Predsjednica Vrhovnog suda Vesna Medenica zadovoljna je radom sudova. Po njoj, crnogorski sudovi su u prošloj godini dosegli nivo potpune ažurnosti. Medenica je za to podastrla obilje statističkih podataka. Da brojke nijesu presudno mjerilo konstatovao je i ministar pravde Duško Marković komentarom ,,da je statistika majka svih laži”.
Ne daj Bože da predsjednica Vrhovnog suda laže, ali kad se zaviri iza statistike, stvari nijesu baš onakve kakvim ih ona pokušava predstaviti.
,,Odložena pravda, uskraćena pravda”, poznato je. Dok Medenica broji predmete koje su sudovi završili, zanimljiva je statistika o onima koji još traju.
Čak trećina od 720 predstavki koje su iz Crne Gore upućene Evropskom sudu za ljudska prava odnose se na slučajeve povrede prava suđenja u razumnom roku. O poslovičnoj ažurnosti crnogorskih sudova svjedoče i pritužbe građana Ombudsmanu, kojih je u prošloj godini bilo 481, a najviše ih se odnosilo upravo na odugovlačenje sudskih postupaka.
Zakon za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku donijet je 2007, ali stručnjaci ocjenjuju da se za tri godine njegove primjene malo koristi. Dokaz za to je 10.853 zaostala predmeta iz 2008. i starijih, i oko 240 predstavki pred Evropskim sudom, sa brojem podnijetih kontrolnih zahtjeva (181) i tužbi (33) pred Vrhovnim sudom.
Kako to izgleda u praksi predstavljeno je u Analizi primjene ovog zakona koju je prošlog mjeseca prezentovala Akcija za ljudska prava. Ređaju se primjeri procesa koji traju godinama, pa i decenijama – od osnovnih sudova do viših. Jedan od primjera u Vrhovnom sudu: ,,Tužba zavedena pod Tpz 7/10 podnijeta je od stranke koja navodi da je već devet godina u pritvoru bez pravnosnažne sudske odluke navodeći dva broja krivičnih predmeta, te da se obraćao kontrolnim zahtjevom Vrhovnom sudu 14. 01. 2010. O ovom zahtjevu Vrhovni sud još nije odlučio”.
Darka Kisjelica, advokatica koja je radila pomenutu analizu, za Monitor kaže da je od 181 podnijetog zahtjeva za ubrzanje postupka usvojeno samo 19. ,,Povodom obavještenja predsjednika suda da se sudija u predmetu izjasnio da će određene radnje preduzeti ili predmet završiti u roku ne dužem od četiri mjeseca, od 76 slučajeva u polovini od tog broja taj je rok bezuspješno protekao”.
Ovakav način rada sudova dovodi do ,,nepovjerenje stranaka u domaći pravni sistem pa se rađe obraćaju stranim instancama – na primjer Evropskom sudu za ljudska prava nego što ponovo pokušavaju da ostvare pravo u okviru našeg pravnog poretka”, kaže Kisjelica.
Oni koji pokušaju da iscrpe sve domaće mehanizme susreću se sa različitim aršinima. Praksa Vrhovnog suda povodom primjene zakona nije bila za sve ista. U većini slučajeva sud je odbacio tužbe zbog toga što postupci nisu bili pravnosnažno okončani prije nego što je žalba podnesena.
Kisjelica smatra da ,,ovakvo postupanje izaziva pravnu nesigurnost i podstiče gubitak povjerenja javnosti u sudstvo. Zakon je potpuno jezički jasan – tužba se može podnijeti za sve vrijeme trajanja postupka. Takav stav zauzima u svim svojim odlukama i Evropski sud za ljudska prava. Drugačijim tumačenjem, Vrhovni sud je učinio da zaštita prava na suđenje u razumnom roku postane iluzorna”.
Od 33 podnijete tužbe za pravično zadovoljenje djelimično je usvojen zahtjev samo u tri slučaja, među kojima su i tužbe Vrhovnim sudom povodom vanparničnog postupka koji traje od 1982. Međutim, to što je tužba usvojena i što je utvrđeno da je prekršeno pravo na suđenje u razumnom roku, te dosuđena naknada – nije uticalo na završetak postupka. Još se vodi. Stranke su ostvarile naknadu na ime pravičnog zadovoljenja zbog predugog trajanja postupka od po 500 eura.
Ako je država uštedjela na onima koji godinama čekaju pravdu, neki procesi mnogo su je koštali.
,,Prošle godine oko 280.000 eura država je isplatila građanima koji su neopravdano lišeni slobode. A za pet godina mislim da je iznos između 1 100 000 i 1 200 000 eura”, izjavio je nedavno ministar pravde Duško Marković.
Tačno 1.158.000 eura, odgovoreno je Monitoru iz Ministarstva pravde. U Ministarstvu su objasnili da se za mjesec dana neosnovano provedenih u pritvoru isplaćuje od tri do četiri hiljade eura. Riječ je o naknadi materijalne i nematerijalne štete koju utvrđuje sud u parničnom postupku. Međutim, ovoj proceduri prethodi sporazum sa Ministarstvom pravde: u slučaju da osobe postigne sporazum sa Ministarstvom, onda im se na ime nematerijalne štete isplaćuje do dvije hiljade eura za svaki mjesec koji je ta osoba neosnovano provela u pritvoru.
Bez obzira na to da li je Ministarstvo neopravdano zatvorenim plaćalo dvije ili preko tri hiljade eura, dolazi se do zastrašujućeg podatka o neopravdanom utamničenju od skoro 100 mjeseci. U prošloj godini iz državnog budžeta je isplaćeno 280.200 eura, pretprošle 268.760, u 2008. ukupno 343.500 eura. Brojke ne govore ništa o sudbinama onih koji su mjesecima ležali u zatvoru i na kraju dobili odštetu od 2.000 ili više eura po mjesecu.
Medenica ovu statistiku nije pominjala. No džaba sve brojke i slova, u analitičkom izvještaju Evropske komisije upozorava se da postoji zabrinutost u pogledu valjanosti pristupa i transparentnosti korišćene metodologije i da odgovornost za sudske postupke mora biti unaprijeđena.
Predrag NIKOLIĆ
DRUŠTVO4 sedmice
DANAS, SJUTRA4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
U SJEĆANJU3 sedmice
Izdvojeno2 sedmice
INTERVJU4 sedmice
HORIZONTI4 sedmice
INTERVJU3 sedmice