Bivši pripadnici „zemunskog klana” Miloš Simović i Sretko Kalinić su ponovo osuđeni u Specijalnom sudu na po 30 godina robije zbog ubistva premijera Zorana Ðindića 12. marta 2003. Smireno i hladnokrvno su Simović i Kalinić saslušali presudu Specijalnog suda. Predsjednik sudskog vijeća Velimir Lazović rekao je da u cijelosti ostaje na snazi pravosnažna presuda koju je Specijalni sud izrekao 23. maja 2007, a potvrdio je Apelacioni sud 19. septembra 2008. Simović i Kalinić su imali pravo na ponovljeno suđenje, jer su prvobitno bili osuđeni u odsustvu, odnosno bili su u bjekstvu sedam godina.

Simović se u noći između 9. i 10. juna 2010. godine predao graničnoj policiji Srbije na prelazu sa Hrvatskom, dva dana pošto je u Zagrebu teško ranio Kalinića, s kojim se, kako sumnja tužilaštvo, skrivao više od sedam godina od ubistva premijera.

Kalinić je 8. juna prošle godine uhapšen u Hrvatskoj, a 25. avgusta izručen Srbiji. On je prvi hrvatski državljanin koji je ekstradiran po Sporazumu o međusobnom izručenju sopstvenih državljana između Srbije i Hrvatske.

Sudija Lazović je naglasio da sudsko vijeće smatra da prvobitna presuda u cijelosti treba da ostane na snazi, jer Vijeće prihvata sve zaključke iz pravosnažne presude koji se tiču činjeničnog stanja, pravne kvalifikacije dijela, kao i visinu sudske kazne.

Simović je tokom suđenja priznao da je učestvovao u ubistvu premijera 2003. Izjavio je da je po nalogu ubijenog šefa ,,zemunskog klana” Dušana Spasojevića pratio Đinđićevo kretanje i o tome ga detaljno obavještavao. Uopšte, istakao je da je sve što je radio, činio po nahođenju Dušana Spasojevića.

Spasojević je zajedno sa svojim kumom Dušanom Lukovićem likvidiran u beogradskom prigradskom naselju tokom akcije Sablja.

Simović je naveo da zna ko je naručilac ubistva premijera ali da ne želi da saopšti ime za sad, jer zna da on ne bi bio kažnjen. ,,Sadašnja vlast nije spremna za to jer u naručiocu vidi koalicionog partnera…”, rekao je Simović.

Simović je dalje tvrdio da ima još osoba koje stoje iza atentata, a koje nisu obuhvaćene postupkom. ,,Ali ja nisam lud i glup i neću ih otkriti, jer sada u ovoj državi nikome nije stalo da istina izađe na vidjelo. Ja u bjekstvu nisam bio jer sam se plašio zatvora, već naručilaca. U ovoj vlasti ima onih koji će zaštititi te ljude. Reći ću ko su onda kad budem bio siguran da će oni biti kažnjeni. Ako iko iz vlasti nekad bude zatražio istinu, znaće gdje može da me nađe. Žao mi je što se istina skriva”, kazao je Simović.

Simović je dodao da je „svima jasno da se Spasojević nije probudio jednog jutra i sam odlučio da ubije premijera”. ,,Jasno je i zašto je odmah srušena zgrada u Šilerovoj koju su mnogi posjećivali, kao i da su Spasojević i Mile Luković namjerno ubijeni,” istakao je Simović.

Simović je kazao i da mu je poznata politička pozadina, ali da će o tome govoriti ukoliko se pokrene proces koji bi razotkrio ovu misteriju. Najavio je i da će govoriti i o pozadini pobune Jedinice za specijalne operacije (JSO) Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) Srbije.

U jednom trenutku tokom suđenja Simović je prilično uznemiren kazao je da više ne želi da učestvuje u postupku, jer se protiv njega digla medijska hajka.

U javnosti je objavljeno da je Simović u svom iskazu tužilaštvu napisao ime i prezime osobe čiji je nadimak ,,Ćoki” i označio je kao naručioca ubistva premijera. ,,Ako je to moja izjava, zašto nisu dali ime čovjeka koga sam, navodno, imenovao. Recite javnosti da li je riječ o Vladimiru Bebi Popoviću, Čedomiru Jovanoviću, Nebojši Čoviću, Žarku Koraću, Draganu Todoroviću, Nenadu Čanku”, rekao je optuženi, nabrajajući imena, ljudi sa srpske javne i političke scene.

Simović je rekao sudskom vijeću da ga kazni ,,koliko misli da treba”. Kazao je i da je, dok se krio u Hrvatskoj, shvatio da su oko njega bile nakaze i da je ,,i sam poprimio njihov izgled”. ,,Biću tu na doživotnoj robiji i kad dođe pravi trenutak reći ću istinu”, poručio je on.

Simović je napomenuo da je, od momenta kad je naručeno ubistvo premijera, znao da mora da učestvuje u njemu, jer bi inače i on bio ubijen. Osim njega, kako je rekao, ime naručioca znaju samo njegov brat Aleksandar Simović i Milorad Ulemek Legija.

Kalinić je negirao krivicu. ,,Nisam učestvovao u ubistvu niti sam odgovaran za bilo šta za šta me tereti optužnica”, rekao je Kalinić.

Kalinić i Simović imaju pravo da ulože žalbu na presudu Apelacionom sudu u Beogradu u roku od 30 dana, dok na rješenje o određivanju pritvora imaju rok od tri dana. Odbrana Kalinića je najavila žalbu, dok su Simovićevi zastupnici rekli da će se prije žalbe konsultovati sa klijentom.

Pored sada potvrđene presude, Kalinić i Simović su, takođe, osuđeni zbog niza ubistava, otmica i drugih krivičnih djela u procesu protiv ,,zemunskog klana” na po 40 godina zatvora. Uskoro ih očekuje ponovljeno suđenje i za ta krivična dela.

Duga lista zločina

Miloš Simović je optužen i za nova tri ubistva, koja je, prema tvrdnjama tužilaštva, počinio i kao pripadnik grupe koju je organizovao Luka Bojović, koga smatraju najopasnijim srpski mafijašem na slobodi. Nedavno je Bojoviću u Posebnog odjeljenja Višeg suda u Beogradu počelo suđenje u odsustvu, pod optužbom da je organizator ubistva Branka Jeftovića Jorge 2004, kao i za pokušaj ubistva Andrije Draškovića i Zorana Nedovića Šoka iste godine, kada su poginuli njihovi telohranitelji Dejan Živančević i Milutin Jovičić. Bojovića je sa ovim ubistvima povezao član zemunskog klana Kalinić. Pored Bojovića, optužnicom su obuhvaćeni nekadašnji članovi zemunskog klana Vladimir Milisavljević, zvani Budala, koji je i dalje nadostupan vlastima, kao i Kalinić i Simović. Grupi su, tvrdi se, pripadali i Miloš Jurišić, Aleksandar Simović, sada pokojni Ilija Novović i Cvetko Simić. Njih je Bojović skrivao, pribavljao lažna dokumenta, obezbjeđivao stanove u zemlji i inostranstvu, novac i oružje. Tužilaštvo za organizovani kriminal u optužnici navodi da je Bojović stao na čelo zemunskog klana poslije ubistva njegovih vođa Dušana Spasojevića i Mileta Lukovića u martu 2003, a svoju moć učvrstio je nakon hapšenja Milorada Ulemeka Legije. Bojović je iz Srbije pobjegao u ljeto 2010, pošto je u Hrvatskoj Simović pokušao da ubije Kalinića. Obojica „zemunaca” tada su uhapšeni, a Kalinić uvjeren da je Simović u njega pucao po naređenju Bojovića, tada je najprije hrvatskim, a zatim i srpskim policajcima priznao sva ubistva i Bojovića imenovao kao nalogodavca zločina. Kalinić je i u iskazu na suđenju Bojoviću priznao izvršenje svih krivičnih djela koja mi se ovom optužnicom stavljaju na teret. Kalinić, o čijim se zvjerstvima prepričavaju legende po beogradskim medijima je pred istražnim sudijom Županijskog suda u Zagrebu, kao i istražnim sudijom i zamjenikom tužioca iz Beograda, bio izričit da je navedene likvidacije organizovao Bojović, kao osvetu za ubistvo Željka Ražnatovića Arkana. Izvor iz srpske policije je nedavno za beogradski list Blic iznio kako je Bojović bio i posrednik u saradnji Kalinića sa odbjeglim kontroverznim pljevaljskim poslovnim čovjekom Darkom Šarićem. Protiv Šarića se u Beogradu vode procesi za šverc više od 2,5 tona narkotika iz Latinske Amerike u Evropu i za pranje novca u Srbiji dobijenog od prodaje droge. Bojović je osumnjičen i da je naručio likvidaciju Baranina Danila Radonjića u Zemunu u septembru ove godine. Blic je tih dana prenio kako u srpskoj policiji vjeruju da je cjelokupan scenario poslova, sukoba i zločina osmišljen u klanu Darka Šarića, koji pod kontrolom drži sve kriminalne grupe. Po Blicu policijske informacije ukazuju da je Šarićev klan držao pod šapom sve ostale klanove, i Bojovićev i onaj Sretena Jocića Amsterdama, preko kojeg je organizovano ubistvo vlasnika i urednika hrvatskog časopisa Nacional Iva Pukanića 2008. u Zagrebu, ali i grupu Amerika, sa čijim je šefovima u Južnoj Americi ugovarao nabavku i šverc kokaina. ,,Šarićev klan kontroliše sva dešavanja u podzemlju, i srpskom i crnogorskom, a koji su u međuvremenu poslove raširili ne samo po Balkanu već u cijeloj Evropi. Moguće je da se upravo odatle raspiruje sukob ostalih saradnika kako bi se na taj način sačuvala kontrola koja izmiče otkako se ova grupa našla na udaru policije zbog šverca kokaina”, kazao je izvor Blica. Policija sumnja da je Luka Bojović direktno umiješan i u sve vrste zastrašivanja i pokušaje likvidacije svjedoka saradnika u procesu protiv Darka Šarića za šverc droge, poput Nebojše Joksovića i Radana Adamovića. Tokom 2009. boravio je u Španiji, u kojoj je odradio nekoliko profesionalnih ubistava. Nakon što je Srbija za njim raspisala Interpolovu potjernicu, Bojović je likvidirao „zemunca” Milana Jurišića Jureta u Španiji i krenuo da „čisti” preostale kako bi ostao jedini koji može da izvršava prljave poslove za Darka Šarića i južnoameričke narko-bosove. Potom je pobjegao u Latinsku Ameriku, pišu beogradski mediji.

Motivi ubistva Đinđića

Prema tvrdnjama obojice optuženih, premijera Đinđića je ubio Zvezdan Jovanović (46). Simović je kazao da Jovanović to nije uradio iz ,,patriotskih razloga, kako je to govorio u prvim izjavama”. Kalinić je naveo da je sam Luković ,,Kum” rekao: ,,Zveki je zveknuo premijera” i da je to čuo kad ih je vozio u jedan od stanova u kojima su se krili. Simović je istakao da je prije Zvezdana Jovanovića neko drugi trebalo da ubije premijera, ali nije rekao ko. Jovanović, svojevremeno bravar u Peći, a potom potpukovnik JSO, Crvenih beretki, je za ubistvo Đinđića osuđen na 40 godina zatvora.

Milan BOŠKOVIĆ