Nekoliko projekata, koji se realizuju na sjeveru Crne Gore, imaju za cilj da stare kuće sačuvaju i od zaborava i od propadanja. Bogastvo tradicionalne arhitekture, pored toga što je važan dio kulturne baštine, tvrde u Regionalnoj razvojnoj agenciji “Bjelasica, Komovi, Prokletije” može biti i naša turistička prednost
„Kulturno pejzažiranje“ naziv je projekta, koji bi mogao značajno doprinijeti očuvanju tradicionalne arhitekture ruralnog dijela sjevera. Realizujese u prekograničnim oblastima Crne Gore i Albanije. Motiv je bio činjenica da su porodice koje dočekuju turiste u starim seoskim kućama daleko uspješnije u seoskom turizmu od onih koje ih dočekuju u modernijim objektima.
Prošlog ljeta tim arhitekata radio je na prepoznavaju stilova tradicionalne gradnje na sjeveru države, pa su kako objašnjavaju iz Regionalne razvojne agencije “Bjelasica, Komovi, Prokletije” (RDA) prepoznali veliku raznolikost, u zavisnosti je li riječ o selima i katunima. Bogastvo su, kažu iz te organiazacije , koja, uz Polimski muzej realizuje projekat, i osobenosti, koje su u gradnju unijele pojedine etničke grupe.
Kako je u jednom od svojih radova objasnio inženjer pejzažne arhitekture i hortikulture Vaso Knežević, najčešći građevinski materijali za tradicionalne kuće sjevera Crne Gore su bili drvo i kamen. Na osnovu toga, piše on, izdvajaju se tipovi kuća, brvnara, kombinacija brvna i kamena, kombinacija kamena, brvna i čatme (kuće obložene prućem koje je popunjeno ilovačom ili blatom), kombinacija kamena, brvna i dizme.
„Čest tip kuća na sjeveru Crne Gore je ‘kuća na ćelici’ odnosno ‘kuća na magazi’, gdje je magaza izidana najčešće kamenom, a gornji dio kuće je od brvana ili od dizme (čatme). Takve kuće su pravljene u stranama, gdje je donji dio – magaza podzidana, najčešće jednim dijelom potkopana, a drugim dijelom na slobodnoj površini. Kuću su činile najčešće dvije prostorije – kuća sa ognjištem u kojoj su se spremala jela i obitavalo se danju i soba, u kojoj se spavalo“-napisao je Knežević.
Krov tradicionalnih kuća na sjeveru, najčešće je bio pokriven drvenim lučevim daščicama – šindrom, sa velikim i strmim nagibom, radi što manjeg zadržavanja snijega i vlage. Takvih kuća je sve manje, ali kažu u RDA, postoji mogućnost gradnje novih , na način kako su to preci radili.
Namjera RDA je da porodice koje su sačuvale stare kuće budu prepoznate kao čuvari važne kulturne baštine naših krajeva. „Dugogodišnjim radom na terenu uočili smo da ljudi ili ruše stare kuće, pa naprave novu ili puste staru da se sama uruši. Primijetili smo, međutim, da su porodice koje su stare kuće stavile u funkciju turizma, daleko uspješnije od onih koji goste dočekuju u modernijim objektima na selu. Željeli smo da skrenemo pažnju na značaj i raznovrsnost stare arhitekture“- kaže direktorica RDA Jelena Krivčević.
Starih, tradicionalnih kuća je sve manje ali, kažu u RDA, postoji mogućnost gradnje novih, na način kako su to preci radili. Urađena je stručna studija, ali i preporuke za one koji hoće da prave nove objekte na selu. Uz pomoć tih preporuka bolje će ih uklopiti u ambijent. Takođe, postoje preporuke i za one koji žele da adaptiraju stare objekte.
Krivčevićeva podsjeća da u nekim područjima, za koja je najavljen režim zaštite, nastaje urbanistički bum, gradnja vikend kuća, koje često nijesu uklopive u okolinu.
U RDA tvrde da je ohrabrujuće što je Ministarstvo održivog razvoja i turizma prepoznalo značaj ruralne arhitekture za razvoj turizma. Programom razvoja ruralnog turizma, kao jedna od mjera, kaže Krivčevićeva, planirana je podrška za očuvanje tradicionalnih seoskih kuća i pratećih objekata. RDA će, najavljuje ona, u narednom periodu raditi u četiri opštine izložbe fotografija, ali i davati predloge izgleda kuća koje treba da se grade na sjeveru.
Kako izgleda pokrivanje kuće šindrom, ovih dana su mogli da se podsjete mještani Lubnica. U okviru projekta koji relizuje RDA i Polimski muzej, Tatko Raičević, jedan od dva preostala majstora vična tom poslu u beranskom kraju, postavljao je šindru na objakat u dvorištu mjesne škole gdje će uskoro biti, takozvana, etno soba.
Rijetki majstori koji izrađuju šindru na sjeveru kažu da se od tog posla može i sada lijepo živjeti. Zahvaljujući turizmu, objašjavaju, taj materijal se „vraća u modu“. Šindra se pravi ručno, daska se cijepa, sjekirom se na njoj prave posebni žljebovi, kako se voda ne bi zadržavala na krovu.
„Nekad to izgleda kao umjetnost. Naši preci su , pri građenju, mudro i vješto smišljali kako da svoje kuće zaštite od raznoraznih vremenskih prilika. Uglavno, to su radili vrlo oskudnim alatom“- objašnjavaju u RDA.
Poznavaoci tradicionalne seoske arhitekture sjevera tvrde da je očigledno da su stari graditelji življeli u skladu sa prirodom i, na osnovu toga, birali najbolja rješenja i prilagođavali ih svom životu i radu.
„Tadašnji graditelji nijesu imali cilj da pokore prirodu, već da joj se prilagode. Gradili su od prirodnih materijala, iz svoje okoline, pa zato skoro nikada nijesu griješili, kao što se danas dešava u novijoj arhitekturi i urbanizmu. Kuća je uvijek bila na „ocjeditom“ mjestu, u stranama, čuvala se livada i plodna zemlja, ali i vodilo se računa da dom bude na što bezbjednijem mjestu, na suvoti, u zavjetrini, sa dobrim pregledom.“- napisao je Knežević u svom radu „Kuće koje pričaju o nama“.
Kao dobar primjer očuvanja, ali i turističke valorizacije tradicionalne gradnje, on navodi primjer pljevaljskog sela Gajine, kao i zaseoka Kalušići u selu Bobovo, iznad kanjona Tare.
Takvih primjera, nadaju se u RDA, uskoro treba da bude još. Smatraju da su očuvanju tradicionalne arhitekture i života u skladu s njom doprinijeli i štampanjem publikacije koja prikazuje istoriju, način života i običaje i tradiciju u katunima.
Posebnu arhitekturu tih naselja u planinama, kao i kulturu života u njima, tvrde u RDA, turisti sa zapada Evrope rijetko imaju priliku da vide negdje drugo. Raznolikost stilova i materijala, vidljiva je i u nomandskim naseljima na sjeveru.
„Katunske kolibe u različitim djelovima su se gradile od različitog materijala. U planinama kao što su Bjelasica i Komovi sa andrijevačke strane, gdje ima mnogo šume, napravljene su od drveta. Na Durmitoru, Sinjavini ili sa kučke strane Koma, gdje su predjeli krševiti i bez šuma, kolibe, svi prateći objekti, a često i torovi, građeni su od kamena”, piše između ostalog u publikaciji.
Istom cilju, očuvanja i valorizovanja tradicionalnog graditeljstva, stremio je i projekat “Kulturno pejzažiranje sela”. Uređuju se dva sela, koja su do sada pokazala rezultate u seoskom turizmu ili imaju planove u toj oblasti. Predviđena je i restauracija tri mlina, koji su, takođe, primjeri naše autentične narodne arhitekture.
Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Izdvojeno2 sedmice
INTERVJU3 sedmice
INTERVJU3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
FOKUS3 sedmice