Povežite se sa nama

Nove knjige

Ona i njeni

Objavljeno prije

2 mjeseca

na

Svetlana Broz, Moji, roman, Gariwo, Sarajevo 2024

 

 

Ravno prije jednog stoljeća, 1924 godine, Jevgenij Zamjatin je napisao kultno djelo anti-utopije (distopije), naslovljeno minimalnim brojem slova i maksimalnom koncentracijom ominoznog značenja: Mi. Zamjatinov roman bio je prva opomena da se san o Državi Pravde i Jednakosti, o kojoj daleko malobrojniji ali ključni dio ljudskog roda oduvijek sanja, počeo pretvarati u zastrašujuću košmarnu relnost. Iako je roman u prevodu na engleski jezik objavljen  te iste, 1924. godine, a original na ruskom jeziku 1952. godine, oba ova, kao  i mnogobrojna izdanja koja su uslijedila, alarmirala su samo uži krug autora i ljubitelja SF književnosti. Uprkos bezbroj očiglednih dokaza da se slutnja košmara već uveliko pretvorila u košmarnu stvarnost, milijarde ljudi širom svijeta i predstavnici političke vlasti svih država, kojima je Zamjatin uputio svoje upozorenje, potpuno su ignorisali i autora i njegove opomene. “Mi“  – živi ljudi – prekasno smo shvatili da smo zapravo oni isti ljudi iz Zamjatinovog romana “Mi“.

Ravno poslije jednog stoljeća, 2024 godine, Svetlana Broz, unuka Josipa Broza Tita, osnivača i prvog predsjednika možda posljednje države u povijesti koja je pokušala ostvariti perenijalni san o idealnoj državi – Utopiji, napisala je knjigu sa svega dva slova više u naslovu od Zamjatinove i sa jednakom koncentracijom opominjućeg značenja – Moji. I Svetlanina knjiga nas uvjerljivo podsjeća da se i jedan drugi, jednako značajan san čovječanstva, ubrzano pretvara u košmarnu stvarnost. Tačnije, potvrđuje nam da je san o istinskoj zajednici svih ljudi, povezanih najplemenitijim osjećanjima i najvišim moralnim principima, san da će za svakog od nas svi ljudi svijeta biti uistinu moji, već sasvim zaboravljen. Svijet je pretvoren u neprijateljsku teritoriju, ljudi su ostali bez ljudskosti. Regrutovani u ideološke armije, otuđeni od sopstvene ljudskosti, danas sebe određuju samo negativno – s kim nisu i protiv koga su – a ne s kim jesu i za koga su. Ujedinjuje ih neprijatelj; dva čovjeka su ‘prijatelji’ samo ako ih povezuje neprijateljstvo prema trećem. Tako je neprijatelj – onaj koga po definiciji  treba uništiti -, paradoksalno postao nužni uslov – sine qua non  – prijateljstva! Slijedeći ovu pervertiranu logiku, strategija opstanka savremenih društava svela se na efikasnu produkciju novih i sve opasnijih neprijatelja. Vrijeme atrakcije prolazi. Nastupa doba repulsije.

Gdje je bolest, tamo je i lijek! Samo dok zna šta je košmar, čovjek zna šta je san. I ne zaboravlja ga. Ne odustaje od svog sna. Svetlanin djed Josip Broz je svoj san sačuvao i pokušao ga ostvariti. Znao je da je država iz najplemenitijih snova čovječanstva o kojoj je i sam sanjao, nazvana Utopija zato što  nigdje ne postoji (grčki, topos, topia – mjesto; uz negativni prefiks U-topia, Nepostojeće mjesto). Ipak nije odustao od tog sna uvjeren da, bez obzira što ta država ne postoji ni na jednoj karti svijeta, karta svijeta na kojoj nema Utopije, nije vrijedna ni da se pogleda!

Dijeleći isto uvjerenje, ni Svetlana Broz nije odustala od svog sna o čovječanstvu kao zajednici prijatelja – benevolentnih, inteligentnih, vedrih ljudi povezanih beskompromisnim poštovanjem univerzalnih moralnih principa, nepokolebljivo posvećenih ostvarenju najviših humanističkih ideala. Taj san je za Svetlanu  bio i ostao više od sna. Taj san je zapravo njen život, kao što je i život ljudi o kojima govori ova knjiga; ljudi koje je poštovala i volila kao ljude, darujući ih već u naslovu, vjerovatno najdragocjenijim i najvrijednijim pridjevom kojim čovjek može izraziti svoju bliskost sa drugim ljudima: Moji!

Međunarodno poznata po doslijednim angažovanju u afirmaciji ljudskih prava i humanističkih ideala, laureat mnogih evropskih i internacionalnih priznanja i nagrada, Svetlana Broz je već 25 godina prisutna na društvenoj sceni i svojom izuzetno produktivnom publicitičkom aktivnošću, kojom je stekla svjetsku reputaciju. Njena prva knjiga, Dobri ljudi u vremenu zla, doživjela je petnaestak izdanja i prevedena je na mnoge svjetske jezike (Media Centar Prelom, Banja Luka, 1999), kao i nekoliko drugih knjiga koje je objavila u ovom periodu. Svojom najnovijom knjigom Moji, Svetlana Broz je ušla u naizgled relaksiranije vode književnosti. Već samim intrigirajućim, izuzetno efektnim naslovom, ova knjiga plijeni pažnju i budi radoznalost. Kada se ima u vidu da je riječ o djelu koje svojim naslovom sugeriše obilje biografskih podataka i to iz pera unuke Josipa Broza Tita, želja da se ono pročita postaje neodoljiva.

Radoznalost pobuđuje pitanje: na koga se zapravo odnosi naslov Moji!? Na koje ljude misli Svetlana Broz kada ih naziva ‘moji’? Kada čovjek bolje razmisli, vjerovatno ni sami se nismo pitali ko su oni za koje možemo bez premišljanja, mirne duše i čistog srca reći: “Moji“!? U najširem smislu, to su najprije oni koji su po nečemu bitnom – kao mi. Ne samo – slični nama, nego upravo – kao mi! To su ljudi koje u određenoj mjeri, trajno i neraskidivo poistovjećujemo sa nama samima, svjesni da smo i  mi, po nečemu, kao oni! Jednim dijelom to su oni koji nam pripadaju i kojima mi pripadamo po rodbinskoj liniji, a zatim i oni sa kojima nas povezuju formalne i društvene relacije. Njih ne možemo birati, kao što ni oni ne mogu birati nas. Drugim dijelom, kategorija “moji“ obuhvata samo one ljude koje volimo, koje poštujemo, koji su nam bliski, one za koje kažemo da su nam prijatelji. Njih biramo i oni biraju nas. U ovom drugom smislu, “Moji“ su članovi strogo privatnog kluba, najekskluzivnijeg od svih klubova! Nikakve preporuke, intervencije ni lukrativne ponude ne mogu nikoga učlaniti u taj klub protiv naše volje. Dok prima članove u taj klub, čovjek ima status kralja koji suverenom voljom proglašava vitezove svog reda i daje plemićke titule na osnovu afiniteta, samo onima koje on voli, poštuje, smatra prijateljima.

“Moji“ iz knjige Svetlane Broz su i ljudi po liniji srodstva, odnosno ljudi na osnovu formalnih društvenih relacija, kao i ljudi koje je ona sama odabrala, koje je proglasila za svoje vitezove pravednosti i plemiće duha. Trećih, onih koje iz bilo kojih razloga, niko pa ni Svetlana ne može smatrati za svoje, u ovoj knjizi nema! Svetlana dobro zna da je Aristotel s pravom odredio čovjeka kao biće zajednice (zoon politikon), kada je naglasio da živjeti sam može bog ili zvijer, ali ne i čovjek. Osim toga, i u njenom životu,  kao i u životu svakog čovjeka uvijek ima mnogo više onih koji nisu “moji“ nego “mojih“, iako taj broj, istini za volju veoma varira od čovjeka do čovjeka!

Za one koji su to, donekle s pravom očekivali, treba odmah naglasiti: ovo nije knjiga resantimana, koliko god bilo dobrih razloga da to bude! Svetlana Broz jeste u životu stradala, ali ni jednog trenutka nije pomišljala da napiše svoju knjigu po uzoru na Povijest stradanja (Historia calamitatem) Pjera Abelara. Svaka ideja auto-viktimizacije nespojiva je sa njenim karakterom, integritetom i personalnim dostojanstvom.  Ovo nije knjiga žalopojki, ozlojeđenosti, defetizma, ogorčenosti, nije ni knjiga post festum otkrivanja aktera političkih pikanterija i denucijacija kakvih je bilo napretek i kojima su decenijama bili izloženi Svetlana i  Njeni.  Ničega od svega toga ovdje nema! Iz ove perspektive, upravo je doslijedna selekcija ljudi po afinitetu, može se reći – njihovo aksiološko filtriranje –  fundamentalni kvalitet ove knjige. Propušteni kroz najfiniju mrežu ovih filtera, u knjigu su ušli samo oni u kojima je Svetlana prepoznala istinske ljudske vrline i vrijednosti. Koncipirana na ovim kriterijima, knjiga Svetlane Broz Moji, predstavlja ekskluzivnu riznicu autentičnih likova moralne izvrsnosti, humanističkih ideala i nepokolebljivih boraca protiv nepravde i nečovječnsti! Za nikog drugog nije bilo mjesta. Posebno ne za one koje je njen djed Josip  Broz Tito naučio gađati strijelom, a koji su od njega napravili svoju prvu metu!

Od onih sa kojima Svetlanu Broz spajaju najbliže rodbinske veze, sa majčine strane značajno mjesto zauzimaju djed  Žarko Jelinek, rođen u Hadžićima kod Sarajeva i baka Antonija, rođena u Metkoviću. Razumije se, posebna pažnja posvećena je  majci Zlati Jelinek.

Sa očeve strane, u kratkim ali vrlo snažnim potezima skiciran je lik djeda, Josipa Broza Tita, isključivo iz perspektive koja ga otkriva kao roditelja  – oca njenog oca. Zbog krajnje oskudnih informacija o njenom životu, srazmjerno manje prostora je posvećeno Svetlaninoj baki sa očeve strane, Pelagiji Denisovnoj Belousovoj, rođenoj u selu Mihajlovka u Sibiru. Nedostatak detaljnijih podataka o životnoj drami majke Žarka Broza, nije bio nepremostiva prepreka za pronicljivu Svetlanu Broz, da kroz lucidnu analizu  pronikne u izvore Žarkovih trauma iz ranog djetinjstva, i njegovog ambiguitetnog odnosa prema majci.

Ključni lik je Žarko Broz, Svetlanin otac. Dječak neobuzdanog tempermaneta, traumatičnog djetinjstva 1941. godine, kada je  armija nacističke Njemačke na prilazima Moskvi, sa 17 godina se  prijavljuje u dobrovoljce…

Među njenima, svoje mjesto su našli i neki ljudi koje Svetlana nije srela, nego ih je uvrstila u svoje na osnovu onoga što je o njima saznala. Jedan od njih je  doktor Canjuga, koji je, zbog brige za zdravlje regruta, završio na Golom Otoku; Svetlana nije žalila truda da ode na Goli Otok da bi izrazila svoje poštovanje za njegovu hrabrost, pred stijenom na kojoj je pronašla uklesano ime doktora Canjuge.

Visoko moralni i beskompromisni borci protiv svake nepravde su i Svetlanina baka Antonija i njena majka Zlata. Priča o Zlatinoj drugarici sa studija, Gordani, jeste brilijantna minijatura na temu prijateljstva i požrtvovanosti. Historijske i društvene proporcije ljudi iz njenog najbližeg biografskog okruženja su ogromne. Bilo je nemoguće potpuno ih isključiti. Ali Svetlana je te proporcije svela na pravu mjeru. Nisu je zasjenile ni veličina, ni blizina tih titana. Odrasla među njima od najranijeg djetinjstva, sačuvala je svoj moralni integritet i kritičku svijest. Da ne stradaju emocije, da ne utihne nježnost. Par epizoda njenog oca sa Titom, neprocjenjivo su svjedočanstvo o odnosu velikog državnika prema svojoj djeci. Utoliko, knjiga Svetlane Broz Moji, više je traktat o vrlini, hrabrosti i prijteljstvu, nego biografsko sjećanje.

Poslije čitanja pitanje postavljeno na početku, ponovo izranja pred nas. Zastrašujuće i veličanstveno: Koliko danas ima ljudi za koje čovjek može bez premišljanja, mirne duše i čistog srca reći: to su moji!? Istinski moji – oni sa kojima se možemo poistovjetiti, na koje se možemo osloniti, ovdje i sada, u ovom svijetu ravnodušnosti, najvećih nepravdi i najbrutalnijih gaženja svakog humanizma, pravde, istine?  Koliko danas ima ljudi kojima ti pojmovi još nešto znače? I od njih, koliko ima onih koji će život posvetiti odbrani ovih ideala?

Knjiga Moji, Svetlane Broz je brilijatna pohvala temeljnim vrijednostima života, u njihovoj veličanstvenoj emanaciji morala i vrline i odlučnosti da se beskompromisno brane. Prije nego što potpuno iščeznu ne samo iz života, nego i iz sjećanja čovječanstva.

Težak je teret zla ovoga svijeta, tanka je nit vrline. Tanka, ali neraskidiva!

Dragocjen dokaz za to su Ona i Njeni,  sabrani u knjizi Svetlane Broz, Moji.”

Ferid MUHIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:
nastavi čitati

Nove knjige

Dodiri duhovnih vrhova

Objavljeno prije

1 mjesec

na

2 Augusta, 2024

Objavio:

“Žene svijeta” –  Branka Bogavac, izdavači  Narodna knjiga i Miba books, 2024.

 

 

Odabirom sagovornica i sagovornika, uvodima, opisima, pitanjima i neposrednom duhovno-intelektualnom razmjenom sa nekima od najvećih književnih i umjetničkih imena dvadesetoga vijeka, svojom nepresušnom radoznalošću, erudicijom i neumornim radom na približavanju Crne Gore svijetu i svijeta Crnoj Gori, Branka Bogavac je zadužila crnogorsku kulturu i šire, cijeli prostor zajedničkoga nam četvoroimenoga jezika. Ta mješavina otvorenosti uma, tako svojstvene francuskoj intelektualnoj školi s jedne strane, i vrcavog duha i pronicljivosti koju prirodno nose žene crnogorskih planina s druge strane, našla je savršeni izraz u dijaloškog formi koju je odabrala za svoj način izražavanja. Dok čitamo razgovore sa “ženama svijeta”, kako ih autorka s pravom zove, osjećamo to uzajamno obogaćivanje dviju sagovornica, zadovoljstvo u intelektualnoj i duhovnoj igri, u vječitom krugu uzimanja i davanja. I to nije sve, Brankina studiozna priprema za svaki razgovor, njen osjećaj za mjeru u navođenju fakata o sagovornici uz istovremenu spontanost i nenametljivost koje ostavljaju prostora za razotkrivanje stvaraju iluziju da smo aktivni učesnici ili makar direktni svjedoci ovih intelektualnih praznika.

Čitanjem razgovora i uranjanjem u životne i umjetničke izbore njenih sagovornica, njihove borbe, poraze i pobjede dâ se zaključiti da Branka Bogavac nije neko ko ih sluša, predstavlja čitalačkoj publici i postavlja im pitanja, rasvjetljavajući nepoznanice o njihovim životnim i književnim stazama, već da se svaki put radi o iskričavoj razmjeni energija, mišljenja, ukrštanju iskustava.

Kako je uspijevala da stupi u kontakt sa svojim eminentnim sagovornicama, svjetionicima dvadesetoga vijeka ? Ključ je u njenom intelektualnom poštenju i sprezi osobina njene dvije domovine: francuskoga šarma i prirođene smjernosti crnogorske. Branka će nam spontano priznati sa koliko je iznenađenja, divljenja i strahopoštovanja primila telefonski poziv jedne Margarit Diras, kako ju je snalažljivost uvela na Borhesovo predavanje u Kolež de Frans ruku pod ruku sa Fukoom i Aronom, a skromnost ipak spriječila da sjedne u prve redove. Saznaćemo i kako ju je ta ista crnogorska skromnost natjerala da odbije poziv na ručak sa Marijom Kodamom i Horheom Luisom Borhesom, a originalnost pristupa otvorila njoj i njenoj djeci vrata stana Margarit Diras ili obezbijedila redovne susrete sa Marijom Kodamom tokom njenih narednih dolazaka u Pariz.

Branka Bogavac je odabrala da nam približi žene koje su svojom hrabrošću i snagom obilježile vijek – pred nama su Nobelovke poput Nadin Gordimer i Toni Morison, književne gromade kakve su Margarit Diras i Natali Sarot, neumorne borkinje za ljudska prava poput Taslime Nasrin ili Danijel Miteran, uspravne žrtve totalitarnih režima poput Ane Blandijane, i Lene Konstante, direktne svjedokinje užasa staljinizma poput Galine Višnjevske ili Irine Jemeljanove, ikone zapadnog feminizma koje su se usudile da prodrmaju okove patrijarhata i građanskoga morala kao što su Katrin Mije ili Dominik Desanti.

Ako bismo tragali za linijom vodiljom, za onom crvenom niti (fil rouge)  koja je vodila autorku u odabiru sagovornica, onda je bi to svakako bila pobuna, hrabrost da se naizgled neumoljivoj datosti istorijskog trenutka stane na žulj i ispusti taj konačni pobjednički krik, odjek za buduće generacije, kroz umjetnost ili društveni aktivizam. Na prvi pogled, izvjesno odstupanje od ove konstante predstavljaju Marija Kodama i Elena Kadare koje su, svaka na svoj način, slijedile potrebe književnog genija svojih životnih partnera, Horhe Luisa Borhesa i Ismaila Kadarea. Međutim, kada razmislimo o motivu za njihovo pridruživanje plejadi snažnih žena, dolazimo do zaključka da su i njihovi životni izbori svojevrsna pobuna u odnosu na očekivanja sredine, a njihove misije ogroman doprinos rasvjetljavanju važnih aspekata života i djela dva velika književnika.

U SVOM ZAVIČAJU: Branka Bogavac u bihorskom selu Bor

 

Sagovornice Branke Bogavac povezuje i ogromna važnost koju pridaju snazi riječi. Sve su one, na različite načine, jezikom očarane i začarane, duboko svjesne da je on najsnažnije ljudsko oružje. U razgovoru vođenom nakon studentskih događaja u Bugarskoj, pjesnikinja Blaga Dimitrova saopštava da je dala ostavku na mjesto potpredsjednice države zbog nepodnošljivosti i besmislenosti političkog diskursa, jer jezik je za nju sve. Utemeljivačica novog romana Natali Sarot smatra da riječ ima više snage od čina i da dijalog koji liči na obično čavrljanje često sadrži skrivene drame, dok nobelovka Toni Morison ističe “pišem da bih stvorila red, ljepotu, život, od onog što me okružuje, a što je samo haos, bijeda i smrt”. Lena Konstante tvrdi da je tokom isljeđivanja kojem je bila podvrgnuta u Rumuniji strašnija bila tortura riječi nego udaraca ali i da je tokom sastavljanja poezije u tamnici, bez olovke i papira “svaka riječ oteta od bola bila pobjeda nad varvarstvom”. Taslima Nasrin, ginekološkinja iz Bangladeša, dva puta osuđena na smrt zbog pobune protiv integralista i obaveze pokrivanja glave, kaže da je njena prva pobuna bila pisanje poezije.

Ako bi pak trebalo istaći neku razliku, napraviti neku klasifikaciju Brankinih sagovornica, onda nju vidim u izazovima koje su pred njih postavljale istorijske datosti njihovih zemalja, razlike u životu žena evropskog zapada i evropskog istoka ali i nekih daljih prostora poput Bangladeša, Južnoafričke republike ili SAD. Ne smijemo zaboraviti da je Branka Bogavac i romanistkinja i slavistkinja i da se njena umjetnička i književna interesovanja prirodno kreću u ispitivanju položaja žene stvarateljke u odnosu na osvajanje sloboda kako u kontekstu zapadnoevropkih demokratija tako i u okruženju ideološkog jarma i autokratija svojstvenih zemljama istočnog bloka u poslijeratnom periodu. U tom smislu, sasvim očekivano, zapadnjačko iskustvo je dominantno francusko, sa sjajnom plejadom koju čine književna i ideološka figura jedne Margarit Diras, ljudskopravaški angažman Danijel Miteran, umjetnička ekspertiza i osvojene seksualne slobode Katrin Mije, književna inovativnost Natali Sarot, politički aktivizam Dominik Desanti i oličenje francuskog duha na filmskom platnu Žana Moro. Znatno je drugačije iskustvo Ruskinja – operske zvijezde Galine Višnjevske koja je prošla sjaj slave i bijedu egzila, Irine Jemeljanove, prognanice i zatvorenice zbog životne priče svoje majke, velike ljubavi Borisa Pasternaka ili prkosne poetese Bele Ahmaduljine. U niz pobunjenica protiv totalitarnih režima upisujemo i Rumunke Anu Blandijanu koja poezijom i političkim angažmanom diže glas protiv Čaušeskuovog terora ali i lucidno raskrinkava postčaušeskuovske političke zablude kao i fascinantnu umjetnicu Lenu Konstante sa osmogodišnjim iskustvom života u samici, te Bugarku Blagu Dimitrovu, književnicu i političarku sa disidentskim iskustvom. Život Elene Kadare pod režimom Envera Hodže dopunjava istočnoevropski mozaik ove knjige. Razgovor sa Taslimom Nasrin nam približava iskustvo nastalo van evropskog tla a opet slično putu žena Istočne Evrope po okolnostima neslobode i hrabrosti da u srcu religijske opresije ustane kao borkinja za slobodu žene i ateizam. Nadin Gordimer i Toni Morison kao glasovi borbe protiv aparthejda, ropstva i nepravde bliske su evropskom zapadu po izrazu, a istoku kontinenta po suočavanju sa istorijskim jarmom na leđima žene.

Konačno, zanimljivo je kako se “žene svijeta” pozicioniraju u odnosu prema muškarcima budući da se njihova lična pobuna, ideološka i aktivistička borba odvijaju u dominantno muškom svijetu. U toj gradaciji nezavisnosti možemo početi od već pomenutih Marije Kodame i Elene Kadare koje postoje kroz vezu sa muškarcem i čije su životne priče neodvojive od književnih genija za koje su vezane. Sudbina Irine Jemeljanove je određena ljubavlju njene majke Olge Ivinske sa Borisom Pasternakom koja će biti uzrok progona i boravka u logoru. Jemeljanova opisuje i svoju ljubav sa Vladimirom Kozovojem, ali se uprkos tome pozicionira kao samosvjesna žena koja slijedi svoja uvjerenja i vrlo lucidno analizira svoje savremenike i životne izbore. Galina Višnjevska čiji je životni partner veliki umjetnik Mstislav Rostropovič se takođe dojmi kao snažna žena koja se kroz život probijala ambicijom i snovima postavši prvakinjom Boljšoj teatra, inspiracijom za Šostakoviča i brojne druge kompozitore. Lena Konstante govori o odnosu sa suprugom, eminentnim etnomuzikologom Braunerom kao o duhovnom partnerstvu bez primjesa potčinjenosti. Danijel Miteran priča o ideologiji, aktivizmu, kontaktima ali ne i o braku sa predsjednikom Francuske o kojemu možete više saznati čitajući razgovor sa Margarit Diras. Razgovorom sa Katrin Mije koja pretvara svoja šokantna tjelesna iskustva u književni tekst desakralizujući tijelo kroz jezik, Branka Bogavac nam servira jedan razoružavajući atak na tradicionalne partnerske odnose. Dominik Desanti je predstavnica otvorenih veza kakvu su u književnim i intelektualnim krugovima promovisali Žan Pol Sartr i Simon de Bovoar. Margerit Diras, Natali Sarot, Nadin Gordimer i Toni Morison se u razgovoru ne oslanjaju na odnos sa muškarcima, oni su im samo ogledala ili materijal  za književne likove.

Nema nikakve sumnje će pariški razgovori Branke Bogavac sa ženama svijeta svojim šarenilom, kvalitetom i intelektualnim dometima očarati čitateljke i čitaoce. Ona nam ih daruje bezbrižno i lako, kao da nas umotava u svoju raskošnu svilenu maramu, kakvu je darovala Nadin Gordimer (koja ju je nosila kad je Mendela primao Nobelovu nagradu) i Mariji Kodami (koja ju je opisala Borhesu) ili kakvu je spontano pocijepala i podijelila sa Belom Ahmaduljinom.

Jasmina TATAR ANĐELIĆ
(Autorica je redovna profesorica Univerziteta Crne Gore)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo