S obzirom na to da se rat u Ukrajini nastavlja i Rusija naizgled značajno napreduje, znakovi nisu ohrabrujući. Strah od toga šta bi se moglo dogoditi, ako Ukrajina posustane, stvorio je osjećaj hitnosti, a kao rezultat toga, retorika evropskih lidera (nekih, iako ne svih) porasla je na ponekad zabrinjavajući nivo
Evropa je uhvaćena između sigurnosti post-hladnoratovskog sigurnosnog poretka i nove stvarnosti kojoj se još nije prilagodila i u kojoj su te sigurnosti gotovo nestale. Puna ruska invazija na Ukrajinu, u februaru 2022., odvukla je stari kontinent nevoljno u novi i opasan svijet, u svijet u kojem je nuklearno naoružana sila narušila suverenitet susjedne zemlje i uputila brojne prijetnje, pa i nuklearne prijetnje, svakome ko se usudio da se miješa u njihovu “specijalnu vojnu operaciju”. Iako su prijetnje od upotrebe nuklearnog oružja dostigle vrhunac u prvim mjesecima invazije, one se nisu značajno smanjile. U martu ove godine, ruski predsjednik Vladimir Putin je javno rekao da vjeruje da u Ukrajini već postoji ograničen broj NATO vojnika i upozorio da bi direktni sukob između Rusije i zapadne vojne alijanse mogao izazvati globalni sukob.
S obzirom na to da se rat u Ukrajini nastavlja i Rusija naizgled značajno napreduje, znakovi nisu ohrabrujući. Strah od toga šta bi se moglo dogoditi, ako Ukrajina posustane, stvorio je osjećaj hitnosti, a kao rezultat toga, retorika evropskih lidera (nekih, iako ne svih) porasla je na ponekad zabrinjavajući nivo koji je na ivici. Generalni sekretar NATO-a, Jens Stoltenberg nedavno je za britanski nedeljnik The Economist rekao da bi države članice trebalo da dozvole Ukrajincima da koriste zapadno oružje za gađanje ruskih ciljeva u Rusiji. I francuski predsjednik, Emanuel Makron i ministar spoljnih poslova Poljske, Radosłav Sikorski, upozorili su da može postojati potreba za slanjem trupa u Ukrajinu, pri čemu je potonji podvukao da je potrebno dugoročno ponovno naoružavanje Evrope da bi se suprotstavilo ruskim imperijalnim ambicijama.
Njemački kancelar, Olaf Šolc, koji je dugo vremena oklijevao da dâ zeleno svjetlo Ukrajini za napad na ciljeve unutar Rusije, promijenio je kurs i odlučio se za francusku liniju. To dolazi samo nekoliko sedmica nakon što je Njemačka opozvala svog ambasadora u Moskvi nakon što je optužila Rusiju za cyber napad na vladajuću Socijaldemokratsku partiju u zemlji 2023. godine, što je izazvalo strah od potencijalnog uplitanja Rusije u izbore u EU u junu, izbore u Velikoj Britaniji u julu i američke izbore u novembru ove godine. U Velikoj Britaniji se govorilo o civilnoj mobilizaciji, potrebi da se stanovništvo psihološki pripremi za rat i da se naglo povećaju izdaci za odbranu. Kao i njegov poljski kolega, britanski ministar vanjskih poslova, David Kameron nedavno je rekao da Ukrajina ima pravo da koristi oružje kojim ga je snabdjela Velika Britanija za napad na ciljeve unutar Rusije. Bivši oficir britanske vojske, Hamiš De Breton-Gordon, također je iznenadio javnost svojom oštrom procjenom da bi se britanske trupe mogle “suočiti s Putinovim snagama ove godine”.
Oni kolektivno odgovaraju ne samo na pomake Rusije u Ukrajini, nego i na ono što oni navode da je kontinuirana ruska kampanja podmetanja i sabotaže koja, tvrde neki zapadni analitičari, predstavlja obrazac ponašanja koji je u skladu s njihovim predviđanjima o akcijama koje će Rusija preduzeti prije direktnog sukoba sa NATO-om. Sve što Rusija radi – od špijunaže, ometanja GPS signala, guranja migranata preko granica, agitiranja u zemljama u kojima imaju neku podršku – dio je hibridnog rata koji evropska javnost tek treba da shvati. Sasvim je, naravno, drugačija slika u Rusiji, gdje se javnosti već dugo govori da zemlja nije samo u ratu u Ukrajini, već je uključena u proxy rat sa NATO-om i u rat vrijednosti sa Zapadom.
Tenzije su, čini se, ponovo dostigle vrhunac. U prvoj sedmici maja Kremlj je objavio da počinje raketne vježbe u blizini ukrajinske granice, simulirajući upotrebu taktičkog nuklearnog oružja, namijenjenog za upotrebu na bojnom polju, kao odgovor na Makronove i Kameronove izjave, za koje glasnogovornik Kremlja, Dmitri Peskov , kaže da su bile “provokacije” koje su izazvale “potpuno novu rundu eskalacije”. Njegove riječi su samo pojačale strah i napetost u Evropi. Cilj Kremlja je, naravno, da sije strah u Ukrajini i zapadnim prestonicama, i da pokuša da ubijedi zapadno stanovništvo da se suprotstavi kontinuiranom naoružavanju Ukrajine od strane njihovih vlada. Rusija ne želi otvoreni sukob s NATO-om, a upotreba taktičkog nuklearnog oružja bila bi u suprotnosti s ruskom nuklearnom doktrinom – vraćanje na upotrebu nuklearnog oružja samo ako bi se država suočila s egzistencijalnom prijetnjom. Upotreba takvog oružja imala bi nesagledive rizike za Rusiju i gotovo sigurno bi prekinula njihovo strateško partnerstvo s Kinom. Putin ne želi nuklearni rat, ali želi Ukrajinu i spreman je koristiti nuklearne prijetnje da testira odlučnost Zapada.
Međutim, ne može se pobjeći od realnosti da se nalazimo u opasnom geopolitičkom okruženju i da predstoje ključni izbori u EU, Velikoj Britaniji i SAD-u, te potencijal za eskalaciju u Ukrajini u sljedećih šest mjeseci će donijeti više neizvjesnosti. Iz istorije znamo da u opasnim vremenima prijetnje i oštre riječi služe za povećanje tenzija i sve više za moguće pogrešne interpretacije i pogrešne procjene. Retorika može biti opasno oružje i nju treba koristiti s najvećim oprezom u slomljenim vremenima.
Kenet MORISON
(Autor je profesor istorije i direktor Instituta za humanističke i političke studije Univerziteta De Montfort u Velikoj Britaniji. Autor je sedam knjiga o modernoj istoriji Zapadnog Balkana.)
DRUŠTVO4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
DANAS, SJUTRA3 sedmice
INTERVJU3 sedmice
U SJEĆANJU3 sedmice
FOKUS4 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice