Nabrale se godine i sjedine sad brojimo. Samo su vina hercegovačka sve bolja, sve pitkija
U sretna vremena, prije agresije na Bosnu i Hercegovinu najbolje sam ručkove, a osobito večere, pojeo u gostionici Kod Ivane.
U mostarskom naselju Cim Ivana je bio ugostitelj kome se na spizu dolazilo i iz Sarajeva i iz Zagreba, a potegli bi neki da gustiraju Ivanino zelje i vino crnjak, bogami i iz Pariza…
Svaku sjedeljku u Ivaninoj krčmi skupina mojih prijatelja završavala je zgodama i vicevima, glasovitim humorom, mostarskim liskalucima. I uvijek smo svoje sjedeljke znali protkati mislima velikana mostarske književnosti i duha, uopće.
Ipak, poslije svakog obilnog obroka Ivana nam je davao šlagvort pitajući: „Neće valaj sad udit (škoditi) malo crnjaka (crno vino)?“
Onda sam se i sam znao nadovezati na ponude Ivanine gastronomije.
Citirao sam velikog pripovjedača, pjesnika i dramatičara mostarskog Hamzu Humu, koji je napisao da „od Cima do Rima nema boljeg vina“ od ovog cimskog.
A i sam Humo bio je iz Cima.
Uostalom, u ambijentu čudesnog Cima napisao je svoj lirski roman Grozdanin kikot i radnju situirao u njega.
Tako su u vremena sretna u bezbrižju mostarskom prolazili dani naših malih i velikih zadovoljstava.
Jednoga dana kada me pozvao Kažimir Jelčić, direktor tadašnjeg Agrokombinata – giganta Hepoka da režiram sadržaje proslave stote obljetnice organizirane proizvodnje vina u Hercegovini, jedino oko čega nisam imao dileme bio je naslov ove niske manifestacija rasute po cijeloj Hercegovini. Pomogao mi je, naravno, moj slavni zemljak Hamza Humo. Nisam scenaristu, slavnoga Fadila Hadžića, morao ubjeđivati.
Napravili smo dostojanstvenu i te obljetnice dostojnu manifestaciju. „Od Cima do Rima“, pamtiću tu sintagmu dok sam živ.
Jer, imao je Hamza Humo pravo, hercegovačka čuvena vina Žilavka i Blatina mogla su sama, da ne pominjem i druge sorte što pripadaju hercegovačkim vinarima, legitimirati istinitost te Humine sintagme.
Minula su draga vremena goleme ljudskosti i ljudovanja po hercegovačku u zorištima i svitanjima cimskim i mostarskim.
Živ je moj drug Hrva, ali nema Sene Efice, a bili smo tako skladan trio u sjedeljkama kod Ivane ili u Parizu, kod Ede Bajrama i Mirsade.
Sve se promijenilo.
I kavane i ljudi.
Nabrale se godine i sjedine sad brojimo.
Samo su vina hercegovačka sve bolja, sve pitkija.
Ne samo žilavka i blatina, nego i Herceg i vina manastira Tvrdoš i ona što proizvode braća Vasilj u Međugorju, sve to potvrđuje ipak Hamzinu lucidiju da od Cima do Rima nema boljeg vina, naravno od ovih hercegovačkih, za koje je jedan od mojih drugara iz mladosti primijetio: „Sa vinima hercegovačkim lako ti se, nevjerojatno lako, ukaže i gospa.“
Ona međugorska, naravno.
A, i koja bi druga.
Jer, i Međugorje je blizu Hamzinog čudesnog Cima!
Gradimir GOJER