Povežite se sa nama

MONITORING

OD SAMOPOSLUGE DO RADNOG MJESTA – KAKO PREŽIVJETI PANDEMIJU: Halapljivog niko nenahrani

Objavljeno prije

na

Crna Gora je jedna od rijetkih zemalja koja nema robne rezerve osnovnih životnih namirnica, lijekova i naftnih derivata u državnom vlasništvu koje bi mogla iskoristiti u slučaju potrebe – nestašice ili nekontrolisanog rasta cijena. Baš onog sa čime se sada suočavamo. I ne samo mi

 

U Crnoj Gori ima dovoljna količina osnovnih životnih namirnica i lijekova da zadovolji višemjesečne potrebe njenih građana. Nevolja bi mogla biti to što su postojeće zalihe nepravilno raspoređene, nakon što se dobar dio njih u minulih desetak dana preselio sa rafova i iz veletrgovačkih magacina u podrume i špajze domaćina i domaćica koji su, u strahu od nadolazeće pandemije, napravili višenedjeljne, a ponegdje, i višemjesečne zalihe.

Zvanični podaci nijesu dostupni, ali se čini kako je dosta toga još ostalo i u magacinima. „Crnogorski trgovinski lanci poručuju da su im magacini puni“, objavila je Vlada krajem prošle nedjelje na svom tviter nalogu. „To potvrđuje i naš večerašnji snimak distributivnog centra vodećeg crnogorskog maloprodajnog lanca Voli“. Onda je, sredinom ove nedjelje, iz  Volija potrošačima upućen apel da racionalizuju kupovinu, kako ne bi došlo do, makar privremenih,  problema u snabdijevanju.

Nije običaj da država  građane hrabri tv snimcima iz privatnih magacina. Pa makar to bili i, za naše prilike, veliki trgovački lanci. Crna Gora je, međutim, jedna od rijetkih zemalja koja nema robne rezerve osnovnih životnih namirnica, lijekova i naftnih derivata u državnom vlasništvu koje bi mogla iskoristiti u slučaju potrebe – nestašice ili nekontrolisanog rasta cijena. Baš onog sa čime se sada suočavamo. I ne samo mi.

Samo nekoliko dana bilo je dovoljno da od relativno normalnog stanja na međunarodnim tržištima stignemo u situaciju u kojoj pare ne pomažu. Prvo je Srbija objavila zabranu izvoza hrane i lijekova. Pošto se približno trećina hrane potrošene u Crnoj Gori uveze iz Srbije, postalo je jasno da se, nalik na period 1999-2000., moraju tražiti alternativni snabdjevači i dobavljači. Onda je slična zabrana uvedena na nivou EU, što je manevarski prostor za hitnu dopunu zaliha prehrambenih proizvoda svelo na Albaniju i Bosnu i Hercegovinu. Makar u nekom kraćem vremenskom periodu, pošto je u ovom trenutku, zbog zatvorenih granica i usvojenih ograničenja, hranu teško i kupiti i dopremiti u Crnu Goru.

Jedan od naših sagovornika se požalio, za ilustraciju aktuelnih problema sa prekograničnim transportom, da je kamion sa robom koju je poručio i platio,  još prošlog petka prošao kroz Ljubljanu ali bi u Crnu Goru mogao stići tek po zaključenju ovog broja Monitora, u četvrtak poslije podne. I to pod uslovom da se „ponovo nešto ne zakomplikuje“. Naredne porudžbine biće još komplikovanije pošto je troškove transporta nemoguće predvidjeti i ukalkulisati u cijenu, kaže naš sagovornik.

Pravi posao za državu. Ali…

Nekadašnja Direkcija za robne rezerve ukinuta je prije više od 15 godina (2004.) nakon donošenja Zakona o interventnim nabavkama. Vlast je tada, prema riječima nekadašnjeg ministra a aktuelnog ambasadora u Beogradu Tarzana Miloševića,  „pravila računicu“da li je isplativije nabavljati i čuvati određene količine brašna, žita, ulja, šećera, soli, deterdženata… ili finansijski pomagati one koji se bave nekom proizvodnjom i preradom. „Mislimo da je veći efekat ovo drugo“, objasnio je Milošević. Kome to nije bilo jasno ranije, sada vidi da su tada u vladi sabirali babe i žabe.

Uglavnom, crnogorske robne rezerve prestale su da postoje nakon stupanja na snagu Zakona o interventnim nabavkama (usvojen krajem 2003.). Tim propisom od samo 12 članova uređuje se „postupak obezbjeđenja kontinuiteta snabdijevanja tržišta proizvodima koji su neophodni za zadovoljenje osnovnih potreba stanovništva u uslovima ozbiljnih poremećaja na tržištu“ (član 1). Postupak je sledeći: na početku godine, a naše vlade to obično rade u martu, donosi se Plan interventnih nabavki u uslovima ozbiljnih poremećaja na tržištu. On podrazumijeva: vrstu robe (od 2015. do prošle godine spisak je proširen za negaziranu flaširanu vodu za piće i prirodni gas), količine (prema podacima Monstata o prosječnoj potrošnji), cijene koje se izračunavaju na osnovu prosječne nabavne cijene sa uračunatim PDV- om i spisak privatnih preduzeća kojima će biti povjerena nabavka i distribucija potrebne robe po opštinama.

Iz Plana interventnih nabavki saznajemo da se na popisu hrane koju će „u slučaju ozbiljnih poremećaja na tržištu“ obezbijediti država svojim novcem nalaze: pšenica i pšenično brašno, kukuruz, šečer, ulje, kuhinjska so i deterdžent. Da ne bi mi procijenjivali da li je to malo, mnogo ili taman  – uporedimo ovaj popis sa spiskom prehrambenih proizvoda koji se već nalaze pohranjeni u hrvatskim Strateškim robnim zalihama: žitarice (pšenica, kukuruz, riža), tjestenina, meso, mesne i riblje konzerve, voda za piće u bocama, cjelodnevni suvi obroci, so, šećer, ulje, sir, mlijeko u prahu, dječja hrana i ostalo (jaja u prahu, džem, smrznuto i konzervirano povrće).

To,  otprilike, pokazuje i trenutnu razliku između poslednje primljene i prve naredne članice EU.

Sam Plan interventnih nabavki nije dovoljan da Vlada krene u nabavku onoga bez čege ne možemo a već nam nedostaje ili bi moglo zafaliti. Prije toga ona  mora donijeti Odluku o postojanju ozbiljnih poremećaja na tržištu. Tek onda se nedostajuće robe traže na međunarodnom tržištu, pa se potom ugovara njihova kupovina i transport. Zapravo, sav taj posao radi neko od Vladinih partnera iz privatnog sektora.

Iz zvanično objavljenih podataka o aktivnostima kabineta Duška Markovića može se zaključiti da Vlada još nije donijela Odluku kojom konstatuje poremećaje na tržištu ali, sva jeprilika, ni ovogodišnji Plan interventnih nabavki. Sve to smo pokušali provjeriti u resornom Ministarstvu ekonomije, ali od ministarke Dragice Sekulić i njenih saradnika – ni pisma ni razglednice. I pored svih uvjeravanja o transparentnosti Vlade i zajedničkoj borbi na prevazilaženju posljedica pandemije koje danima slušamo.

Ako ne znamo ko i kako, onda nam je makar poznato šta i koliko hrane i neprehrambenih proizvoda moramo uvesti kako bi zadovoljili osnovne potrebe građana Crne Gore. Prema podacima Monstata, svakog mjeseca potrošimo oko 8.100 tona pšenice. Za njen transport potrebno je 325 šlepera od 25 tona nosivosti. Samo jednu osminu (oko 40 šlepera) potrebne pšenice proizvedemo sami. Kukuruza još manje, svega 10 odsto potrebne količine. Šećera, ulja i soli – nimalo. Uz ulcinjsku Solanu staru više od 90 godina, postali smo zemlja koja nije u stanju da proizvede ni kilogram kuhinjske soli.

Više detalja o mjesečnim i godišnjim projekcijama iz prošlogodišnjeg Plana interventnih nabavki možete vidjeti u priloženoj tabeli. Mimo toga, valja pomenuti da je, prema tom planu, nabavka projektovanih količina osnovih životnih namirnica trebalo da košta nešto više od 40 miliona. Ili približno dvanaesti  dio onoga što je Crna Gora prošle godine potrošila na uvoz hrane (480 miliona). To potvrđuje da je tim planom obuhvaćen samo mali dio stvarno potrebnih namirnica.

Na kraju, ali kako bi rekli – ne i najmanje važno, oba Plana interventnih nabavki koja smo uporedili, prošlogodišnji i onaj iz 2015. godine, sadrže istu rečenicu: „Okolnost da su zalihe roba u domaćinstvima i kod trgovačkih preduzeća na nivou približno mjesečnih potreba stanovništva daje mogućnost da se u roku od 30 dana izvrši nabavka definisanih roba i obavi njihova distribucija do mjesta prodaje, u skladu sa Planom“. Da li je ova procjena dobra, to tek treba da vidimo.

 

Trećina za Podgoricu

U prošlogodišnjem Planu interventnih nabavki potrebne količine proizvoda planirane su za 622.373 stanovnika Crne Gore. Njihova prosječna potrošnja je izračunata na bazi Monstatovih normativa godišnje potrošnje: pšenica 157 kilograma (kg); kukuruz 9,5kg; šećer 14 kg; jestivo ulje 9 litara; kuhinjska so 1,5 kg; deterdžent (praškasti-tečni) 9 kilograma.

Gledano po opštinama, najveći potrošači su Podgorica, Nikšić, Bijelo Polje i Bar (ukupno 57,1 odsto projektovanih količina) dok se manje od 1,5 odsto ukupne potrošnje osnovnih životnih namirnica bilježi u čak devet opština: Andrijevica, Gusinje, Kolašin, Mojkovac, Petnjica, Plav, Plužine, Šavnik i Žabljak (Tuzi su u prošlogodišnji Plan interventnih nabavki ušle kao dio opštine Podgorica).

 

 

Ko ne radi – boji li se gladi?

Veče pred zaključenje ovog broja Monitora stiže vijest o novim mjerama koje je, radi sprječavanja širenja korona virusa, donijelo Nacionalno koordinaciono tijelo za sprječavanje zaraznih bolesti. Roditeljima (jednom od njih) djece mlađe od 11 godina, vaspitačicama u vrtićima, nastavnicima i profesorima, ugostiteljskim radnicima, vozačima autobusa, mašinovođama i kondukterima, zaposlenima u kladionicama i kazinima, prodavcima i prodavačicama u tržnim centrima, pridružili su se i taksisti, prodavci obuće, garderobe, bijele tehnike… Svi oni će, umjesto na poslu, od kuće čekati da prođe epidemije. I da se ukinu mjera koje su ih odvojile od radnog mjesta. Da li i od zarade?

Da se razumijemo: iskustvo zemalja koje je aktuelna pandemija pohodila prije nas, ukazuje da se sa ovakvim mjerama ne može prenagliti već samo zakasniti. Ali, to ne znači da one nijesu donijele mnoštvo problema čije rješavanje još nije došlo na dnevni red. Ako, makar za neke, rješenje uopšte postoji.

Broj onih koji trenutno ne idu na posao nije poznat, ali neke procjene možemo napraviti na osnovu statističkih podataka. U obrazovanju radi oko 15 hiljada zapošljenih. Najviše radno angažovanih ima u trgovinama na veliko i malo, oko 40 hiljada. Firme koje se bave uslugama i smještajem broje oko 18 hiljada radnika, dok u sektoru skladištenja ima oko 13 hiljada zapošljenih. Nešto više ih je u sektoru građevinarstva (14 hiljada) koji, za sada, nije direktno pogođen mjerama za suzbijanje epidemije.

Počnimo od onih koji su privremenu obustavu radnih aktivnosti dočekali u zoni sive ekonomije, kao neprijavljeni radnici ili, u nešto boljem slučaju, sa dijelom zarade koji im se isplaćuje na ruke, bez zvaničnih tragova i plaćanja poreza i doprinosa. Oni će sada ostati bez očekivane zarade, a to što su radili na crno, bez ugovora, oslobađa njihove poslodavce obaveze da im pomognu na bilo koji način. Ni država nema dokaz o njihovom radnom angažmanu, pe ne može ni registrovati štetu koju oni trpe ovih dana. I nadoknaditi makar njen dio.

Sledeći na skali egzistencijalno ugroženih su zapošljeni na određeno vrijeme, posebno oni kojima će ugovor isteći ovih dana, dok svi poslovi stoje. Da li će oni ostati bez posla i zarade dok traje epidemija, a time i mogućnosti da plaćaju račune, kupuju hranu, lijekove…? Ili će nadležni donijeti odluku o nekoj vrsti moratorijuma na otkaz. U tom slučaju postavlja se pitanje ko će plaćati zaradu za radnike kojima je istekao ugovor dok je njihov poslodavac spriječen da radi?

Stižemo do radnika koji primaju minimalac, ili tek nešto više od njega, ali računaju na dodatnu zaradu po osnovu obima posla (rad „na procenat“) ili dobijenog bakšiša. I oni su sada bez najvećeg dijela zarade na koju su računali.

Možemo stvari postaviti i ovako: imate stalan i pristojno plaćen posao. Ali, kao i velika većina zapošljenih u privatnom sektoru, radite za firmu/poslodavca koji se tek oporavljaju od posljedica prethodne ekonomske krize i recesije. Koliko će gazda željeti, a koliko moći, da vas plaća dok mu vi ne donosite profit. Zapravo, dok mu donosite samo trošak. U međuvremenu, drugi posao ne možete naći. Ni vi ni on.

Važeći propisi omogućavaju poslodavcu da radnicima sada ne isplaćuje punu zaradu.  Zakon o radu propisuje (član 103) da tokom prekida rada koji je nastao bez krivice zaposlenog, njemu pripada naknada od 60 odsto prosječne zarade iz prošlog polugodišta. Ta naknada ne može biti manja od minimalne zarade  (222 eura). I ova mjera, prema Zakonu usvojenom krajem prošle godine, ne može trajati duže od četiri mjeseca godišnje. Ne zna se da li će pandemija proći za to vrijeme.

Izgleda kako se vraćamo na priču o zlatnoj državnoj službi. I čuvenome –  nije mnogo ali je sigurno. Valja imati na umu kako ni državna kasa, posebno naša, nije nepresušan izvor. Država će tokom narednih nedjelja imati ekstremno visoke troškove zdravstvene zaštite i poprilično smanjenje prihode. Od carina i PDV-a, sigurno. A možda i od poreza na zarade i doprinosa. Zato sama da se nadamo kako će panzije i plate koje se isplaćuju iz državnog i lokalnih budžeta ustati redovne.

Svi sa nestrpljenjem očekujemo da Vlada predoči plan akcije sa ciljem da se predstojeći gubici, koliko je god moguće, smanje a onda i podijele na podnošljiv način između države, poslodavaca i zapošljenih. Manevarski prostor nije preširok, a u ovom trenutku je ugrožena ekonomska egzistencija desetinama hiljada ljudi.

Ukoliko se ubrzo ne riješe problemi sa dopremom neophodnih roba iz uvoza, podugačkom spisku zaposlenih na „prinudnom odmoru“ mogli bi se pridružiti i građevinski radnici. Pa turistički poslenici koji se još nadaju čudu koje bi moglo spasiti dolazeću sezonu. Sezonske radnike nijesmo ni pomenuli, iz prostog razloga što oni u ovom trenutku ne mogu izgubiti ono što nemaju – posao i platu.

I ponovimo opet: zdravlje je najvažnije. Ali imajmo na umu kako oni koji žive od dnevne nadnice ne mogu sebi dozvoliti luksuz višenedjeljne samoizolacije. Ili rade ili gladuju. Ako ne nađemo način da im pomognemo.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

PRIVATNA SVOJINA PREPREKA VELIKIM INVESTICIJAMA NA PRIMORJU: Samo Luštica državna

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vlada  nema na raspolaganju dovoljno veliku lokaciju na Crnogorskom primorju, na kojoj je država jedini vlasnik zemljišta, sa kojom bi mogla da uđe u aranžmane za razvoj turizma i nekretnina. Sve neizgrađene atraktivne lokacije duž primorja dijelom su privatizovane tokom proteklih godina iščekivanja strateških stranih investicija

 

 

„Nove investicije tamo gdje su poželjne“ – ovim riječima pozdravio je premijer Milojko Spajić usvajanje Predloga zakona o potvrđivanju sporazuma o saradnji Vlade Crne Gore sa Vladom Ujedinjenih Arapskih Emirata, Sporazuma o ekonomskoj saradnji i Sporazuma o saradnji u oblasti turizma i razvoja nekretnina, koji su dobili podršku većine od 46 poslanika u crnogorskom parlamentu.

„Potvrđivanjem Sporazuma o ekonomskoj saradnji sa UAE, Crna Gora dobija samo šansu da razvija projekte u oblasti turizma, energetike, infrastrukture, IT i time obezbijedi velike investicije… Ratifikacija sporazuma je samo mali korak, sad je tek veliki rad ispred nas. Sigurni smo da ćemo u otvorenom društvenom dijalogu, uz saglasnost lokalnih zajednica, zajednički doći do najboljih razvojnih projekata koji će biti na korist svim građanima Crna Gore“, napisao je Spajić na X platformi. „ Nijedna investicija se neće desiti tamo gdje opština to ne želi, ali tamo gdje postoji volja, Vlada će biti snažan partner u razvoju“, naveo je premijer.

Ukoliko Vlada istraje na ovakvom stavu, čini se da će teško doći do realizacije investicije u oblasti turizma vrijedne nekoliko milijardi eura. Vlada Crne Gore nema na raspolaganju dovoljno veliku lokaciju na Crnogorskom primorju, na kojoj je država jedini vlasnik zemljišta, sa kojom bi mogla da uđe u pregovore o razvoju projekata. Neizgrađene atraktivne lokacije duž primorja ili su male ili dijelom privatizovane tokom proteklih godina iščekivanja strateških stranih investicija.

Premijer je kazao da investitorima iz UAE mogu biti interesantni uvala Buljarica kod Petrovca,  plaža Jaz u Budvi ili Luštica u Herceg Novom.

Jedina preostala lokacija u vlasništvu države Crne Gore je dio poluostrva Luštica na teritoriji opštine Herceg Novi. Radi se o prostoru od 500.000 kvadrata šumovite i strme obale hercegnovskog zaliva, koji je 2009. godine Vlada Mila Đukanovića dala pod zakup na 90 godina konzorcijumu Northstar iz Podgorice i of šor firmi Equest Cpital Ltd Jersey. Iza ovog posla stajao je  tadašnji ministar Branimir Gvozdenović.

Udio u konzorcijumu 2015. preuzela je firma iz Kuvajta u vlasništvu kuvajtske vladajuće familije. Do realizacije planirane investicije, turističkog kompleksa Montrose nije došlo, investitor nije mrdnuo dalje od administrativnih priprema, svaljujući krivicu na Vladu i opštinu Herceg Novi koje nisu izvršile obaveze izgradnje neophodne infrastrukture.

Investitor je platio unaprijed 4 miliona eura na ime zakupnine za 10 godina, do avgusta 2023., da bi u septembru 2022. raskinuo ugovor o zakupu. Epilog je takav da umjesto izgradnje ekskluzivnog rizorta Crnoj Gori prijeti odštetni arbitražni spor od 34 miliona eura, uz izgubljenu dobit koja, prema navodima nadležnih u Vladi, može dostići 100 miliona.

Oslobođenih pola miliona kvadrata atraktivnog dijela hercegnovske rivijere nije dovoljno za razvoj grandioznih projekata prema zamisli Mohameda Alabara ili nekog drugog investitora iz bogatih Emirata.

Prva lokacija koja je bila u fokusu pažnje Alabara, zaleđe Velike plaže na ulcinjskoj rivijeri, duge 13 kilometara, predstavlja ogroman neizgrađeni prostor na kome je veći dio zemljišta u privatnoj svojini. Država Crne Gore posjeduje manji dio parcela, oko 22 odsto ukupne površine lokacije, nedovoljno za razvoj investicije, velikog turističkog kompleksa sa hotelima, vilama, apartmanskim i stambenim naseljima, o kojoj se poslednjih mjeseci govorilo.

U tekstu sporazuma o saradnji u oblasti turizma navedeno je da će Vlada obezbijediti razvojno područje, zemljište neophodno za sprovođenje projekta, što ona u ovom trenutku nije u mogućnosti da učini bez uvažavanja prava vlasnika zemljišta, koji raspolažu sa oko 75 odsto prostora. Kako je do toga došlo ako se zna da je najveći dio Velike plaže do nedavno bio u svojini države i državne kompanije HTP Ulcinjska rivijera.

Usvajanjem sporazuma u Skupštini u formi zakona koji ima snagu lex specijalisa, Vlada može pokušati eksproprijaciju zemljišta potrebnog za razvoj eskluzivnog turizma, proglašavanjem investicije poslom od javnog interesa. Takva su strahovanja vlasnika zemljišta u Ulcinju ali i na drugim potencijalnim razvojnim lokalitetima. Do toga neće doći, tvrde funkcioneri PES-a.

Sličan pokušaj jedne od crnogorskih vlada završio se neuspjehom.

Usvajanjem Lex specijalisa za Buljaricu, nekadašnji premijer Milo Đukanović pokušao je da riješi pitanje privatne svojine na ovom lokalitetu, kako bi realizovao projekat izgradnje turističkog kompleksa Buljarica Bay, na oko 18 miliona kvadrata zemljišta koje je nekada bilo žitnica Paštrovića. U pitanju je bio projekat privatno-javnog partnerstva Vlade i kompanija Construction Development Company International (CDCI) iz Katara u koji su bili uključeni i članovi Đukanovićeve porodice. Projekat je predviđao izgradnju više hotela, vila i apartmana, marine,  ali i čitav jedan grad sa više od 42.000 stanova u zaleđu plaže na kraju budvanske rivijere, duge 3 kilometra.

Vlada je 2014. raspisala tender za prodaju ili davanje u zakup 8,7 miliona kvadrata zemljišta, značajan dio bio je u vlasništvu privatnih lica od kojih nije dobijena saglasnost. Na postupak prodaje stavljena je oznaka tajnosti jer je  Vlada varala oko površine lokacije koja je bila predmet prodaje. Značajan dio zemljišta bio je opterećen raznim teretima, neriješenim imovinsko pravnim sporovima i hipotekama. Nakon protesta privatnih vlasnika, NVO, grupa građana, ekoloških pokreta i jednog broja odbornika SO Budva i opozicije na državnom nivou, ambiciozni projekat Buljarica Bay je propao.

Iz PES-a navode, ako tadašnji DPS nije uspio da riješi pitanje vlasništva na lokaciji Buljarica, teško da bi sada nekome to pošlo za rukom.

Slična je situacija i na lokaciji plaže Jaz koja je u opticaju. Pješčana plaža budvanske rivijere, duga 1200 metara, sa svojim još uvijek neurbanizovnim zaleđem bila je jedna od strateških ponuda svake vlasti u poslednjih 30 godina, za razvoj turističkog kompleksa raznovrsnih sadržaja. Prvi pokušaj razvoja ove vrijedne lokacije zahvata od 1,8 miliona kvadrata bio je 1970. godine, kada je Crne Gora sa projektom kompleksa Jaz učestvovala na konkursu za dodjelu sredstava Evropske banke za razvoj. Kompletan projekt na kome su radili domaći i inostrani arhitekti i planeri prvog turističkog rizorta u zemlji učestvovao je u natjecaju, ali su sredstva otišla u Hrvatsku za projekat Babin Kuk u Dubrovniku.

Drugi pokušaj valorizacije Jaza odgrao se 1988. godine kada je francuska turistička kompanija Club Mediterranee ponudila projekat izgradnje rizorta alternativnog turizma po kojem je prepoznatljiva širom svijeta. Bila je to investicija vrijedna oko jednu milijardu francuskih franaka, za izgradnju posebnih turističkih sela sa oko 2.000 kreveta, golf terenima u Mrčevom polju i mnogim drugim sadržajima bez solitera i visoke gradnje. Zemljište je bilo u vlasništvu sprske firme Servo Mihalj i dijelom u državnom vlasništvu. Do realizacije nije došlo zbog raspada Jugoslavije.

U međuvremenu, zemljište u zaleđu Jaza, vraćeno je bivšim vlasnicima, koji posjeduju oko 2,2 miliona kvadrata. Oko 600 Grbljana kojima je zemljište vraćeno, nisu uspjeli da se međusobno podijele i uknjiže u katastar.

U svakom slučaju, budućeg investitora i na ovoj lokaciji čeka privatna svojina koja se mora uvažiti.

Branka PLAMENAC

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ZAŠTO VLAST IGNORIŠE SEEIIST PROJEKAT: Ćutanje koje ubija 

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori oko 4.000 osoba svake godine oboli od raka, a skoro polovina izgubi borbu sa ovom bolešću. Procjene su da bi uz SEEIIST institut,  projekat koji spreman čeka samo zeleno svjetlo vlasti, moglo da se spasi pet života dnevno. Vlast ćuti i ignoriše ovu veliku šansu

 

 

,,Na lokaciji Velike plaže u Ulcinju realizovaće se razvojni projekat zasnovan na konceptu medicinskog, naučno-istraživačkog i zdravstveno-turističkog kompleksa, čiji je obavezni pilot projekat Pan-evropski centar za hadronsku terapiju kancera…”, ovako glasi amandman nezavisne poslanice u Skupštini Crne Gore Jevrosime Pejović, na Predlog zakona o potvrđivanju Sporazuma o saradnji u oblasti turizma i razvoja nekretnina između vlada Crne Gore i Ujedinjenih Arapskih Emirata. Pomenuti amandman nije dobio podršku na ovonedjeljnom zasjedanju Zakonodavnog odbora Skupštine, svi članovi odbora bili su uzdržani.

Predstavnik PES-a Vasilije Čarapić govoreći o medicinskom centru, najavio je da će francuska kompanija graditi takav centar u Podgorici, te da će se i tu potpisivati sporazum sa Francuskom.

Tokom rasprave na Odboru, Pejović je istakla da je predsjednik Opštine Ulcinj Genci Nimanbegu predložio da se u Ulcinju gradi centar za liječenje kancera, sa akcentom na trudnice. ,,Ako birate između bilo kakvog hotela ili centra gdje će se građani liječiti, valjda ćete svi izabrati ovo drugo”, saopštila je poslanica.

Milena Popović-Samardžić, predsjednica Sindikata doktora medicine,  je na Odboru istakla da hadronska terapija nije moguća nigdje u regionu, jer ne postoji takva vrsta centra, a da odlazak u druge evropske zemlje uvećava cijenu liječenja tri do četiri puta.Ona je dodala da bi otvaranje ovog centra bilo korisno cijelom regionu. ,,Cijeli projekat košta 200 miliona. Zašto bi trebalo da bude baš u Ulcinju,  pričaću na drugom odboru. Osamdeset odsto bi bilo finansirano iz evropskih fondova“, istakla je.

Monitor je u prošlom broju objavio intervju sa Sanjom Damjanović, naučnicom angažovanoj u Evropskoj organizaciji za nuklearna istraživanja (CERN) i bivšom ministarkom nauke, koja je inicirala projekat Međunarodnog instituta za održive tehnologije na prostoru Jugoistočne Evrope (SEEIIST). Ona je objasnila brojne benefite hadronske terapije: ,,Otvaranjem SEEIIST centra, svakog dana bi se moglo spasiti najmanje pet izgubljenih života oboljelih od kancera – uključujući djecu, trudnice i mlade ljude koji danas nemaju pristup ovom tretmanu”.

Damjanović je pored spašavanja života, naglasila i brojne ekonomske benefite koje bi Crna Gora dobila od ovakvog centra, čime bi se konačno priključila evropskoj naučnoj zajednici i otvorila mogućnost da mladi stručnjaci i ovdje nađu posao.

Iako je, po riječima Damjanović, ovaj projekat u potpunosti spreman i za njegovo finansiranje postoji novac iz EU fondova, razlozi zašto još nije finalizovan u Crnoj Gori su isključivo politički: ,,Razlog leži u nedostatku političkog liderstva i koordinacije”, kazala je.

Ovaj projekat je aktuelizovan 2017. godine kada je Damjanović bila na čelu Ministarstva nauke. U julu te godine konstituisan je i Savjet za naučnoistraživačku djelatnost, u kom su osim Damjanović, bili i doskorašnji ministar energetike, a sadašnji gradonačelnik Podgorice Saša Mujović i i aktuelna ministarka prosvjete, nauke i inovacija Anđela Jakšić-Stojanović. Mujović je u tadašnjem Savjetu bio zadužen za oblast tehničko – tehnoloških nauka, a Jakšić Stojanović za oblast humanističkih nauka.

Idejno rješenje za ovaj projekat urađeno je 2018. godine, a od te godine  ima status prioritetnog infrastrukturnog projekta Crne Gore.

Pored Crne Gore, ovaj projekat ima snažnu podršku Evropske unije – od 2020. godine je jedini tehnološki i medicinski projekat u okviru Ekonomskog investicionog plana za Zapadni Balkan (vrijednog devet milijardi eura do 2027. godine). Uvršten je među šest EU–ZB flagship projekata u okviru Inovativne agende Evropske komisije, a dio je i Reformske agende Novog plana rasta za Zapadni Balkan (vrijednog šest milijardi eura), od kojih je do sada iskorišćeno svega 50 odsto sredstava.

Projekat je podržala međunarodna naučna i medicinska zajednica, pa ga je Evropske komisije finansirala u iznosu od 6,5 miliona eura, uz početno učešće Crne Gore od 300.000 eura.

Kako projekat ima regionalni značaj, podržan je od strane zemalja Zapadnog Balkana i Jugoistočne Evrope. One, ipak,  do sada nijesu uložile ni jedan euro.

Damjanović ističe da najveći doprinos dolazi u vidu stručnog rada i ekspertske podrške, koju obezbjeđuje 18 vodećih evropskih institucija i kompanija iz 14 EU zemalja, uključujući prestižne organizacije poput CERN-a i GSI-ja.

Ukazala je da je najvažnije  da je ovaj projekat u najzrelijoj fazi pripreme među svim infrastrukturnim projektima u Crnoj Gori. „U trenutku kada su svi domaći projekti još u fazi ideja ili planova, SEEIIST je jedini koji može ući u operativnu fazu – odmah”“, kaže Damjanović.

Zašto se to ne dešava, pokušali smo da dobijemo odgovore od Vlade. Umjesto odgovora, dobili smo obavještenje da su pitanja proslijedili Ministarstvu evropskih poslova i Ministarstvu prosvjete, nauke i inovacija ,,na uvid i dalje postupanje”. Iz ministarstava na čijem su čelu Maida Gorčević i Jakšić-Stojanović do zaključenja ovog broja Monitora nijesmo dobili odgovore.

Kako Monitor poudano saznaje na jednoj od ranijih sjednica Vlade iz Ministarstva finansija nijesu blagonaklono gledali na mogućnost da se izdvoji novac za ovaj projekat. Na pitanja upućena ovom ministarstvu, na čijem je čelu Novica Vuković, takođe nijesmo dobili odgovor.

U Reformskoj agendi Crne Gore 2024-2027, koju je Vlada usvojila u septembru prošle godine, ovaj projekat je označen kao prioritetan, a planirano je da projekat izgradnje SEEIIST Vlada usvoji krajem prošle godine. Za ovu godinu treba da bude odabrana lokacija, pravni okvir, formirane tehničke grupe i završen tender za izgradnju.

,,Njegov primarni cilj je podsticanje regionalne saradnje u nauci, tehnologiji i industriji, doprinoseći razvoju održive ekonomije i društvene kohezije, a sve to uz rješavanje jednog od najvećih društvenih izazova – borbe protiv raka”, navodi se u Agendi.

Za nabavke i gradnju zgrade (2025-2028) procijenjeni troškovi su 65,5 miliona eura. U ovom periodu trebalo bi da bude raspisan tender i obavljena priprema (2025-2026), kao i niskogradnja (2026-2028).Procijenjeni troškovi nabavke i ugradnje tehničke opreme (2025-2027) iznose 120 miliona eura.

Instalacija i puštanje visoke tehnologije planirano je za period 2028-2030. godina. Predviđene aktivnost u ovoj fazi su montaža kontrolnog sistema (2028.), montaža i puštanje u rad jonskih izvora (2028-2029), montaža magneta i izvora napajanja (2028-2029.), montaža i puštanje u rad Linca (2029), puštanje u rad sinhrotrona (2030) ), montaža i puštanje u rad opreme soba za tretman (2029-2030). Procijenjeni troškovi su 55 miliona eura.

Planirano je da se prošle godine izdvoji 2,5 miliona, a ove – 26 miliona eura. Tokom 2026. – 29,5 miliona, a 2027. – 52,5 miliona. Najviše novca planirano je 2028. – 66,5 miliona, sljedeće godine 52,5 miliona,  a 2030.- 15 miliona.

,,SEEIIST ima za cilj da se pozabavi odsustvom velike istraživačke infrastrukture na Zapadnom Balkanu, ublaži odliv kadrova, otvori nova radna mesta i stimuliše industrijski rast. Pored toga, ima za cilj da popuni prazninu u sličnom terapijskom centru u regionu Jugoistočne Evrope, gde raste broj slučajeva raka”, objašnjava se u Reformskoj agendi.

Iz Delegacije EU u Podgorici ranije su objasnili ovdašnjim vlastima da bi Crna Gora mogla da zatraži kofinansiranje projekta SEEIIST iz Investicionog okvira za Zapadni Balkan. Premijer Milojko Spajić krajem avgusta prošle godine najavio je da će Vlada nastaviti da sprovodi projekat SEEIIST ističući da je „zdravlje građana ekstremno bitno“.  I – ništa.

Krajem prošlog mjeseca u Naučno – tehnološkom parku u Podgorici organizovana je dvodnevna radionica pod nazivom Hadronska terapija: od inovacija do implementacije, čiji je domaćin bilo Ministarstvo prosvjete, nauke i inovacija.Događaj je otvorio generalni direktor Direktorata za međunarodnu saradnju, evropske integracije i EU fondove, Marko Vukašinović, koji je kazao da ,,jedna od najsavremenijih metoda , svakako jeste i hadronska kancer terapija, tačnije tretman kancera teškim jonima, mnogo efikasnija metoda liječenja nego bilo koja druga vrsta zračenja“. Naglasio je da je prednost ove metode to što je mogu koristiti i djeca i trudnice.

U toku ovonedjeljnog zasjedanja Zakonodavnog odbora direktorica MANS-a Vanja Marković-Ćalović kazala je da ima ljudi koji smatraju da postoji način da se Velika plaža iskoristi za dobrobit svakog građanina Crne Gore i da je uvjerena da se nijedan građanin ne bi žalio kada bi Velika plaža bila mjesto gdje ćemo se svi liječiti.

,,Sjetite se za koliko smo djece po Crnoj Gori pare skupljali da bi se liječila po inostranstvu otkad ste vi došli na vlast. A sada zamislite koliko novca je svako od nas spreman da da, i da se zaduži i da pozajmi, da liječi svog najmilijeg. Zašto tu priliku ne damo građanima, nego hoćemo da sve stavimo u beton”, pitala je ona.

Odgovora nema. Crna Gora je jedna od rijetkih evropskih zemalja koja nema registar oboljelih od kancera. Prema podacima Crnogorskog društva za borbu protiv raka (CDPR), u Crnoj Gori oko 4.000 osoba svake godine oboli od raka, dok njih blizu 2.000 izgubi borbu sa ovom bolešću.

Procjene su da bi uz SEEIIST institut moglo da se spasi pet života dnevno. Na Zakonodavnom odboru su  pred dilemom da li da glasaju za mogućnost lječenja i spašavanja života bili – uzdržani.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

VIŠI SUD OSLOBODIO OPTUŽBI DUŠKA KNEŽEVIĆA I SLAVOLJUBA STIJEPOVIĆA: Neotpečaćena Koverta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Po presudi Višeg suda nema dokaza da su akteri afere Koverta prali novac. Očekivano. Korupcija  nije našla svoje mjesto u optužnici SDT-a pod vođstvom Milivoja Katnića. Ostala je nepromijenjena i pod vođstvom Vladimira Novovića

 

 

Kontroverzni biznismen Duško Knežević, kontroverzni političar Slavoljub Migo Stijepović i petoro njihovih navodnih pomagača nepravosnažno su oslobođeni optužbi za kriminalno udruživanje i pranje novca u slučaju poznatom kao afera koverta.  Eto nama još jedne kontroverze.

Vijeće Višeg suda koje predvodi sudija Nenad Vujanović u izrečenoj presudi konstatuje da nema dokaza da su optuženi izvršili krivična djela koja im je SDT stavila na teret, kao što nije dokazano ni da novac koji je Knežević predao Stijepoviću „za potrebe finansiranja kampanje DPS-a uoči izbora 2016. godine“ potiče iz nelegalnih izvora.

Takva presuda, saopštio je sudija Vujanović, ne dovodi u pitanje događaje za koje smo saznali nakon što je Knežević, u januaru 2019., objavio tajno snimljeni kućni video na kome je zabilježeno kako Stijepoviću, uoči izbora 2016., predaje kovertu uz objašnjenje da je u njoj 97.000 eura za potrebe predizborne kampanje DPS. Događaj su potvrdili i ostali akteri. Jedino je ostalo sporno koliko je novca bilo u koverti – skoro sto ili „samo“ nepunih pedeset hiljada eura (prema optužnici: 47.500).

Iz saopštene presude proizilazi da je problematična interpretacija tog događaja od strane SDT, odnosno to što je ono u aferi koverta prepoznalo krivična djela koja ne može dokazati, ili nijesu počinjena.

„Nesporno je utvrđeno da se radi o nedozvoljenom finansiranju političke partije“, kazao je Vujanović podsjećajući da je DPS kažnjen za taj prekršaj od strane Agencije za sprječavanje korupcije. „Tada je to bio prekršaj, a 2020. godine je to postalo krivično djelo. U spisima nema dokaza da je Duško Knežević formirao kriminalnu organizaciju. Ne postoje dokazi da su ova lica članovi kriminalne organizacije. U tom smislu ne postoji ni konkretizovanje šta je bio cilj, koji su bili zadaci. Nema ničega od onoga što je u zakonu definisano i propisano, a što se odnosi na krivično djelo kriminalna organizacija…”.

Šta se onda desilo, odnosno, da li je pravda zadovoljena ovom nepravosnažnom oslobađajućom presudom?  I, za mnoge, očekivanom.

Od kada je SDT, pod vođstvom tadašnjeg Glavnog specijalnog tužioca Milivoja Katnića, istragu o aferi Koverta usmjerilo u pravcu dokazivanja krivičnog djela pranje novca, stizala su  upozorenja da će sudski epilog te priče biti oslobađajuća presuda. Sumnje je potkrijepilo i to što je Viši sud, u dva navrata, odbijao optužnicu SDT-a i obustavljao postupak protiv Stijepovića. Međutim, Apelacioni sud je u oba navrata prihvatao žalbe tužilaštva, pa je optužnica SDT-a, u neizmijenjenoj formi, konačno potvrđena u Višem sudu sredinom 2023. Treća sreća.

Katnića je, u međuvremenu, na mjestu glavnog specijalnog tužioca zamijenio Vladimir Novović (izabran u martu 2022.) ali je optužnica SDT-a ostala neizmijenjena. Uprkos brojnim primjedbama da afera koverta nije priča o pranju novca, niti je riječ samo o nezakonitom finansiranju političkih partija.

Afera Koverta je bila potvrda sumnji o postojanju tzv. visoke korupcije, odnosno, o nezakonitoj sprezi vlasti i privilegovanih tajkuna. Na našu štetu.

Sa jedne strane novac, sa druge pravo/mogućnost da se za male, ili nikakve, pare dođe do vlasništva nad Jadranskim sajmom u Budvi, bolnicom u Meljinama, hektarima zemljišta u zaleđu plaže Kamenovo, da se nesmetano varaju zapošljeni (Atlas TV) i poslovni partneri (Kaspija) a pljačkaju deponenti banaka koje je Knežević osnovao pa upropastio…

U Krivičnom zakoniku Crne Gore postoji (član 422) djelo koje se zove protivzakonit uticaj (trgovina uticajem). Njime se sankcioniše nuđenje/davanje ili zahtijevanje/primanje „nagrade ili druge koristi“ da se „izvrši službena radnja koja se ne bi smjela izvršiti ili da se ne izvrši službena radnja koja bi se morala izvršiti…“. Zakonodavac kao da je slikao poslovni odnos između Duška Kneževića i DPS-a (Mila Đukanovića).

Zašto to tužilaštvo nije prepoznalo? Čak ni nakon iskaza Duška Kneževića i Slavoljuba Stijepovića koji su, prilično nedvosmisleno, ukazivali da je snimkom ovjekovječena transakcija iz 2016. godine bila rutinski dio uspostavljenog poslovnog aranžmana.

Prije svakih izbora Milo Đukanović okupi biznismene i odredi im tarife koliko ko treba da participira u izbornoj kampanji“, otkrio nam je Knežević iz Londona. „Imali smo dosta ličnih transakcija, mada su one bile podvedene pod partijske, ali ne znam gdje je novac završavao…“ Tokom suđenja, iznoseći svoju odbranu, bio je još precizniji: „Ovdje se ne radi o pranju para, već o reketu i iznudi poslovnog čovjeka. Dvadeset godina sam finansirao DPS. I ne samo ja, već još 100 privrednika u Crnoj Gori, ali niko nema petlju da to kaže.“

Slavoljub Stijepović je pokušao ostaviti utisak čovjeka koji nije shvatao o čemu se radi. Mislio je, kazao je na sudu, da je u pitanju donacija motivisana patriotskim i zavičajnim motivima. “Sada vidim da je Knežević to doživio kao biznis, kao šansu da pokuša da pridobije naklonost tadašnje vlasti.”

To što je Stijepović spoznao tek na suđenju, Đukanović nam je predočio pet godina ranije. Kao odgovor na Kneževićeve prozivke, tadašnji predsjednik države i vladajuće partije, ponudio je svoju interpretaciju ustaljenog odnosa DPS i njima lojalnih biznismena.

„To smo uvijek posmatrali kao dio interesa“, objasnio je Đukanović razgovore kojima je prisustvovao dva ili tri puta. „Mi vodimo politiku kojom želimo da u Crnoj Gori uspostavimo pravila koja važe u razvijenoj Evropi. Oni (biznismeni) u takvom ambijentu vide šansu za razvoj svog biznisa. U tim razgovorima nikada niko nije, a posebno ja nisam, pomenuo nikavu obavezu. A nisam ni pomislio da nekom propisujem koliko treba da finansira političku partiju. Ovdje je dakle riječ o jednoj dobrovoljnosti, interesnoj dobrovoljnosti s jedne i druge strane“.

Šta je ta interesna dobrovoljnost donosila finasijerima vladajuće partije? Podsjetimo se na jednom primjeru poslovanja Duška Kneževića sa državom (DPS vlastima).

Njegova firma Jupex mix je 1999. godine od državnih fondova kupila većinski paket akcija (više od ¾ vlasništva) Jadranskog sajma u Budvi. O nekim detaljima tog posla za Monitor je 2005. govorio Danilo Popović, tadašnji predsjednik Skupštine Saveza Sindikata Crne Gore i član Savjeta za privatizaciju: “Kupila ga je (Kneževićeva) Atlas banka. Sajam je inače držao svoja sredstva kod ove banke i u momentu kada je prodat, imao je na svom računu oko 2,5 miliona maraka, a prodat je za tri miliona maraka. Onog momenta kada je kupljen, te pare su pripale Atlas banci...”.

Neku godinu kasnije, 2016. Savjet za privatizaciju donosi odluku da je Knežević u procesu privatizacije platio i pravičnu tržišnu naknadu i za zemljište koje je koristio Jadranski sajam. Onda se ispostavlja da je Knežević sve to već založio za tri kredita ukupne vrijednosti oko 35 miliona eura (računica iz SDT-a)…

Ima i onih koji u svoj toj priči ne vide ništa sporno. „Ne zaboravimo nikako da je većinu svog novca Knežević donio iz Srbije u Crnu Goru. On je u Srbiji bio ekonomski bog. Vodio je poslove u Crnoj Gori i nazivao to zavičajnim romantizmom. A sada je doživio da mu se imovina rasprodaje“, objašnjavao je Milan Knežević, predsjednik DNP, abolirajući, unaprijed, svog prezimenjaka i komšiju iz Zete. “Ta optužnica ne može opstati. Ima toliko rupa i falinki. Kako iko može vjerovati bilo kojoj optužnici iz doba bivšeg režima…“.

U SDT-u su im, eto, vjerovali. Pa im je optužnica pala na sudu. Afera koverta je, tako, ostala neraspečaćena. Da li i to ima veze sa Kneževićevom sklonošću da bude dobar sa vlastima, tek  zavičajni romantizam, baš kao i interesna dobrovoljnost imaju svoju cijenu. Duško Knežević je tu lekciju davno savladao. A račun se, po pravilu, ispostavlja građanima.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo