Milena,  Zoko, Lujo, Peđa… Sve drage koleginice i kolege:  Vjerujem u vas. Radujem se budućim pobjedama Monitora, krizama i bitkama sa jačima. To smo naučili: samo te bitke  imaju smisla, i samo one ovo prokleto zanimanje čine uzvišenim.  Izdržaćete vi, prekaljeni. I ne zaboravite: biti dio Monitora najveća je titula u ovoj državi

Minuli broj Monitora, posljednji je  koji sam potpisao kao glavni i odgovorni urednik. Dugo sam uređivao Monitor. Spletom okolnosti, predugo. Te strašne godine ratova,  zločina,  pljački. Hajki. Prezira. Okretanja glave. „ Ne čitam to ja“. Te divne godine hedonističkog, zanosnog  uživanja u pobuni. Izborenoj slobodnoj teritoriji.

Neću, naravno,  nikud iz Monitora. Preuzimam druge obaveze, primjerene mom dobu i uzrastu našeg nedjeljnika. Neće ni Monitor nikada otići iz mene. Nego,  ovako je bilo tamo prije dvadeset i kusur godina.

Ulazim  u redakciju, kad za mojim stolom nova  saradnica. – Izvinite sad ću ja, nisam imala gdje da sjednem,  vidjeh ovo mjesto slobodno…. –

Djevojčurak. Naglasak nikšićki.

– Kako se zovete koleginice?

–  Milena. Milena Perović.

Naredne sedmice, opet:  – Izvinite…

Uobičajilo se to, dok se nekako nije domogla svoje stolice.  A,  ja sam, kad sam joj pogledao prvi tekst,  znao da je stigla budućnost ove novine.

Monitor je dodirnuo realnost nemogućeg. Sad,  obuzima me jedan san. U tom snu sunčan neki dan, proziran, ja ko biva stari dedo,  šetam gradom, besciljno, vodi me misao ni o čemu. Odjednom iza ugla,  možda iz  Zlatarske,  zapahnu me znani  miris.  Svratih. Onda korak po korak prema redakciji.  Oni u najvećoj gužvi, zatvaraju broj, ne podižu glave. U tom snu, spuštam tople bureke na sto, i povlačim se polako, polako, da ih ne ometem.

Milena,  Zoko, Lujo, Peđa… Sve drage koleginice i kolege:  Bio sam zahtjevan urednik taman koliko vjerujem u vas. Radujem se budućim pobjedama Monitora, krizama i bitkama sa jačima od nas. Sa onima koji imaju moć da  svoju volju nametnu kao  društvenu i  svoj interes za opšti.

To smo naučili: samo te bitke  imaju smisla, i samo one  ovo prokleto zanimanje čine uzvišenim.  Izdržaćete vi, prekaljeni. I ne zaboraviti: biti dio Monitora najveća je titula u ovoj državi.

O, da.  I ne zaboraviti onaj uvodnik – jednom kad dođe taj čas.

Esad KOČAN

Nakon javne debate između  ZBCG i potpredsjednika Vlade Nika Đeljošaja, može se zaključiti da građani i nijesu neki  faktor kod izbora  izvršne vlasti.  Nakon što glasaju mogu, kao u kladionici,  da strepe i prate kako će se karte promiješati u Vladi. Na kraju, kako to  obično biva u kladionicama, biće jedini gubitnici

Bio je to uzbudljiv kraj sedmice. Bilo je “dobronamjerenih upozorenja”, i međusobnih prijetnji ko će koga izbaciti iz Vlade. Ispalo je, nekako, da građani i nijesu baš neki faktor na izbor izvršne vlasti. Koja izgleda postoji radi sebe same.  Nakon što glasaju, građani mogu, kao u kladionici, da strepe i prate kako će se karte promiješati u Vladi, koja se izgleda može  rekonstruisati u nedogled,  kad kome padne na pamet,  i uz asistenciju raznoraznih partnera sa strane,  ne obazirući se na osnovne demokratske postulate. Na kraju, kako to i obično biva u kladionicama,  građani bivaju jedini gubitnici.

Počelo je kada je ministar ekonomskog razvoja  i potpredsjednik Vlade za ekonomsku politiku Nik Đeljošaj za Glas Amerike oštro odbacio inicijativu uvođenja dvojnog državljanstva  i upozorio da bi to značilo “promjenu nacionalne strukture Crne Gore”.  Poručio je i da se neće mijenjati Ustav da bi se srpski jezik uveo kao službeni, i na kraju  napomenuo da ne isključuje mogućnost nove rekonstrukcije vlade i „novog dogovora“.

“Veoma je važan  jedan momenat, a to je međuvladina komisija u decembru…Mislim da će onda biti momenat da vidimo i sa našim partnerima da li smo spremni u ovakvom timu da nastavimo još snažnije prema ispunjavanju standarda EU ili treba učvrstiti taj tim sa još struktura koje su jasnije iskazane prema evropskim vrijednostima”, kazao je Đeljošaj.  Objasnio je da je malo izanalizirao rezultate podgoričkih izbora i utvrdio da koalicija ZBCG ima u stvari deset posto. „Ako pogledamo ukupno biračko tijelo, upisano, koji imaju mogućnost da glasaju, oni su na nekih desetak odsto. Pola nije ni izašlo.”, pojasnio je.

Uzvratili su iz ZBCG.  U grupnom saopštenju, bez potpisnika, dobronamjerno su priprijetili potpredsjedniku Vlade,  odnosno  „samo jednom od mnogobrojnih predsjednika albanskih stranaka“,  da bi iz nje mogao na kraju biti izbačen – on. Usput ga optužujući za „šovinizam prema srpskom narodu“.

“Zato ga ovom prilikom podsjećamo da on nas niti je uveo u Vladu, niti nas može izbacivati, posebno iz razloga što u Skupštini nema nijednog poslanika iz svoje strančice, ali zato ima dva ministarstva, između ostalog zahvaljujući srpskim poslanicima koji su glasali i gospodina Đeljošaja za ministra i potpredsjednika Vlade. Tako kad Nik Đeljošaj sljedeći put odluči da prijeti koaliciji ZBCG da će ih izbaciti iz Vlade, može mu se desiti da jedino on bude izbačen”,  saopštili su. Uz opasku da se Đeljošaju  “ako previše zagrize, može desiti da polomi zube”.  Valjda će ga ZBCG  obezubiti tako što će ga zamijeniti sa drugim od „mnogobrojnih predsjednika albanskih partija“.  Uz poznati igrokaz o uvažavanju manjina i evropskih vrijednosti.

Bilo je ove sedmice I pomiriteljskih nakana. Oglasio se javnim pismom bivši premijer Zdravko Krivokapić, pokušavajući da pomiri zavađenog premijera i predsjednika države.  Pozvao ih je da ostave sujete po strani i sklope pakt o nenapadanju, dok ne uđemo u EU.

“Kohabitacija je neprirodna definicija u opisivanju odnosa između vas dvojice. Jer vi niste ni tradicionalni, ni ideološki suparnici. Sjetite se da je car Solomon od Boga tražio samo Mudrost”, pozvao je Krivokapić svoje bivše ministre  finansija i ekonomije, na koje je očinski pazio pa se razočarao jer su im u međuvremenu “slučajni prolaznici postali bliži od pravih i iskrenih prijatelja”.  Džaba izgleda i to što je tadašnja vlada sastavljena pod Ostrogom, slavamuimilost.

Možda nas pogledaju geopolitički bogovi, pa se  jednom preko reda i uguramo u Evropu.  Ali, nam ni Bog pomoći neće da postanemo evropsko i normalno društvo dok političke vođe ne budu odgovorne građanima, a ne partijskim interesima i nekim bogovima sa strane.

Milena PEROVIĆ

Od propasti rimskog carstva, u misaonu vizuru čovječanstva urezano je: sve što je stvorio čovjek ima svoj početak i svoj kraj. Svoje vrijeme. Čovjeku su samodati trenuci u kojima može uliti dah besmrtnosti u tu rijeku prolaznosti. Monitor je ugrabio svoj trenutak

Nema druge tajne. Žeđ za slobodom. To je jedina obnovljiva eneregija koja pokreće Monitor. Od prvoga dana i 35 godina potom. Nema drugog objašnjenja toliko dugog opstanka novine u uslovima koji podrazumijevaju da se ona, takva, ne može ni začeti. Žeđ za slobodom. Jedina pokretna i nepokretna imovina Monitora. Od prvog dana i 35 godina potom. Žeđ za slobodom – to je ono zbog čega su Monitor jednako svojim doživljavali i čitaoci i svi koji su ga stvarali i koji su pomagali da opstane. I prvi, i ovaj broj što izlazi, nastajali su uprkos svemu.

Od propasti rimskog carstva, u misaonu vizuru čovječanstva urezano je: sve što je stvorio čovjek ima svoj početak i svoj kraj. Svoje vrijeme. Čovjeku su samo dati trenuci u kojima može uliti dah besmrtnosti u tu rijeku prolaznosti. Monitor je ugrabio svoj trenutak.

Pošteno je reći, događaji i prilike išli su nam na ruku. U ovih 35 godina stali su vjekovi. Zbili su se događaji koji će obilježiti živote generacija i generacija koje će doći. Raspad domovine, kojoj smo pjevali da je čuvamo postojano. Kao klisurine. Polja smrti. Zločini. Pljačke gigantskih razmjera. Teror očiglednosti zla. Bespomoćnost. Odbijanje većine da vidi tu očiglednost. Pridruživanje zlu – poricanje zla. Zanatski, novinarski, to je bilo lako obraditi. Isuviše lako. Ništavilo se valjalo svuda oko nas u bezbroj odlivaka. Trebalo je samo izdržati tu samoću. Tu neizdrživu samoću. Svjedočiti. I biti pružena ruka.

Čitaoci Monitora, nama nisu bili kupci novine. Važnije od svega bilo nam je to što oni postoje. Što su dio nas. I obrnuto. Našim čitaocima trebao je Monitor, glas potvrde njihove usamljeničke misli i njihove želje da ne okreću glavu od očiglednosti, i da odbiju lagati sebe. Da se suprotstave. Bili smo jedni drugima lijek i inspiracija. Ta terapijska veza Monitora i njegovih čitalaca, čudovišno je iskustvo o kojem javnost 35 godina potom malo zna.

Moć i bogatstvo, ti stari saputnici. Iz bunjišta je nikla tranziciona upravljačka klasa. Pobijedili su najbeskrupulozniji i najbezdušniji. Uštirkali su okovratnike. Nametnuli svoj stil i ukus društvu. Razvili zastave. Raspisali neoročene konkurse za nove ture srećnih robova. Sačinili izdajničke liste. Zanatski nije bilo teško uočiti i tu očiglednost. Trebalo je samo izdržati bijes tvoraca novog poretka, a bogami i njihovih robova, opremljenih zastavama, kao toljagama. Trebalo je biti glas onih čiji glas su htjeli da se ne čuje.

Da. Došlo je vrijeme dokidanja monopola nad informacijama, rekli su tumači poretka globalnih pobjednika. Sajber svijet je svijet beskrajne slobode. I kraj istorije je tu. U stvarnosti, došlo je vrijeme masovnih laži. Proizvodnja govora mržnje, ništavila u svim obiličjima, je demokratizovana. To više nije privilegija upregnutih novinara. To mogu partijske vojske, komšije iz kvarta. Masovnost laži proizvela je masovno nevjerovanje u ljudsku riječ. Koban je to znak. Monitor je odabrao da budi moralnu uspaničenost, obamrlih u mećavi laži.

Došlo je vrijeme u kojem je najvažnije u javnosti stvoriti dojam, imidž. Vrijeme kao stvarnosti. Monitor zalazi iza te prašine. Tamo je stvarnost koju mnogi odbijaju da vide. Tamo su ljudi, koji ne žive u vječitom proljeću. Poraženi.

Bi smjena vlasti. Prva bez krvi u istoriji Crne Gore. Novi su pobjednici datum svog dolaska na vlast metnuli na jarbole kao trenutak – naše slobode. Opako je to znamenje. Kao da se sloboda može nekome dati. Pobjednicima smo obećali – na istom situ sijaćemo im žito kao i njihovim prethodnicima. U doba najviše siline bivših gospodara nadzemlja i podzemlja obećali smo: trajaćemo makar dan duže od njih. I obećali smo: kad naši progonitelji ostanu bez moći, branićemo svako njihovo pravo ako im bude uskraćeno. To dugujemo – sebi.

Naposljetku – Veliki svijet. I ona grozničava nada da ćemo jednom biti dio njega. Ubrzanje vremena donijelo je brzinu gašenja iluzija. Danas Veliki svijet liči na naš devedesetiih. Srebrenica se zove Gaza. Monitor svjedoči i svjedočiće dok ga ima. Zanatski, nije to teško. Treba imati srce da vidiš.

Jednom će neki val odnijeti Monitor. Isteći će njegovo vrijeme. To nam je htjela reći sudbina rimskog carstva. Na vidiku su pravila vladanja po kojima novinarstvo koje sumnja i propituje treba ukinuti. Još i više: zatrijeti mu trag. Samo, dah besmrtnosti, ovu neutoljenu žeđ za slobodom, začetu prije 35 godina, ni jedna oluja razvijati neće.

Esad KOČAN