Iz budžetskih rezervi Vlada Igora Lukšića izdvojila je 318.505 eura londonskom The Economistu zbog marketinške kampanje koju će ovaj neđeljnik plasirati u ovoj godini. Odluka o tome je donijeta na sjednici od 29. decembra 2011, Zaključci 12. januara a sve obrazloženo Informacijom o promociji Crne Gore u časopisu The Economist koju su izradili Ministarstvo finansija Milorada Katnića i Agencija za promociju stranih investicija Predraga Ivanovića. U Informaciji se Katnić i Ivanović hvale kako su svojim nespecifikovanim „naporima” dobili popust od sedam odsto, odnosno, da će kampanja Lukšićeve vlade biti niža oko 12,5 odsto od važećih u ovoj godini; sa ili bez popusta, svejedno, kampanju finansiraju poreski obveznici. Šta plaćamo?
Planirano je objavljivanje ukupno četiri kolor oglasa; jednu stranicu prirediće urednik specijalnog izdanja; internetski će se predstaviti izvjesni „ekskluzivni specijalni izvještaj” i „regionalni razvojni paket”; sponzorisaćemo i tri teme e-biltena The Economista; „sa popustom”, hvala Katniću i Ivanoviću.
„Imajući u vidu obilje događaja tokom 2012″, piše u navedenoj Informaciji, „od kojih su neki veoma važni za promociju Crne Gore kao zemlje (poput započinjanja pregovora sa EU, NATO samita, ratifikacije ugovora sa WTO – Svjetskom trgovinskom oganizacijom, itd.), cilj kampanje je da se: čitaocima prenese poruka 2012 – the international year of Montenegro; poveća svijest o ekonomskoj situaciji u zemlji; predstave potencijali za investicije; poboljša prepoznatljivost Crne Gore na međunarodnom planu”.
Objašnjavaju da će se marketingom na stranicama The Economista dobiti upoznavanje „tzv. informisane elite”, „usmjeravanje e-saobraćaja ka investicionim potencijalima Crne Gore kroz on-lajn aktivnosti” i „uparivanje događaja bitnih za Crnu Goru sa kampanjom koja bi podigla svijest o dostignućima u Crnoj Gori među evropskim liderima i donosiocima odluka”.
The Economist je u silnoj ekspanziji; ima posebna izdanja za najvažnije zemlje svijeta, tiraž raste, kao i broj pretplatnika i internetskih posjetilaca. Unazad dvije-tri godine neđeljnik je lansirao članke koji, kako bi se reklo, „ne idu u prilog” crnogorskim vlastima. No, došlo je do zastoja tokom 2011, kada se pregovoralo o marketinškom dilu sa Lukšićevom vladom: nije se pojavio ni jedan slične sadržine. Sada će The Economist objaviti komplet piar medaljona o našim prilikama, iako je do skoro tvrdio da je Crna Gora „uništena korupcijom ili nečim još gorim”.
Na primjer, The Economist Intelligence Unit (analitičko jezgro The Economista) proljeća 2009. analizira Crnu Goru, pa tvrdi da je „javna administracija slaba, narušava demokratiju u praksi”, kao „ključni izazov” markiran je „visok nivo korupcije i uticaja oganizovanog kriminala”; naša (dugo)vječna vlast, napisano je, nalikuje „hibridnim režimima”, tek nešto bolja od korumpiranih standarda u Africi i Aziji; DPS „vlada sistemom političke patronaže”.
U članku A Balkan imbroglio (Balkanski zaplet) od 8. maja 2010. The Economist je opservirao međunarodnu policijsku akciju Balkanski ratnik i refleksije na Crnu Goru. Prenio je ocjene da Milo Đukanović, tadašnji premijer, „toleriše organizovani kriminal”, te citirao šemu pranja kokainskih miliona Darka Šarića preko crnogorskih banaka koju je objavio Monitor. U tekstu se zaključuje da je slučaj sa Šarićem „pogodio reputaciju Crne Gore”.
Kako Vlada u to vrijeme nije imala marketinški dil sa The Economistom, a svjesna njegovog uticaja na globalnu „tzv. informisanu elitu”, povodom ovoga članka se oglasio upravo naš visokotiražni liričar Igor Lukšić, tadašnji vicepremijer i ministar finansija.
U pismu od 22. maja 2010. Lukšić uredništvo The Economista obavještava da su, eto, došla takva vremena, „kriminalci peru novac širom svijeta”, pa je „teško razumjeti zašto mislite da bi crnogorska reputacija mogla biti ugrožena, pogotovo što su vlasti preduzele akcije da se identifikuju oni koji su odgovorni”.
Aktuelni premijer onomad naglašava: da je Darko Šarić „srpski bjegunac” i da je oko pranja kokainskog novca preko crnogorske filijale Hipo Alpe-Adrija banke započeta istraga a da će „tužba biti primjerena”. Preskočio je činjenice: da je Šarić, u momentu kada je za njim raspisana međunarodna poćernica, uredno i bez primjedbi već bio prošao bezbjednosne provjere ANB-a i Ministarstva odbrane; da je bio pri kraju postupak dobijanja (obnavljanja) njegovoga crnogorskog državljanstva; da su mu rodna Pljevlja posljednje registrovano odredište prije nego je odmaglio u nepoznatom pravcu.
U članku The Economista, koji je Lukšić pokušao osporiti, potencirano je da se Uprava za sprečavanje pranja novca – a ona je vodila, tačnije simulirala finansijsku istragu o Darku Šariću – nalazi pod ingerencijom Ministarstva finansija, odnosno, narečenog Lukšića. Koji je, citirali smo, obećao podizanje tužbe. Ali, tužba protiv Darka Šarića pred crnogorskim pravosuđem nije pokrenuta ni dan danas – okrivljeni su samo njegov brat i jedan saradnik i to po tužbi koja je stigla iz Italije. Lukšić je, inspirisan aferom listing, sjetićemo se, nedavno demantovao da je kao ministar finansija bio u vezi sa Pljevljakom, nekadašnjom investicionom uzdanicom.
No, protestno Lukšićevo pismo nije zaustavilo seriju The Economista sa opservacijama neprijatne crnogorske zbilje; članci su pred globalnom „tzv. informisanom elitom” potkopavali reputaciju narcisa iz vrhuške DPS-a. Na primjer, smaknuće Dragana Frica Dudića, čiju je Luku Risan onomad svečano otvorio Filip Vujanović, bila je tema napisa Death in Montenegro (Smrt u Crnoj Gori) od 31. maja 2010. „Fritz is dead”, izvijestio je The Economist i objasnio veze ubijenog sa Darkom Šarićem; i dalje po redu.
Uslijedila je analiza (druge) demisije Mila Đukanovića. U članku Montenegro and the European Union : Another Balkan candidate (Crna Gora i Evropska unija: Još jedan balkanski kandidat) od 16. decembra 2010, Lukšića porede sa Jadrankom Kosor, a Đukanoviću je pandan Ivo Sanader. „Đukanović se vjerojatno nada da će zadržati uticaj iz sjenke”, pisao je londonski neđeljnik, „iako zna da je Sanader, njegov bivši kolega iz Hrvatske, to bezuspješno pokušavao, pa ga sada čeka suđenje zbog korupcionaških afera”.
Detaljan opis lika, djela i uloge Igora Lukšića objavljen je u tekstu The end of an era, possibly (Kraj jedne ere, vjerovatno) od 21. decembra 2010. Lukšić „impresionira strance” i mladost ga, za razliku od depeesovskih oldtajmera, lišava hipoteka „ratnih mrlja”. Ipak, „pitanje je koliko može ostvariti” jer se, po scenariju viđenom za vrijeme mandata Željka Šturanovića, „vjeruje da će gospodin Đukanović nastaviti svoj šou s mjesta šefa DPS-a”.
„Gospodin Lukšić ima fer šansu da bude u mogućnosti da usmjerava svoju zemlju u pravom kursu”, ocjenjivao je The Economist, „ali postoje mnogi interesi koji će ga željeti iskoristiti kao lijepo, svježe lice zemlje uništene korupcijom ili nečim još gorim. Veliko je pitanje da li gospodin Lukšić, ili bilo ko drugi bez preuzimanja kontrole, može raskrstiti s prošlošću”.
Podsjetili su da im je Lukšić pisao zbog „nepravednih optužbi” u slučaju Darka Šarića. „On je svjestan važnosti dobrih odnosa s javnošću”, zaključio je The Economist. Kao da su ga tipovali za budućeg klijenta koji će, novcem poreskih obveznika „zemlje uništene korupcijom ili nečim još gorim”, na njihovim stranicama dobiti „lijepo, svježe lice”.
Di Keju 200.000 eura
Kupovanje medijskih superlativa, kroz tzv. piar novinarstvo, praksa je koju Agencija za promociju stranih investicija, ali i druge vladine službe i ministarstva, široko primjenjuju godinama. Nakon objavljivanja, takvi izvještaji se citiraju kroz domaće režimske medije i stvaraju halucinaciju o „crnogorskoj tranziciji kao uspješnoj priči”.
Na sajtu Agencije za promociju stranih investicija se nalazi dvadesetak takvih članaka, od kojih je najveći broj posvećen investiciji Pitera Manka u Porto Montenegro. Piar članak je imao i jedan od domaćih Mankovih ortaka, tajkun Duško Knežević, za koga bivše službenice tvrde da iz nekog razloga voli da se predstavlja „američkim” pseudonimom Di Kej.
U vrijeme kada se samoreklamirao da je, sam ili sa povezanim firmama, „težak” milijardu eura, magazin World Finance je na šest strana u broju za septembar-oktobar 2010. objavio njegov intervju. U kojem Di Kej, još u naslovu, otkriva „toplu vodu”, naime, citirali su ga: „Preduzeća u regionu moraju sarađivati sa stranim investitorima”.
No, proljeća naredne godine, Di Kej je navodno već bio u deficitu. „Milijarda” mu se zaglavila u strmoglavljenim cijenama nekretnina. Pa je, radi podrške našem „milijarderu”, posegnuto za novcem poreskih obveznika. Vlada Igora Lukšića je sa 200.000 eura iz budžetskih rezervi maja 2011. „sufinansirala” konferenciju Balkanske inicijative za jačanje društva jugoistočne Evrope, projekat NVO Atlas fondacija. Ukratko: doveo Di Kej Vilijema Bila Klintona „u prvu posjetu Crnoj Gori”.
Di Kej je misiju okupljanja penzionisanog američkog predsjednika, Lukšića, Mila Đukanovića i ostalih trendsetera na račun i poreskih obveznika, na sajtu Atlas fondacije efektno objasnio – jednom rečenicom i jednim zarezom. Naime, Di Kej je poručio (pročitati više puta):
„Cilj ove misije je da se sinergetskim nastupom svih ovih elemenata uspostavi samoodrživ sistem sa jasnim ciljem konstantnog uspostavljanja inovativnih standarda za ekonomsko jačanje našeg društva kroz koordinisano i balansirano razvijanje projekata u oblastima novih tehnologija, ekološki održive ekonomije kao i novih metoda edukacije i liječenja”!
Vladimir JOVANOVIĆ
DANAS, SJUTRA3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
Izdvojeno1 sedmica
INTERVJU3 sedmice
OKO NAS3 sedmice
HORIZONTI3 sedmice