Već nekoliko godina Albanci ne postoje kao značajan politički faktor u Crnoj Gori zahvaljujući prvenstveno svojoj nedorasloj političkoj kasti. To za posljedicu ima ogromnu zapuštenost u svim sferama života. Sa početkom nove školske godine u mjestima đe oni većinski žive u fokusu javnosti je obrazovanje.
„Podignimo glas protiv nepravde koja nam se čini, tražimo naša prava! Zajedno možemo uspjeti. Izađimo 14. novembra, na dan kada je 1908. počeo Kongres u Bitolju o albanskom pismu, da pred opštinom Ulcinj održimo protest u znak nezadovoljstva školskim programima. Neka ovaj skup bude poruka našim političarima koji nas predstavljaju i Vladi Crne Gore da smo kao autohton narod nezadovoljni, da smo Albanci i da kao takvi želimo imati adekvatno obrazovanje”, navodi se u proglasu koji je ovih dana preko FB upućen uglednijim pripadnicima albanske nacionalne zajednice u ovoj zemlji.
Inicijator okupljanja, novinar Gzim Ibroči kaže da je njegova namjera da tog dana ljudi pokažu da bez obzira na političke razlike njihova djeca moraju učiti iz prikladnih udžbenika i da se moraju izboriti za ravnopravnost sa ostalom djecom u državi. „Albanska djeca, na primjer, ne uče iz svealbanskog bukvara, u njihovim udžbenicima se ni Bar ne naziva albanskim imenom Tivar, plaćaju skuplje knjige od ostale djece u Crnoj Gori samo zato što uče na svom maternjem jeziku”, navodi on neke od razloga za protestno okupljanje.
I zaista: iako se to može pravdati činjenicom da je to tržišna logika, odnosno da za albansku djecu treba štampati posebne udžbenike i da je tržište malo, oni plaćaju 10-15 odsto skuplje udžbenike od ostale djece u Crnoj Gori. A u Srbiji albanska djeca, kao i sva ostala, dobijaju besplatno udžbenike od prvog do četvrtog razreda. Odobrenjem srpskog ministarstva prosvjete, u nastavi koriste i udžbenike iz Albanije. Činjenica je takođe da su mjesta đe žive Albanci u Crnoj Gori ekonomski najnerazvijenija. U 12 osnovnih škola u kojima se program osnovnog obrazovanja i vaspitanja odvija na albanskom jeziku ima tek oko tri hiljade učenika.
Iz Nacionalnog savjeta Albanaca u Crnoj Gori (NSA) saopštili su da se slažu sa većinom ovih primjedbi navodeći da je u posljednje vrijeme, ipak, bilo pozitivnih pomaka. Oni su, u deklaraciji koja je sredinom juna usvojena na jednom okruglom stolu održanom u Ulcinju, zaključili da je poseban problem u predmetima koji tretiraju nacionalni identitet, kao što su istorija, geografija, muzička i likovna kultura. Zatraženo je da nastavni planovi za te predmete budu izrađeni od stručnjaka Albanaca za te oblasti, kao i da se oni, u osnovi, usklade sa programima koji postoje u Albaniji i na Kosovu.
Navedeno je takođe da, iako postoje jasne međunarodne konvencije i ustavne odredbe, jedan dio Albanaca (kao primjer se navodi prigradsko područje Bara), nema pravo obrazovanja na materenjem jeziku ni u vrtiću, osnovnoj ili srednjoj školi.
Vladi je iz NSA predloženo da decentralizuje obrazovni sistem, poveća ovlašćenja lokalnih organa, te da formira jednu instituciju koja će u fokusu imati obrazovanje na albanskom jeziku.
Iz Zavoda za školstvo Crne Gore je Albancima poručeno da su neke udžbenike sami pisali, te da se malo više moraju potruditi. Navodeći da je crnogorski sisem obrazovanja uskalađen sa evropskom praksom, u Zavodu su kazali da albanski profesori i nastavnici mogu koristiti petinu nastave da dodatno afirmišu specifičnosti svog nacionalnog i kulturnog identiteta.
Iz redova provijava zaključak pisca saopštenja da se praktično radi o „pokušaju samoizolacije”, pa se zato ističe: „Obrazovanje treba da kod učenika razvije znanja, stavove i vještine neophodne za život u multietničkom i multikulturalnom društvu. To su, prije svega, poštovanje različitosti, empatija, tolerancija, sposobnost za komunikaciju, saradnju i nenasilno rješavanje sukoba, otvorenost, prilagodljivost i kritičko mišljenje”. Ne sluti vjerovatno da su upravo ovakav školski sistem i ukupno stanje u zemlji doveli Crnu Goru, mjereno stepenom empatije na ljudsku patnju i nevolju, na 145. mjesto od ukupno 150 zemalja svijeta u kojima je Galup radio takvo istraživanje!
Inače, prije nego što je početkom marta postao poslanik u crnogorskom parlamentu Nik Đeljošaj, funkcioner Albanske alternative iz Tuza, obavljao je funkciju direktora Direktorata za obrazovanje pripadnika manjinskih naroda i drugih manjinskih nacionalnih zajednica u Crnoj Gori. Nakon toga, albanske nacionalne partije, koje su gotovo sve u koaliciji sa Demokratskom partijom socijalista na državnom nivou, nijesu se pretrgle sa zahtjevom da im se to mjesto ponovo prepusti. Više su im se dopadale neke druge, (iako tek samo dvije) lukrativnije funkcije u državnim kompanijama.
I to je trenutni domet albanskog političkog faktora u ovoj zemlji. Sa slabim sistemom obrazovanja, još gorim informisanjem i nedoraslom političkom elitom, logično je što nemaju previše uticaja na odluke vladajuće koalicije i što više nemaju ni ministra u Vladi, kao i što su praktično propale nade da Malesija sa mjesnim centrom Tuzi nekada postane punopravna opština.
Zato se sada tako grčevito bore (sa veoma neizvjesnim ishodom) da zadrže bar političku dominaciju u Ulcinju, omoguće dalje izlaženje nedjeljnika Koha javore i prošire svoje specifične potrebe u oblasti obrazovanja. Za to vrijeme vlast i novac će biti u Podgorici, a Albancima preostaje da mašu svojim nacionalnim zastavama.
Mustafa CANKA
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
INTERVJU4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
SVIJET3 sedmice
Izdvojeno4 sedmice