Povežite se sa nama

INTERVJU

OMER ŠARKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA: Rješenje je široka koncentraciona Vlada

Objavljeno prije

na

Najbolje rješenje je široka, koncentraciona Vlada podržana od ogromne većine u Skupštini – i DPS-a, Vlada koja bi funkcionisala do izbora koji bi se trebali održati što prije, najkasnije u rano proljeće 2023. godine

 

MONITOR: Avgustovski pobjednici krajem prošle sedmice potpisali su sporazum. Pregovori o resetovanju odnosa i dalje traju. Šta će od svega ispasti?

ŠARKIĆ: Potpisani sporazum, uprkos optimističkim izjavama i uvjeravanjima da je on praktično spreman za primjenu i da treba samo usaglasiti sitnice da bi se finalizovao, smatram neiskrenim, fingiranim, kao podlogu budućih svađa i međusobnih optuživanja za njegovu propast. Nadam se da griješim, ali pobjednička većina sa posljednjih izbora se za ove dvije godine pokazala kao neozbiljna, nezrela, sujetna, amaterska družina kojoj je partijski interes i rejting u susret narednim izborima na prvom mjestu, umjesto interesa građana kojeg su preimenovali u narod. Ovo mišljenje imam i na osnovu ličnog iskustva sa njima u toku pregovora koje sam vodio za vrijeme trajanja protesta Odupri se, te tada potpisanog sporazuma koji su ladno prekršili, bez obzira što se svi oni kunu u čast, poštenje, potpis pogotovu „koji nikada nijesu i neće prekršiti“, u čemu prednjače Demokrate, a inicijator sporazuma DF je tek priča za sebe.

MONITOR: Čini li Vam se realnom da će avgustovska većina postići dogovor i formirati novu Vladu?

ŠARKIĆ: Sumnjam da je tako nešto moguće, ali i ako bih se prevario u procjeni, siguran sam da bi ta Vlada bila još nestabilnija i gora po učincima čak i od prethodne dvije. Tu se ne bi znalo „ko pije a ko plaća“. U stvari, znalo bi se ko plaća. Kao uvijek, plaćaju građani, siti ovakvih političkih elita i u vlasti i u opoziciji, mada se više ni to ne  zna – ko je kod nas vlast, a ko opozicija!?

MONITOR: Predsjednik države Milo Đukanović saopštio je da taj sporazum vidi kao potez davljenika, i kazao da je Crna Gora bliže izborima nego formiranju treće Vlade. Kako komentarišete predsjednikovu izjavu?

ŠARKIĆ: Davljenici su već trideset godina građani Crne Gore kojih je sve manje, a Đukanović zajedno sa svim svojim partijama koje kontroliše, kao i pobjednici prethodnih izbora, bore se da održe svoje rejtinge, položaje, privilegije, uticaj, moć i novac – svako na svoj način. Glavna razlika među njima je, čini mi se, što je Đukanović sa okruženjem mu, za ovih trideset godina prigrabio daleko najveći dio tog klolača, dok su njegovi konkurenti sanjali da postanu isto što i on. Prava su mu konkurencija po tom pitanju. Uz to, sad im se taj san čini ostvarliv, na dohvat ruke, pa u tom bunilu pokazuju svoje pravo lice građanima, to jest „narodu“. Primjer za to su partijska nemještenja i zapošljavanja, očiglednija, raspostranjenija i nestručnija nego u vrijeme vladavine DPS-a, te vanredne, astronomske naknade koje su pojedini namještenici primali, pravdajući ih isto kao DPS – da je sve po zakonu. Moral je odavno prevaziđena kategorija kod nas, zato je uvedena zakonska, bezobzirna pljačka. Podsjetiću, i podjela funkcionerskih, n-tog broja stanova i praktično bezpovratnih kredita za vrijeme vladavine DPS-a bila je po zakonu, ali da li je bila opravdana, moralna u cilju javnog interesa?

MONITOR: Šta je najbolji izlaz iz najnovije  političke krize?

ŠARKIĆ: Široka, koncentraciona Vlada podržana od ogromne većina u Skupštini – i DPS-a, Vlada koja bi funkcionisala do izbora koji bi se trebali održati što prije, najkasnije u rano proljeće 2023. godine. Ta skupštinska većina bi činila koncetracionu Vladu sa obavezom izglasavanja članova  Ustavnog suda i ostalih zakona neophodnih za koliko-toliko regularne izbore. Vjerovatno tako neće biti, vjerovatno ću zbog ovakvog mišljenja biti okvalifikovan „izdajnikom narodne volje“, ali ja ne vidim drugog načina za izlazak iz očigledne krize i pravnog vakuma sa ovakvom(im) većinom(ama). U stvari, vidim – da se sve uradi po diktatu i rješenjima međunarodne zajednice – koja će vjerovatno uslijediti, što mene kao građanina vrijeđa, ali kada imamo ovakve političke „elite“, to grubo miješanje u unutrašnje stvari naše zemlje često postaje neophodno, opravdano, sa  povodom.

MONITOR: Ima li dovoljno političke odgovornosti i zrelosti da se kriza prevaziđe na najbolji način?

ŠARKIĆ: Nema, odavno. Ali tu očiglednost građani nikako ne znaju artikulisati na izborima.

MONITOR: Kako vidite ove dvije godine od avgustovskih izbora i pada DPS-a?

ŠARKIĆ: Kao potrošenu, ali što je najgore i ubijenu nadu. Istina je da smo svi previše očekivali od nove vlasti, koja, sve da je bila sastavljena od dokazanih i stručnih ljudi, istinski posvećenih dobru građana – ne bi joj bilo lako. Međutim, prva Vlada, na čijem čelu je bio Krivokapić, je bila uglavnom crkvena vlada, sastavljena mahom od amatera i kleronacionalista – sa istim takvim premijerom. Crkva je poslije „promjena“ postala – i ostala glavni politički faktor, građani su postali „vjerni narod, braća i sestre“, decenijama podsticane podjele su još više produbljene – kulminirale su, a sahrane, opela i Temeljni ugovor su bili glavna značajka te, ionako nestabilne Vlade, bez iskrene podrške u toj tijesnoj većini, DF-a prije svih.

Ministarka četiri resora Vesna Bratić, njeni javni nastupi, rad i namještenja koja je sprovela – a koja redom padaju na sudu – što ćemo mi građani plaćati, ogledalo su te Vlade.

Manjinska Vlada Dritana Abazovića, formirana uz podršku nereformisanog DPS-a, od samog početka bila je osuđena na brz pad. Uz to, Abazoviću je prioritet bio potpisivanje kontroverznog Temeljnog ugovora sa Crkvom, a ne ono zbog čega je URA dobila glasove na izborima. Umišljen o svojoj veličini, dodjeljujući sebi ulogu mesije koji je popio svu političku pamet ne samo Crne Gore nego i Balkana, okružen neformalnim društvom kao savjetnicima, ignorišući glas javnosti – prije svega one stručne (ne „patriotske“, već stručne) nije se osvrtao na dobronamjerne sugestiji i kritike. Tako je, čini mi se, zahvaljujući tom osjećaju da mu niko nije ravan, potrošio svoju obećavajuću političku karijeru, ali i nadu za onaj dio Crne Gore koji je odavno sit politike kakva se kod nas vodi decenijama od strane „tradicionalnih partija“.

Kada bih u jednoj rečenici morao da opišem „promjenu“ nastalu 30. avgusta, napisao bih da je tog datuma umjesto kavačkog klana vlast preuzeo škaljarski klan.

MONITOR:  Premijer Abazović često napominje da se uradilo mnogo. Je li u pravu?

ŠARKIĆ: I Zdravko Krivokapić svako malo izjavljuje kako je njegova Vlada postigla najviše u istoriji Crne Gore. I sve prethodne DPS vlade su postizale „istorijske, do tada neviđene uspjehe“. Evo, vidimo sami đe smo, poslije svih tih „uspjeha“ svih njih, pa i Abazavićeve Vlade.

MONITOR: Kako vidite poziciju DPS-a danas?

ŠARKIĆ: DPS je imao veliku šansu da se poslije poraza reformiše, oslobodi najkorumpiranijih i u javnosti najomrznutijih partijsko-državnih funkcionera. Da je to uradio, osim što bi dobio koalicioni kapacitet, postao bi prihvatljiv i djelu glasača bivše opozicije – možda i meni samom, kada smo na djelu vidjeli kakva je alternativa. Umjesto toga, u DPS-u i dalje kolo vode ljudi koji su poharali Crnu Goru – na čelu sa Đukanovićem, apanažne turbopatriote, apanažni analitičari i novinari, uz podršku istih takvih, opskurnih  medija. Reformisani i očišćeni DPS je mogao biti lijek kako za tu partiju, tako za Crnu Goru, ali očito da je sprega njegovih najuticajnijih djelova sa organizovanim kriminalom i ,,kontroverznim biznismenima” bila jača od volje i snage da se u te reforme uđe i iz partije eliminišu najkontroverzniji funkcioneri – da ne upotrebljavam neki drugi, adekvatniji izraz.

 MONITOR: Društvo je sve više podijeljeno i sve dalje od evropskog puta. Ko je za to odgovoran?

ŠARKIĆ: Za to su odgovorni svi. Na prvom mjestu političari i pomenute  političke ,,elite”, zatim SPC sa njenim stavovima i ogromnim uticajem, a koji nerijetko izazivaju ogorčenje kod onih koji je slijepo i bez pogovora ne slijede. Svoj dio odgovornosti imaju mediji i novinari koji permanetno podstiču podjele, posebno ospkurni portali koji niču kao pečurke poslije kiše. Ne malu odgovornost snose i pravosudne institucije koje po zakonu ne sankcionišu svakodnevni govor mržnje koji dolazi sa svih navedenih adresa, a koji se uspješno ,,prima” u ,,narodu”.

Evropski put u koji se svi kao kunu, odavno je blokiran. Naš jedini evropski put postaje evropsko posredovanje u rješavanju naših problema, koje nesposobne političke elite nijesu u stanju da riješe –  ali jesu da ih naprave.

Đukanović je kazao da ga nije iznenadio sporazum pobjednika parlamentarnih izbora iz 2020. godine, rekavši da se radi o ,,metežu u kojem logikom davljenika pokušavaju da spasu što se spasiti može”.

Smatra, ipak, da je Crna Gora bliže novim izborima nego formiranju ,,treće vlade”. Davljenik najbolje shvata davljenike, zato je možda u pravu. Ponekad stičem utisak da Đukanovićevi, javno, najveći protivnici u stvari rade za njega i njegov interes, to jest da skoro sve partije, on i interesna grupa oko njega na neki način drže pod kontrolom.

Milena PEROVIĆ

Komentari

INTERVJU

TEA GORJANC-PRELEVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORICA AKCIJE ZA LJUDSKA PRAVA: Nedodgovorno se zapostavlja značaj pomirenja u regionu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Politika da se namjerno nanosi šteta Crnoj Gori na njenom putu ka EU je očigledna. Svi pomagači takve politike su protivnici članstva Crne Gore u EU, kako god da se zvanično predstavljaju

 

 

TXT: MONITOR: HRA i Centar za ženska prava osudili su napad Zorana Ćoća Bećirovića na novinarku Pobjede Anu Raičković, kao apsolutno neprihvatljiv čin nasilja.  Kako vidite dosadašnje reakcije nadležnih i šta bi država morala da učini? 

GORJANC-PRELEVIĆ:Reagovanje nadležnih je onakvo kakvo treba da bude. Državni vrh je jednoglasno osudio napad, policija je u saopštenju posebno naglasila da želi da unaprijedi bezbjednost novinara, osumnjičeni su odmah privedeni, zadržani i određen im je pritvor zbog opasnosti od ponavljanja djela, jer su izrečene ozbiljne prijetnje novinarki i njenom sinu, i mogućeg uticaja na svjedoke. Sada je važno da procesuiranje bude efikasno, da se postupak ne razvodnjava godinama kao što se dešava. Krivični zakonik od 2021. propisuje strožije kazne za napade na novinare, ali je važno i da se vidi da pravni sistem funkcioniše i da se postupci vode u razumnom roku. Zabrinjava što je ovo sudeći po Sindikatu medija već 18. incident na štetu novinara ove godine.

Reakcije na ovaj događaj, koji nije smio da se desi, pokazuju i dvije karakteristične pojave. Prvo, u javnosti su prisutne naglašene osude napada na novinarku od strane muškog dijela društva, posebno zbog toga što je sve počelo intenzivnim dobacivanjem uvreda ženi iz mraka od strane trojice muškaraca. Važna je ta osuda, jer se naši dječaci moraju učiti novim i mnogo boljim obrascima ponašanja. U tom smislu je ohrabrujuće i svjedočenje novinarke Raičković da sin Bećirovića ni na koji način nije učestvovao u napadu ili vrijeđanju. Druga, razočaravajuća pojava, je to što iako je bilo očevidaca, niko nije pokušao da se umiješa, zaštiti novinarku i spriječi napad, niti je iko drugi, osim nje, pozvao policiju, a to je najmanje što je moglo da se uradi, makar anonimno.


MONITOR: Promocija mržnje, zajedno s mizoginijom i religijskim fanatizmom, sve je prisutnija u crnogorskom društvu, upozorili ste na Međunarodni dan borbe protiv fašizma i antisemitizma. Šta to govori o ovom društvu, njegovim vlastima i institucijama? 

GORJANC-PRELEVIĆ:Uvijek su državni zvaničnici i političari ti koji kreiraju atmosferu, kako mirnodopsku, tako i ratničku. Ova sad nažalost više vuče na ovu drugu. Mislim da se veoma neodgovorno zapostavlja značaj pomirenja u regionu i za crnogorsko društvo i za odnose sa susjedima, a i za učlanjenje Crne Gore u Evropsku uniju. Odnosi sa Hrvatskom su bez ikakve potrebe na najnižem nivou od devedesetih, samo zato što je to odgovaralo vlastima u Srbiji. Sad se ponovo zloupotrebljava slučaj zločinca Balijagića, koji je u bjekstvu, za potpirivanje međuvjerskih i međuetničkih sukoba na sjeveru Crne Gore. Politika da se namjerno nanosi šteta Crnoj Gori na njenom putu ka EU je očigledna. Svi pomagači takve politike su protivnici članstva Crne Gore u EU, kako god da se zvanično predstavljaju. Zanimljivo je i da aktivno bježe od optužbi nadležnih za govor mržnje, bilo tako što se kriju iza imuniteta, kao Marko Kovačević, ili tako što se ne registruju kao mediji u Crnoj Gori, kao portali koji slede politiku srpskih i ruskih vlasti.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 15. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR DUŠKO LOPANDIĆ, PROFESOR EVROPSKOG PRAVA I PREDSJEDNIK FORUMA ZA MEĐUNARODNE ODNOSE IZ BEOGRADA: Jedino predvidivo u Trampovoj budućoj politici je da je ona nepredvidiva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Trampov pristup će ohrabriti „orbanovsku desnicu“ u Evropi- i možda pojačati neslogu. S druge strane, njegov negativni odnos odnosno ignorisanje EU, možda može da proizvede i efekat veće kohezije država članica- kako se to, na primjer, desilo u slučaju „bregzita“

 

 

MONITOR: Nakon pogibije 14-oro ljudi na Željezničkoj stanici u Novom Sadu, organizovani su protesti na koje je vlast reagovala privođenjima i hapšenjima. Mnogima je sve to izgledalo kao repriza događaja iz decembra 2023. Hoće li se, i ovog puta, pokazati da vlast ima uspješan način da suzbije nezadovoljstvo i revolt građanstva?

LOPANDIĆ: Radi se verovatno najvećoj nesreći ovog tipa koja se pamti u Srbiji. Nesreća se desila nakon velike rekonstrukcije stanične zgrade, koju su vlasti dva puta svečano otvarale. Ovo je skandaloznan slučaj, gde se mešaju različiti nivoi odgovornosti javnih vlasti i privatnih firmi uz učešće stranaca, veliki novac i korupcija, kao i drastična nekompetentnost i neodgovornost. Gotovo rendgen slika načina na koji SNS vlada Srbijom. Malo – malo, pa nam se nešto sruši na glavu – bilo fizički ili simbolično. Od nesreće prošlo je već dosta dugo a da još niko od odgovornih investitora, izvođača ili nadležnih za nadzor nije čak ni pritvoren – sa izuzetkom aktivista koji su učestvovali u protestima zbog nesreće. Građani su s razlogom besni, a vlasti su odgovorile uobičajenim manipulacijama i odugovlačenjem. SNS je ubacio svoje ekipe da tokom velikog protesta u Novom Sadu prave štetu, kako bi za to optužili organizatore. Već viđen scenario. Nezadovoljstvo i revolt građana neće stati jer ni vlast neće prestati da proizvodi nepočinstva i skandale u serijama.

MONITOR: U izvještaju EK o napretku Srbije, nije primijećen značajan pomak. Ministarka Tanja Miščević očekuje otvaranje novog klastera do kraja godine, mada je to sasvim neizvjesno…Nakon toga, Aleksandar Vučić u obraćanju na samitu Evropske političke zajednice, više  puta je insistirao na strateškom pristupu u politici proširenja, u kontekstu globalnih promjena. Kako vidite dinamiku Srbija-EU i politiku proširenja?

LOPANDIĆ: Vučićeva politika je -u strateškim pitanjima, Srbiju dovela od parole „i Kosovo i EU“ do rezultata „ni Kosovo, ni EU“. Srbija se od 2021. godine nije pomerila u pregovorima sa EU. Ipak, zapazivši sa kašnjenjem da se geopolitička situacija u Evropi i svetu menja-a da je politika proširenja EU oživela, uključujući vesti o napretku Crne Gore i Albanije, Vučić obnavlja priču o ulasku Srbije u Uniju (ranije je samo ponavljao da smo „na evropskom putu“). Osim toga, već neko vreme je primetno tzv. puzajuće okretanje režima ka „političkom zapadu“, što se objašnjava nastojanjem vlasti u Beogradu da očuvaju zapadnu naklonost popuštanjem u nekim bitnim pitanjima (poput odnosa prema Kosovu u „dijalogu“ Beograd- Priština), kao i angažovanjem ili rasprodajom nacionalnih resursa (koncesija za kopanje litijuma, nabavke vojnih aviona u Francuskoj) i drugim merama, poput pomoći i prodaje oružja Ukrajini, jačanja saradnje sa Izraelom… Najnoviji izveštaj Evropske komisije potvrđuje utisak da u Srbiji nema bitnijeg napretka, što znamo. Geopolitika je bitna ali bitne su i reforme u suštinskim pitanjima demokratije, vladavine prava, slobode medija i sl., a u tome režim neće popustiti osim kada na to bude prisiljen. Sa Planom rasta za Zapadni Balkan EU je uvela jedan novi sistem „štapa i šargarepe“ u vidu direktne veze između obećanih koraka u reformama i isplate finansijske podrške. Videćemo kako će to funkcionisati u praksi.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 15. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGAN JOVIĆEVIĆ, REDITELJ I TEORETIČAR FILMA: Topli film

Objavljeno prije

na

Objavio:

Topli film je nastao iz ogromne istorijske građe koju sam već posjedovao, i nakon fantastike i žanrova, kvir je bio nekako logičan slijed. Pitao sam se u koliko filmova se prepoznaju kvir osobe, osobine ili ponašanja, koliko se filmova tematski može povesti pod termin kvir

 

Hibridni dokumentarac Topli film Dragana Jovićevića bavi se kvir fenomenom kroz čak 38 naslova iz jugoslovenske i srpske kinematografije. Topli film imao je premijeru u Solunu, a prikazan je na mnogim festivalima – u Splitu, Paliću, Novom Sadu, Bangkoku, Pekingu, Berlinu, Londonu, Tel Avivu, Ljubljani, Sarajevu, Hagu… Podgorička publika mogla je da ga pogleda na UnderhillFestu i na Nedjelji prajda.

Dragan Jovićević je doktorirao na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu iz oblasti teorije filma, a osnovne studije završio i na Fakultetu muzičke umetnosti u Beogradu. Autor je kratkih filmova, video radova i instalacija. Osnivač je nezavisne produkcijske kuće Greifer. Objavio je nekoliko filmskih knjiga, jedan roman, brojne kratke priče, pripovijetke, naučne studije i eseje. Urednik je rubrike Kultura u nedeljniku Radar. Ranije je istu funkciju obavljao u NIN-u, Danasu, a bio je i urednik dokumentarnog programa na TV Avala. Takođe je filmski kritičar Radio televizije Srbije.

MONITOR: U istoriji jugoslovenske i srpske kinematografije pronašli ste 65 filmova sa kvir tematikom. Zanimljiv je podatak, koji je na samom početku „Toplog filma“, da postoji scena poljupca dvojice muškaraca u filmu  Čiča Ilije Stanojevića iz 1911. godine. Šta Vas je inspirisalo da se bavite kvir odnosima kroz istoriju kinematografije?

JOVIĆEVIĆ: Više toga. Prvo, Topli film je logičan produžetak mojih ranijih teorijskih radova u kojima sam se bavio reistorizacijom jugoslovenske i kasnije srpske kinematografije, iz različitih perspektiva. Tako sam 2014. napisao knjigu Izgubljeni svetovi srpskog filma fantastike s Jovanom Ristićem u kojoj smo tražili sve momente gde je fantastika ušla u ovdašnje filmove i otkrili još impozantniji broj od gotovo 250 filmova, što dugih što kratkih. Odmah zatim, doktorirao sam na Fakultetu dramskih umetnosti sa tezom o žanrovima u srpskoj kinematografiji, što je objavljeno i kao knjiga nekoliko godina kasnije. Topli film je nastao iz ogromne istorijske građe koju sam već posedovao, i nakon fantastike i žanrova, kvir je bio nekako logičan sled. Pitao sam se u koliko filmova se prepoznaju kvir osobe, osobine ili ponašanja, koliko se filmova tematski može povesti pod termin kvir. I naravno, sasvim mi je jasno da će to biti film a ne knjiga ili naučna publikacija, jer  su kvir likovi prosto filmičniji. S druge strane, često čujemo priču o cenzuri nekog filmskog sadržaja zbog gej likova, da je neki glumac odbio da igra gej osobu ili da mlade reditelje te tematike, koje su goruće u svetskoj kinematografiji, uopšte ne interesuju. Ili ih interesuju, ali ne dobijaju finansijsku podršku za njihovo nastajanje. To je sve otvorilo pitanje homofobije, kojim sam na drugom planu hteo da se ovim filmom bavim.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 15. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo