Cijeli vijek zaokružio je Vojo Stanić trećeg februara ove godine. Slavila ga je Crna Gora. Sada, umjetnikovu priču valja završiti njegovim mislima o vječnosti: „Volim život i žao mi je što ću umrijeti. Ako mi se to uopšte jednom dogodi. A izgleda da hoće. Mada, vazda velim da ne idemo nigdje; sve što se vidi i čuje, traje vječno”

„Inventar svemira neuništiv je. Sve što se vidi i čuje traje vječno. Kao što vidimo davno nestale zvijezde, tako će naš lik i naš glas uvijek trajati i lutati u beskraju prostora“, zapisao je veliki Vojo Stanić u knjizi O dokolici. Od ovog devetnaestog novembra stoljetni umjetnik luta tim beskrajem.

Rođen je u Podgorici 1924. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Nikšiću, u kom je živio do dvadesete godine. „Ostatak života, izuzev tih nekoliko beogradskih godina studija, proveo sam u Herceg Novom. Ali, vazda velim da sam Nikšićanin”, govorio je veliki umjentik za Vreme objašnjavajući da su te prve godine kada čovjek uči jezik i upoznaje svijet oko sebe – formativne.

Formirali su ga i partizani kojima se  1944. Pridružio, nedugo nakon mature. U brojnosti Crnogoraca u Drugom svjetskom ratu vidio je odjeke starog patriotizma ovog krša i bio ponosan.

Akademiju likovnih umjetnosti, kiparski smjer završio je u Beogradu 1951. Potom  je  postao predavač. Na umjetničkoj školi u Herceg Novom prenosio je znanja novim generacijama od 1958. „Ta škola nije nimalo bila birokratska, mi smo ulazili u razred kroz prozor, ja sam dolazio bos kao profesor, dokle je jedan đak nosio vazda leptir mašnu“, prenosio je utiske o novskim pedagoškim danima u Monitoru. Pomenuo je tom prilikom da je on više naučio od đaka nego oni od njega. Među njima je istakao slikara Boška Odalovića tadašnjeg karikaturistu našeg nedjeljnika. I druga značajna imena pohađala su njegovu školu. Dado Đurić, Živko Nikolić…

Godine po završetku školovanja posvetio je vajarstvu. Kolika je snaga njegovog vajarskog djela možda najbolje pokazuje u bronzi izlivena pola metra duga skulptura Borba pantera i zmije. Kao vajar ostao je poznat po predstavama ženskih tijela koje su često upoređivali sa djelima velikog hrvatskog skulptora Frana Kršinića. Neizostavan dio ovog dijela njegovog umjetničkog opusa je i skulptura Jovana Tomaševića na istoimenom bulevaru u Podgorici.

O zov slikarstva nije mogao da se ogluši. U svojim bilješkama precizno je zabilježio i početak bavljenja slikarstvom. Prvu uljanu sliku uradio je u decembru 1954. u 16:30. Novski mol.

O tranziciji iz skulptora u slikara govoriće dosta godina kasnije za naš list. „Ja sam najlijenjiji čovjek kojeg sam ikad poznavao – kad vidim nekoga da radi na sto metara od mene već počnem da se znojim. Zbog toga nikada nijesam mogao postati član radničke klase“, pričao je u prepoznatljivom maniru. „Vajarstvo me je prisiljavalo da postanem neka vrsta radnika. Morao sam da lijem, tamo ima toliko komplikovanih stvari i može bit deset grama duha“.

U ovom tonu objasniće i svoj drugi umjetnički izraz: „Slikarstvo nije naporno i ne mogu da shvatim slikare koji se nešto muče i porađaju slike. Slikar je čovjek koji se zabavlja. Čak toliko da je nemoralno biti slikar“. Njegova prva velika izložba u Crnoj Gori bila je u Umjetničkom paviljonu u Podgorici 1966.  „Stanićeve slike su bliske ljudima. One se mogu smjestiti u male samačke sobice i u velike svjetske galerije. Biće svugdje zapažene. To je slikar iskren i odan ljudima, blag i miroljubiv. Stvara svijet na neki način pomjeren, i stvaran i nestvaran u isti mah“, pisala je Pobjeda u martu 1966.

„Prostor na slici je osvajao postupno, kao da se plašio vajarskih formi od kojih je pobjegao. To postepeno prodiranje u dubinu definitivno se odigralo u slici Rijeka Crnojevića iz 1967. godine. (…) I baš taj brojgelovski pejzaž, ti pomalo imaginarni, kao iz sna izvučeni krajolici, daju ovim djelima neophodnu i uzvišenu notu univerzalnosti. Sve Stanićeve slike su rađene spontano, iz jednog daha, ali maestralno, sa intuicijom velikih majstora. Otuda i njegov čaplinovski pogled na svijet čini nezaobilaznu vrijednost savremene crnogorske umjetnosti“, zabilježio je na stranicama našeg nedjeljnika Mladen Lompar 1992. godine.

Narednih skoro osam decenija ređaće se na platnima Stanićeve vizije i vatrometi boja. Nalaze se u fundusima muzeja, galerijama, privatnim kolekcijama, ali recimo i u peraštanskoj crkvi Gospa od Škrpjela. Za mnoge je intrigatna činjenica da ovaj kulturno istorijski biser krasi ikona koju je naslikao upravo on.

Bio je slikar izuzetnog dara i veoma prepoznatljivog stila. Radio je kadrove koji su izgledali kao da ih odnekuda već znate. Autentični i neposredni.. „Vojova slika se prepoznaje prije nego što se može razlikovati ram od likovnog sadržaja na platnu. Njegova aura dopire do nas dok se još nijesmo poperili pred sliku da je pažljivo razgledamo, da uživamo u njenom obilju“, pisao je Rajko Cerović 1991.

Pariz, Edinburg, Njujork, Aleksandrija, Štokholm, Rim, Cirih, Bari, Barlota, Haselt, Šarlroa, Turne, Tokio, Budimpešta, London, Hoeshst, Meksiko, Kopenhagen, Moskva, Vašington, Beč, Keln  samo su neke od adresa čija je publika imala prilike da uživa u njegovim platnima.

Veliki majstor se našao i na venecijanskom bijenalu. Te 1997. godine prvi put je u Jugoslovenskom paviljonu u Veneciji izlagao slikar koji stalno živi i radi u Crnoj Gori. Izlagali su crnogorski stvaraoci i ranije, ali su dijelom živjeli i stvarali u drugim sredinama, zabilježila je Olga Perović u našem listu uz komentar: „Vojo Stanić ostaje slikar – pronicljivi analitičar i kritičar zbivanja. Nekad blago podsmješljiv, a sada bolno alegoričan, hrabar, dosljedan i pošten čovjek i umjetnik, vječiti poštovalac života i ljudi, ali sve više osjećajni mislilac i vizionar“.

Povodom tadašnje izložbe njegove 42 slike u Veneciji, Stanić je za Monitor izjavio: „Moje slike, inače, nijesu reprezentativne, ako to što znači. Radim ih za one koji ih vole. Ostali nemaju pravo da se ljute”.

Smatrao je da umjetnički rad ne treba pojašnjavati. Ako mu trebaju dodatne riječi, neki komadić te slagalice nije na svom mjestu. „ Ne bih htio da moj govor bude vještiji od slika. Ne želim da im time konkurišem. Ma šta da kažem, slike od toga neće biti ni bolje, ni gore. Govore same”.

Bilježi svoje misli i na temu tumačenja i raskrinkavanja magičnosti svijeta koji nas okružuje: „Danas je sve raskrinkano, znamo anatomiju svačega. Mjesec je samo jedan kamen. Više nam nije ostala nijedna iluzija. Istina je dosadna, ona je lišena mašte – ona je lažna“.

Čudio se nad savremenim tekstovima o slikarstvu. „To je toliko iskomplikovano da mi je mnogo lakše da razumijem tekst koji govori o atomskoj nauci, kibernetici! Taj rječnik mi je mnogo prihvatljiviji nego kad čitam tekstove o slikarstvu. A to je najjednostavnija umjetnost. To je samo odnos linija i boja. Zbog čega bi komplikovano govorili? Nešto mi je tu sumnjivo“, otkrivao je svoje stavove u ranim brojevima Monitora.

„Kad osjetimo sliku, onda smo je i shvatili“, preni je srž tog magičnog iskustva. Bez ikakve potrebe za velikim riječima i apstraktnim tumačenjima.

Više od pola vijeka proveo je u Herceg Novom. Uz neizostavnu podršku supruge, prve crnogorske vajarke – Nade Stanić. Drugovao sa Andrićem, Lalićem, Đilasom… O novskim danima je zabilježio: „Živim u malom mjestu. I uživam u toj slatkoj monotoniji“. Mediteran je sveprisutan na njegovim platnima.  Novi je smatrao fotogeničnim, ali je znao da ukaže kako  to nije nužno prednost. Prepoznao je zamku koja bi slikara odvela u sladunjavost i vješto je izbjegao.

Kako je krckao novske dane i pripremao kadrove svojih maštarija otkrio je našem novinaru. „Volim da provodim vrijeme u kafani i da držim govore“, započeo je još jednu besjedu. „Ljeti odem negdje s barkom po jedno mjesec dana, potpuno sam. Kad se vratim, ljudi vole da slušaju moje doživljaje…Više puta se i ne dogodi ništa“, bio je potpuno iskren… „Pošto me to opterećuje izmislim doživljaje prije nego što sam i krenuo, tako da onda s tim više nemam problema“. Maštar na platnu, maštar i u životu.  „Ti doživljaji koje izmišljam, liče na mene, to su oni koji su trebali da se dogode, ali nisu se dogodili, nego su se dogodili neki drugi. To je slikarstvo“.

U Novom je proveo i neslavne devedesete Crne Gore. Ustao je protiv napada na Dubrovnik. Jedan među rijetkima. Kasnije je skromno i nehajno odmahivao rukom. „Napali su me,ovdje kao da sam ustaša ali neću o tome da pričam“, rekao je u intervjuu za Monitor. I pojasnio: „Jednoj svojoj prijateljici rekao sam da zbog tih događaja mene neće niko izgubiti kao prijatelja, ali ja nijesam siguran da neću ja njih. Jer, meni neće ni malo smetati da volim ljude koje sam volio prije, bez obzira da li je on Srbrin, Hrvat, Musliman ili Albanac, ali ja ne znam da li će on mene gledat kao nešto drugo“. Ubrzo nakon ratova Dubrovčani će prirediti njegovu izložbu i ugostiti velikana.

Crnogorac i Jugosloven. To su pojmovi kojima se ponosio. Bio je svjestan i ideja iza razbijanja velike zemlje. „To je neka vrsta pornografije u novinarstvu i politici“, podijelio je svoje misli u vezi dešavanja devedesetih.

Politiku je izbjegavao na svojim platnima. ,,Ne sviđa mi se nikakva druga umjetnost do ona koja ima neku plemenitu poruku a možemo reći da je i to neka vrsta politike“.

Crna Gora je za njega bila  dio velike kulturne cjeline „Ne postoji evropska kultura kao jedna melodija….To je puno vrlo različitih kultura. Oni kad se ujedine ne misle da se odriču ni od čega. U Evropu ući to znači dati svoj doprinos, a ne kao što imam osjećaj da se kod nas shvata, odreći se nečega da bismo postali Evropljani, da zaboravimo što jesmo…“

Cijeli vijek zaokružio je Stanić trećeg februara ove godine. Slavila ga je Crna Gora. Priču o Voju Staniću, valja  i završiti njegovim mislima o vječnosti. „Volim život i žao mi je što ću umrijeti. Ako mi se to uopšte jednom dogodi. A izgleda da hoće. Mada, vazda velim da ne idemo nigdje; sve što se vidi i čuje, traje vječno”, govorio je Vojo Stanić.

Dragan LUČIĆ

Romansijer i pripovjedač Safet Sijarić preminuo je u 73. godini. Inspiracija mu je bio Bihor i velike sudbine ,,običnih” ljudi. Priijatelji i kolege ističu da će Sijarić biti upamćen kao mag pripovijedanja i jezika, ali i kao izvanredan čovjek  blage naravi i nemjerljive dobrote

Bosanskohercegovački i crnogorski romansijer i pripovjedač Safet Sijarić preminuo je u 73. godini u Sarajevu.

Rođen je 1952. godine u Godijevu kod Bijelog Polja. Osnovnu školu pohađao je u rodnom Godijevu te na Sipanju i u Loznoj, a srednju u Novom Pazaru i u Peći, nakon čega završava studije opšte književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu.

U Sarajevu je kao student, godine 1975., objavio i prve svoje priče, a prvu knjigu 1989. u Beogradu, živeći i radeći u Novom Pazaru.

Objavio je romane: Vučja gora, San o dragom kamenu, Rod i dom, Udar orla, Glas divine, Zmijski vez,  Brod na Bistrici, Pohod na Visočicu i Do na sami kraj svijeta, te pripovijest Žena s tromeđe. Veći broj priča ovog pisca objavljen je u raznim časopisima i listovima. Prevođen na engleski jezik, dok su prve stranice romana Rod i dom prevođene na ruski u okviru izbora iz novije crnogorske književnosti.

Poput bajkovitog pripovjedača Ćamila Sijarića, on je bio čuvar priča, jezika i duha naroda, napisao je opraštajući se od Sijarića književnik i publicista  Božidar Proročić: ,, Vezan za svoj Bihor, Crnu Goru, ali i grad Sarajevo, Sijarić nam je ostavio neke od najljepših, najemotivnijih, ali i najpotresnijih priča o nama samima”.

Književnik Faiz Softić za Monitor kaže da je Sijarić, po svemu bio posaban: ,,Cijeloga života pratili su ga razni pehovi i apsurdi. Ponajviše zbog toga što se trudio da uvijek i u svim prilikama ostane čovjek. A to košta. Danas kada je zauvijek sklopio oči vidimo koliko je to bogatstvo koje nikakva materijalna gomilanja ne mogu zamijeniti. Jednom sam ga davno pitao:

– Sajo, bojiš li se smrti?

– Ne,  ja se bojim života – odgovorio je.
Život, onaj što se podrazumijeva ispunjen srećom i radošću podobro je zaobilazio našega Saja. Bio je odan drug i prijatelj. Bio je prijatelj i onima koji su bili nedobronamjerni prema njemu, a takvih je bilo: i u Sarajevu, i u Novom Pazaru i u njegovom rodnom Bijelom Polju. Pokušavao je  da opravda njihove geste. Takav  se čovjek rađa, možda jednom u stotinu godina”.

Najznačajnije književne nagrade su mu: nagrada Izdavačke kuće „Bosanska riječ“ za roman godine (Udar orla), nagrada Radija BiH za radiodramu, Pero Ćamila Sijarića,  dvaput zaredom prva nagrada Susreta „Zija Dizdarević“ za pripovijetku, laureat je i nagrade nagrade „Husein Bašić”. Rukopis Rod i dom je proglašen najboljim romanom na konkursu Soroš fondacije – Otvoreno društvo BiH za l998. godinu, međutim autoru nagrada nije uručena iz formalnih razloga. Taj slučaj je uslovio da naslov u kratkom roku doživi dva izdanja, jedno u Bosni i Hercegovini a drugo u Crnoj Gori. Po motivima ovog romana urađena je i istoimena monodrama u izvođenju bosanskohercegovačkoga glumca Irfana Kasumovića, monodrama čiji dramaturg je Hasan Džafić a režira je prof. dr. Vlado Kerošević.

Živio je u Novom Pazaru do 1996. godine gdje je radio kao novinar, a potom u Sarajevu gdje je bio slobodni umjetnik.

,,Toliko je od 1996. godine, kada se doselio u Sarajevo, napatio trčeći po administarcijama, kako bi riješio pitanje državljanstva u zemlji u koju će sjutra zauvijek leći. I nije ga uspio riješiti.  Državni šalteri bili su za njega jazbine iz koji su vrebali vučji zubi. A na pitanje jedne novinarke:

– Može li se živjeti od pisanja? Odgovorio je:

– Pisac jako dobro živi od svoga pisanja poslije svoje smrti.
Pa srećan ti taj lijepi život, dragi Sajo”, poručuje Softić.

Kao i Faiz Softić, i ostali njegovi prijatelji i kolege  ističu da će Sijarić biti upamćen kao mag pripovijedanja i jezika. Ali, i kao izvanredan čovjek, blage naravi i nemjerljive dobrote.

P.NIKOLIĆ

Napustila nas je jedna od najznačajnijih ličnosti u povijesti Srbije

.Odlazak Latinke Perović ostavio je veliku prazninu i označio simbolički kraj jedne epohe. Njena je biografija poznata, ali iz nje ovom prigodom valja spomenuti dva momenta. Prvo, ona je pripadala generaciji državno-partijskih funkcionera koji su otvarali perspektivu demokratizacije Jugoslavije, zalažući se za uspostavljanje demokratskog i pluralističkog socijalizma, da bi 1972. bila eliminirana s političke scene. „Sječom liberala“ 1972. – konzervativnom birokratskom kontrarevolucijom – umrli su i Jugoslavija i socijalizam (samo što su to tek malobrojni mogli prepoznati), a Srbija je krenula na put koji je svoje neljudsko lice otkrio kasnih 80-ih i 90-ih godina. Na tom putu ona i danas glavinja, bez odviše šansi za odmak od sve dubljeg moralnog i svakog drugog propadanja.

Drugo, Latinka Perović je bila među onima koji su se javno i odlučno suprotstavili ratnohuškačkoj i agresivnoj politici miloševićevske kamarile i njenih radikalskih slugu. To nije činila samo objavljivanjem rezultata svojih istraživanja novije i recentne srpske historije (koji se mogu ocijeniti kao sam vrh srpske historiografije), kojima je razotkrivala kontinuitet radikalsko-policijskog protivljenja modernizacijskim procesima i uključivanju Srbije u Evropu, nego je kao prava prosvjetiteljka nudila svoje intelektualne usluge i političke savjete onima za koje je vjerovala da mogu uspostaviti alternativu propadanju u moralno i političko blato.

Nije samo savjetovala, nego i djelovala. Bila je tako među malobrojnim ženama koje su još u Miloševićevo vrijeme stajanjem u crnini javno iskazivale svoju osudu zločina u Srebrenici. Kao članica međunarodnog sudskog vijeća Ženskog suda za zločine počinjene na tlu bivše Jugoslavije 1991-1999. (održanog 2015. u Sarajevu) aktivno je sudjelovala i u procesu pripreme žrtava zločina svih nacionalnosti za svjedočenje na tom sudu. Posebno vrijedi naglasiti i njeno sudjelovanje u obrazovnim aktivnostima Žena u crnom (u prvom redu u ciklusima posvećenima suočavanju s prošlošću i reklerikalizaciji društva i države), kada je putovala i do najudaljenijih krajeva Srbije, ostajući do dugo u noć da sluša što se govori i da odgovara na sva moguća pitanja koja su još postavljana. Kada smo je pitali zbog čega to čini, rekla je da želi slušati jer ona uči od terenskih aktivistkinja. Na taj način ona je zorno demonstrirala kako intelektualna nadmoć (koju je ona nesumnjivo posjedovala) ne smije biti razlog za uobraženost i potcjenjivanje drugačijih iskustava. Odgovarala je, pažljivo i sistematično, na sva pitanja što su joj na tim seminarima postavljana. Toliko o Latinkinom tobožnjem elitizmu!

Posve je razumljivo što je Latinka Perović bila na udaru kritike radikalskih i neonacističkih krugova. No, istodobno je ona i na udaru – jednako toliko neutemeljene – kritike dogmatskih kvaziljevičara i jugonostalgičara, političkih i duhovnih sljedbenika/ca onih koji su u ime dogme i monopola na moć i istinu prije 40 godina pokopali i Jugoslaviju i socijalizam, ali to niti znaju niti bi, da doznaju, htjeli priznati.

Napustila nas je jedna od najznačajnijih ličnosti u povijesti Srbije. Bila je privilegija poznavati Latinku Perović, skromnu i samozatajnu veliku ženu.

Staša Zajović i Lino Veljak