Povežite se sa nama

MONITORING

OPOZICIONI MINISTRI U ĐUKANOVIĆEVIM VLADAMA: Iskustvo koje opominje

Objavljeno prije

na

Treći put od 1990. i obnove višepartizma u Crnoj Gori, opozicija će imati priliku da delegira svoje predstavnike za Vladu u kojoj će glavnu riječ imati DPS.

Nakon što su rat, međunarodne sankcije, šverc, hiperinflacija i piramidalne štedionice obilježili prvi (dvogodišnji) mandate prve vlade premijera Mila Đukanovića, započet u februaru 1991. godine, tadašnji čelnici DPS-a (Momir Bulatović, Svetozar Marović i Đukanović) odlučuju da podijele odgovornost sa političkim oponentima, iako je njihov DPS na izborima dobio većinu potrebnu za samostalno formiranje vlade.

Prethodno, kraj mandata ove vlade na svojim mjestima nijesu dočekali ministri policije, inostranih poslova i privrede: Pavle Bulatović, Nikola Samardžić i Vojin Đukanović. Zamijenili su ih Nikola Pejaković, Miodrag Lekić i Miodrag Gomilanović. U ovoj vladi Đukanović nije imao ministra finansija. Ionako su sve bitne odluke donošene u Beogradu.

Njegovom pozivu da uđu u vladu narodnog jedinstva u proljeće 1993. odazvali su se Narodna stranka (potpredsjednik vlade Rade Puco Perović i ministar bez portfelja Ranko Kadić), Liberalni savez (ministar uređenja prostora Miodrag Burzan i ekologije Vukić Pulević) i SDP (ministar pomorstva i saobraćaja Jusuf Kalamperović). Opozicioni lideri su ubrzo vidjeli da u ovoj vladi predstavljaju dekor, pa su do kraja godine pomenuti ministri izašli iz vlade. Sa izuzetkom Rada Perovića kome se mjesto potpredsjednika toliko dopalo da je u Đukanovićevom kabinetu ostao – po cijenu isključenja iz NS – sve do kraja mandata ove vlade (1996. godine). Na sličan primjer partijske neposlušnosti morali smo čekati duže od dvadeset godina, do prošlog ljeta, kada su Vujica Lazović i Ivan Brajović odbili zahtjev svoje, tada već bivše partije, da napuste vladu i ,,oslobode” mandate koje su uzurpirali sa liste SDP-a. Pošto je Đukanović i ovog puta, nalik na ’93-u, stao na stranu svojih saradnika gazeći međupartijske dogovore, to je bio povod za raskid skoro 19 godina starog političkog saveza DPSDP.

Da se još malo vratimo na prvu višestranačku vladu u Crnoj Gori. Pored ostalog, nju ćemo pamtiti po prvom (i do danas jedinom) uhapšenom ministru. Ministar poljoprivrede Branko Abramović smijenjen je i uhapšen istog dana, da bi na suđenju bio oslobođen svih optužbi.

Ispostavilo se da je njegov grijeh, u stvari, bio to što je pokušavao da se suprotstavi finansijskim malverzacijama ljudi koji su se nalazili pod zaštitom državnog vrha. Sa mjesta ministra pravde Filip Vujanović je započeo svoju, za mnoge neočekivanu uspješnu, političku karijeru. U svom kabinetu ubijen je potpredsjednik ove vlade Mihailo Ljesar. Nakon izlaska opozicije iz vlade na mjesto ministra ekologije došla je Ana Mišurović, prva ministarka u istoriji crnogorskog višepartizma. To je pokazalo da se Đukanović ne libi da na ministarska mjesta, sa kojih se ne kontrolišu novac i državna sila, imenuje ljude koji nijesu partijski angažovani (uz Anu Mišurović tu su bili praktično svi ministri inostranih poslova od Samardžića do Branka Lukovca, ministar vjera Slobodan Tomović, sporta Bonja Ivanović, obrazovanja Slobodan Backović …).

Posebno mjesto među ministrima-vanpartijcima pripada čuvenom arhitekti Ranku Radoviću. On je u (valjda petu) vladu Mila Đukanovića izabran u januaru 2003. kao ministar uređenja prostora. Par dana po imenovanju ministar je zatražio da mu se kao službeno vozilo ministartsva obezbijedi biciklo. Suočen sa nerazumijevanjem saradnika iz vlade i prijetnjama urbanističke mafije kojoj je pokušao stati na put, Radović je podnio ostavku u septembru iste godine. Biciklo je poklonio najboljem đaku jedne podgoričke osnovne škole.

Angažman Jusufa Kalamperovića u vladi iz ’93. označio je početak jednog izuzetno dugog političkog partnerstva. Bivši socijaldemokrata je, od 1997. pa sve do odlaska u penziju, bio član praktično svih vlada. NVO statističari su izbrojali da je Kalamperović zakletvu, kao ministar pomorstva i saobraćaja, polagao četiri puta. A još dva puta kao ministar policije.

Po dugovječnosti, Kalamperoviću mogu parirati aktuelni ambasador u Sloveniji Miomir Mugoša (od 1991. do 2000. bio ministar zdravlja u svim vladama, sa izuzetkom tri mjeseca koja je proveo kao ministar rada, dok je njegov resor kontrolisao Miroslav Ivanišević); Slavoljub Stijepović (aktuelni gradonačelnik Podgorice je kandidat za titulu najsvestranijeg ministra); ministar za ljudska i manjinska prava Suad Numanović i Branimir Gvozdenović, omiljeni Đukanovićev ministar u ovom vijeku, zadužen za kontrolu (privatizaciju) velikih državnih sistema – Pošta, EPCG, Luka Bar, KAP – i urbanizam. Jednom riječju – novac.

Za razliku od prve višestranačke vlade, koja je formirana po osnovu velikodušnosti vladajuće partije – drugi ulazak dotadašnje opozicije u izvršnu vlast bio je iznuđen potez Đukanovićevog dijela tada raspolućenog DPS-a. Otud i zahtjevi koje su narodnjaci Novaka Kilibarde i socijaldemokrate Žarka Rakčevića postavili kao uslov za potpisivanje koalicionog sporazuma. Đukanović je prihvatio sve a nije ispunio praktično – ništa.

Vladu koju je formirao Filip Vujanović brojala je 27 ministara (pet bez portfelja) i pet potpredsjednika. Tri ministarska mjesta pripala su Narodnoj stranci, jedno Demokratskoj uniji Albanaca, dva Socijaldemokratskoj partiji, jedno Stranci demokratske akcije, a 15 DPS-u. Pet ministara nije bilo partijski angažovano.

Narodnjaci (Kilibarda, Savo Đurđevac, Dragan Šoć, Predrag Drecun, Vojin Lazarević i Budimir Dubak) napuštaju vladu u januaru 2001. Nakon što je Vujanovićev kabinet usvojio platformu za pregovore sa Srbijom o formiranju dvije nezavisne države. Ovoga puta iz vlade izlaze svi članovi NS, ali se ona uskoro cijepa, marginalizuje a jedan od njenih najprepoznatljivijih funkcionera i nekadašnji ministar rada Predrag Drecun postaje saradnik (direktor) na projektima koje vode članovi porodice Mila Đukanovića i privatizacioni parneri njegovih vlada (Republika, beranski Rudnik uglja, Prva banka…). Tek da se zna kako šef nije dugme. I samo se malobrojni sjećaju kako je sa crnogorskih trgova u ljeto 1996. godine, tokom izborne kampanje Narodne sloge (politički savez NS i Liberalnog saveza), punim plućima kliktao čelnicima DPS-a: Vratite pare.

Iz današnje perspektive, vidimo da su samo dva ministra iz redova SDP-a – Ramo Bralić i Raško Konjević – ostali vjerni toj partiji i njenom rukovodstvu. Neki su se pacifikovali, dok je većina u partiji (SD) koja otvoreno podržava Đukanovića. I zavisi od njega.

A možda će, da razbije strah novim ministrima, premijer Đukanović ovih dana ponoviti dio govora kojim je, prije skoro četiri godine, počeo mandate ove vlade: „Imamo neuposlene kapacitete, nezaposlene ljude, neiskorišćene resurse i novac u bankama zamrznut strahom od neizvjesnosti”. I danas, to je briljantan opis crnogorske ekonomske svakodnevice. I to je prostor u kome će budući opozicioni ministri tražiti mogućnost za provođenje Sporazuma o fer i slobodnim izborima. Pokušavajući, istovremeno, da se odupru nepristojnim ponudama za vlastito uhljebljenje. Iskustvo nas uči da tim darovima DPS-a nije lako odoljeti.

Ko ide a ko dolazi

Dođe li do realizacije makar prvog dijela plana o kome su vlast i dio opozicionih partija mjesecima pregovarale, iz vlade će otići ministar finansija Radoje Žugić, ministarka rada i socijalnog staranja Zorica Kovačević i ministar poljoprivrede Petar Ivanović. Njih će zamijeniti Raško Konjević (finansije), Boris Marić (rad i socijalno staranje) i Milorad Vujović (poljoprivreda) – pod uslovom da se ne potvrde kuloarske priče po kojima je bivši funkcioner Liberalnog saveza iz nekog razloga neprihvatljiv premijeru Đukanoviću. Ostane li postignuti dogovor na snazi, upražnjeno mjesto ministra policije zauzeće Goran Danilović dok će opozicioni potpredsjednik vlade postati profesor Milenko Popović. I pored pohvala koje je, čak i iz opozicionih redova, Zorica Kovačević dobila nakon imenovanja za člana još aktuelne vlade, čini se da će za odlazećim ministrima žaliti samo njihovi partijski drugovi i najbliži saradnici. Doduše, ministar Žugić je nastavio (Lukšićevu) praksu tolerisanja poreske nediscipline svima koji su u kumovsko-prijateljsko-poslovnim odnosima sa vladajućim kružokom. Ta je praksa državu koštala nekoliko stotina miliona nenaplaćenih budžetskih prihoda, ali nije isključeno da je vladajuća partija (ili vladajuća koalicija) tako dobila veoma zahvalne i izdašne finansijere. Nije nemoguće da potvrdu ili demanti te priče dobijemo i prije predstojećih izbora. Na angažman i domete Petra Ivanovića ne treba trošiti suviše riječi. Dovoljno je pomenuti djeliće njegovog ministarskog mozaika. Počev od nepristojnog prikrivanja informacija iz ministarstva, preko vladine podrške sumnjivim projektima još sumnjivijih vlasnika, do tolerisanja prekomjernog uvoza i dampingovanja cijena koje prijete da zatru (ako već nijesu) cijele grane ovdašnje poljoprivrede. Kada bi njegov (barem privremeni) odlazak iz vlade bio jedini učinak Sporazuma o slobodnim i fer izborima – vrijedjelo bi uloženog truda. Među onima koji se pripremaju da uplove u ministarske vode, možemo prepoznati ljude koji će se u budućem radu oslanjati na svoje ekspertsko znanje i one kojima će glavni adut biti stečeno političko iskustvo i, makar dijelom, partijska težina koja će ih podupirati u Vladi. Jedini predstavnik opozicione ekipe sa ličnim iskustvom rada u izvršnoj vlasti je Raško Konjević. Popović i Marić su bez ozbiljnijeg iskustva u politici, pa ostaje da se vidi koliko će to hendikepirati, ili možda pripomoći, njihov predstojeći angažman.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

POLITIČKA KRIZA JOŠ BEZ RJEŠENJA: Blokadom na blokadu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok obesmišljavaju demokratske principe i institucije, neko na državnom nivou, neko u lokalu, zavisno od interesa, partije se spremaju za izbore u Nikšiću koji su zakazani za 13. april.  Za još jedan, što bi rekli, „praznik demokratije“

 

 

“Parlamentarce koji vole podijum i blokade – da pošaljemo na par dana nezasluženog odmora. Mi jesmo za dijalog i kompromis – ali zbog prestanka mandata sutkinje Dragane Đuranović (koja je pritom uzela pozamašnu naknadu) ostaće na hiljade penzionera koji nemaju novca za grijanje i hranu i ne mogu više da čekaju njihovu milost kao fatamorganu”, tvitnuo je krajem sedmice premijer Milojko Spajić. Nije pojasnio šta konkretno znači mjera “par dana nezasluženog odmora” za opoziciju, koja blokira rad parlamenta otkako je penzionisana sutkinja Ustavnog suda Dragana Đurović. Opozicija tvrdi da je na djelu  “ustavni puč”.  U pozadini bojkota, ali i penzionisanja sutkinje Đuranović, o čemu je Monitor već više puta pisao,  priča je o političkoj borbi za prevlast u Ustavnom sudu, tokom koje Ustav i vlast i opozicija tumače kako im kad odgovara. DPS želi da stvari vrati u pređašnje stanje kada su tri njihova partijska vojnika u Ustavnom sudu mogla da blokiraju sve.

Predsjednik parlamenta Andrija Mandić još nije pojasnio koju je kaznu namijenio poslanicima opozicije koji su prethodne sedmice blokadom Skupštine blokirali i usvajanje budžeta. Mandićevi partijski saborci smatraju da je “previše tolerantan”, kako je to ove sedmice kazao poslanik Jovan Vučurović. Prema poslovniku, predsjednik parlamenta može poslaniku koji ometa rad plenarne sjednice oduzeti riječ, izreći opomenu i udaljiti ga iz plenarne sale na 15 dana. Moguće da je Spajić  mislio na udaljenje poslanika na 15 dana.

Mandić još nije zakazao nastavak sjednice Skupštine na kojoj bi trebalo da se raspravlja o budžetu.  U video obraćanju saopštio je da će Skupština  odluku o rješenju blokade parlamenta donijeti kroz dijalog parlamentarne većine i opozicije.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 31. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KRIZA U BUDVI: Sjednica parlamenta pod znakom pitanja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rok za konstitusanje skupštine opštine Budva ističe 12. februara. Održavanje nove sjednice na kojoj se do ponoći  toga dana mora izabrati predsjednik parlamenta, trenutno je krajnje neizvjesno

 

 

Na vanrednoj elektronskoj sjednici Vlade u kasnim večernjim satima 27. januara, pred isticanje zakonskog roka, zakazana je nova sjednica budvanskog parlamenta za 11. februar ove godine, sa početkom u 9 časova. Već sjutradan, 12. februara, ističe rok za konstitusanje skupštine opštine Budva, kojim je propisano da ukoliko se do tog dana parlament ne uspostavi, na redu je raspisivanje novih, trećih lokalnih izbora u ovoj  opštini za manje od  godinu dana.

Održavanje  sjednice na kojoj se do ponoći  toga dana mora izabrati predsjednik parlamenta, krajnje je neizvjesno.

Iz koalicije Za budućnost Budve, lidera Mladena Mikelja, pozvali su nadležne da smijene Nikolu Jovanovića sa mjesta potpredsjednika Opštine. Kao uslov za održavanje sjednice traže od  Ministarstva javne uprave da sprovede svoj nalaz iz decembra prošle godine, po kojem je Jovanović nezakonito imenovan na potpredsjedničku funkciju, bez obavezujuće saglasnosti Skupštine .

Jovanovića je na mjesto potpredsjednika opštine Budva imenovao predsjednik Milo Božović iz pritvora u Spužu, smijenivši prethodno potpredsjednicu Jasnu Dokić. Ministar Ministarstva javne uprave (MJU) Maraš Dukaj donio je rješenje po kojem je imenovanje Jovanovića nezakonito, ali se na tome sve završilo. Nijesu preduzeti naredni koraci.  Ministar je takođe tražio razješenje Božovića u martu prošle godine, ali se ni po tom pitanju nije ništa desilo.

Iz koalicije Za budućnost Budve  mogu se čuti optužbe da ministar Dukaj potezima u poslednja dva mjeseca, odrađuje posao za povratak DPS-a na vlast u Budvi nakon osam godina.

Nemoć ili opstrukcija Ministarstva javne uprave u slučaju Budve, doveli su do toga da Budvom danas upravljaju osobe koje u uređenom društvu to nikako ne bi mogle. U aprilu se navršavaju dvije godine od kada se opštinom rukovodi iz Spuža. Predsjedniku najpoznatije crnogorske turističke opštine potvrđena je optužnica za teška krivična djela, kriminalno udruživanje i trgovina narkoticima.

Drugi uslov Mikeljeve koalicije da se sjednica uopšte održi jeste da njoj prisustvuju isključivo odbornici. Ukoliko bi se ispunio zahtjev da Jovanović bude smijenjen, on neće moći prisustvovati odlučujućoj sjednici, jer nije odbornik, što može pokolebati njegove sledbenike u namjeri da glasaju za opciju vraćanja DPS-a na vlast.

Branka PLAMENAC
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 31. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

DRŽAVNA KASA I POLITIČKE IGRE: Budžet za potkusurivanje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za razliku od nekih drugih zemalja, Crna Gora nema propis koji predviđa pad vlade ukoliko budžet ne bude usvojen u nekom propisanom roku. Isto važi i za parlament. Bez zakona o vladi i Skupštini, političarima je sve dato na volju. Građanima preostaje da se uzdaju u njihov zdrav razum i strah od budućih izbora

 

Propao je još jedan pokušaj skupštinske većine da usvoji predloženi Zakon o budžetu za 2025. godinu. Opozicione  snage predvođenje DPS-om onemogućile su održavanje zasijedanja. Utisak je da se vladajuće partije  nijesu zbog toga baš potresle. Politika, izgleda, ima primat nad ekonomijom, posebno pred lokalne izbore u Nikšiću i Herceg Novom koji će se održati 13. aprila. Neki skeptici sumnjaju da neusvajanje budžeta može vlastima  poslužiti kao pokriće za dolazeće probleme u crnogorskoj ekonomiji.

Uglavnom,  u Vladi je usvojena Odluka o privremenom finansiranju. I njena primjena je započela, uz već poslovično kašnjenje od nekoliko dana. Zbog toga  su kasnile isplate takozvanih socijalnih davanja (penzije to nijesu).

Ministar finansija Novica Vuković poručuje kako njih u Ministarstvu “vrlo uznemirava” iščekivanje da predloženi budžet bude usvojen. I naglašava kako su oni dali sve od sebe da budžet bude usvojen u redovnoj proceduri, krajem prošle godine.

To i nije sasvim tačno.  Zakon o budžetu i fiskalnoj odgovornosti  (član 33) propisuje da “predlog zakona o budžetu države utvrđuje Vlada i do 15. novembra ga dostavlja Skupštini”, Vlada Milojka Spajića nije obavezu obavila u propisanom roku. Zakasnili su tri dana i nijesu se, ni riječju, potrudili da to kašnjanje obrazlože. Da je Vlada svoj posao završila na vrijeme  postojala je mogućnost da ovogodišnji budžet bude usvojen prije decembarskog sukoba vlasti i opozicije. I blokade parlamenta.

Susjedne Srbija i Hrvatska ovogodišnje budžete usvojili su u novembru. Istog mjeseca je i EU dobila zajednički budžet za 2025. godinu. U Crnoj Gori to se tradicionalno obavi zadnjih dana decembra. Na brzinu. Naknadno, građani i njihovi narodni predstavnici čude se stavkama koje su našle svoje mjesto u budžetu. Ili nijesu.

Sad smo se uvjerili kako uvijek može gore. Odnosno, da je možda bolje imati bilo kakav budžet nego nemati nikakav. Možda.

Privremeno finasiranje ima ograničene domete. Prema pomenutom Zakonu o budžetu i fiskalnoj odgovornosti ovako je:  “Ako se zakon o budžetu države ne donese do 31. decembra tekuće, za narednu fiskalnu godinu, Ministarstvo finansija, do njegovog donošenja, potrošačkim jedinicama mjesečno odobrava sredstva do iznosa 1/12 (jedne dvanaestine) stvarnih izdataka u prethodnoj fiskalnoj godini”. To znači da Vlada može imati tehnički/administrativni problem sa budućom isplatom plata i penzija. Novac, trenutno, nije problem. Ali jeste to što su potrebni iznosi, nakon primjene programa Evropa sad 2 i očekivanog redovnog januarskog usklađivanja penzija, veći od prošlogodišnjeg prosjeka.

“Vlada sve finansijske obaveze može servisirati bez problema do kraja prvog kvartala ove godine”, smatra ekonomski analitičar Mirza Mulešković, uz ocjenu da bi se problemi mogli pojaviti krajem prvog kvartala (april) kada državu očekuje otplata dijela duga u iznosu od 500 miliona. “Mi nemamo taj novac. To znači da bismo morali da se zadužimo novim kreditom, kako bi pokrili, to jest refinansirali stari”.

Problem je dvostruk. Prije nego Skupština odobri njen plan zaduženja u 2025., Vlada ne može tražiti nove kredite. Pride, i sama činjenica da budžet i paket pratećih zakona nijesu usvojeni u redovnom roku, državu dovodi u cajtnot i utiče na cijenu neophodnih zaduženja (veća kamata).

Na taj dio priče fokusira se Miloš Vuković, izvršni direktor Fideliti konsaltinga. Po njegovom mišljenju, država će teško održati obećanje da novim kreditima neće finansirati tekuće rashode i rashode fondova zdravstva i penziono-invalidskog osiguranja. Oni su značajno uvećani nakon odluke Vlade da značajno smanji, odnosno ukine, doprinose za PiO i zdravstveno osiguranje. I to već stvara ozbiljan deficit u državnoj kasi.

„Predloženo zaduženje Crne Gore, gdje je plan da se u naredne tri godine zadužimo tri milijarde, od čega dvije milijarde za vraćanje starih dugova, zapravo znači da su se stare prakse nastavile”, kazao je Miloš Vuković.

Ministar finansija reaguje na takve analize. “Da bi se davali komentari, mora se poznavati dinamika isplata po mjesecima. Da su došle na naplatu obveznice u januaru pitam analitičare kako bi se to servisiralo. Proces servisiranje duga je sada zaustavljen i neizvjesno je servisiranje tih obaveza u narednom periodu. Mogu se servisirati iz depozita, a prioritet su mandatorni troškovi (plate, penzije, socijalna davanja)”, objašnjavao je Novica Vuković u parlamentu, ne baveći se onim što se podrazumijeva – da država, bez novih zaduženja, nema novca za redovne troškove i otplatu/refinansiranje dugova koji dospijevaju za vraćanje. Samo je upozorio: “Ako se ne plati jedna rata, sve dospijeva na otplatu. Recimo, ako ne platimo ratu za autoput dospjelo bi 650 miliona eura”.

Treba primijetiti da su se analitičari bavili realnim podacima o očekivanim prihodima i rashodima državne kase, a ne hipotetičkim šta bi bilo da je bilo. Otuda i njihova ocjena da, ukoliko su vladini podaci o postojećim depozitima i očekivanim budžetskim prihodima tačni, Vlada do proljeća – i u modu prvremenog finansiranja – neće imati problema sa izmirenjem svojih obaveza. Ukoliko bi, međutim, u privremenom stanju  dočekali kraj marta i april, državi bi zaprijetio bankrot.

Političari su se radije fokusirali na ono što bi im kod glasača moglo donijeti  poene, prije svega na (ne)mogućnost uredne isplate penzija i plata. I najavljene povišice koje, dijelom, zavise i od usvajanja paketa zakona koji čekaju normalizaciju stanja u državnom parlamentu.

Prije svega to se odnosi na izmjene Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (PIO). Bez njega, potvrdio je ministar socijalnog staranja, brige o porodici i demografiji Damir Gutić nema obećanih penzija od 450 eura za blizu četiri hiljade srazmjernih penzionera. Mada smo , između redova, shvatili i da novac potreban za tu namjenu nije precizno opredijeljen u predloženom budžetu za ovu godinu. “Da bi se isplatile minimalne penzije za srazmjerne penzionere, potrebno je da se zakon usvoji u Skupštini. Budžet je takođe ograničavajući faktor, ali bi se novac za isplatu našao kada bi Zakon o PIO bio usvojen u Skupštini, uprkos privremenom finansiranju”, konstatovao je ministar Gutić.

Redovna povišica penzionerima koji imaju penzije veće od 450 eura ne bi trebala doći u pitanje. Očekuje se da će ona biti realizovana već uz februarske isplate, nakon što Monstat zvanično saopšti  podatke o rastu zarada i inflaciji, na osnovu kojih će se izvršiti redovno januarsko usklađivanje penzija. Tu bi problem mogao biti političke, a ne finansijske prirode, ukoliko se obistine pesimističke prognoze da će očekivano povećanje biti manje od najavljenih 50-60 eura za svakog penzionera koje je obećavao premijer Spajić. Te računice biće poznate najkasnije do kraja naredne nedjelje.

Dodatno pitanje glasi: treba li predloženi budžet da, prije usvajanja, pretrpi izmjene koje nijesu samo kozmetičke prirode? Recimo, u prijedlogu ovogodišnjeg budžeta za rad MUP-a i Uprave policije predviđeno je blizu četiri miliona manje nego za 2024. godinu. To, kazao je  tadašnji direktor UP Zoran Brđanin, znači da neće biti novca za angažovanje novih policajaca, pa čak ni za zapošljavanje svršenih polaznika policijske akademije (nezvanično, riječ je o približno 200 osoba). „To nam je nekih milion i po“, rekao  je Brđanin. Vlada  je, u međuvremenu, pokrenula proceduru zapošljavanja više od 800 policajaca. Njima, kada budu primljeni u policiju, treba dati platu, uniformu, opremu i naoružanje… Obučiti neobučene. Tih para, a riječ je o makar 500 hiljada eura mjesečno samo za plate, u ovom budžetu nema.

Budžetskih stavki koje će, vjerovatno, zahtijevati više novca od planiranog ima još. Kao i onih, na strani prihoda, gdje bi priliv novca mogao biti manji od očekivanog. Najvažnije je ipak  pitanje:  šta ako ovogodišnji budžet ne bude usvojen u, sve kraćem, periodu koji će državi omogućiti relativno normalno funkcionisanje?

Za razliku od nekih drugih zemalja, Crna Gora nema propis koji predviđa pad vlade ukoliko budžet ne bude usvojen u nekom propisanom roku. Isto važi i za parlament. Bez zakona o vladi i Skupštini, političarima je sve dato na volju. Građanima preostaje da se uzdaju u njihov zdrav razum i strah od budućih izbora.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo