Kada su, u septembru prošle godine, poslanici pitali ministra poljoprivrede Milutina Simovića zašto crnogorska javnost nije od nadležnih institucija obaviještena o propalom pokušaju izvoza krompira obogaćenog kadmijumom, on je objasnio da ,,nije bilo potrebe, jer se nije radilo o rizičnoj situaciji, već o pojedinačnom slučaju”. Simoviću nije zasmetalo to što Zakon o bezbjednosti hrane propisuje da ,,ukoliko postoji opasnost da određena hrana ili hrana za životinje može predstavljati rizik po zdravlje ljudi ili zdravlje životinja, nadležni organ je dužan da odmah, posredstvom medija sa nacionalnom pokrivenošću, obavijesti javnost o vrsti hrane, riziku koji ona predstavlja, kao i o mjerama koje se preduzimaju ili će biti preduzete za sprječavanje, smanjivanje ili uklanjanje tog rizika”.
Šta je, uostalom, Zakon spram ministra i njegovog 12-to godišnjeg iskustva na istoj funkciji.
MINISTAR ILI ZAKON: Potčinjeni su dobro razumjeli poruku da je ministar stariji od Zakona. Zato nas, od septembra do danas, nadležne inspekcije (veterinarska i fitosanitarna) i resorna ministarstva (poljoprivrede i zdravlja) nijesu obavještavali o tome da je ovdje proizvedena, uvezena ili iz Crne Gore izvezena hrana opasna za ljudsku upotrebu. Znači, sve je u najboljem redu.
Da nije baš tako, pokazuju i ,,pojedinačni slučajevi” o kojima se, ponovo, javno ne govori. Monitor je, ipak, zahvaljujući ljudima kojima je zdravlje ljudi u Crnoj Gori preče od bilo čije funkcije i profita, došao do dokumenata koji pokazuju da ogromne količine uvezenog mesa, umjesto na trpezama, završavaju na deponiji JKP Podgorica.
Veterinarski inspektor Branislav Jovović donio je, 16. aprila, Rješenje o uništenju 60 tona zamrznute morske ribe (skuše i sardine) skladištene u dva kontejnera u Slobodnoj zoni Luke Bar. ,,Navedena hrana, zamrznuta morska riba, je organoleptički promijenjena, nesvojstvenih osobina (miris, boja, konzistencija)”, navodi se u Rješenju iz koga možemo saznati da je pošiljka vlasništvo d.o.o. G&T iz Niša. O proizvođaču, zemlji porijekla, datumu prispjeća u Luku Bar… ni riječi.
Još je štedljiviji na riječima bio Milan Kragulj, veterinarski inspektor koji je 26. maja naložio da se na podgoričkoj deponiji uništi 101,7 tona zamrznutog pilećeg mesa takođe skladištenog u Slobodnoj zoni Luke Bar. ,,Navedena hrana, zamrznuto pileće meso, je isteklog roka trajanja, organoleptički promijenjeno, nesvojstvenih osobina (miris, boja, konzistencija)”, stoji u Rješenju iz koga se ne može saznati ni jedan detalj o proizvođaču, kupcu ili vlasniku spornog tovara.
Nedostatak tako elementarnih podataka daje povoda za sumnje da u cijeloj priči nijesu čista posla. Tim prije što je u pitanju, za crnogorske uslove, ogromna količina neispravne hrane. Prema podacima koje je ministar zdravlja Miodrag Radunović saopštio proljetos kao odgovor na poslaničko pitanje u Skupštini Crne Gore, dvije godine unazad ovdje je ,,zbog raznih neispravnosti uništeno 6.618,33 kg hrane, a zabranjen je promet i privremeno stavljeno van prometa 16.086 kg hrane, najčešće sokova i konditorskih proizvoda i to uglavnom zbog isteklih rokova trajanja i oštećene ambalaže”. Ministar je pri tom precizirao da je ,,prilikom nadzora nad uvozom zabranjen uvoz i promet u ukupnoj količini od 99,5 tona hrane”. Dva proljetošnja rješenja iz Bara ,,teža” su od svega toga skupa’.
Prije suštine, pozabavimo se formom.
COPY – PASTE: Oba rješenja su – sa izuzetkom podataka o vrsti, količini pregledane hrane i oznaka kontejnera u kojima je ona skladištena – identična. Sa istim slovnim i pravopisnim greškama. Otprintana istim fontom i proredom. I Jovović i Kragulj su ,,zaboravili” da stave tačku na najduži paragraf Obrazloženja. Obojica se pri donošenju rješenja pozivaju na odredbe Zakona o veterinarstvu, iako u Zakonu o bezbjednosti hrane piše: ,,Danom stupanja na snagu ovog zakona prestaju da važe odredbe Zakona o veterinarstvu koje se odnose na životinje koje služe za proizvodnju hrane, hranu životinjskog porijekla i hranu za životinje”. Neznanje ili nemar?
Ako uporedimo datume tih rješenja zaključićemo da je Kragulj prepisivao od Jovovića. Međutim, inspektor Jovović donosi Rješenje o uništavanju zamrznute ribe pozivajući se na član Zakona o veterinarstvu koji propisuje da se ,,klanje životinja čije se meso koristi za javnu potrošnju obavlja u klanicama koje ispunjavaju propisane uslove”. Od njega bi, dakle, mogli naučiti da se riba kolje. Ali nam, ipak, ostavlja dilemu da li je on u skuši i sardini prepoznao ,,kopitare ili velike (krupne) papkare” iz člana 36. pomenutog Zakona. Kragulj sa identičnim obrazloženjem nalaže uništenje pilećeg mesa.
Otud je autor ovog teksta više nego siguran da u nekom od računara Veterinarske inspekcije Bar postoji arhivirano tipsko rješenje koje počinje riječima Uništava se… Kad kome zatreba, on promijeni datum, broj i potpis. I pritisne print.
A sad o suštini. Zašto su iz rješenja izostavljeni podaci o tome kada su ovi tovari prispjeli u Luku Bar. Jesu li, prema nezvaničnim podacima, sada već uništene pošiljke piletine i ribe prispjele u ispravnom stanju ili su već prilikom iskrcaja bile nepodobne za ljudsku ishranu? Da li je i ko pregledao te pošiljke prije skladištenja u Slobodnoj zoni?
U Rješenju inspektora Milana Kragulja stoji da je još 10. marta utvrđeno kako je u četiri kontejnera skladištena piletina kojoj je istekao rok trajanja. Zašto se na rješenje o njenom uništenju čekalo više od dva mjeseca? Na ambalaži uništene piletine stoji da je proizvedena u Brazilu i upotrebljiva do septembra prošle godine. Veterinarska inspekcija je zatajila podatak koliko je te piletine uvezeno, odnosno da li je dio ove pošiljke završio na trpezama građana Crne Gore ili neke od zemalja iz regiona nakon što joj je istekao rok upotrebe.
Prema nezvaničnim podacima do kojih je došao autor ovog teksta, od sredine 2008. godine do sredine avgusta prošle godine ovdašnjim dobavljačima su izdate dozvole za uvoz skoro 500 tona pilećeg mesa iz Brazila. Devet desetina odobrenog uvoza za koji imamo podatke odnosi se na LL Korać iz Podgorice. Rješenje za uvoz 50 tona piletine uz Brazila izdato je, u aprilu prošle godine, firmi Bonesa iz Bara. Da li je neko od njih vlasnik i uništene pošiljke brazilske piletine možemo samo da nagađamo, pošto se VU potrudila da od javnosti sakrije taj podatak.
Jednaka je nepoznanica – gdje završava piletina uvezena iz Brazila? Autor ovog teksta ne poznaje nikoga ko je u crnogorskim radnjama kupio pile, batak ili prerađevinu od pilećeg mesa na kojoj stoji deklaracija prema kojoj je kupljeno meso porijeklom iz Južne Amerike. Zapravo, jedna od naših sagovornica, veterinarski inspektor Mirjana Drašković, duže od godinu dana trpi progon i šikanu od čelnika VU CG upravo zbog toga što je obznanila da se uvezeno pileće meso sumnjivog kvaliteta u Crnoj Gori prepakuje i prodaje kao domaća živina (iz Crne Gore ili neke od susjednih zemalja – Srbija, Hrvatska…). Draškovićka je piletinu meso sa lažnim deklaracijama pronašla upravo u podgoričkim mesarama u vlasništvu LL Korać. Ona, takođe, podsjeća na dugogodišnje sumnje da se svinjsko meso iz Brazila, zbog propisa koji onemogućavaju direktan uvoz, nabavljalo tako što su se u Slobodnoj zoni Luke Bar nelegalno otvarali kontejneri sa mesom koje je navodno bilo u tranzitu kroz Crnu Goru.
„Iz brazilskih kontejnera u kojima je bilo pileće, svinjsko, goveđe meso pozajmljivalo se po nekoliko tona mesa i to je uhvaćeno i dokazano zajedno sa carinskom ekipom za antikrijumčarenje”, kaže Mirjana Drašković. Zato stoji sumnja da je možda i dio uništenog kontingenta piletine pronašao put do ovdašnjih trpeza i nakon isteka roka upotrebe.
Slična je priča i Rješenje o neispravnoj morskoj ribi. Da ne ponavljamo priču, dovoljan je samo podatak prema kome je ,,komisijskom kontrolom” još krajem juna prošle godine utvrđeno da je u Baru skladištena riba “znatno promijenjenih organoleptičkih svojstava”. Šta se čekalo osam mjeseci?
NA RIJEČ: Kao odgovorno lice za izvršenje oba rješenja veterinarski inspektori su imenovali Vanju Vitića, agenta barskog Interloga. U telefonskom razgovoru on nam je, uz informaciju da su skuša i sardina stigli iz Gane, prenio svoje saznanje da su oba tovara uništena na podgoričkoj deponiji, u propisanom roku i ,,na neškodljiv način”. To su mu prenijele kolege, pošto lično nije prisustvovao uništenju (zatrpavanju) 160 tona ribe i pilećeg mesa. Rješenje je izvršeno, potvrdili su nam u nezvaničnim razgovorima i službenici JP Deponije. Međutim, pitanje da li su pokvarena piletina i riba zatrpane u iskopanu rupu ili deponovane u sanitarne kade ostalo je bez odgovora. Ili ga autor ovog članka nije shvatio. Ljudi sa kojima smo kontaktirali, kažu, nijesu ovlašćeni za zvaničan razgovor pa je tako i pitanje o mogućim ekološkim implikacijama ovog posla ostalo bez odgovora.
U međuvremenu, među carinicima i špediterima u Luci Bar kola priča da je, skupa sa neispravnom ribom i piletinom, u kontejnerima skladištenim u Slobodnoj zoni pronađen i ogroman tovar neispravnog goveđeg mesa. Prije nego što se donese rješenje o njegovom uništenju neko će – kažu kuloarske priče – pokušati da ga reeksportuje u jednu od susjednih nam država, kako bi tamo bilo prerađeno i stavljeno u promet. Naravno, teško je povjerovati u takve priče. Opet, valja se sjetiti kako je lično ministar Simović potvrdio da je leukozno meso iz Crne Gore svojevremeno izvoženo u Srbiju. Poput kadmijumskog krompira, i to je bio pojedinačan slučaj. Da je drugačije, neko bi nas već upozorio. A, možda i ne bi?
Ništavna rješenja
,,Rješenja o uništenju su ništavna jer se u u zaglavlju inspektori pozivaju na čl.97. Zakona o veterinarstvu iz 2004. godine, a u obrazloženju na članove 22, 26, 27 i 36 istog Zakona , iako su sve te odredbe vezane za hranu životinjskog porijekla prestale da važe krajem 2007. godine usvajanjem Zakona o bezbjednosti hrane, kaže za Monitor Mirjana Drašković, nekadašnji Glavni inspektor Veterinarske uprave. Pošto smo je zamolili da iz stručnog ugla prokomentariše sadržaj ovih rješenja Drašković objašnjava i ukazuje na nelogičnosti iz tih dokumenata:
– ,,Ako se po istovaru uvezene pošiljke utvrdi da je hrani istekao rok, trebalo je odmah vratiti ino isporučiocu, jer Crna Gora nema deponije za uništavanje organskog otpada – hrane životinjskog porijekla, mesa i ribe… I to na stotine tona, kako se vidi iz samo dva rješenja. Tu odmah nastaje ekološki problem.
Ako je uvezena hrana bila u roku upotrebe, zašto se dozvolilo da joj istekne rok? Zbog čega troškove uništenja treba da snosi brodar ako se u rješenju ne navodi da je neispravnost hrane utvrđena prilikom istovara i kontrole uvezene pošiljke? Ko za uništene tone hrane stvarno snosi troškove? Ko je uvoznik piletine iz Brazila? Zbog čega je inspektor naložio uništenje 60 tona ribe koja je preko Luke Bar u tranzitu za uvoznika iz Srbije, a da nije rješenjem dao neophodne podatke? Zbog čega je kontrolisana tranzitna pošiljka za uvoznika iz druge države? Direktor VU Ivan Popović je 2007. u Vijestima saopštio da se pošiljke u tranzitu ne pregledaju. Zašto pošiljka nije upućena u Srbiju za uvoznika G & T d.o.o. Čagrovac -Niš, pa da je pregleda i ako ima razloga da je uništava veterinarska inspekcija Srbije. Kada su u pitanju ovako velike količine uvezene hrane, nije se ništa smjelo uništavati bez nalaza laboratorije, bez obzira na rokove, ili se moralo navesti rješenjem da je vlasnik pošiljke saglasan da se ona uništi bez laboratorijske provjere. Da su rađene laboratorijske analize to bi se moralo naznačiti u rješenju”, zaključuje Drašković objašnjavajući da je riječ o velikoj i vrijednoj pošiljci koja se ne uništava bez detaljne provjere njene ispravnosti. Proizilazi da bi vlasnici neispravne hrane, budu li voljni da se time bave, mogli od Crne Gore još naplatiti i naknadu za pričinjenu štetu, pošto je njihova imovina uništena na osnovu nezakonitog rješenja i bez potrebnih provjera i analiza.
Zoran RADULOVIĆ
DRUŠTVO3 sedmice
IN ENGLISH1 sedmica
IN ENGLISH1 sedmica
DRUŠTVO2 sedmice
FOKUS2 sedmice
INTERVJU3 sedmice
INTERVJU2 sedmice