Povežite se sa nama

BAŠTE BRIGANJA

Opstala sam bez teksta

Objavljeno prije

na

Nije smrt ono najgore. Najgore je kada umreš, a sutradan moraš opet među ljude.

 

Provincija. Tako grubo naherena reč za one zvonike malih mestašaca, gde ljudi već do šest obave pola nečijeg urbanog života. Izraz “prosta većina” me oduševljava od malena. Kad god poželiš da se probudiš kao neko drugi, shvatiš koliko si postao pogrešan i nemoćan, jer svaka tvoja želja koju je trebalo da živiš, svela se samo na način kako da pobegneš. Srbija vam stavi omču oko vrata i postavi stolicu, ali čeka da je sami izmaknete. Znate šta obožavam? Kada se iz gomile govana izvuče neki mučenik kome glava viri slučajno, a nama se kaže: „E vidite kako ipak može?“ Kažu, na zapadu je skupa stanarina, skupe nekretnine, preskup vrtić, skupo meso. Roditelji retko finansijski pomažu decu da reše stambeno pitanje. A ovde je jeftina pa zato pola Srbije živi u šezdeset kvadrata sa ženom, dvoje dece, mamom, tatom, babom, razvedenom sestrom, njenom decom, tetkom i njene tri mačke. Pitate se kako smo se navikli na blokirane ulice, haos u saobraćaju, medijski mrak i izborne manipulacije? Pa, mi smo se posle nedelju dana navikli na bombardovanje, a nakon mesec dana sirenama tepali Šizela i Smirela. Mislite da je ovo slučajno?

Ako ništa nije slučajno, nije ni prolaznik. Mi što nismo bili na nekim lepim mestima, imamo tu sreću da ne moramo da se vraćamo ovde. Ima nekih situacija u životu kad više nije važno da li će im kraj biti tužan ili srećan. Važno je samo da dođe. Da završi. Da prestane.

Jedno jutro se samo probudiš i vidiš da su sva skretanja prošla. Ostaje samo nepregledno ravno ali hej, nikad lepši horizont. Širok i dug osmeh. Vidite, veličina je bitna.

Neki dani su jazz. Ako ste srećnici, onda je kvartet sa trubom i klavirom. Za dvoje. Za poneti. I dodir spada u osnovne ljudske potrebe. Od rođenja dodir smiruje, teši, ohrabruje. Bez dodira čovek ne postaje i ne ostaje kompletna ličnost. Slično je i sa razgovorom.

A šta se to može dokazati pred ravnodušnima? Oči moraju biti ili gladne ili prepune da bi videle.

Ovo je neka noć sa rasprodaje u kojoj nisam sasvim prisutna. Skinula sam sve sa sebe osim godina i uspomena. Laka je noć na meni, kosti mi pucaju. Utvrdila sam je, podigla bedeme, iskopala rovove i zapalila vatru oko njih. Nije smrt ono najgore. Najgore je kada umreš, a sutradan moraš opet među ljude.

Amerikanci imaju slatke snove… Nama su noći lake. I zemlja nam je laka. I sve to nekako lako ide kod nas…

Sva sreća što ne napišem polovinu gluposti koja mi padne na pamet, a za ovu drugu, praštajte. U sekundi mogu da odlučim da li da progovorim ili da prećutim. Al pusto žensko…

 

P.S. Niko nije toliko lud da nekom ne može biti zbunjen.

 

Nataša ANDRIĆ

Komentari

BAŠTE BRIGANJA

Žvaće nas krezubo vrijeme

Objavljeno prije

na

Objavio:

Traganje za srećom često nazivaju i upornim pokušajima čovjeka da pronađe dovoljno uvjerljivu zabludu u kojoj bi mogao da se na neko vrijeme nastani

 

 

Pogledom kroz pendžer utvrdila sam da se svanuće dogodilo. Okružena sam ljudima koji biju male i velike bitke sa sobom, okruženjem, sistemom i nisam dobra podrška jer me nema dovoljno. Kada neke stvari nisu baš najjasnije, najbolje je pomeriti se malo… Da li ću jednog dana žaliti što nisam rekla sve što sam imala, ili će vreme pokazati da je to ipak bila dobra odluka? Dileme kišnog ponedeljka, a i inače.

Sluđuje me stalni osećaj izmeštenosti. Moje želje i potrebe krojile su stvari i dovele me ovde gde sam. Za dobro i loše odgovorna sam sama i nemam nikome drugom bilo šta da prebacim. Izađem do grada, gužva u saobraćaju, ljudi non stop kukaju, buka i stigne me umor. Dođem kući, raskomotim se, u frižideru hladno mleko, omiljena serija ili dobra knjiga. Tako sam ukapirala da nisam asocijalna. Ja sam srećna. Traganje za srećom često nazivaju i upornim pokušajima čoveka da pronađe dovoljno uverljivu zabludu u kojoj bi mogao da se na neko vreme nastani.

Trebalo bi da bude kao u bajci „Baš Čelik“, koja, između ostalog, govori i o tome da harmonična društvena zajednica nije ona u kojoj nema zla, nego ona u kojoj zlo postoji, ali je zatvoreno, žedno i svezano. To uostalom važi i za čoveka, valja prvo biti svestan zla u sebi, a onda imati i snage da ga kontrolišeš. Ne znam sad da li da idem u p… peršun, peršun, ili na kraj sveta, uvek neka teška pitanja. Ako je jezik bogata trpeza sa koje misao izabira sastojke kojima će utoliti svoj izražajni apetit, psovke su smeštene među delikatesom, pod oznakom: verbalna aroma. Što bi Edgar Allan Poe rekao: „Reči nemaju moć da zadive um bez finog užasa svoje stvarnosti“. Imam pravo da kažem… bez dlake na jeziku i mozga u glavi… Nekako uvek ide zajedno. „Pravo štiti ličnost od pretenzija zle volje. Pravo čini slobodu ljudske ličnosti nezavisnom od vrlina i poroka drugih ljudi, od njihovog moralnog nivoa, od njihove samovolje. Pravo omogućava slobodu ličnosti čak i kada je tu opaka zla volja ljudska.“, Berđajev, Filozofija nejednakosti.

Idu neki bolji dani. Grčevito ću se držati za tu misao.

Zaroniš u dobar razgovor, uživaš malo, posle te dizalicom izvuku i srećnog ostave da se sušiš na suncu.

P.S. Kod komšije otirač večito stoji ukrivo. To mi namerno radi.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Stranputice uspomena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Da je život onda, davno, bio mudriji  i skrenuo u drugom pravcu, znala bih danas da se radujem vremeplovu, a ovako mi je koža sve više tijesna i previše često mi se samo žmuri

 

 

Ubrala sam divno poljsko cveće danas. Cvet po cvet, i dobiješ buket svojih radosti, osmeha i prepuštanja. Navikneš da budu tu, u tvom životnom prostoru, pa se sve šareni i miriše na sunce i svetlost. I odjednom, za drugo i ne znaš. Čak i kad se naoblači, oblake više ni ne vidiš, od prelamanja boja u svojoj duši.

Slava svim voćkicama postradalim u aprilskom mrazu. Prvo je došao po kajsije, šljive su ćutale, kad je došao po šljive, višnje su ćutale, sad kad dolazi po višnje, jabuke ćute… I jutros je onaj čudni i sve manje ofucani pas došao da ga nahranim. Oči ima svetle i u njima najtužniju bosa novu, to pseto je videlo svašta!

Danas nisam kliknula niti na jedan članak koji bi me snabdeo krajnje nebitnim informacijama iz sfere koju ne pratim i koja me ne zanima. Mom putu duhovnog uzdizanja je konačno došao kraj. Da je život onda, davno, bio mudriji  i skrenuo u drugom pravcu, znala bih danas da se radujem vremeplovu, a ovako mi je koža sve više tesna i previše često mi se samo žmuri. Kad razmišljam namrštim se, a brdo između obrva raste kao perunike u proleće. Misaoni tok (monolog u glavi) tokom razgovora u poslednje vreme: „Preskoči tu prvu rečenicu što ti je pala na pamet. O, preskoči i tu drugu. I treću. I četvrtu. Znaš šta? Samo stegni zube da ne izleti nešto i lagano klimni glavom.“ Savetujem i svakom svom detetu: „Ni slučajno nemoj da razmisliš, proveriš, bar udahneš. Skači odmah na prvu, prosipaj žuč, drvlje i kamenje i ne razmišljaj o posledicama. Najgore što može da se desi je da se vidi koliko si glup/a. Kao da je to nešto strašno…“ Malo sam ovakva zbog prirode i genetike, mnogo više zato što sam tako htela.

Iza nepoznavanja istorije vreba mogućnost za ponavljanje grešaka, iza poznavanja strah od ponavljanja, pa onda i propuštanje prilika. Neka dva vuka u meni, nebitno. „Država je u krizi ako mora da šteluje svoje izbore, al je u mnogo većoj krizi kad hoće, a ne  može da ih našteluje“, tutnuo mi je ove reči jednom priliko deda, ne pridajući im ni sam značaj, izgovarajući ih skoro kao da ih krije, kao da mi daje neki dinar “da mi se nađe“.

Umorna sam… Samo nisam bila svesna, koliko. Koliko me nema… Koliko me je ostalo, negde, usput… Makar mirše poljsko cveće.

P. S. Neki pričaju, a neki samo umeju da govore, pa to zloupotrebljavaju.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Um nije dugme

Objavljeno prije

na

Objavio:

I kao što se korijenje bori sa asfaltom, tako se svaka tišina bori za svoj pogovor, nekad samo nestane, kao rijeka ponornica

 

 

Jesu li se ovo pomerile samo kazaljke na satu ili vremenska zona. Hladno, mračno, jezivo. Proleće je došlo, svi smo u opasnosti… Budite na oprezu, ne slušajte srce! Ovog jutra me je svetlošću obasjao plašljivi i ofucani pas koji je samo pronjuškao veknu hleba u mojoj kesi i okrenuo se, neće on da spusti kriterijume ni kad je u najvećim mukama. Kada malo bolje razmislim, imam sve što mi treba i jedino o čemu razmišljam je kako to i da zadržim.

– Kako tako olako pređeš preko nekih stvari?

– Zato što sam matora i znam da koliko tu ima karaktera, toliko ima i rano usvojenih obrazaca. Nisu svi društveno nevešti, loši ljudi. Ima onih divnih koje nije imao ko da nauči lepom ponašanju, a to teško ide kad odrasteš. Želje koje ni u glavi ne smeš jasno da formulišeš, a kamoli naglas da kažeš. Sujeverje kad mu se najmanje nadaš. Svaka tišina ima veliki predgovor. Celo jedno detinjstvo, šarena polja, držanja za ruke, bezazlenu veru, arhetipe slikovnica. I kao što se korenje bori sa asfaltom, tako se svaka tišina bori za svoj pogovor, nekad samo nestane, kao reka ponornica.

„Ćutanje je teže od laži, jer čak i najveća laž podrazumeva ma i najmanju meru istine, a ćutanje čak i nju ignoriše.“ Borislav Pekić, Marginalije i moralije

Obožavam bajke, basne, mitove… Kažu da je u osnovi svakog zrno istine. Često se pitam da li je veština pripovedača isplela magiju oko neke totalne idiotarije i učinila je izuzetnom ili je magija sama porasla i stvorila priču? Mitovi su stariji od pisma, tako da su kroz usmeno prenošenje dobijali nadgradnju. Pojavom pisma polako su zapisivane verzije koje danas znamo kao konačne. No, može se zamisliti da su talentovaniji propivedači u tom dugom nizu dodavali elemente koji su čista magija. Moć reči. Neprolazna. I nenadmašna.

Ponela sam se sinoć žutinom krema od domaćih jaja, gledajući neki video recept jedne šumadijske domaćice i obećala ukućanima princes krofne, jerbo i imi imamo domaća jaja, pa ’ajd da napravim i danas shvatila koliko je jutro pametnije od večeri. Ali, nema sad rekla-porekla, nego taknuto-maknuto, ne kukaj, baba, nego pravi! Vidim tako nešto lepo, zasijaju mi oči, praktično zamašćene kao da su jele burek. Reljef i podneblje te isklešu za svoje prilike, uzalud šaraš po koordinatama i prkosiš sopstvenom obrisu, nema tu bežanja.

P.S. Vrane u polju ispred moje kuće, pored hrane, zahtevaju da im sve detaljno ispričaš o životu.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo