Moguće je da u narednih desetak dana počnu pripremni radovi na izgradnji autoputa Bar-Boljare kako bi smo počeli da koristimo pogodnosti jesenje građevinske sezone”, izjavio je u septembru prošle godine Milo Đukanović. Ta je jesen prošla, prođe i ova, od kada je prodan Telekom, prošlo ih je šest, a Crna Gora još nema ni kilometar autoputa. Kada će ga biti, to niko sa sigurnošću ne može da kaže.
MILIONI, MILIJARDE: Toliko pohlepe i neodgovornosti nije viđeno na ovim prostorima kada se radi o jednom projektu, koji je u svim razvojnim planovima države označavan kao „prioritet broj jedan”. ,,Govorimo o projektu vrijednom dvije milijarde eura, što ga svrstava među pet trenutno najvećih na svijetu”, kazao je početkom juna 2008. godine na Crnogorskom investicionom forumu u Londonu doskorašnji predsjednik Vlade Crne Gore. Od tada do sredine ove godine, vrijednost radova na zamišljenoj autocesti je nevjerovatno rasla – po 2,5 miliona eura svakodnevno! Dakle, od dvije milijarde u junu 2008., preko 2,8 milijardi eura samo godinu dana kasnije koliko je tražio pobjednik na tenderu, hrvatski konzorcijum koji je predvodio splitski Konstruktor, pa do enormnih 3,92 milijarde eura, cijena koju je ponudio grčko-izraelski konzorcijum Aktor-Šikun-Binui. No, svjesni da ne mogu osigurati ni milijardu eura, (ostatak su trebali da plate država i građani Crne Gore u narednih 30 godina), Grci i Izraelci su za fantastičnih 1,575 milijardi eura namjeravali da grade tek nešto više od trećine autoputa. I na to su naši čelnici pristali gotovo dnevno uvjeravajući javnost da će barem ta redukovana verzija autoputa biti izgrađena. Opet ništa, iako je Đukanović išao do Izraela. Sve te tužne epizode nalikovale su latinoameričkim sapunicama: u pet do 12 nešto bi prvorangirani na tenderu donosili, niko nije znao dok ne zasjeda Savjet za izgradnju autoputeva, naravno, na čelu sa premijerom, je su li to obećanja ili prava jamstva. Za blamaže, izgubljeno vrijeme i utrošeni novac, niko još nije odgovarao. Vozi Miško!
GARANCIJE, KORIDORI: ,,Validnih bankarskih garancija nema jer je cijena za dvije milijarde veća od one koja bi se postigla drugim pristupom i načinom tom poslu, kao i zbog lične koristi pojedinog ministra-građevinara i lobija”, govorio je potpredsjednik Pokreta za promjene Branko Radulović. I zaista: logično je bilo da u godinama recesije, kada mašine stoje, kada pada cijena građevinskog materijala, radne snage i zemljišta, i cijena gradnje autoputa bude značajno manja, a ne da ona raste!? Tako se, na primjer, vrijednost gradnje autoputa od Beograda do Boljara, u dužini od 254 km, procjenjuje na oko dvije milijarde eura, a gradnja 120 kilometara autoputa na Kosovu koštaće 800 miliona eura. A autoput od Bara do granice sa Srbijom, dug 169 kilometara, narastao na gotovo četiri milijarde!? Razumljivo je što su evropske finansijske institucije odbijale da podrže taj projekat, koji i nije u mreži panevropskih koridora. ,,Ponuđeni model gradnje nije u skladu sa našim specifikacijama”, jasno je saopšteno iz Evropske investicione banke, koja je ,,finansijska ruka” EU. Iz te institucije je predloženo da se cijeli postupak ponovi kako bi se, uvjereni su u sjedištu EIB u Luksemburgu, dobila mnogo niža cijena i kako bi oni potom mogli pomoći u realizaciji tog projekta. Vlada bivšeg premijera je takav prijedlog najprije sa indignacijom odbacila govoreći kako bi se izgubilo još najmanje godinu dana do početka realizacije tog posla, dok ga sada prihvata. I ono što su joj svi eksperti i opozicija već godinama predlagali, Vlada je tek nedavno uradila. U saradnji sa Srbijom, od EU je zatraženo da se pravac koji bi povezivao Italiju, Crnu Goru, Srbiju i Rumuniju označi kao ,,koridor 11″.
IZVJESNOST: Nove kreditore crnogorska vlast pokušava naći – u Kini. Ta velika zemlja preko balkanskih država pokušava da ,,na mala vrata” uđe u Evropu, posebno preko onih koje imaju ekonomske probleme. Ponekad i sumnjivim sredstvima, navode evropski mediji. Ministar saobraćaja i pomorstva Andrija Lompar kaže da se nada postizanju dogovora sa Kinezima ,,u dogledno vrijeme”. Dodaje: „Treba da vidimo da li postoji izvjesnost vezano za njihovo učešće u ovom projektu”. Do narednog proljeća sve je neizvjesno iako su nas iz Vlade ranije uvjeravali da Kinezi žele i da su spremni da grade put.
Navodilo se da bi oni osigurali sredstva, a radove bi obavljao splitski Konstruktor. Inače, ta kompanija se nakon odlaska Iva Sanadera sa vlasti u Hrvatskoj susrijeće sve češće sa problemima. Njenog direktora Željka Žderića je krajem novembra državno tužilaštvo u Splitu optužilo da je u saradnji sa još četiri osobe, u privatizaciji Konstruktora za najmanje dva miliona kuna (oko 260 hiljada eura) oštetio Hrvatski fond za privatizaciju. Kako tvrde mediji u Zagrebu, najvećoj hrvatskoj građevinskoj firmi bez ozbiljne finansijske pomoći izvana ili vrijednog novog posla prijeti slom. Navodi se takođe da žiro-račun te kompanije svako malo završi u blokadi zbog neplaćanja rata kredita koje iznose i po desetak miliona eura.
Zvanična Podgorica ponovo srlja. Ali, nakon što je Crna Gora postala kandidat za člana EU manevarski prostor za takvo ponašanje je značajno smanjen. Pokazuje to i njena odluka da, ipak, posluša i uvaži prijedloge EIB. Možda će se do proljeća konačno shvatiti da se do Boljara i Brisela teško stiže uz pomoć Pekinga! Valja nama izaći na veliku evropsku džadu!
Strah od OLAF-a
Odbacujući način i model gradnje autoputa koji predlaže EIB, crnogorska Vlada može sebi stvoriti probleme u pregovorima sa EU, koji će narednih godina pažljivo pratiti crnogorske ekonomske parametre. No, razumljiva je i namjera nekih crnogorskih čelnika da pokušaju pronaći druge kreditore, jer trošenje sredstava iz evropskih fondova pažljivo prate njene institucije, na čelu sa OLAF-om (Evropski antikorupcioni ured). Njegovi agenti su istraživali neke slučajeve korupcije u Hrvatskoj (namještanje poslova gradnje autoputeva u vladi i davanje velikih poslova povlašćenim domaćim kompanijama), a posla za njih bi u Crnoj Gori sigurno bilo veoma mnogo.
Mustafa CANKA