Imali smo veliku zemlju i velike planove i snove, za kojima smo onda dugo bili nostalgični, a možda i dalje jesmo, samo što, nadam se, sada se bolje s tim znamo nositi. Mislim, vrijeme bi bilo
Dobitnica prestižne V.B.Z.-ove nagrade za najbolji neobjavljeni roman za 2019. godinu je Olja Knežević, za rukopis Katarina, velika i mala. Nakon objavljivanja knjige u Hrvatskoj, promocija je bila i u Crnoj Gori – u podgoričkoj knjižari Karver, u okviru festivala Odakle zovem, a nedavno u Budvi i u Tivtu. Olja Knežević je rođena u Podgorici, srednju školu je završila u SAD-u, diplomirala je engleski jezik i književnost u Beogradu, magistrirala kreativno pisanje u Londonu, a živi i radi u Zagrebu. Ovo je njena četvrta knjiga, nakon zbirke priča “Londonske priče juga” i romana “Milena & druge društvene reforme” i “Gospođa Black”.
MONITOR: Dobitnica ste prestižne V.B.Z.-ove nagrade za najbolji neobjavljeni roman za 2019. godinu. Kad se prisjetite konkursa i saznanja da ste laureatkinja, kako danas gledate na cjelokupan proces?
KNEŽEVIĆ: Dobro je što sam za vrijeme trajanja konkursa završila roman i shvatila da je to moja vrsta konkursa jer nemam kružook, protekciju, književno društvance ili pleme. Ja sam prava slobodna književnica koja može da pobijedi na poštenom anonimnom konkursu. I kad su me obavijestili da i jesam pobijedila, pomislila sam – naravno: to je moja vrsta nagrade. Pisci treba da budu subverzivni, a konkursi za književne nagrade – ako već postoje – anonimni.
MONITOR: U romanu, ispripovijedanom u prvom licu, prikazan je život žene rođene u glavnom gradu Crne Gore, njeno odrastanje, susret sa mračnim svijetom. Mnoštvo je motiva u romanu, ali jedan od najvažnijih je potraga za samom sobom.
KNEŽEVIĆ: Potraga je jedna od velikih umjetničkih tema, ili jedna od glavnih tema koje su zaleđe onima, da kažem, uže specijalizovanim. Svaka se potraga preokrene u shvatanje da se traga za sopstvenom suštinom i istinom. Katarina, kao moja najstarija i najzrelija junakinja, barem do sada, to će i shvatiti. Moje dvije prethodne junakinje, Milena i Valle Black, ni na kraju romana, još uvijek nisu bile potpuno svjesne da su u hepiendu, jer su od strane autorke, mene, “ostavljene” u času građenja dobrog odnosa sa samom sobom.
MONITOR: “Katarina, Velika i Mala” je roman i o ženskoj emancipaciji. Na kom je stadijumu danas ta emancipacija?
KNEŽEVIĆ: Zavisi gdje. Na brdovitom Balkanu, žene treba da rade na solidarnosti s drugim ženama, kao i na shvatanju da emancipacija podrazumijeva slobodu izbora, a ne preobražaj u muškarca u suknji. Takođe, čitava ljudska vrsta treba emancipaciju. Potpuna emancipacija žene dogodiće se kada ni muškarce ne bude stid da kaže da su feministi.
MONITOR: U svim Vašim knjigama, pa i u ovom romanu dotičete se i teme položaja pojedinca u društvu i njegovog uticaja na čovjeka – i u Crnoj Gori, Srbiji, Engleskoj. Koliko je važno pisati o aktuelnim političkim i društvenim zbivanjima i može li se uticati preko umjetnosti kako bi se mijenjala svakodnevica?
KNEŽEVIĆ: Ne bih angažmanom po svaku cijenu zamagljivala ono o čemu želim pisati. Neki pisci su samo aktivisti, jer se i tako može dograbiti kakva nagrada. Isto tako, ne bih na silu ni izbjegavala stvarnu situaciju u društvu – koje je u mojim knjigama uvijek jedan od likova – zato što se plašim da bih se zamjerila Vladi ili Ministarstvu kulture, ili kolegama koji žive od njihovih doprinosa. Pisati iz sebe, o pitanjima koja te se stvarno tiču, upustiti se u tebi iskreno važnu potragu… jedino se to broji. Simon de Bovoar zahtijevala je da je zovu književnicom, a ne filozofkinjom, jer je vjerovala da se kroz književnost može bolje obratiti ljudima, društvu, lakše doprijeti do njih, izraziti sumnju, zapitanost… Biram da joj vjerujem da je književnost i dalje toliko važna.
MONITOR: Junakinje Vaših romana su svojevrstan omaž ženama sa ovih prostora? Po čemu je Katarina drugačija od prethodnih likova?
KNEŽEVIĆ: Ona je završila trilogiju o tri doba žene. Na početku je treće dobi i zaista se mijenja, uz to svjesna te promjene. To je promjena na bolje. Žena tada spoznaje i prihvata sebe, s određenim duhovitim, pa i duhovnim odmakom od svakodnevnog života i velike brige o drugima. Katarina zna da je važnije kada se stvari promijene unutra, u njoj samoj, nego izvana. Smije se, pleše – ili, jezikom bajki i arhetipova rečeno, postaje vještica.
MONITOR: Vaša djela se mogu okarakterisati kao generacijski romani. Bavite se generacijom koja je stasavala osamdesetih u jednoj prilično sređenoj zemlji. Koliko je ta generacija danas razočarana, raseljena…?
KNEŽEVIĆ: Evo došli smo u godine kada bi zaista bilo mnogo razmaženo i uzaludno biti razočaran. A raseljenih ima dosta, s tim što iseljavanje ne prestaje, i neka ne prestaju – neka idu mladi ljudi, to će im u svakom slučaju koristiti. A mi… Imali smo veliku zemlju i velike planove i snove, za kojima smo onda dugo bili nostalgični, a možda i dalje jesmo, samo što, nadam se, sada se bolje s tim znamo nositi. Mislim, vrijeme bi bilo. Možemo i dalje imati nostalgiju za tim osjećajem kako je moglo biti, a nikada neće biti, ali smo valjda u međuvremenu nešto ipak od svog života i napravili.
MONITOR: Djeluje da Vam je Podgorica i ovaj mentalitet i dalje veoma inspirativan?
KNEŽEVIĆ: Ovo je moja teritorija i ja se, kada tu dođem, kao pravi hibrid priključim na struju i napunim. Ne bježim od svojih iskustava, zemlje, jezičkih unikatnosti, ljudi koje sam upoznavala i koji su mislili da mi pričaju neke lokalne priče… a ja sam oduvijek nekako te priče slušala kao da su univerzalne.
MONITOR: Katarina će uskoro imati “novi život”?
KNEŽEVIĆ: Katarina, Velika i Mala adaptirana je za radijsko prikazivanje na dramskom programu hrvatskog radija kao radio-roman u pet nastavaka. Katarinu čita i glumi Jadranka Đokić, prvakinja HNK, a ostali su glumci takođe izvrsni: Doris Šarić Kukuljica, Sara Stanić, Jasna Bilušić, Nikola Blaće, Gordana Gadžić, Nikša Butijer. Za radio roman je adaptirala i režirala Hana Veček. Prisustvovala sam generalnoj probi i prvom danu snimanja, kada su se snimali i dijalozi, na kojima sam radila s glumcima. Bilo je sjajno, snimanje u studiju bio je jedan od meni najljepših dana u ovoj godini, od kada je roman nagrađen i objavljen. Uskoro će početi da se emituje.
Miroslav MINIĆ