Treći put u posljednje tri godine radnici nikšićkih Rudnika boksita silaze u rudarsko okno, kilometrima pod zemlju, kako bi nadležne natjerali da ispune makar dio onoga što im je garantovano kolektivnim ugovorom i radnim zakonodavstvom.
Tako je 30-ak rudara prije petnaestak dana sišlo u jamu Biočki stan, nakon zahtjeva da im Vlada pozajmi 320 hiljada za isplatu septembarske i dijela oktobarske zarade.
Premijer Milo Đukanović prećutao je njihov zahtjev, potpredsjednik Vujica Lazović odbio ultumatum, a predstavnik Vlade u bordu Boksita Predrag Stamatović saopštio da Vlada ne može da pozajmljuje novac privatnim preduzećima. I pojasnio: ,,To nećemo raditi ni ovoga puta, ali ćemo do sjednice vlade naći pravni osnov za podršku Rudniku Boksita”.
Jesenas, uoči parlamentarnih izbora, zvaničnici nijesu štedjeli obećanja. Predsjednik Sindikalne organizacije Boksita Ratko Radulović smatra kako je tada potvrđeno da je njihovo preduzeće od ,,velike važnosti za državu”. Jemac mu je premijer, a nije nevažno – i rođak, Milo Đukanović, lično. ,,Na promotivnoj tribini pred više hiljada građana Đukanović je jasno obećao da neće dozvoliti stečaj u Boksitima. Lično sam uvjeren da neće slagati jer smatra da je za Vladu nastavak rada Rudnika od izuzetnog interesa”, nadao se Radulović.
I pred novogodišnje praznike Vlada je pomogla preostalim radnicima Boksita. Svakome po hiljadu eura. Kako i zašto, ostalo je sporno. Radulović je tada objašnjavao: ,,Ta isplata ne odnosi se na zaostale zarade već je u pitanju, kako mi je pojašnjeno, pomoć radnicima. Realno nema više novca, jer mi od novembra 2011. nijesmo proizveli ni tonu rude, a prodali smo malu količinu boksita sa lagera”. Vlada je novac obezbijedila kada je bilo izvjesno da će, uz dolazeće predsjedničke, i lokalni izbori u Nikšiću biti ponoviljeni. Zakonski osnov za kupovinu glasova niko nije pominjao.
Danas, Lazoviću, Stamatoviću i društvu problematična se čini ideja da država pozajmljuje novac privatnim preduzećima. Kao da našim novcem nijesu isplaćivani krediti koje su uzeli i potrošili vlasnici Željezare, Kombinata aluminijuma i Rudnika boksita, kao što su pokrivani dugovi Prve banke, a garantovani krediti kojima su biznismeni bliski vlastima kupovali nekretnine diljem Crne Gore. Ova vlast je već našim novcem isplaćivala (za naše uslove astronomske) otpremnine radnicima privatizovanih preduzeća, pa zahtjev rudara ne predstavlja presedan. Otpremnine su državnim novcem plaćane i zapošljenima koji su išli u penziju iz privatnih kompanija u stečaju.
Jedini argument kojim bi se moglo opravdati razbacivanje imovinom poreskih obveznika jeste činjenica da su vlasti, u kontinuitetu, bile u dilu sa tzv. investitorima koji su pljačkali i upropaštavali privatizovana preduzeća.
Konkretno, na primjeru Rudnika boksita: predstavnici Crne Gore (Branimir Gvozdenović, Branko Vujović, Veselin Grbović i Radonja Minić) dogovorili su, u Moskvi u oktobru 2005, uslove pod kojima će Rusal Olega Deripaske uz KAP preuzeti i Rudnike boksita. Dogovoreni koncesioni Ugovor o pravu na eksploataciju rude iz reona Nikšićka Župa predviđa da Vlada ima pravo da raskine ugovor u slučaju da koncesionar postane nelikvidan, ne obavlja djelatnost godinu, ili ne kopa rudu u skladu sa dinamikom i količinom utvrđenom Ugovorom (650 hiljada tona godišnje). Iako su sva tri uslova godinama zadovoljena, Vlada nikada nije postavila pitanje oduzimanja koncesije. Da se to desilo, došlo bi do raskida i kupoprodajnog ugovora vezanog za akcije Rudnika boksita i Kombinata aluminijuma koje je Đukanovićeva Vlada 2005. prodala Deripaskinim of-šor kompanijama.
Ovako, Rudnici boksita ne rade. Kompaniju je nakon privatizacije napustilo oko hiljadu zapošljenih. Otpremnine, u prosjeku 25.000 eura, isplaćene su im državnim novcem i prodajom imovine Rudnika. Rusi su, ne ulažući ništa, za 2,5 miliona prodali vilu u Herceg Novom, Klub rudara u Nikšiću, firmin udio u hotelu Metalurg, pogone transporta i prerade i hiljade kvadrata zemljišta. Prva banka ima hipoteku na upravnu zgradu Rudnika. CKB od oktobra traži da se u kompaniju uvede stečaj, a odluka se prolongira zahvaljujući pritiscima na sud koji stižu iz Podgorice i Nikšića.
Godinama KAP ne koristi boksit iz Nikšića već uvozi glinicu. Pitanje je može li se Fabrika glinice, u stanju u kome se nalazi, osposobiti za novu proizvodnju. Planovi predočeni iz Vlade – prema kome će broj zapošljenih u KAP-u biti smanjen sa sadašnjih 1.200 na 500 radnika ne ostavljaju dilemu – taj pogon će biti ugašen. I ne samo on. Kombinat aluminijuma biće sveden na Elektrolizu. Iz nekadašnjeg repro-lanca već su ispali Boksiti, Željeznica, Luka Bar, dok za EPCG mjesta ima samo pod uslovom da vlasnik KAP-a ne plaća struju.
Suočeni sa beznađem, nikšićki rudari su podigli ulog. Umjesto pozajmice od 320 hiljada, sada su od Vlade zahtijevali da im isplati sedam zaostalih zarada iz prošle i ove godine i obezbijedi pokretanje proizvodnje u Boksitima. U suprotnom, zaprijetili su, blokiraće ulaz u jamu i u njoj započeti štrajk glađu i žeđu. Tek tada su iz Đukanovićevog kabineta ponudili pozajmicu za septembarsku i oktobarsku platu (problematičan pravni osnov više nijesu pominjali). Kasno. Utovarna lopata je blokirala ulaz u Biočki stan a dobrovoljno zatočeni rudari su saopštili odluku da ,,prekinu svaki kontakt sa javnošću”.
U isto vrijeme, predsjednik Sindikata aluminijuma Rade Krivokapić u Podgorici je razgovarao sa ministrom ekonomije Vladimirom Kavarićem. ,,Tražili smo da nam resorni ministar pojasni zaključke Skupštine, ali nijesmo dobili konkretna objašnjenja, jer ih ni ministar nema”, naveo je Krivokapić. I obećao: ,,Mi nemamo jamu, nego nam ostaje ulica”. Krivokapić je razgovarao i sa izvršnim direktorom KAP-a Jurijem Moisejevim. I Rus kaže kako ne shvata zaključke parlamenta. Sve to baš obećava srećan kraj.
O nevoljama radnika Boksita i eventualnoj solidarnosti sa njihovim protestom, smanjenim platama u KAP-u ili najavi da će u Dajbabama ostati da radi tek četvrtina onih koji su 2005. dočekali Deripaskine menadžere – Krivokapić i njegovi sagovornici nijesu progovorili ni riječi.
Krivokapić je, čini se, odustao od vlastitog stava iz 2011, da se njegov sindikat neće miješati u odnose Kombinata i Vlade. ,,Rusi nam ništa ne duguju i to je za nas jedino važno”, govorio je tada, relaksirajući Vladu. Sada mijenja strategiju, ali i dalje duva u jedra izvršne vlasti, vršeći konstantan pritisak na parlament da prihvati ultimatum Deripaske i Đukanovića, i dozvoli da se Rusima isplati 40-50 miliona eura. Za ništa.
Da li su čelnici Sindikata aluminijuma svjesni da bi, bijući tuđu bitku, mogli okrenuti javnost protiv interesa vlastitog članstva?
Da se vratimo rudarima. Postoji rješenje njihovih problema. Dok je Milo Đukanović, kao AB revolucionar osvajao vlast, oni su mu davali podršku. Na mitingu gladnih, avgusta 1989, na čelu povorke demonstranata išao je bager Boksita, čiji su radnici u to vrijeme primali platu od 1.000 do 2.000 maraka.
Dok rudari pod zemljom gladuju, Đukanović se hvali stečenim milionima. ,,Jedno svoje vlasništvo sam pretvorio u drugu formu”, izjavio je potvrđujući da je prodao akcije Prve banke, ,,Sada nemam dionice, imam novac, a vidjeću šta ću s novcem”.
Neka ga pozajmi rudarima. To je način da im vrati dio dugova iz prošlosti, a nas ostale ubijedi u vlastite tvrdnje kako je pametno Deripaski dati 50 miliona državnog novca.
Zoran RADULOVIĆ
DANAS, SJUTRA3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
Izdvojeno1 sedmica
INTERVJU3 sedmice
OKO NAS3 sedmice
HORIZONTI3 sedmice