Da bismo vidjeli, treba držati oči otvorene. I da bismo čuli, treba sebe stišati i slušati.  Ne galamiti

Ono što svako zna – to ne uči nikoga ničemu. Najvažnija znanja  promaknu nam slušajući i govoreći cijeli život iznova i iznova, ono što svako zna! A ta znanja su tu,  dostupna svima, na svakom koraku spotičemo se o mudrosti, zatvaramo oči pred poukama, kao onaj siromašni baksuz iz priče što je odlučio da zatvorenih očiju pre preko mostića na koji je dobronamjerni darodavac stavio kesu zlatnika. Da je gledao, ne bi je mogao ne vidjeti. Da je slušao, ne bi mogao ne čuti   Ali, da bismo vidjeli, treba držati oči otvorene. I da bismo čuli, treba sebe stišati i slušati.  Ne galamiti!

“Ne larmaj!“ – tako je našu galamu prekidao jedan stari profesor istorije. I kada bi odjednom zavladala tišina, pristizalo nam je znanje. Plavilo nas i upijalo se, kao što voda plavi njivu i upija se u rahlu oranicu.  Galama razgoni misli. Zato je Aristotel najvažnije uvide svoje filozofije šaputao na uho najodabranijima. Akroamatika, to je bila i metoda i pouka – primanje znanja šapatom i pouka da mudrost boravi u tišini. Mudrost voli tišinu. Vrlo često, tišina je najdublja mudrost.

Postoji trenutak kada se zvuci violine moraju otsvirati na uho zanesenom gostu. Tada muzičar postaje Aristotel sa violinom – učitelj koji odabranog srećnika podučava tajnama muzike. I Bogu su draže tihe molitve od bučnih preklinjanja. One bešumne, nečujne, samo dušom izgovorene – najvrijednije;  zato je tišina dom u kom mudrost najrađe boravi.  Najbolji učitelji prosvijetle učenika u tišini; ono što se podučavalo preneseno riječima, sabere se u bešumni uvid i ozari se značenjem.

Predugo mi je trebalo da shvatim da znanje traži tišinu. Da se pojavljuje, skoro bih rekao: objavljuje! – tišinom. Što glasniji učitelj, pliće znanje. Što tiši učitelj, dublje pouke.

Tako sam, skoro slučajno, a opet, otvorivši oči i pažljivo osluškujući, naišao na tajni nauk riba! Zamalo da prođem zatvorenih očiju,  kao pokraj kese sa zlatnicima.

Jesam li vas prekasno razumio, ribe, veliki majstori zena!?

Nemušte su ribe – to znamo; ali, morao sam mnogo ranije shvatiti da to nije bez razloga. Svrake kriješte; to je znanje svadljivih. Slavuji jaglijaju. Kaže se: “Slavuj umire pjevajući!“ Tačnije je reći da,  i umirući, slavuj pjeva. Jaglija svoju poslednju partituru dok umire srca probodenog trnom. To je mudrost pjesnika. Svoj bol, agoniju, hropac – pretvoriti u pjesmu i pjesmom sebe saopštiti. Ali i slavuji i pjesnici su bića dijaloga. Govore, poručuju oglašavajući se, još bi da nešto drugima kažu, drugi da ih čuju. Još im treba zvuk, spona sa svijetom, posredovanje, još nisu stigli do onoga svog pravog “Ja“, jer agonija i bol makar i u pjesmu pretočeni, jesu i krik, i molba, i poklič, i kletva koji vape za odgovorom.

Samo ribe govore kroz potpunu tišinu! Zato vam i kažem: Kad ribe besjede – ćuti i slušaj! “Ne larmaj!“ Naučićeš iz te bešumne besjede više nego iz svih govora na koje si proćerdao ono  najvrijednije, ono što nikako i ničim ne možeš nadoknaditi – zlatni prah što iz klepsidre života!

Da mi se je ugledati na ribe! Od riba, tajni nauk znati! Usvojiti njihovu mudrost sabranu iz najvećih dubina. O uzvišenom, pouči se od ptica. O dubinama, prepusti se mudrosti riba. Ko bi mogao znati dubine mudrosti bolje od riba!? Dubine su njihov svijet. Sav život provedu u dubinama, sve tajne dubina znaju! Kad bismo znali ono što znaju ribe! Naučiti tajnu zvanu  isihija. Tihovanje. Nepomućeno, moćno, nerazorivo, nedodirljivo, nepotkupljivo ostajanje u sopstvenoj istini! Sjetiti se njihove mudrosti  kad ti pogane riječi navru. Pa ih ne izreći; kad bi da uvrijediš i poniziš drugog – sebe od te sramote očuvati.

Ribe su nijeme i u smrti! Kad je to najvažnije. I najveće su – doslovno najveće u trenutku smrti, kad god ih zadesila jer rastu cijelog života!  Ribe su pravi zen majstori. Ni glasa: samo im se otvaraju i zatvaraju usta. Ni užasa u očima, dok gledaju kako se drveni čekić prodavca u ribarnici diže i zamahuje da i njima smrska glavu, dok u rasutim krljuštima na pocinkanoj tezgi čekaju svoj red.

I još jedan, najveći tajni nauk koji imaju ribe, vrijedi poželiti! Znati, pouzdano, nepromašivo, neumitno jasno znati da ćemo, kad god nas zadesi sudnji čas, biti najveći, veći nego što smo ikada bili u životu! Da se tada nećemo poniziti, srozati, da se nećemo valjati, ni puziti, da nećemo bogoraditi, ni klečati, ljubiti ruke i suzama zalivati čizme nasilnika, milost da nećemo nikada od nikoga zatražiti, ni jauknuti, ni kriknuti, ni zaplakati!

Mnogi velikani bili su najmanji u trenutku smrti.

A ni jedna riba, nikada!

Ferid MUHIĆ