Budna sam. Ne sanjam. Vrijeme odavno gubi svrhu, jer mi se miješaju dan i noć. U nesaglasju smo. Prolazi kao gušter kroz prste.

Osjećam se kao ludi šeširdžija iz Kerolovog romana. Smijeh i suze idu naizmjenice. Gledam u ekrančić. Tuđi životi koji se nižu u virtuelnom svijetu ubrzavaju protok. Ludački želim da zaspim. Ali kapci ne slušaju. Ekrančić telefona treba da me uspava a ne razbuđuje. Kao da čekam nešto, a ne znam ni sama šta. Neku riječ, neku sliku.

A onda je uslijedilo pitanje- Još si budna? Postavlja ga nepoznati mornar. Ne znam mu ni ime. Možda je tu slučajno a možda smo se nekada u prošlom životu dogovorili da se nađemo večeras baš tu dok nevjerovatno pun mjesec igra čudne igre sa našom maštom.

Smijem se i odgovaram prozaično da me Luna zafrkava, kao i mnoge te večeri. Lunatici, vrlo malo nas dijeli od običnih ludaka. Na pitanje kako da mi pomogne, odgovaram: Pričom za laku noć. Kakvom? O očima punim mora. Zašto? Vidjela sam danas konja. Ono nesretno živinče što ćeraju po najgorem žaropeku da cima taljige po gradu. Konj, divna i plemenita životinja. Nikada nisam prošla blizu ni jednog upregnutog. Ovaj je stajao u hladovini i drhtao. Oko njega su vrištali i skičali ali njegove oči su me prikovale. U njima sam vidjela tugu kakvu nisam ni u jednim ljudskim. Tugu za livadama, pašnjacima i nebom.

-Kakve to veze ima sa tobom i morem?

– Mislim da sam i ja živinče koje sanja more. Bez mora sam ništa. Prah koji prikupljen na jednom mjestu tvori mene. Po inerciji .

– Dobro. Onda da vidimo. Bio jednom jedan Jure koji je imao gitaru. I nije znao da je svira.

Zatvaram oči i zamišljam čudnog Juru pustinjaka koji ne zna da svira, ali je svjestan da svaka žica prikovana za taj vrat gitare čuva nečiji život. Ni pod stare dane nije odustajao od tog vjerovanja. Svaki put kada bi žica pukla, neko bi napustio ovaj svijet . Ostala mu je još samo jedna žica. Nekako je znao da ona ipak nije samo njegova, ali nije imao pojma ko visi na toj posljednjoj žici. Jer nije imao nikog koga bi volio toliko da ga svojim čvorovnatim i tvrdim prstima ishabanim od mora i vjetra zadrži.

I tada čujem u daljini kao svira Đango Oblake sa svoja dva prsta. U mojoj sobi ne radi ni jedan uređaj. Ne postoji ni jedan izvor, a opet jasno čujem kako gitara razigrava svoju priču.

-Ej, mislim da priče više nema – svijetli sa druge strane mreže. Izgubili smo niti.

Nisam stigla do mog mora. Niko nije vidio kako tugujem za plavetnilom. Sve se zaustavilo u trenutku. Stigao me je toliko dugo čekani san.

Dok sam tonula u prijatnu tminu, učinilo mi se kako jedan zrak mjeseca izlazi iz moje sobe tiho i šeretski namiguje, dok Đango i dalje svira.

Iva BAJKOVIĆ