Višestruki premijer, povremeni predsjednik i vazdašnji kapo Crne Gore Milo Đukanović ponovo je najavio da će se povući sa mjesta premijera. ,,Ne mislim da je neohodno da ispunim sav premijerski mandat. Dao sam dovoljno politici, više od dvadeset godina”, rekao je Đukanović. Njegov najnoviji premijerski mandat ističe 2013. godine, špekuliše se da bi, ako stvarno riješi, mogao da ode oko partijskog kongresa planiranog za ljeto 2011. Mediji su javili kako Đukanovićevi saradnici objašnjavaju da je šef ,,istrošen i zasićen”, on tvrdi da želi da se posveti i nekim drugim životnim planovima koji nijesu vezani za politiku i izvršnu vlast. Direktor slovenačkog Međunarodnog instituta za balkanske i bliskoistočne studije – IFIMES-a Zajid Bećirović, međutim, kaže da i pored najava, ne vjeruje da će se Đukanović povući jer se gubljenjem imuniteta omogućava da počnu sudski procesi protiv njega u Italiji i u ostalim zemljama EU. On smatra da Đukanović najavama o povlačenju samo sebi podiže cijenu. Veliki odlazak Đukanović je već jednom priredio. Mjesto premijera bio je napustio od novembra 2006. do marta 2008. Sa prijestola u Demokratskoj partiji socijalista nije mrdao.
Davno je, sa drugovima, došao. Dok je u Evropi pucao i padao Berlinski zid, u Srbiji je na vlast dolazio Slobodan Milošević. Po receptu iz Srbije i našim brdima valjala se antibirokratska revolucija. Mitinzima u oktobru 1988. i januaru 1989. srušena je ,,odnarođena” vlast. Kao jedna od ozbiljnih zamjerki ,,starom rukovodstvu” ostalo je upamćeno to što su po crnogorskim selima pojeli previše jagnjadi. ,,Mladi, lijepi i pametni” – Momir Bulatović, Milo Đukanović i Svetozar Marović preuzeli su vlast u Crnoj Gori. Mjerila za pohlepu temeljno su se izmijenila, stupili su milioni, jagnjad su postala presmiješna.
Zaštita ugroženih Srba i Crnogoraca na Kosovu bila je jedna od najvažnijih ideja AB revolucije. ,,Na Kosovu je napadnuta Jugoslavija. Kosovo je bedem srpskog i crnogorskog naroda koji ne može pasti dok je nas i pokoljenja naših potomaka. Nebrojeno puta smo rekli: Kosovo se mora braniti svim sredstvima”, objašnjavao je Đukanović.
Pred kraj 1990. u Crnoj Gori su održani prvi višestranački izbori. Na njima je Demokratska partija socijalista učestvovala pod imenom Savez komunista Crne Gore. Iako je Prvi, osnivački, kongres Demokratske partije socijalista održan dva mjeseca ranije, ime partije promijenjeno je tek na drugom dijelu Kongresa održanom pola godine nakon izbora. Prosto – staro ime bila je sigurnija karta za dobijanje glasova. ,,Kad pobijedi Savez komunista, počinje vrijeme mira, slobode razuma i demokratije, razvoja i socijalne pravde”, obećavao je uoči izbora Milo Đukanović.
Savez komunista Crne Gore na prvim je, dakle, izborima osvojio 83 od ukupno 125 mandata u Skupštini Crne Gore. Koalicija pod nazivom Savez reformskih snaga Jugoslavije za Crnu Goru osvojila je 17, lista Narodne stranke 13, a lista Demokratske koalicije 12 mandata. Savez reformskih snaga Jugoslavije za Crnu Goru činili su: Liberalni savez Crne Gore, Partija socijalista, Socijaldemokratska stranka Crne Gore, Nezavisna organizacija komunista i Stranka nacionalne ravnopravnosti. Demokratsku koaliciju činile su tri partije koje su okupljale Muslimane i Albance – Stranka demokratske akcije za Crnu Goru, Stranka ravnopravnosti i Demokratski savez u Crnoj Gori.
Tokom tog mandata DPS je, potpomognut Narodnom strankom, kao vjerni saveznik Slobodana Miloševića ,,čuvao Jugoslaviju”. Nas je zapalo da oslobađamo Dubrovnik i forsiramo Neretvu. Svaki pokušaj poziva na mir i suprotstavljanja ratnim trubama izazivao je bijes ratnika za mir. Nakon jednog od mirovnih skupova Svetozar Marović je zapisao: ,,Da li iz tih festivala mira treba zaključiti da je pred crnogorskim narodom i crnogorskim građanima danas obaveza da prihvate sve što im se nameće od hrvatskog vrhovništva, njihovih gardi i redarstvenika, da je dužan da mirno prati stradanja srpskog naroda u Hrvatskoj, da se mimo njegove volje ruši njegova država i njemu nameću nove granice, da bi dokazao da je za mir. Da li to znači da na minobacače treba odgovarati kontemplacijom i gandizmom”.
Bombardovali smo Dubrovnik, palili, pljačkali, oslobađali krave po Konavlima. Sad je moderno da se kaže kako je to radila JNA, kao da su tu vojsku činili vanzemaljci, a ne mi i naše komšije, osokoljeni većinom glasova u parlamentu.
Na brzinu sklepani referendum o državnom statusu Crne Gore održan je u proljeće 1992. Odgovaralo se na pitanje – Da li ste za to da Crna Gora kao suverena republika nastavi živjeti u zajedničkoj državi Jugoslaviji potpuno ravnopravno s drugim republikama koje to žele. Znalo se da to niko osim Srbije ne želi, glasalo se po kućama, automobilima, nije bio problem glasati umjesto sestrića ili unuka – rezultat je bi impresivan – 95 odsto izašlih bilo je ZA. Te godine Crna Gora je dobila novi Ustav i još jedne parlamentarne izbore. Demokratska partija socijalista osvojila je 46 od 85 mjesta u Skupštini; lista Narodne stranke 14 mandata; Liberalni savez Crne Gore 13, Srpska radikalna stranka osam i lista Socijaldemokratske partije reformista četiri mandata.
Uoči izbora 1996. vlast se našla pred neočekivanim izazovom. Liberalni savez i Narodna stranka formirali su koaliciju Narodna sloga. Tokom predizborne kampanje Milo Đukanović je govorio o ,,isključivosti i banalnosti” Narodne sloge: ,,Ovom čudnom mješavinom dominiraju dvije političke ličnosti – bivši Crnogorac i bivši Srbin, nepostojeći program i prevareni birači…”. Dužnu pažnju, pred te izbore, vlast je posvetila i preračunavanju – za razliku od ostalih izbora, za ovu priliku je Crna Gora podijeljena na deset izbornih jedinica. To je bio jedan od načina da se prelivanjem glasova oslabi opasni protivnik, drugi je, prema kasnijim svjedočenjima, bila – brutalna krađa.
Tokom 1997. slomio se DPS. Prema Đukanovićevoj verziji , zato što je Bulatović htio da ostane sa Miloševićem, prema Bulatovićevom viđenju jer se više nijesu mogli tolerisati Đukanovićevi duvanski i ostali tranzitni i tranzicioni ,,poslovi”. Reklo bi se da su obojica govorili istinu. U partijskom sukobu i kasnije na predsjedničkim izborima pobijedio je Đukanović. I u jednom i u drugom slučaju – na jedvite jade.
Đukanovićevo otkriće da je Milošević ,,prevaziđen političar”, donijelo mu je podršku Zapada koja manje više traje do dana današnjeg. Mnogi misle – nedopustivo.
Izbori 1998. donijeli su nam parolu Da živimo bolje. Koalicija DPS-a ,SDP-a i Narodne stranke pod tim imenom osvojila je ponovo apsolutnu vlast – od 78 mjesta u skupštini njima su pripala 42. SNP Momira Bulatovića dobio je 29, LSCG pet, a DSCG i DUA po jedan mandat.
Prijevremeni izbori 2001. održani su zato što je Narodna stranka, nezadovoljna DPS-ovim preobraćenjem u partiju koja se zalaže za nezavisnu Crnu Goru, napustila vladu. Koalicija DPS-a i SDP-a dobila je 36 mandata, Zajedno za Jugoslaviju na čelu sa SNP-om 33, Liberalni savez je imao šest, DUA i DSCG ponovo po jedan mandat. To je jedini put da DPS, sa više ili manje satelita, nije osvojio apsolutnu vlast. Vladu je podržao Liberalni savez. Nakon što je Milo Đukanović, u martu 2002. potpisao Beogradski sporazum kojim je projektovano formiranje Državne zajednice Srbija i Crna Gora, a mogućnost održavanja referenduma u Crnoj Gori odgođena za tri godine, LSCG je prestao da podržava vladu, a SDP izašao iz iste. Pokušaj saradnje Liberalnog saveza i koalicije Zajedno za Jugoslaviju vlast je nazvala ,,neprincipijelnom koalicijom”, njihova saradnja u parlamentu službeno se zvala privremena parlamentarna većina”. Pobornici ideje nezavisne Crne Gore masovno su se priklonili Đukanoviću. Pristup – referendum, pa demokratija, nije dao slavne rezultate. Danas se mnogi čude – otkud ovo?
Na izborima u oktobru 2002. godine “Demokratska lista za evropsku Crnu Goru – Milo Đukanović” sa 39 mandata nastavila je da nad nama vlada – apsolutno. Koalicija “Zajedno za promjene – SNP-SNS -NS” imala je 30, liberali četiri, “Albanci zajedno” dva mandata.
DPS-ova apsolutna vlast nastavila se i nakon prvih izbora u nezavisnoj Crnoj Gori u septembru 2006. Od 81 mjesta u parlamentu koalicija DPS-a i SDP-a osvojila je 41, Srpskoj listi pripalo je 12, a koaliciji oko SNP-a 11 mandata, koliko je osvojila i tada nova partija – Pokret za promjene. Koalicija Bošnjačke stranke i liberala Miodraga Živkovića imala je tri, a koalicija DSCG i PDP, kao i DUA i Albanska alternativa po jedan mandat.
U međuvremenu je usvojen Ustav Crne Gore, a podršku tom dokumentu Pokret za promjene uslovio je održavanjem izbora do kraja 2009. Vlast je malo požurila sa ispunjavanjem obećanja, neki su tvrdili kako bi izbori bili održani prije nego se osjete efekti ekonomske krize. Ponovo su apsolutno pobijedili.
Sve izbore u Crnoj Gori karakterisala je zloupotreba državnih dobara u partijske svrhe. Važan faktor DPS-ovih upornih i ubjedljivih pobjeda je broj ljudi koji direktno zavise od novca iz budžeta. DPS je do savršenstva doveo sistem ,,siguran glas”, nema sela u kojem babe ne znaju da im socijalna pomoć zavisi od glasačkog listića. Opozicija posljednjih mjeseci govori kako se na izborima ne bori protiv DPS-a nego protiv organizovanog kriminala. To, međutim, nije dovelo do stvaranja jedinstvene opozicione strategije, naprotiv.
U to nam život prođe.
Protiv rata
Protiv pregnuća crnogorske vlasti u ratu borili su se Liberalni savez Crne Gore, Socijaldemokratska partija, partije koje su okupljale manjinske narode, nekoliko udruženja i nezavisnih ličnosti. Na ljude koji su se suprotstavljali ratu bila je usmjerena čitava državna mašinerija. Protivnici rata javno su i jasno proglašavani izdajnicima, Anti Markoviću, osnivaču Reformskih snaga, patriotske snage nijesu dopustile da ruča na Virpazaru. Na meti vlasti posebno je bio Liberalni savez. ,,Srbija i Crna Gora u svjetskoj javnosti postaju sinonim za agresiju, a naši očevi, sinovi, braća, prijatelji i rođaci svakodnevno ginu ili se trajno osakaćuju u besmislenoj dubrovačkoj ratnoj avanturi… Crna Gora prima na sebe sramotu nedostojnu vjekovne i časne oslobodilačke istorije, nedostojnu svojih slavnih predaka”, poručivali su liberali. Vlast je odgovarala bjesomučnom medijskom hajkom, barikadama po crnogorskim putevima, svim udbaškim sredstvima. ,,Glave svih nas bile su u torbi, svaka džukela je mogla da nas sretne na ulici i ubije i to bi naišlo na sveopšte odobravanje”, svjedočio je kasnije lider liberala Slavko Perović. Devedesetih, prosrpske partije bile su sa vlastima u istom frontu, njihovo je bilo da daju podstrek kad vlast nije bila dovoljno žustra. Rat koji je vodila da nestane Crna Gora je, srećom, izgubila.
Referendum
Svako ko je u Crnoj Gori stariji od dvadeset godina živio je u četiri države, a da iz svog sokaka nije morao mrdnuti. Nakon što je razbijena SFRJ, živjeli smo, ratovali i propadali u Saveznoj Republici Jugoslaviji. Potpisivanjem Beogradskog sporazuma 2002., uz svesrdnu pomoć visokog komesara EU Havijera Solane, nastala je Državna zajednica Srbije i Crne Gore. Ustavnom poveljom te čudesne tvorevine iz 2003. propisano je da države članice pravo da raspišu referendum o državno pravnom statusu stiču kroz tri godine. Iako je prije toga referendum gromoglasno najavljivala, vlast je tvrdila da nam Povelja ,,garantuje” a ne na tri godine suspenduje referendum. Uoči referenduma, ponovo smo dobili pomoć iz Evrope. Propisano je da je potrebna izlaznost od 50 odsto upisanih birača, pobjednička strana morala je osvojiti preko 55 odsto glasova. Imali smo specijalnog izaslanika za crnogorski referendum, slovačkog diplomatu Miroslava Lajčaka, predsjednik Republičke izborne komisije bio je takođe Slovak František Lipka. Referendumsko pitanje je glasilo: „Želite li da Republika Crna Gora bude nezavisna država sa punim međunarodno-pravnim subjektivitetom?”. Na referendumu, 21. maja, 2006, izašlo je preko 86 odsto građana sa pravom glasa. Za nezavisnost Crne Gore glasalo je 55,5 odsto, protiv se izjasnilo 44,5 birača.
Kosara K. BEGOVIĆ
LIDERI PRVIH CRNOGORSKIH PARTIJA DVIJE DECENIJE KASNIJE Ostao samo Bardhi
Na crnogorsku političku scenu u prvom naletu kroz višestranačka vrata stupilo je 1989. i 1999. godine dvadesetak stranaka. Samo je jedan lider parlamentarne stranke preživio dvije burne decenije, pa i danas stoji na kormilu stranke. Riječ je o Mehmetu Bardhiju, predsjedniku Demokratskog saveza u Crnoj Gori, osnovanog 9. septembra 1990. Od prve postave stranačkih čelnika u političkim vodama još je jedino ostao Džavid Šabović, poslanik Socijaldemokratske partije. Prva partija zvala mu se Stranka nacionalne ravnopravnosti. Osnovana je 26. maja 1990. Šabović se nalazio na čelu Republičkog odbora. Naredna godina protekla je u znaku osnivanja više političkih partija raznih orijentacija i ambicija. Prvi se pojavio Liberalni savez 26. januara, na Cetinju. Kada je registrovan imao je 3.700 članova. Predsjednik Skupštine LSCG bio je Velimir-Koko Vujović, a predsjednik Izvršnog odbora Slavko Perović. „Shvatamo da istinski doprinos napretku Jugoslavije možemo dati samo tako što ćemo Crnu Goru učiniti pluralističkom, ekonomski efikasnom, pravnom i demokratskim državom”, navodi se Programskim osnovama. LSGC je zamrznuo rad 2005. godine. Početkom aprila osnovana je Socijaldemokratska stranka. Predsjednik joj je bio dr Vidak Vujačić. Stranka je nestala s političke scene. Narodna stranka, čiji je predsjednik bio dr Novak Kilibarda, osnovana je u maju. „Mladi lavovi” nekoliko godina kasnije smijenili su Kilibardu. Iz te stranke nastao je niz stranaka sa srpskim predznakom. U maju je osnovana i Nezavisna organizacija komunista sa sjedištem u Baru. Predsjednik Predsjedništva NOK-a bio je Mićo Orlandić. Ta se stranka integrisala u SDP. Jugoslovenska narodna stranka osnovana je 2. juna 1990. Predsjednik joj je bio Rade Bojović. Integrisala se u SDP. Istog mjeseca crnogorsku političku scenu obogatila je Socijalistička partija sa predsjednikom dr Ljubišom Stankovićem . Integrisala se u SDP. Mjesec kasnije (24. jula) registrovan je Savez komunista Crne Gore. U zvaničnom dokumentu SK Crne Gore naveden je kao datum osnivanja 4-7. oktobra 1948. godine (Prvi osnivački kongres Komunističke partije Crne Gore). Za predsjednika Predsjedništva izabran je Momir Bulatović, a za sekretara Milo Đukanović. Kasnije je stranka preimenovana u Demokratsku partiju socijalista. DPS se 1997. pocijepao, a Momir Bulatović je smijenjen. „Crna Gora je suverena država i kao takva ne može biti predmet dogovora, nego jedino subjekt razgovora”, poručivao je Žarko Rakčević, predsjednik Partije socijalista Crne Gore, osnovane 27. jula 1990. Nastala je dijelom transformacijom tadašnjeg Socijalističkog saveza radnog naroda. Rakčević će kasnije postati lider Socijaldemokratske partije, a potom iz politike otići u privrednike. U julu je osnovana i Stranka ravnopravnosti – predsjednik Asim Đečević. Napustio politiku. Sljedećeg mjeseca pojavili su se Demokratski socijalistički savez, na čijem je čelu bio dr Novica Vujošević, dotadašnji predsjednik Socijalističkog saveza. Stranka se raspala. Crnogorski federalistički pokret – predsjednik Skupštine Sreten Zeković. Stranka još postoji. Nikad nije bila parlamentarna. U septembru je osnovana u Titogradu Demokratska stranka. Predsjednik Glavnog odbora bio je advokat iz Herceg Novog Žarko Stanovčić. Stranka je nestala sa scene. Tog mjeseca osnovana je i SDA za Crnu Goru. Predsjednik je bio Harun Hadžić, koji je smijenjen 1997. godine. Na prve parlamentarne izbore u Crnoj Gori, održane 1990. godine, učestvovao je i Savez reformskih snaga sastavljen od partija i pojedinaca koje je predvodio tadašnji savezni premijer Ante Marković. Ante Marković je poražen na izborima u svim jugoslovenskim republikama, i ubrzo smijenjen. Ludilo je krenulo. Tokom 1989. i 1990. godine osnovano je i nekoliko političkih udruženja koja nijesu imala ambiciju da izlaze na izbore. Udruženje za unapređivanje demokratskih procesa osnovano je u Nikšiću 1. aprila 1989. Predsjednik je bio književnik Branko Janjušević. Te godine (23. novembra) osnovano je u Titogradu Udruženje za jugoslovensku demokratsku inicijativu (UJDI) – podružnica Titograd. Predsjednik mu je bio dr Novak Jauković. Malo kasnije, 12. decembra, takođe u Titogradu, osnovana je Demokratska alternativa kao pokret koji se opredijelio „za državu građana i federalnih jedinica”. Predsjednik Izvršnog odbora Demokratske alternative bio je dr Miodrag Perović. U maju naredne godine osnovan je Ekološki pokret Crne Gore (sa „oko 10.000 pojedinaca i više organizacija”), čiji je predsjednik bio dr Branko Boljević.
Za razliku od nekih drugih zemalja, Crna Gora nema propis koji predviđa pad vlade ukoliko budžet ne bude usvojen u nekom propisanom roku. Isto važi i za parlament. Bez zakona o vladi i Skupštini, političarima je sve dato na volju. Građanima preostaje da se uzdaju u njihov zdrav razum i strah od budućih izbora
Propao je još jedan pokušaj skupštinske većine da usvoji predloženi Zakon o budžetu za 2025. godinu. Opozicione snage predvođenje DPS-om onemogućile su održavanje zasijedanja. Utisak je da se vladajuće partije nijesu zbog toga baš potresle. Politika, izgleda, ima primat nad ekonomijom, posebno pred lokalne izbore u Nikšiću i Herceg Novom koji će se održati 13. aprila. Neki skeptici sumnjaju da neusvajanje budžeta može vlastima poslužiti kao pokriće za dolazeće probleme u crnogorskoj ekonomiji.
Uglavnom, u Vladi je usvojena Odluka o privremenom finansiranju. I njena primjena je započela, uz već poslovično kašnjenje od nekoliko dana. Zbog toga su kasnile isplate takozvanih socijalnih davanja (penzije to nijesu).
Ministar finansija Novica Vuković poručuje kako njih u Ministarstvu “vrlo uznemirava” iščekivanje da predloženi budžet bude usvojen. I naglašava kako su oni dali sve od sebe da budžet bude usvojen u redovnoj proceduri, krajem prošle godine.
To i nije sasvim tačno. Zakon o budžetu i fiskalnoj odgovornosti (član 33) propisuje da “predlog zakona o budžetu države utvrđuje Vlada i do 15. novembra ga dostavlja Skupštini”, Vlada Milojka Spajića nije obavezu obavila u propisanom roku. Zakasnili su tri dana i nijesu se, ni riječju, potrudili da to kašnjanje obrazlože. Da je Vlada svoj posao završila na vrijeme postojala je mogućnost da ovogodišnji budžet bude usvojen prije decembarskog sukoba vlasti i opozicije. I blokade parlamenta.
Susjedne Srbija i Hrvatska ovogodišnje budžete usvojili su u novembru. Istog mjeseca je i EU dobila zajednički budžet za 2025. godinu. U Crnoj Gori to se tradicionalno obavi zadnjih dana decembra. Na brzinu. Naknadno, građani i njihovi narodni predstavnici čude se stavkama koje su našle svoje mjesto u budžetu. Ili nijesu.
Sad smo se uvjerili kako uvijek može gore. Odnosno, da je možda bolje imati bilo kakav budžet nego nemati nikakav. Možda.
Privremeno finasiranje ima ograničene domete. Prema pomenutom Zakonu o budžetu i fiskalnoj odgovornosti ovako je: “Ako se zakon o budžetu države ne donese do 31. decembra tekuće, za narednu fiskalnu godinu, Ministarstvo finansija, do njegovog donošenja, potrošačkim jedinicama mjesečno odobrava sredstva do iznosa 1/12 (jedne dvanaestine) stvarnih izdataka u prethodnoj fiskalnoj godini”. To znači da Vlada može imati tehnički/administrativni problem sa budućom isplatom plata i penzija. Novac, trenutno, nije problem. Ali jeste to što su potrebni iznosi, nakon primjene programa Evropa sad 2 i očekivanog redovnog januarskog usklađivanja penzija, veći od prošlogodišnjeg prosjeka.
“Vlada sve finansijske obaveze može servisirati bez problema do kraja prvog kvartala ove godine”, smatra ekonomski analitičar Mirza Mulešković, uz ocjenu da bi se problemi mogli pojaviti krajem prvog kvartala (april) kada državu očekuje otplata dijela duga u iznosu od 500 miliona. “Mi nemamo taj novac. To znači da bismo morali da se zadužimo novim kreditom, kako bi pokrili, to jest refinansirali stari”.
Problem je dvostruk. Prije nego Skupština odobri njen plan zaduženja u 2025., Vlada ne može tražiti nove kredite. Pride, i sama činjenica da budžet i paket pratećih zakona nijesu usvojeni u redovnom roku, državu dovodi u cajtnot i utiče na cijenu neophodnih zaduženja (veća kamata).
Na taj dio priče fokusira se Miloš Vuković, izvršni direktor Fideliti konsaltinga. Po njegovom mišljenju, država će teško održati obećanje da novim kreditima neće finansirati tekuće rashode i rashode fondova zdravstva i penziono-invalidskog osiguranja. Oni su značajno uvećani nakon odluke Vlade da značajno smanji, odnosno ukine, doprinose za PiO i zdravstveno osiguranje. I to već stvara ozbiljan deficit u državnoj kasi.
„Predloženo zaduženje Crne Gore, gdje je plan da se u naredne tri godine zadužimo tri milijarde, od čega dvije milijarde za vraćanje starih dugova, zapravo znači da su se stare prakse nastavile”, kazao je Miloš Vuković.
Ministar finansija reaguje na takve analize. “Da bi se davali komentari, mora se poznavati dinamika isplata po mjesecima. Da su došle na naplatu obveznice u januaru pitam analitičare kako bi se to servisiralo. Proces servisiranje duga je sada zaustavljen i neizvjesno je servisiranje tih obaveza u narednom periodu. Mogu se servisirati iz depozita, a prioritet su mandatorni troškovi (plate, penzije, socijalna davanja)”, objašnjavao je Novica Vuković u parlamentu, ne baveći se onim što se podrazumijeva – da država, bez novih zaduženja, nema novca za redovne troškove i otplatu/refinansiranje dugova koji dospijevaju za vraćanje. Samo je upozorio: “Ako se ne plati jedna rata, sve dospijeva na otplatu. Recimo, ako ne platimo ratu za autoput dospjelo bi 650 miliona eura”.
Treba primijetiti da su se analitičari bavili realnim podacima o očekivanim prihodima i rashodima državne kase, a ne hipotetičkim šta bi bilo da je bilo. Otuda i njihova ocjena da, ukoliko su vladini podaci o postojećim depozitima i očekivanim budžetskim prihodima tačni, Vlada do proljeća – i u modu prvremenog finansiranja – neće imati problema sa izmirenjem svojih obaveza. Ukoliko bi, međutim, u privremenom stanju dočekali kraj marta i april, državi bi zaprijetio bankrot.
Političari su se radije fokusirali na ono što bi im kod glasača moglo donijeti poene, prije svega na (ne)mogućnost uredne isplate penzija i plata. I najavljene povišice koje, dijelom, zavise i od usvajanja paketa zakona koji čekaju normalizaciju stanja u državnom parlamentu.
Prije svega to se odnosi na izmjene Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (PIO). Bez njega, potvrdio je ministar socijalnog staranja, brige o porodici i demografiji Damir Gutić nema obećanih penzija od 450 eura za blizu četiri hiljade srazmjernih penzionera. Mada smo , između redova, shvatili i da novac potreban za tu namjenu nije precizno opredijeljen u predloženom budžetu za ovu godinu. “Da bi se isplatile minimalne penzije za srazmjerne penzionere, potrebno je da se zakon usvoji u Skupštini. Budžet je takođe ograničavajući faktor, ali bi se novac za isplatu našao kada bi Zakon o PIO bio usvojen u Skupštini, uprkos privremenom finansiranju”, konstatovao je ministar Gutić.
Redovna povišica penzionerima koji imaju penzije veće od 450 eura ne bi trebala doći u pitanje. Očekuje se da će ona biti realizovana već uz februarske isplate, nakon što Monstat zvanično saopšti podatke o rastu zarada i inflaciji, na osnovu kojih će se izvršiti redovno januarsko usklađivanje penzija. Tu bi problem mogao biti političke, a ne finansijske prirode, ukoliko se obistine pesimističke prognoze da će očekivano povećanje biti manje od najavljenih 50-60 eura za svakog penzionera koje je obećavao premijer Spajić. Te računice biće poznate najkasnije do kraja naredne nedjelje.
Dodatno pitanje glasi: treba li predloženi budžet da, prije usvajanja, pretrpi izmjene koje nijesu samo kozmetičke prirode? Recimo, u prijedlogu ovogodišnjeg budžeta za rad MUP-a i Uprave policije predviđeno je blizu četiri miliona manje nego za 2024. godinu. To, kazao je tadašnji direktor UP Zoran Brđanin, znači da neće biti novca za angažovanje novih policajaca, pa čak ni za zapošljavanje svršenih polaznika policijske akademije (nezvanično, riječ je o približno 200 osoba). „To nam je nekih milion i po“, rekao je Brđanin. Vlada je, u međuvremenu, pokrenula proceduru zapošljavanja više od 800 policajaca. Njima, kada budu primljeni u policiju, treba dati platu, uniformu, opremu i naoružanje… Obučiti neobučene. Tih para, a riječ je o makar 500 hiljada eura mjesečno samo za plate, u ovom budžetu nema.
Budžetskih stavki koje će, vjerovatno, zahtijevati više novca od planiranog ima još. Kao i onih, na strani prihoda, gdje bi priliv novca mogao biti manji od očekivanog. Najvažnije je ipak pitanje: šta ako ovogodišnji budžet ne bude usvojen u, sve kraćem, periodu koji će državi omogućiti relativno normalno funkcionisanje?
Za razliku od nekih drugih zemalja, Crna Gora nema propis koji predviđa pad vlade ukoliko budžet ne bude usvojen u nekom propisanom roku. Isto važi i za parlament. Bez zakona o vladi i Skupštini, političarima je sve dato na volju. Građanima preostaje da se uzdaju u njihov zdrav razum i strah od budućih izbora.
Planirano je pet novih crkava, četiri parohijska doma, manastir, katolička i evangelistička crkva. Ukupno 12 objekata za pripadnike hrišćanske konfesije i dva za pripadnike islamske religije. Četiri vjerska objekta nijesu definisana PUP-om. Jedan od njih će biti i u planiranom novom gradu koji je ucrtan na Veljem brdu
Spornim izmjenama i dopunama prostornog urbanističkog plana (PUP) Podgorice na teritoriji glavnog grada planirano je 18 novih vjerskih objekata.
Iako se u samom Planu navodi da se preko pola, od 104 kulturna dobra, na teritoriji glavnog grada odnosi na crkve, planirano je pet novih crkava, četiri parohijska doma, manastir, katolička i evangelistička crkva. Ukupno 12 objekata za pripadnike hrišćanske konfesije i dva za pripadnike islamske religije. Četiri vjerska objekta nijesu definisana PUP-om. Jedan od njih će biti i u planiranom novom gradu koji je ucrtan na Veljem brdu.
Uoči lokalnih izbora 2022. godine Jelena Borovinić-Bojović, kao nosilac liste Demokratskog fronta je u jednom od predizbornih spotova najavila izgradnju manastira u centru Podgorice, na ušću Morače i Ribnice.
Mitropolija crnogorsko primorska (MCP) Sprske pravoslavne crkve je u aprilu prošle godine dostavila svoje primjedbe na Nacrt PUP-a Podgorice i u njima navela 10 lokacija koje su im interesantne.
U primjedbama MCP navodi da na Koniku planira i izgradnju vjerskog objekta – crkve Svetog Vasilija Ostroškog.
Planirana je i gradnja u Donjoj Gorici parohijskog doma, spratnog objekta od 200 kvadrata u osnovi.
,,Potrebno je u Donjim Kokotima ucrtati spratni objekat od 150 kvadrata u osnovi, za parohijski dom. Ovim putem želimo da vas obavijestimo da postoji potreba i velika je želja naroda da se na poklonjenoj parceli u Katastarskoj opštini Cerovice, Opštine Podgorica na Listu nepokretnosti 755, i uz volju darodavca, planira izgradnja Sabornog hrama i Parohijskog doma. Stoga vas molimo da nam izađete u susret pri dobavljanju neophodne dokumentacije kako bi ova blagoslovena namjera našla svoju zakonsku potporu i konačno ostvarenje”, navodi se u primjedbama koje je dostavila MCP.
Tražili su i da im se ucrta vjerski objekat u Tološima na lokaciji na kojoj se ,,nalaze vidljivi ostaci srednjevjekovne Crkve na lokalitetu Crkvina”.
Pored toga, iz MPC mole i da ,,u Četvrtoj podgoričkoj Parohiji koja obuhvata čitav City kvart, Big fashion (Deltu) i sve oko nje Urbanističkim planom ucrtate jedan Hram, ukoliko je to moguće”. U ovom kvartu i pored obećanja do sada nije bilo moguće da se izgradi vrtić, škola, dom zdravlja, neki objekat za kulturu, samo kafi’i, butici, apoteke i kladionice.
Dalje su iz MCP istakli da na području 13. podgoričke parohije, koja obuhvata tri mjesne zajednice: Doljani, Zlatica i Proleter, odavno postoji potreba za izgradnjom Sabornog Hrama, sa pripadajućim objektima: parohijskim domom od makar 150m2 i vrtićem u sklopu cijelog kompleksa. Iz MCP su sami analizirali parcele i za tu svrhu su kandidovali parcele koje su u njihovom vlasništvu. Predložili su izgradnju crkve južno od stadiona FK Kom prema HDL-u Laković.
I u Zagoriču na lokaciji koja je namijenjena za centralne djelatnosti- poslovanje, iz MCP su uputili inicijativu za izgradnju vjerskog objekta sa pratećim sadržajima – crkva, parohijski dom, objekat za potrebe crkvene prosvjete, parking.
Krajem juna prošle godine mitropolit Joanikije posjetio je Skupštinu Glavnog grada gdje je razgovarao sa predsjednicom gradskog parlamenta Jelenom Borovinić- Bojović.
Iz Glavnog grada tada je saopšteno da je glavna tema razgovora bila stvaranje pretpostavki za uređenje prostora oko Sabornog hrama Hrtistovog vaskrsenja koji bi, kako su naveli, trebalo da dobije savremen izgled sa mnogo zelenila, fontana i urbanog mobilijara, uz konzervaciju postojećeg starog groblja.
Sagovornici su razgovarali i o stvaranju potrebnih uslova da se pristupi projektu sanacije i uređenja starog groblja pored Crkve Svetog Đorđa pod Goricom, a razmatrane su i mogućnosti za gradnju hramova u još nekim djelovima šire teritorije grada gdje postoji interesovanje vjernika.
,,Mitropolija crnogorsko-primorska i Glavni grad Podgorica preduzeće potrebne korake kako bi se u narednom periodu riješila preostala međusobna imovinsko-pravna pitanja i stvorile urbanističke pretpostavke da se prostor oko hramova u užem gradskom jezgru privede namjeni da bi svojom funkcijom i estetikom zadovoljio potrebe ne samo vjernika, nego i svih grđana, dogovoreno je na sastanku koji je danas održan u Skupštini Glavnog grada”, saopšteno je tada iz Glavnog grada.
Ne treba sumnjati ni da će novi gradonačelnik Saša Mujović rado izaći u susret predlozima crkve. Budući da je na startu mandata lansirao političko-vjerski marketing bogojavljenskog kupanja.
U brojnim kritikama na Nacrt PUP Podgorica koje su uputili iz strukovne organizacije KANA (Ko ako ne arhitekta) upozorili su na disproporcija u planiranju vjerskih objekata u odnosu na osnovne javne usluge.
,,Predviđa se 18 novih vjerskih objekata, dok se ne planira nijedna nova škola niti povećanje kapaciteta za obrazovne ili zdravstvene ustanove”, Istakli su iz KANA.
Objašnjavaju da su postojeće lokacije opredijeljene za školstvo i socijalnu zaštitu umanjene ili prenamijenjene u komercijalne svrhe. Ima i slučajeva gdje je površina planirane lokacije za školu smanjena za trećinu radi ,,mješovite namjene”…
Naveliki su i konkretan primjer forsiranja vjerskog na uštrb obrazovnog: ,,Na Zabjelu je na skučenoj površini u okviru bloka u kojem su škola i vrtić planirana crkva”.
I dok je u prostornom planu tako, u drugom strateškom dokumentu Reformskoj agendi od 2004. do 2027. obećano je da će se, uglavnom novcem koji stiže iz Evropske unije, u Podgorici graditi mnogi obrazovni objekti. Spisak predviđa rekonstrukciju i nadogradnju brojnih škola i vrtića u Podgorici, kao i izgradnju novih vrtića na Tuškom putu, City kvartu, Starom aerodromu, Zlatici, novih škola na Zabjelu, City kvartu, Starom aerodromu, izgradnju druge gimnazije… Samo da se obrazovni objekti još uvrste u planove. Svakako se, što se tiče planiranja, prioriteti znaju.
Vlada još nije raspravljala o predlogu Ministarstva javne uprave da se nova sjednica budvanskog parlamenta održi 23. januara, niti je predložila neki drugi termin. Oklijevanje Vlade da zakaže novu sjednicu mnogi vide kao pripremu za uvođenje prinudne uprave u Budvi
Politička kriza u Budvi, koja traje nepunu godinu dana, neće se uskoro završiti, sudeći prema odlukama nadležnih i izjavama predstavnika političkih partija sa najvećim brojem osvojenih odborničkih mandata na poslednjim izborima za lokalni parlament.
Nakon prekinute prve konstitutivne sjednice budvanske Skupštine, održane 12. januara, na kojoj su potvrđeni mandati odbornicima, ali nije izabran šef parlamenta, nije određen novi datum njenog održavanja.
Kao jedini kandidat za tu funkciju bio je predložen Petar Odžić, lider Evropskog saveza i potpredsjednik SDP. Odžić je kandidat grupacije koju predvodi Nikola Jovanović, Budva naš grad, ES i URA.
Vlada nije raspravljala o predlogu Ministarstva javne uprave da se nova sjednica održi 23. januara, niti je predložila neki drugi termin. Nova sjednica SO Budva mora se održati najkasnije do 27. januara.
„Rok za održavanje sjednice Skupštine opštine Budva istekao je 12. januara, iz čega proizilazi da je Vlada dužna da sazove sjednicu u roku od 15 dana od dana isteka roka za održavanje sjednice, odnosno 27.01.2024.,“ navodi se u pojašnjenju Ministarstva javne uprave.
Nije precizirano da li će to biti nova sjednica ili nastavak prve konstitutivne sjednice, koju su pratile ozbiljne tenzije. Do prekida zasijedanja je došlo jer su se odbornici saveza Za budućnost Budve (ZBB), Demokrata i PES, usprotivili da sjednicom predsjedava najstariji odbornik Savo Medigović, nakon što je podnio ostavku na odborničko mjesto sa liste grupe građana Budva naš grad. Oni su istakli da je u pitanju bilo nepoštovanje procedure, zbog čega su onemogućili dalji rad parlamenta. Zbog takvog ishoda, nametnula se pravna dilema da li sjednica može biti nastavljena, ali i da li se može zakazati nova konstitutivna, na kojoj bi se birao predsjednik.
Rok za izbor predsjednika parlamenta u Budvi ističe 12. februara.
Oklijevanje Vlade da zakaže novu sjednicu mnogi vide kao pripremu za uvođenje prinudne uprave u Budvi. Po tom scenariju, u skladu sa Zakonom o lokalnoj samoupravi, „u slučaju raspuštanja skupštine funkciju skupštine do konstituisanja nove, vrši odbor povjerenika koji imenuje Vlada.“
Ne bi bio prvi put da turističku prijestonicu vode vladini povjerenici. U periodu od jula do oktobra 2022. godine, zakonodavnu vlast u Budvi preuzela je tadašnja vlada. Na izborima održanim 23. oktobra, Demokratski front, kojim je rukovodio Milo Božović, je osvojio apsolutnu većinu glasova građana Budve.
Dvije godine kasnije, dvije teško zavađene frakcije pobjedinčkog DF-a, ZBB lidera Mladena Mikielja i Budva naš gradNikole Jovanovića, ni poslije dva izborna ciklusa ne mogu postići dogovor o formiranju vlasti, uprkos činjenici da su razdvojeni osvojili veći broj glasova od bivšeg lidera Božovića. Budva zbog svega preživljava tešku institucionalnu krizu u kojoj grad ne funkcioniše a interesi grada i njenih građana su posve zanemareni.
Poslije neuspjele sjednice lokalnog parlamenta, ružnih scena naguravanja odbornika ispred vrata gradske skupštine, prisustva neovlašćenih „kontroverznih“ lica u opštinskim prostorijama, tenzije su, donekle, splasnule. Pristizale su nove ponude za formiranje vlasti, sa pomiriteljskom retorikom, pruženim rukama sa saradnju, sa obje suprostavljene strane. Međutim, do saradnje teško da će doći budući da Jovanović ne odustaje od kandidature Odžića za šefa parlamenta, za čije imenovanje očekuje podršku sedam odbornika DPS-a. Neskrivene namjere Jovanovića da uvedeo DPS-a u izvršnu vlast, naišle su na oštro protivljenje Mikielja i njegovih glasača.
Jedan od zanimljivih pokušaja da se kriza u Budvi na miran način prevaziđe je posjeta Milana Kneževića, lidera DNP, aktuelnom predsjedniku Opštine, Milu Božoviću, u istražnom zatvoru u Spužu. Procjena je da Božović podržava opciju povratka DPS-a na vlast u Budvi, preko odbornika koji su mu ostali vjerni.
Kako Monitor nezvanično saznaje, Kneževićeva posjeta nije rezultirala postizanjem dogovora. Lider DNP je Božoviću ponudio dvije opcije za rješenje budvanske krize. Prva je da se formira zajednička vlast ZBB i Budva naš grad, uz uslov da se na funkciju predsjednika opštine izabere nezavisna ličnost, koju bi obje strane podržale. Predložen je, navodno, Veselin Marković,(SNP) nekadašnji potpredsjednik opštine, koji je na poslednjim izborima podržao Mladena Mikielja.
Druga ponuda 2+2, sadržala je model rotiranja na mjestu predsjednika na dvije godine, koji je već oproban u Budvi poslije izbora 2016. godine. Božoviću su predlozi, navodno, bili prihvatljivi, ali je kazao kako nema velikog uticaja na Nikolu Jovanovića, da mu tako nešto naloži. Rok za odgovor na ponude Kneževića navodno još nije bio istekao kada se Jovanović, ove sedmice oglasio u javnosti pozivom odbornicima ZBB da pruže podršku lideru ES za šefa parlamenta.
„Oni koji žele da se DPS nikad više ne vrati na vlast…, koji pružaju ruku pomirenja, mogu da dođu na sjednicu SO i pruže podršku modelu koji je lista Budva naš grad predložila za izlazak iz političke krize, a to je da izglasaju Petra Odžića za predsjednika Skupštine Opštine Budva“, kazao je Jovanović.
„Ako to ne žele, preuzimaju punu odgovornost za dalje posledice. Budvi je potrebno pomirenje, sloga i prosperitet. Ukoliko Vlada ne zakaže sjednicu i odluči se za prinudnu upravu to će biti flagrantno kršenje demokratije i produbljivanje političke krize. Mi smo spremni da uprkos razlikama koje postoje, zajednički radimo za dobrobit naših građana sa onima koji našem gradu žele dobro“, naveo je Jovanović.
Jovanović je ponudio političku logiku u sklapanju postizbornih saveza, po kojoj, među političkim subjektima nema nikakvih razlika, programskih ili ideoloških, niti je obavezujuće šta se u predizbornoj kampanji govori i obećava.„Meni lično uopšte nije važno sa koje strane dolazi podrška i sa kog odborničkog kluba, sa koje odborničke liste ili od koje političke stranke. Mislim da u Budvi postoji dovoljno prostora da zajednički radimo za boljitak svih građana Budve i da na ličnom i političkom primjeru pokažemo da smo dostojni i da smo odgovorni podrške koje smo na tim izborima i dobili“ rekao je Jovanović.
Ova izjava naišla je na žestoku reakciju koalicije Za budućnost Budve.
„Od sinoć je svim građanima Budve i Crne Gore ipak postala očigledna najveća politička izdaja koja se desila u zadnjih deset godina. Neskriveni izdajnik političkih i drugih stavova grupacije kojoj je pripadao i grupe građana kojoj sada pripada otvoreno je tražio podršku od svih i svakog, ali je jasno da želi da ga za predsjednika Opštine Budva izglasa poražena politika Mila Đukanovića uz prećutnu podršku spuške većine…. Cilj neprijatelja Budve i Crne Gore je svima jasan i nije skriven, a u izjavi Nikole Jovanovića od sinoć potpuno je ogoljen – svejedno je da li Budvu vode poraženi DPS i SDP ili demokratska većina u Crnoj Gori,“ navodi se u opširnom saopštenju ZBB Mladena Mikielja.
Da li će Budva po drugi put dobiti prinudnu upravu i da li će Budvani po treći put na birališta kako bi grad počeo da funkcioniše, odlučiće Vlada u narednih nekoliko dana.
DANAS, SJUTRA3 sedmice
INTERVJU4 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
OKO NAS3 sedmice
INTERVJU3 sedmice