U međučinovima kovida 19 imamo klasičnu brehtovsku začudnost i gimnastiku uma sa novim mandatarom i njegovim egzibicionizmom o sastavljanju četiri ministarstva, koja su neophodna za duhovni progres naroda i države. Da tu skalameriju napišem u romanu ili postavim na sceni, čitaoci ili gledaoci bi mi to pripisali kao konstrukciju, neznanje ili pretjerivanje
MONITOR: U romanu „Deset za jednoga“ pisac iz Londona dolazi u Crnu Goru, otkriva skrivene porodične tajne i zamršenu istoriju zemlje svojih predaka. Priča ima dva toka – jedan u sadašnje vrijeme pandemije i drugi u periodu Drugog svjetskog rata. Kako biste vi opisali vaš novi roman?
NENEZIĆ: Tema koju sam obrađivao u romanu Deset za jednog nastala je prije nekoliko godina kada su me iz Kulturnog centra Bar pozvali da radim predstavu sa motivima iz Bara. Zanosio sam se mišlju da insceniram zločin koji se desio u Drugom svjetskom ratu na barskom Belvederu, kada je surovo strijeljana barska mladež od strane njemačkih okupatora i njihovih saradnika. Međutim, odustao sam od istorijske priče, jer je istorija obično nedovoljna za složenost umjetničkog djela, pa sam sličnoj temi pristupio iz ugla stranca koristeći elemente istorijske fikcije, dnevničkih zapisa, psihološkog romana, ali i detektivske zanatske trikove… Imajući sve nabrojano u obzir, roman Deset za jednog bih označio kao postmoderni roman. Namjerno sam naraciju prepustio strancu koji bolje i objektivnije sagledava Crnu Goru u čeljustima pluralizma. Ovo je priča o antiherojima, kao što su u mojim djelima obično antiheroji noseći likovi. Vjerujem da je modernom čitaocu previše mitomanije, on želi da se osjeti urbanim stanovnikom ove planete. I suštinski i formalno. Na taj način želi da pristupi i novim i vječnim temama, jer živi digitalno doba.
MONITOR: U romanu se pominju brojna stradanja u Crnoj Gori tokom 20. vijeka. Da li smo se i koliko odmaknuli od te bratoubilačke prošlosti?
NENEZIĆ: Posljednji događaji pokazuju da nijesmo. Sve se više zvecka oružjem. Međutim, znajući da smo u NATO, ta priča mi je teatralna. A teatralnost se ni u pozorištu ne cijeni, osim ako nijeste Pirandelo. Siguran sam da su posljednje podjele, koje su inicirali SPC i Zakon o slobodi vjeroispovijesti, pravoslavno stanovništvo u Crnoj Gori u etničkom i vjerskom smislu razdvojile za sva vremena. Valjda je trebalo da se desi nešto ovako mučno da se ljudi napokon klone od onog višedecenijskog manira da vas ubjeđuju u ono što jeste ili nijeste ili da vas tjeraju i prisvajaju. Jednostavno su svi izabrali svoje strane. A poslije iskrene ili lažne ljubavi preostaje nam suživot, kakav takav, čiji će kvalitet svakako zavisiti od našeg evropskog puta i ulaska u EU.
MONITOR: Iste identitetske nedoumice muče vaše savremene i junake iz prošlosti, tu nema razrješenja?
NENEZIĆ: Naprotiv, ja i moji književni junaci mislimo da nas je rješenje iznenadilo sve. Iako im je bila druga namjera, pomenuti događaji su riješili vjerske, nacionalne i identitetske zavrzlame. To rješenje neće prihvatiti samo oni koji sjede na dvije stolice i kojima odgovara status kvo. Čovjek i identitet su kao knjiga i naslov. Ne postoji knjiga sa dva naslova. Čak i ako se naslov izgubi u prevodu, to se zove „nesrećni prevod“. A i vremena su se promijenila. Meni kao crnogorskom piscu više nije cijeli „svijet” isto govorno područje i region, već je moj svijet internet. Međutim, kad se kao stvaralac uhvatim u koštac sa nekom temom, ja moram da zaboravim svoj crnogorski identitet, jer on postaje breme ili sljepilo, a likovi u djelu moraju biti izbalansirani da to ne bi ispao pamflet a ne umjetničko djelo. To se najviše osjeća u ovom romanu gdje su glavni likovi Englez, Italijan i Crnogorac islamske vjeroispovijesti, kroz čije karaktere pričam priču o podijeljenoj ondašnjoj i današnjoj Crnoj Gori. Takođe, ovim romanom potvrđujem da je moje djelo mnogo angažovanije od mene kao intelektualca. Mene ne zanima instant politika, jer sam svim svojim bićem usmjeren na umjetnost. Ali sam informisan. Tek kad u meni zrene svijest o nečemu ili nekome, to pretvaram u angažovano djelo, bez obzira da li se radi o romanu, drami ili filmu, jer savremenost je nophodna i djelu i konzumentu.
MOMNITOR: Odavno je period Drugog svjetskog rata izašao iz fokusa piscima i drugim stvaraocima. U Vašem romanu on je ključ za razotkrivanje porodične istorije. Da li i šire kolektivne?
NENEZIĆ: U umjetnosti velike teme nikad ne izlaze iz mode. A Drugi svjetski rat je velika tema. Poslije ere socrealizma koji je nedvosmisleno prepunio čašu dobrog ukusa, logično je bilo da se čitalac zasiti. Međutim, ja u mom romanu ne obrađujem velike teme, bitke, pobjede i poraze, već jedan zločin. A zločin je svuda isti. Na svim stranama svijeta. U ratu i miru. Zato nije slučajno što sam ga uzeo kao motiv. Naravno, iz razloga što je univerzalan. Istina je da svaki lik predstavlja neku od sukobljenih strana. Svaki lik je svojevrsna personifikacija ili metafora. Ali je istina i da najveću žrtvu podnesu nevini. To je bila moja ideja. I tako sam je sproveo u djelo kako bih napisao antifašistički roman. Da, upravo antifašistički roman, bez obzira na sve kritizerske, populističke i politikantske opservacije na račun antifašizma. U Crnoj Gori ne postoje dva antifašizma, nego samo jedan, iskonski. Evropski. Sve ostalo je smišljena i upakovana neistina koja nema dobre namjere. Zato građani Crne Gore, pa i planete, ne smiju da dopuste da se antifašizam obesmisli.
MONITOR: Razmatrate pitanja kulture i umjetnosti, koja su uvijek u sjenci „prelomnih“ istorijskih zbivanja. Kako ocjenjujete sadašnji terenutak u kulturi?
NENEZIĆ: U crnogorskoj kulturi i umjetnosti postoji ogromna netrpeljivost, da ne kažem težu riječ, kao i u društvu uostalom. Vjerujem da smo to naslijedili od socrealizma i antikomunizma, a kasnije od nacionalnih i vjerskih podjela. Problem je što su „vikači” uvijek kolo vodili. U tome su im mnogo pomogale institucije, masovni mediji, a tek društvene mreže. Svak ko profesionalno živi od umjetnosti, bilo pisac, slikar, muzičar… zna koliko je to težak hljeb. A ja sam dvije trećine u dvoipodecenijskom bavljenju umjetnošću egzistirao kao slobodni umjetnik i profesionalni pisac. Međutim, samo jedan Konkurs za samostalne i nezaposlene umjetnike Ministarstva kulture, koji se desio ljetos u doba korone, značajno je promijenio i mogao bi da promijeni kulturno lice ove zemlje. Predlažem budućim ministrima i vladama da taj konkurs zadrže i pomognu profesionalnim umjetnicima, a uz redovni Konkurs za kulturno-umjetničko stvaralaštvo naša scena bi bila mnogo bogatija i kvalitetnija. Međutim, u čitavom tom nizu, u međučinovima kovida 19 imamo klasičnu brehtovsku začudnost i gimnastiku uma sa novim mandatarom i njegovim egzibicionizmom o sastavljanju četiri ministarstva, koja su neophodna za duhovni progres naroda i države. Da tu skalameriju napišem u romanu ili postavim na sceni, čitaoci ili gledaoci bi mi to pripisali kao konstrukciju, neznanje ili pretjerivanje. A taj teatar gledamo uživo. Mislim da se mandatarova predstava neće završiti aplauzom, nego zvižducima, a već su počeli.
MONITOR: Pripremate savremenu dramu. O čemu se radi?
NENEZIĆ: U produkciji JU Zahumlje i KIC Budo Tomović narednih dana ćemo, nadam se, ako korona dozvoli, početi rad na futurističkoj komediji radnog naslova Kontraevolucija, naravno uz sve mjere NKT koje preporučuje manje forme. Tema komedije je vječni sukob nauke i religije, koji se ne može završiti patom, bar ne u komediji. Sigurno neće imati ni srećni kraj, a obostrani poraz je vrlo poželjan u komediji, a naročito futurističkoj. Kontraevolucija je neki prirodni nastavaka moje futurističke komedije Nobelovci koja je dobro prihvaćena i u zemlji i u regionu. Svakako, radi se o angažovanom tekstu, koji flertuje sa apsurdom i groteskom. Iako je Kontraevolucija niskobudžetna i mala forma, radujem joj se kao da radim spektakl.
Predrag NIKOLIĆ
Izdvojeno2 sedmice
INTERVJU3 sedmice
INTERVJU3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
OKO NAS4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice