Smrću Abdulaha Sidrana Bosna i Hercegovina je izgubila jednu od najznačajnijih ličnosti našeg doba, čovjeka koji je mnogo dao ovoj zemlji i SFRJ. Za svoja literarna ostvarenja dobio je brojne nagrade i društvena priznanja. Veliki uspjeh doživio je i kao filmski scenarista. Nije doživio spokojnu starost
Slavni bosanskohercegovački pjesnik i književnik, filmski scenarista svjetskog glasa ,Abdulah Sidran, napustio nas je prohladne sarajevske noći, u subotu 23. marta. Otišao je zabrinut za svoju Bosnu, bijesan na one koji i dalje sanjaju svoje nedosanjane velikodržavne snove ali i duboko razočaran u činjenicu da Bosna i Hercegovina ni danas nije u sigurnim rukama. Smatrao je da sadašnji kreatori sudbine ove napaćene države nisu dorasli trenutku i aktuelnim historijskim okolnostima.
Sidran je u vječnom snu. Njegovom smrću, Bosna i Hercegovina je izgubila jednu od najznačajnijih ličnosti, čovjeka koji je mnogo dao ovoj zemlji, ali nije doživio spokojnu starost. Nema veliki opus, ali ima domet, kako to kaže u mojoj knjizi o njemu, Sidran – živjeti, svjedočiti epohu, koja je objavljena prije pola godine.
Abdulah Sidran se u književnosti javio šezdesetih godina, pjesmama i prozom, u generaciji mladih književnika koju često nazivaju “šezdesetosmaškom”. Za svoje literarna djelo nagrađivan je brojnim književnim nagradama i društvenim priznanjima. Za knjigu poezije Sarajevski tabut, objavljenu u ratu, dobio je Nagradu slobode, PEN-centra Francuske.
Veliki uspjeh doživio je i kao filmski scenarista. Njegovi scenariji za filmove Sjećaš li se Dolly Bell? i Otac na službenom putu, mnogi će se složiti, proslavili su reditelja Emira Kusturicu. Tokom agresije n BIH prekinuo je sa Kusturicom saradnju, ljut na njega što je stao uz agresorsku stranu. I okrenuo leđa Sarajevu i Bosni. Napisao je scenario za slavni film Kuduz koji je režirao Ademir Kenović. S njim je bio koscenarist i za film Savršeni krug.
Zanimljivo je da je prvi scenarij napisao 1979. godine za film Jegulje putuju u Sargaško more, a režiju potpisuje Slobodan Praljak, koji je mnogo kasnije u Hagu osuđen za ratne zločine. U mojoj knjizi Sidran svjedoči o njegovom i Praljkovom prijateljstvu, i o tome da se s Praljkom vidio mjesec i po prije njegovog samoubistva u sudnici Haškog tribunala te da je svojoj supruzi Biji kazao: “Vidjećeš, ovaj čovjek će se ubiti u Hagu, ali ne znam kako.”
Sidran je obogatio naše živote – svojom poezijom, svojom prozom, filmskim scenarijima, isto tako svojom neposrednošću i vrckavom mudrošću. I oporom duhovitošću. Jedna od njih je antologijska: “Nemam ja ništa protiv velike Srbije, samo je, brate, gradite na sprat”.
Živio je sa običnim ljudima, volio susrete sa njima, osluškivao, bolje od drugih, puls svog grada, svojih sugrađana i to vješto pretakao u remek djela.
I niko bolje od Sidrana nije budio “zaboravljene mirise” prohujalih vremena. Njegova “dušina mašina” – što je još jedan njegov izraz – imala je neiscrpni, kosmički izvor inspiracije, tako da je uvijek i iznova fascinirao snagom svojih kreacija , ma u kojoj oblasti djelovao. S pravom je, Uroš Jovičić novinar beogradskog Nedeljnika, jednom kazao: “ Što je Džojs za Dablin, a Kavafis za Aleksandriju, to je Abdulah Sidran za Sarajevo “.
Brojne anegdote ostale su iza našeg rada na knjizi, Sidran – živjeti, svjedočiti ali i kasnijih druženja. Jednom, pred kraj rada na toj knjizi Sidran mi kaže:
“Što ti je život, moj Ruždija. Trebalo je da se desi da ti dođeš iz Podgorice da napišeš knjigu o meni i Muhamedu Tunju Filipoviću”.
“Pa dobro, Avdo. Treba i nama došljama pružiti šansu. Uostalom, ja sam već trideset godina rođeni Sarajlija”, odgovorio sam.
“Učiš sarajevske mangupluke, učiš”, kroz smijeh je prokomentarisao.
Sidran je bio jedinstven po mnogo čemu. Svojim djelima i osebujnim izrazom dao je poseban, originalan pečat i prepoznatljiv šmek književnosti, filmskoj umjetnosti i, uopšte, kulturnoj sceni Bosne i Hercegovine, bivše SFRJ, ali i mnogo šire – dokle god doseže njegovo djelo.
Bio je član Akademije nauka i umjetnosti BiH i majstorski kandidat u šahu.
Ruždija ADŽOVIĆ