Opet je vlast na izborima do nogu potukla opoziciju. Po navici odmah se s raznih strana čulo mišljenje da nije dobro kada se dugo i nesmjenljivo vlada državom. Ima to mišljenje svoje razloge, jer u Crnoj Gori se i golim okom vide neki učinci takve vladavine. No za Crnu Goru bilo bi mnogo gore da nije tako! Kad se pošteno razmisli od kakvoga je antropološkog materijala i u kojim istorijskim okolnostima ova vlast napravila državu, bolju od bar tri nastale od Jugoslavije, onda nije teško zaključiti da bi je zasigurno svaka opoziciona grupacija upropastila i bacila na stanje iz 1918. godine! Umjesto „demokratskih” gatanja o smjenljivoj vlasti smisleno je pitati u čemu se sastoji snaga opstajanja vladajuće nomenklature i u čemu je osnovna gubitnička slabost opozicionih partija. Zadržimo se samo na drugom dijelu pitanja: Zašto se politička opozicija u Crnoj Gori stalno i sve više udaljava od mogućnosti da smijeni postojeću vlast? Rasprostranjeno je uvjerenje, a propagandisti vlasti umiju ga vješto širiti i učvršćivati, da opozicija – ovakva kakva je – naprosto ne valja. Ujediniteljske i koalicione bjelaško-bjelokošuljaške kombinatorike ne pomažu da se promijeni to uvriježeno mišljenje o opoziciji koja je bogom data da žanje političke poraze. Gdje onda griješi opozicija?
Držim da opozicija ne pravi nikakve taktičke ni strategijske pogreške u pohodima na vlast. Ona kao takva je – pogreška! Ona je pogrešna recepcija crnogorske i balkanske stvarnosti. Zato u sebi nosi teški strukturalni feler koji se nikakvim političkim „dizajniranjem” ne da popraviti niti maskirati. Feler je ideološko srpstvo koje se hoće kao politički program. Zato opozicija stalno očekuje da joj vlast u Crnoj Gori padne u krilo na osnovu „političke”, ideološke, medijske i policijske podrške iz Srbije. Nešto takvo moglo je „upaliti” samo jednom u pedeset do sto godina. Tu mogućnost je prije više od dvije decenije potrošila sadašnja vlast. I odmah je shvatila da se Crnom Gorom na duže staze ne može vladati ni iz Beograda ni uz pomoć Beograda. Za takvu vlast potrebna je pokrupnija svjetska sila iza leđa.
No i bez toga ideološko velikosrpstvo opozicije (i onih koji udruživanjem s njom pristaju na njega) totalni je i paradoksalni nonsens. U čemu je paradoks opozicije? Opozicija hoće politički da ostvari antipolitički stav! Antipolitičkost stava sadržana je u htijenju podvrgavanja Crne Gore jedinom ideološkom interesu da bude organska narodnosna ne-politička srpska zajednica. Štaviše, ona treba da nestane kao zajednica da bi se utopila u još „organskiju” zajednicu „svih srpskih zemalja”. Političkost politike sastoji se u slobodnom pristanku svih društvenih aktera na argumentativnu društvenu utakmicu različitih političkih interesa po modernim demokratskim pravilima. Ako se razumije šta znače pojmovi političkosti i antipolitičkosti, onda je paradoks jasan: Opozicija političkošću hoće da ostvari antipolitičkost!
Ako i dalje nije jasno šta hoću da kažem, onda ću konkretizovati paradoks pitanjem šta opozicione partije odavno i uporno nude dijelovima crnogorskog društva. Opozicija se Crnogorcima obraća otprilike ovako: Oslobodićemo vas od postojeće vlasti da bismo vas učinili Srbima (pa ćete biti nagrađeni za lagumanje svoje države kao i 1918. godine)?! Opozicija se obraća šuteći ili stisnutih zuba Albancima, Hrvatima, Muslimanima i Bošnjacima: Nestanite iz Crne Gore?! Obraća se vladajućoj ekonomskoj klasi: Maknućemo vas da bismo mi postali vladajuća ekonomska klasa?! Opozicija se obraća radništvu Crne Gore: Štrajkujte neumorno dok „ova” vlast ne padne, a poslije za vas imamo šarenu laž čarobnih štapića?! Opozicija se ne obraća seljaštvu, jer ne zna šta bi mu rekla?! Ni srednjoj klasi, ni penzionerima, ni sjeveru Crne Gore, ni jugu…

Milenko A. Perović