Četrnaestogodišnjeg romskog dječaka sa lakšim mentalnim smetnjama pretukao je mladić koji ima problema sa drogom. Dječak je prepoznao i identifikovao osumnjičenog, policija takođe, ali sedamnaestogodišnji napadač nije priveden i procesuiran. U strahu da se ne desi ponovo isto – roditelji su se obratili medijima. Nešto ranije mediji su pisali i o Nikšićaninu sa oštećenjima sluha, glasa i epilespijom – koji pomaže ljudima oko spremanja ogrijeva za zimu, a oni mu vrate tako što mu ne plate ili ga napiju, istuku pa puste niz ulicu…
Crnogorsko društvo ima podugačku istoriju diskriminatorskog odnosa prema drugačijima i slabijima. Gotovo da smo navikli na ovakve slučajeve, a sve rjeđe prisustvujemo situacijama kad neko ustane da od grupe odbrani slabijeg.
„Nerazvijena svijest, emotivna tupost crpi snagu u ponižavanju slabijih od sebe, ali nije sposobna da se identifikuje sa drugim, jer iz svoje infantilne narcisoidnosti sebe doživljava kao moćnu i sposobnu osobu. U korijenu te potrebe nalazi se istinska nemoć i inferiornost u odnosu na onaj status u društvu koji je priželjkivan. Sadističko ponašanje je primitivan, najniži vid ispoljavanja želje za dominacijom i dopadanjem u odnosu na drugu jedinku, ili društvenu grupu”, komentariše za naš list slučaj odnosa lokalne zajednice prema gluvonijemom Nikšićaninu Vidak Nikolić, neuropsihijatar. „Do ovoga dolazi kod osoba nesposobnih da svoju socijalnu potrebu za pripadanjem određenoj grupi ostvare na društveno prihvatljiv način u onim sredinama gdje je nizak nivo civilizacijske svijesti”, kaže on. „Tu je, nažalost, izraženo agresivno ponašanje kao uobičajen vid ispoljavanja fizičke dominacije pojedinca nad slabijim”.
Nikolić pojašnjava da grupe stvaraju osjećaj sigurnosti i moći. U grupi se pojedinac utapa i tako gubi individualnu odgovornost, makar stiče takav utisak. Nema imena i prezimena, on je dio čopora, a čopor ima svoj kodeks ponašanja. Osobito je poželjno dokazivati svoju snagu nad onima koji dolaze spolja. Na strancima, na različitima u odnosu na plemenska obilježja i ponašanje grupe. Svaki slabić u grupi može da se osjeća sposobnim da ponizi i povrijedi onog koji dolazi izvan te usitnjene zajednice. Grupe su alibi za sopstvenu odgovornost, nemoć, kukavičluk. „Tu ne moramo dostići poželjne vrijednosti koje nam nameće šire društvo. Ne moramo biti visoki, snažni, sposobni, pametni, šarmantni ili šta drugo, tu je grupa da to nadomjesti. Ali frustracije ostaju. Grupa je pancir pod kojim se osjeća sposobnim da nagazi drugačijeg, stranca s odlikama drugog lemena”.
Nikolić međutim napominje da je u konkretnom slučaju odgovorna i porodica. „Njihov odnos prema svom članu na neki način daje za pravo i daje primjer ostalima kako postupati sa tom osobom. Ne možemo očekivati od odbačenog člana, ili loše zbrinutog člana jedne porodice da će šira sredina imati više razumijevanja i brige za njega. Ovdje vidim na prvom mjestu propust njegove najbliže porodice.”
U Udruženju mladih sa hendikepom Crne Gore kažu da se svakodnevno suočavaju sa slučajevima nasilja i zloupotrebe lica sa invaliditetom, pa i od strane najbližih. Podsjećaju da su u periodu od 2011. do 2013. radili na projektu Monitoring ljudskih prava osoba s invaliditetom, u okviru kojeg su na bazi intervjua ispitivana individualna iskustva osoba s invaliditetom.
,,Od sto ispitanih, šest je imalo iskustva nasilja koje su počinili najbliži. Uglavnom su u pitanju bili partner ili otac. Samo jedna osoba nam je rekla da je i sama prijavila nasilje”, kaze Marina Vujačić, sociološkinja i predstavnica ovog udruženja .
Međutim, pojašnjava Vujačićeva, u praksi se rijetko dešava da žrtve s invaliditetom uopšte prijave nasilje. Najčešće zbog osjećaja krivice, srama i nerijetko zbog straha od posljedica. Vrlo mali broj osoba s invaliditetom je ekonomski nezavisan i samim tim se plaši da se pobuni i prijavi nasilje, jer je strah od posljedica veliki, a nerijetko nema ni adekvatne reakcije nadležnih.
,,Osobe s invaliditetom su naučene da ne očekuju mnogo, da sve što im se dešava vezuju za svoj invaliditet, kao i da same misle da su zaslužne za loše stvari, da ne zaslužuju bolje. S obzirom na to da se doživljavaju kao manje vrijedne, njihov rad se ne cijeni, niti je plaćen. Isti je slučaj i sa osobom sa oštećenjem sluha i epilepsijom u Nikšiću”, poručuje direktorica Udruženja mladih sa hendikepom Crne Gore.
Takođe, svakodnevno se dešava nasilje koje je verbalno ili ekonomsko. ,,Verbalno se dešava svuda i od strane svakoga, nekada i nesvjesno, kada se komentarišu osobe s invaliditetom i u situacijama kada ih neko sretne na ulici “, navodi Vujačić.
Navodi primjer ekonomskog nasilja: „Imali smo prijava da žena ne može da angažuje asistenta od novca koji je njen, jer porodica to ne dozvoljava”, prisjeća se Vujačićeva i nastavlja, ,,nerijetko su dodatak za njegu i pomoć i lična invalidnina – prihodi porodice, a ne osobe s invaliditetom.”
Potrebni su bombastični naslovi u medijima, da bi nam skrenuli pažnju na sve ovo. Tada se posipamo pepelom i zgražavamo nad samima sobom i društvom u kome živimo. Koliko su nam mediji od pomoći? „Ovdje bih parafrazirao riječi jednog poznatog mislioca, koji je za štampu govorio da je više voli zbog zla koja sprečava, nego zbog dobra koje donosi. Nije dovoljno da samo mediji kultivišu i resocijalizuju naše društvo. Potrebna je permanentna pobuna čovjeka protiv svih devijantnih i patoloških polipa u društvu u kojem egzistira”, poručuje naš sagovornik Predrag Živković, sociolog.
Po mišljenju naših sagovornika, izaći pred javnost i oglasiti takvo negativno djelovanje, svakako, da jeste uloga novinara, ali da to nije dovoljno i da se ne smije iskorištavati za puki senzacionalizam.
„Pomaže šire društveno djelovanje. Dakle pojedinih institucija. Prvenstveno onih zaduženih za pomoć osobama sa posebnim potrebama. Isto tako uključivanje takvih osoba u svakodnevni društveni život, radni proces, zatim njihovo prisustvo u medijima.”, preporučuju sagovornici.
Institucionalizovanje lopovluka, sklonost nasilju, gubitak samokontrole, ličnog dostojanstva, samo su neki pokazatelji društvenog potonuća, primjećuju naši sagovornici. Jedino mjerilo društvenog statusa je novac ili njegovo odsustvo. „Čovjekove vrijednosti su tako svedene samo na moć razmjene materijalnog dobra. Šta preduzeti ako ta mogućnost izostane? Pribjeći agresiji?”, pita se Nikolić. „Meta su oni koji ne mogu da uzvrate. Njih je najviše kod nezaštićenih, marginalizovanih”.
Nasilje je vid degradacije ličnosti, pojašnjava Nikolić. „I kod djece postoji vid agresivnog ponašanja, ali ako odrasla osoba ostane na nivou djetinjeg poimanja sebe, i to prati agresivno ponašanje bez sposobnosti kritičkog odnosa i prihvatanja odgovornosti, očigledno je da je društvo zakazalo kad je u pitanju socijalizacija takve jedinke”, kaže on. „Civilizacija donosi čitave sisteme koji usmjeravaju ljudsko ponašanje kroz vaspitanje i obrazovanje. Ako to izostane od naivne djece pravićemo moderne varvare, da se tako izrazim, bez sposobnosti saosjećanja s drugom ljudskom jedinkom”.
A mi ćemo (p)ostati društvo sa invaliditetom.
Aleksandra DRAGOVIĆ
Izdvojeno3 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
SVIJET3 sedmice