Poslovnog partnera Vlade Crne Gore i prijatelja Mila Đukanovića osudili 28. oktobra u matičnoj državi na robiju i globu. Stanku Subotiću je Specijalni sud u Beogradu odrezao šest godina i novčanu kaznu od oko 750.000 eura plus zateznu kamatu zbog „zloupotrebe službenog položaja” u firmi Mia, gdje je bio osnivač i direktor.
Tako formulisana optužnica i prvostepena presuda je svojevrsni nonsens, jer se radi o krivičnom djelu zakonodavstva iz epohe socijalističke privrede, kada su postojala uglavnom društvena preduzeća. Pošto je optužen po paragrafu koji ne poznaje većina evropskih država, Subotić je, uprkos poćernici Interpola, svih ovih godina ostao na slobodi, sa prijavljenim mjestom boravka u Švajcarskoj.
Optužnica je činjenično opisala krivično djelo krijumčarenja, ali u periodu izvršenja inkriminisanih radnji (1995-1996) za koje je Subotić osuđen, krijumčarenje zakonski nije bilo definisano kao posebno krivično djelo. Odbrana Subotića je tvrdila da je do 2006. nastupila zastarjelost gonjenja za krijumčarenje i da srpsko specijalno tužilaštvo „nezakonito insistira na zloupotrebi službenog položaja baš zbog toga što za to krivično djelo nije nastupila zastara”.
Subotić je u više navrata tvrdio kako je jedan od ciljeva procesa protiv njega da se prikrije uloga drugih moćnika povezanih sa švercom cigareta, uključujući ondašnje šefove tajne službe, policije i vladajućih (SPS – JUL) političkih stranaka u Srbiji. Objasnio je da šverc cigareta nije bio moguć bez države.
Zbog toga je presuda Specijalnog suda u predmetu Subotić i ostali djelimično sankcionisanje odgovornosti za šverc cigareta iz 1990-ih, kada su zgrtani enormni profiti u sintezi dilera, poput Subotića – a tvrdi se da je bio najveći – i establišmenta u Beogradu i Podgorici.
I dok je stanovništvo tadašnje SRJ ekonomski propadalo pod teretom ratova i međunarodnih sankcija, vlast i Subotić su organizovali švercerski netvork koji je uključivao servisnu podršku državnog aparata: tajnih službi, carine, policija, poreskih organa, zatim infrastrukturu sa transportnim preduzećima, lukama i brodovima, aerodromima i avionima, stovarištima, itd.
Iako je tačno da je švercom djelimično finansiran i državni budžet, osnovano se pretpostavlja da veliki dio obrta nije knjižen na zakonom propisan način – ukratko, profit je uz odobrenje ili znanje vlasti nelegalno završio i u privatnim džepovima.
Stanko Subotić je u drugoj polovini 1990-ih bio regionalni diler nekih od najpoznatijih brendova multinacionalne duvanske industrije. Najkasnije od sredine 1994. on je poslovni ortak sa Đukanovićem i njegovom Vladom. No, poznanstvo, objasnio je marta prošle godine Subotić u intervjuu za TV IN, seže još od 1990, kada je bio samo krojač i proizvođač konfekcije sa lancem butika u Beogradu.
Oficijelne veze Subotića sa Crnom Gorom donekle je moguće utvrditi preko dostupne dokumentacije. On je 1994. u Privrednom sudu u Podgorici registrovao (Rješenjem Br.Fi-2464/1) poslovnu jedinicu svoje firme Mia iz Uba. Upravnik Carinarnice Podgorica Miodrag Radusinović je 1995. odobrio da Mia otvori centralno skladište. Rješenjem upavnika Carinarnice Bar dozvoljeno je da Mia otvori fri-šop na Gatu V Luke Bar. Subotić je uredno platio takse za ovaj basnoslovni posao – par desetina jugoslovenskih dinara.
Godinu-dvije kasnije Subotić je posao sa duvanom potpuno prebačio u Crnu Goru, jer je u Srbiji imao problema. ,,Taj izbor je bio na meni”, kazao je Subotić u intervjuu za TV IN. ,,Znači ja sam to mogao da prodajem Srbiji. Zašto su u Srbiji uostalom i ljuti na mene? Zato što su me ucjenjivali, tražili su od mene da prodajem Marku Miloševiću, da prodajem kompanijama koje su bile po volji tadašnjeg režima. Ja to nisam htio da radim”.
Očigledno je da je imao razloga da posluje samo u Crnoj Gori. Na koji način? Đukanovićevi prijatelji ili kumovi, Dušan Ban i Željko Mihajlović, radili su u firmi Mia, preregistrovanoj na D-Trejd. Subotićev ovdašnji partner bio je i Srećko Kestner, imali su zajedničke of-šor firme na Kipru, na čije je račune navodno deponovan novac od šverca. Kestner je 2001. kazao da su Ban i Mihajlović imali zaduženje da ,,ubiraju velike procente”. Dobit se dijelila, procenat tamo-ovamo, procenat onom-ovom, a procenat, svjedočio je Kestener i za – Mila Đukanovića. ,,I to u gotovini; doslovno u torbama”, kazao je.
Kestner je skicirao šemu raspodjele profita firme Mia: on je zarađivao 35 odsto, 15 odsto ,,Đukanovićevi kumovi” a 50 odsto išlo je Subotiću. Objasnio je da je od propisanog poreza na jedan karton cigareta u iznosu od 36 dolara, u državnu kasu Crne Gore uplaćivano svega 20 dolara. Prema njegovim tvrdnjama, od preostalih 16 dolara, koji su trebali da završe u državnom budžetu, 6 je išlo ,,za sport” a 10 dolara ,,za čovjeka”, naime Đukanovića lično. Aktuelni potpredsjednik DPS-a, Svetozar Marović, tvrdi, dobijao po ,,100.000 maraka mjesečno”.
Koliki se novac tih godina valjao u zatvorenom krugu oko Subotića i Đukanovića, ilustruje Kestnerova tvrdnja da je i njemu nemoguće procijeniti: ,,Pogriješiću za pedesetak miliona”. Kao Subotićev ortak, objasnio je da je u kampanju Mila Đukanovića 1997. za predsjedničke izbore ,,potrošio tri-četiri miliona njemačkih maraka svoga novca”.
Vjerodostojnost Kestnerovih tvrdnji je provjerena u dijelu da nije lagao kada je tvrdio da je, novcem of-šor firme u kojoj je bio Subotićev partner, dao Vladi Crne Gore ,,beskamatni kredit” od ukupno oko 17 miliona dolara za kupovinu aviona tipa Cesna Citation X!
Nacional je pisao kako je Subotićeva of-šor firma Kodeks ltd. iz Lihtenštajna namirivala račune od oko tri miliona njemačkih maraka za nabavku automobila, namještaja i blindiranih prozora za Đukanovića.
Subotić tvrdi kako je godinama finansirao Demokratsku stranku (DS), najprije dok je njom predsjedavao Zoran Đinđić a onda i Boris Tadić, sa najmanje ,,oko 10 miliona eura”. Navodno je, nakon obaranja Miloševića, ,,žrtva političkog obračuna” Vojislava Koštunice sa Đinđićem i Đukanovićem, jer je sa njima ,,održavao prijateljske odnose”. Ostaje otvoreno pitanje: da li je, poput DS-a, Subotić finansirao i DPS?
Jedan od švercerskih krakova, u Crnoj Gori pod službenom egidom ,,tranzita”, vodio je 1990-ih preko Makedonije. Insert iz te epizode, za godine 1995. i 1996, bio je tema procesa protiv Subotića pred Specijalnim sudom u Beogradu. U presudi se navodi da je Subotić kao direktor preduzeća Mia iz Uba ugovorio kupoprodaju cigareta od dobavljača i iz Makedonije (preduzeća Makedonija tabak) bez evidentiranja na carini; cigarete su skladištene u magacinima, odakle su prodavane za gotov novac bez knjigovodstvenog evidentiranja.
Crnogorski pionir u duvanskom poslu sa Makedonijom bio je Srećko Kestner, raniji titogradski časovničar, sada u egzilu. U Skoplju živi između 1993. i 1994. O tome je svjedočio: „Tranzitni poslovi obavljali su se preko Makedonije koja je bila središte za promet cigaretama. Za uvoz i izvoz naplaćivala se taksa od pet odsto. Makedonskoj državi plaćalo se 10.000 dolara po kamionu cigareta. Taj posao tada je u Makedoniji kontrolisao Danče Šuturkov, ‘legendarni’ zamjenik direktora Makedonija tabaka”.
Šuturkov je posredno upravljao Kreditnom bankom u Skoplju. Iz Podgorice je keš, kojim je za makedonske cigarete plaćao Subotić, helikopterima MUP-a Crne Gore navodno transportovan do Skoplja i pohranjivan u sefovima Kreditne banke.
Preko Makedonije su, tvrdi se, sklopljeni i aranžmani sa ruskim i ukrajinskim kargo kompanijama za iznajmljivanje transportnih aviona Iljušin-76 koji su sa skopskog aerodroma Petrovec za Golubovce prenosili 40-50 tona cigareta; navodno, ukupno je bilo 68 letova.
Prema optužnici koja je podignuta u Italiji, dio novca od ovakvih poslova pohranjivan je na računima u Švajcarskoj, Lihtenštajnu, Kipru i drugim zemljama. Kada je počela privatizacija, vjeruje se kako je taj novac vraćen u Crnu Goru i iskorišćen za kupovine nekretnina.
Istog dana kada je u Beogradu izrečena kazna Subotiću i članovima njegove grupe, u Bariju je za januar odloženo ročište suđenja za šverc cigareta preko Crne Gore 1990-ih. Osim Subotića, terete se i crnogorski državljani bliski Milu Đukanoviću: Veselin Barović, Branko Vujošević, Branislav Mićunović i Dušanka Jeknić.
I nakon epohe duvanskog šverca, Subotić je nastavio poslovanje u Crnoj Gori, vjeruje se preko veza sa kompanijom Bepler i Džejkobson, koja je privatizovala hotel Avala u Budvi.
Saradnja je kasnije proširena kroz sumnjive transakcije. Na primjer, Subotić je 2007. kupio 37.000 metara kvadratnih na ostrvu Sveti Nikola kod Budve. Potom je, tvrdi se, lokaciju ponudio grčkoj Restis grupi koja je zakupila grad-hotel Sveti Stefan. Transakcija je finansirana kreditom Prve banke u većinskom vlasništvu familije Đukanović.
Nakon što Subotić nije vratio kredit na vrijeme, Prva banka bezuspješno je oglašavala prodaju zemljišta. Kanije je objavljeno da je Subotić navodno vratio kredit Prvoj banci u iznosu od 15 miliona eura.
Prethodno je Ministarstvo finansija, na čijem se čelu nalazio sadašnji premijer Igor Lukšić, uvažilo Subotićevu žalbu i vratilo mu na raspolaganje Vilu Montenegro na Svetom Stefanu koja mu je bila oduzeta na zahtjev srpskog tužilaštva.
Vladimir JOVANOVIĆ
DANAS, SJUTRA3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
Izdvojeno1 sedmica
INTERVJU3 sedmice
OKO NAS3 sedmice
HORIZONTI3 sedmice