Prije neku godinu, radeći za jedan njemački mikrofinansijski fond, upoznala sam Holanđane koji su imali samo riječi hvale za top menadžmentski duo lidera u našem bankarskom sektoru. Sjećam se da su bili impresionirani osjećajem za razvojnost crnogorskog tržišta koje daje šansu ženama sa kompleksnom odgovornošću vođenja bankarskog tima na uspješan način, jer je slična situacija u zemlji koja njedri petovjekovnu bankarsku tradiciju skoro nemoguća. A među nama sarkastični šovinizam, kao značajna demokratska vrijednost ukupne zajednice, je jedino njedrila etikete direktorkama bankarskog lidera, tipa: ,,žuta i crna”, „one što su se mnogo uzbičile” i sl.

Jedna era treba da se završi sa dvojcem koji je obilježio posljednju deceniju našeg bankarskog mijenjanja ka tržišnim definicijama, jer s njima smo stigli iz banke kao servisa privrede; prošli šticovanje i restrukturiranje ukupnog sistema neuspješnih federacija; pa razdvajali manji dio državne zajednice; njihova sposobnost da kreiraju, osmisle i povežu (žuta), i da pripreme odgovarajuće papire i postave administraciju (crna) pomogla je državnoj zvaničnoj administraciji. Bankarstvo je tržišni posao i nema razloga za barjačenje i zapjevavanje, zato se ne traže ordeni i zasluge. Ipak, treba vjerovati da je minimum kavaljerstva prema osobama čije su ideje i sposobnost mnoge napravile bogatim u Crnoj Gori, što preko kredita/što putem akcija, sastavni dio nedavnih odluka o dobrovoljnom povlačenju.

Međutim, ako ovo sagledamo samo kao osvrt na stabilnost i sigurnost bankarskog sektora naše nacionalne ekonomije, tada je ovo više od pogleda na odlazak “žute i crne”. Svim jakim signalima i svim potajnim mehanizmima svakog dana se ukupno tržište, komitenti, ino-javnost i štediše trebaju uvjeravati, sa adresa udarnih državnih institucija, da odluka o dobrovoljnoj penziji top dvojca našeg bankarstva nema nikakve konekcije sa manipulacijama da se za konkretne i autohtone poremećaje u onoj banci proizveo intencioni dodatni ,,zemljotres”. Čisto da se više ne priča o glavnoj pacijentkinji naših banaka. Odlazak menadžera one banke je bio pozitivan pomak u sektoru dok je glavni problem još neriješen (nedavna tvrdnja regulatora), ali odlazak navedenog dvojca ako je iznuđen može se vratiti kao bumerang, a naš bankarski sektor nema prostora za očevidno nepostojanje regulatora i „konkurenciju” koja nije poslovna nego sistemska i nema veze sa bankarstvom.

Šta god da donese budućnost, od potencijalnog merdžera na našem tržištu, do različitih principijelnih ili manje principijelnih shema finansiranja za omiljene, bliske „biz(m)nismene”, ne bi trebalo stvarati nikakav prostor poremećaja prema lideru, jer višegodišnja koncentracija tržišta kredita i depozita ukoliko se razbije nestručno i neprijateljski zaustaviće ukupan privredni, a ne samo finansijski sistem. Crna Gora treba bolje kao garanciju sigurnosti i stabilnosti ukupnog sistema, to je više nego sigurno. Druga je priča zašto je lider tako jak. Dvojac s početka je veliki dio tog odgovora, ali je tekuća situacija važna sa pozicije povjerenja, a ne sujetnosti.

Podsjetimo se, ,,konkurentski” napad od prije dvije godine se prirodno vratio u izvorište, kod one banke i uzdrmao ukupan sistem, dok se lider tek na kraju ,,zakašljao” odlivom depozita zbog globalnog nesklada a ne ,,uspješnosti” neprijateljskog preuzimanja ,,prijateljskih deponenata”. Rizici u lokalnoj finansijskoj krizi su još naglašeniji, nego prije dvije godine kada je počinjala, jer se pokazalo da banka nije ,,igračka” i da je bankarstvo ozbiljna aktivnost.

Mila KASALICA