju građu za svoju arku od dnevnog, a ima i onih koji saberu to što opstane i preostane od cijele jedne godine. Ona najveća, najbolja, ona u pravom smislu poslednja pjesma, Pjesma nad Pjesmama, moraće uzeti za svoju građu samo ono što je ostalo poslednje od poslednjeg! I poslije Sudnjeg Dana, i poslije Kijametskog Dana, od onog što je preostalo, ispjevaće se prava pjesma ovoga svijeta. Sve druge pjesme su materijal od kog će ta pjesma ispjevati samu sebe!

Neprestano raste zaborav, nadolazi kao voda velikog potopa. Sve bi potonulo, svijet bi prekrila voda zaborava, da nije pjesnika koji ono što preostane od svakog dana, ugrade u svoje pjesme. Premudri pjesnik, stariji od svijeta, daleko i visoko u planini do koje niko nije došao, sakuplja riječi svih pjesama, sabire ih u svom umu i sklada od svake izgovorene pjesničke riječi, stih po stih i strofu po strofu, za onu pjesmu koja će ostati i kada svijeta više ne bude.

Ali, sada budite pažljivi! Pošto Od onog što preostane poslednje, uzima pjesnik! – onda će u toj pjesmi biti sabrano sve što je u svijetu opstalo od svakog pojedinačnog dana, pa će tako, kroz opstanak pjesme opstati i svijet, i sve što je bilo najbolje od svih njegovih dana! Jer ono što je jednom dočekalo zoru a da se nije ugasilo, nikada se neće ni ugasiti.

Ferid MUHIĆ