Zaposleni u stručnim službama Saveza sindikata Crne Gore (SSCG), njih 66, primili su prije neki dan novembarsku platu. U međuvremenu su neki od njih štrajkovali glađu, drugi se snalazili zadužujući se na recku u lokalnoj piljari i na pijaci, treći tragali za novcem i imovinom koji su nestali sa računa i iz popisa nekretnina do skora jedine sindikalne organizacije koja je okupljala crnogorske radnike. Obistine li se za sada nezvanične informacije, prema kojima je Vlada Sindikatu ,,prema dogovoru na vrhu” prebacila makar 200 hiljada eura, zaposleni se nadaju još nekoj zaradi. U suprotnom, Savez sindikata Crne Gore mogao bi postati žrtva radničkog nezadovoljstva. Bi bio to svojevrstan kuriozitet. Da, valjda, jedina sindikalna organizacija u jugoistočnoj Evropi koja za dvije decenije političke, vlasničke i ekonomske tranzicije nije pokušala organizovati ozbiljniji štrajk, izdahne u protestu vlastitih radnika. Ožalošćeni nasljednici, ima indicija, već su počeli rasparčavati stečenu imovinu.
MONOPOL I KAZNA: Prije 20 godina ništa nije najavljivalo današnju agoniju. Tadašnji Savez samostalnih sindikata CG dočekao je kraj ere samoupravnog socijalizma kao organizacija sa najbrojnijim članstvom u Crnoj Gori, uz siguran izvor prihoda od naplate članarine i imovinu od koje su jači imetak imali, valjda, samo DPS (tadašnji Savez komunista) i Srpska pravoslavna crkva.
Slijedile su godine i decenije – a to vrijeme traje i danas – u kojima je Sindikatom gospodario Danila Popovića u nekoliko mandata generalni sekretar a potom predsjednik skupštine Saveza. Po dugovječnosti i kontroverzama koje su ih pratile Popovićevi mandati mogu se mjeriti samo sa angažmanima Mila Đukanovića i Amfilohija Radovića.
Tako je marginalizovan Savez koji se prije petnaestak godina ponosio time što je postao prva organizacija iz Crne Gore primljena u punopravno članstvo međunarodnih esnafskih udruženja.
,,Trenutno SSCG nema novca da izmiri plate zaposlenima”, požali se medijima Zoran Masoničić, generalni sekretar Saveza koji je nekada okupljao više od 100 hiljada članova (sa plaćenom članarinom). On, naglasio je, dijeli sudbinu 60-tak zaposlenih.
Samo koji dan kasnije, predsjednik Sindikata Željezare Janko Vučinić najavljuje kako će radnici Željezare, Radventa i Tehnostila od fabričkog sindikata dobiti pomoć koja će biti jednaka iznosu novembarske zarade. Uz mogućnost da Sindikat, iz svoje kase, radnicima do kraja marta pozajmi još jednu platu. Dok se ne riješe problemi na relaciji Vlada –vlasnici – zapošljeni u nikšićkim preduzećima.
Šta je to što toliko razlikuje organizacije koje zastupaju Masoničić i Vučinić?
Prvi čovjek, u žargonu, državnog Sindikata spreman je ispričati tužnu priču o nevoljama u koje je njegov Sindikat zapao ni kriv ni dužan, opterećen odlukama sudova da sa svog računa isplaćuje naknade (po 1.925 eura) radnicima koji su ostali bez posla u periodu od 2000. do 2007. godine, a nijesu se našli među onima koji su tu naknadu dobili preko sindikalnog Fonda solidarnosti (ukupno 16,5 miliona eura obezbijedilo je Ministarstvo rada i socijalnog staranja).
Sa sindikalnog računa do sada je prinudnim izvršenjem pravosnažnih presuda skinuto, kažu, oko pola miliona. Nezvanično, pošto je Sindikat tužilo preko 400 nekadašnjih radnika ukupan iznos će, uz sudske troškove, preći milion eura. Tako da će blokada računa Saveza, po svoj prilici, potrajati.
Tajna je, međutim, zašto je blokiran samo jedan od 44 računa kojima raspolažu crnogorski Sindikat i njegovi čelnici. Naime, uz račun Saveza sindikata iz kojih se namiruju sudske presude zaboravljenih radnika i na kojima nema novca za isplatu plata radnicima stručnih službi, posebne račune u bankama imaju svaki od 23 granska sindikata i 20 opštinskih povjereništava.
Zato je teško procijeniti koliko su tačne priče o tome da sindikalni čelnici dijele sudbinu svojih službenika. I žive od vode i vazduha.
ŠTO SE NEKAD DOBRO JELO: Prije nego zdravo za gotovo prihvatimo tvrdnju po kojoj je nedužni Sindikat žrtva nerazumnog pravosuđa, treba uzeti u obzir i nekoliko detalja o kojima se u Savezu sindikata ne rado govori.
Pare koje su isplaćivane preko Fonda solidarnosti morale su, na insistiranje organizatora ovog posla iz Sindikata i Vlade, biti uplaćene isključivo na račune radnika otvorene u Prvoj banci. Zašto? To nije pretjerano brinulo ljude kojima je novac bio namijenjen. Ali, jeste informacija da ih je Sindikat zakinuo za 26 eura, svakoga. Nadležni su ćutali kada su mediji otkrili ovu prevaru. Oglasilo se samo resorno ministarstvo apelujući na Sindikat da radnicima naknadno isplati novac koji im pripada.
Slijedio je čitav niz događaja koji su takođe uticali na aktuelnu besparicu. Generalni sekretar SSCG Veselin Vujanović, koji je u isto vrijeme bio i predsjednik sindikalnog povjereništva Podgorice kupio je, bez odluke Sindikata službeni automobil za 25 hiljada eura. Nadzorni odbor sindikata spočitava mu i kupovinu tri stana, novcem Centra za edukaciju, za koje se tvrde, ne zna kome su i kako dodijeljeni. Prema istom nalazu, nepoznata je i sudbina 40 hiljada eura koje su na ime kamate na oročena sredstva trebala pripasti Sindikatu. Ali se ne zna gdje su završila. Sve to se dešava u vrijeme kada zaposlenima u sindikatu plate već kasne po tri mjeseca (u prosjeku 390 eura).
Ove i mnoštvo drugih primjedbi na rad prvog čovjeka Sindikata, Nadzorni odbor je u februaru prošle godine pretočio u krivičnu prijavu (233 stranice optužbi i dokaza) i predao Državnom tužiocu. Odgovora do danas nema. Ako sa tim u vezi nije aktuelna kontrola službenika Uprave policije nadležnih za privredni kriminal koji, prema tvrdnjama upućenih sagovornika Monitora, već dvadesetak dana provjeravaju rad opštinskih povjereništava Saveza sindikata CG. O tome šta tačno traže za sada se samo pretpostavlja.
Faktički, jedina posljedica otkrivanja mogućih zloupotreba Sindikalnog novca bila je ostavka Veselina Vujanovića koji je, maltene ljutito, napustio mjesto prvog čovjeka Sindikata kada je postalo izvjesno da bi njegovo liderstvo moralo proći glasačku provjeru.
Sada se njegov nasljednik, Zoran Masoničić čudi stanju u kome se našao Savez. I krivi državu. Zapošljeni u Sindikatu, možda zbog hronične besparice, pokušavaju pronaći odgovor na pitanje – ko im je zakuvao ovu kašu. Oni ukazuju na još jedan originalno naš izum: Sindikat, novcem crnogorskih radnika, isplaćuje otpremnine nekadašnjim kolegama. Dok se ljudi koji su stvarno odgovorni za to što se hiljade nekada zapošljenih našlo na birou rada bez stvarne šanse da pronađu novi posao i dalje zore političkim funkcijama ili velikom imovinom stečenom u procesu privatizacije.
A Janko i željezarci – kakve veze oni imaju sa ovom pričom, pitate se. Baš nikakve. Osim što pokazuju šta je Savez sindikata Crne Gore trebalo da bude.
Zoran RADULOVIĆ
DRUŠTVO4 sedmice
DANAS, SJUTRA4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
U SJEĆANJU3 sedmice
Izdvojeno2 sedmice
INTERVJU4 sedmice
HORIZONTI4 sedmice
INTERVJU3 sedmice