Veliki kontrakt, novi društveni ugovor za XXI vek, koji bi, za početak, morao da spreči nuklearnu i svaku drugu apokalipsu, koja nam svima jednako preti, daleko je čak i od svog sopstvenog začetka. I to kako kada je reč o samoj svesti, tako, još više, i kada je reč o glavnim akterima, profilima i kapacitetima, koji bi trebalo da ga donesu. I to je ono što najviše zabrinjava.
Najpre, o svesti. Autor ove kolumne se seća, kako je na vrhu tadašnje globalne pobune, krajem 1960-ih, pa i deceniju-dve nakon toga, zahtev pobunjenih, ali i najnaprednijih profesionalaca, naučnika i eksperata, bio ne ograničavanje širenja, kao što je to slučaj danas, nego potpuna zabrana i uništavanje, svakog oblika nuklearnog oružja i naoružavanja. U tom smislu, samo se nazadovalo. Slično stoji i sa najvećim brojem ostalih pretnji.
Ali ovakvo nazadovanje ima i svoje objašnjenje. Pod lažnim imenom takozvane neoliberalne ekonomija, u poslednje tri decenije, dogodio se uspon, a onda i krah, mada još uvek ne do kraja, ultra-monopolističkog, oligarhijskog i apokaliptičkog poznog kapitalizma. I odgovarajući, negativni preobražaj, sva tri glavna aktera, naše aktuelne drame. I levice, i desnice, i centra dakle.
Najpre, levica. Ona se samoraspala, tako da danas još uvek postoji, samo u obliku svojih nemoćnih i bespomoćnih imena i ostataka. Nakon konačnog sloma komunističkog krila 1989., do konačnog sloma socijaldemokratskog krila levice, došlo je upravo u naše vreme, u poslednjih godinu-dve. Sa samoskrivljenim porazom Demokratske stranke na predsedničkim izborima u SAD 2016., i sličnim porazom Socijalističke partije na predsedničkim izborima u Francuskoj 2017. I sa sličnim trendovima i ishodima u najvećem broju drugih, posebno evropskih socijaldemokratija. A sve ovo, naravno, samo kao konačni ishod, trodecenijskog procesa klasne i političke izdaje, koje su ove stranke napravile, kada su manje ili više otvoreno, prešle na stranu desnice, to jest „neoliberalne” ekonomije.
Zatim, desnica. Ni ona više nije ono što je bila. Njen uspon, samo je privremen i prividan. A bliska i dalja budućnost totalitarna. Slučaj Republikanske partije u SAD, nakon pobede Donalda Trampa na predsedničkim izborima 2016., više je nego ilustrativan. Uprkos pobedi, i, u istoriji SAD, retkoj, pa makar koliko privremenoj i prividnoj, partijskoj svevlasti, u Kongresu, u Beloj kući, i u Vrhovnom sudu, ova GOP, „grand old party”, velika, stara partija, nije više ni velika, ni (ona) stara, ni jedna (partija). To je sada tamo samo jedan veliki i nepregledni konglomerat, haos i neizvesnost. Slična stvar je i sa desnicom u Francuskoj, nakon poslednjih predsedničkih izbora 2017.
I na kraju, centar. Koji je, zapravo, lažan, ili, kako ga je pre nekoliko godina nazvao lucidni Tarik Ali, „ekstremni centar”. Zbog toga što ovaj „centar”, već tri decenije, u sebe usisava, a onda i poništava, i sada već bivšu levicu, i uskoro bivšu desnicu, i tako sve pretvara u onog novog, dolazećeg i velikog totalitarnog monstruma. Koji je danas naša najveća pretnja. Naš najveći, najsuroviji i najopasniji jahač apokalipse.
Negativni preobražaj naših glavnih aktera, koji se dogodio u poslednjih trideset godina, a koji je gore tek ugrubo naznačen, objašnjava onaj niski nivo svesti, kapaciteta i akcije, koji je toliko neophodan, za naš novi, Veliki, anti-apokaliptički kontrakt. I istovremeno upućuje na dug i težak ali jedino moguć put opstanka.
Milan POPOVIĆ