“…i ope ti veljim: „Kaži go ime celo tvuje,
bidi oref, zajčećki vek ne se vekuje!”
… sve imaš šo ti trebe da bideš ponosen i ostaneš šo si tija.”
Enser Hodža Resteljički
“…i opet ti kažem: ,,Reci cijelo ime svoje,
budi orao, ne živi se zečijim životom !”
…imaš sve što ti treba da budeš ponosit i ostaneš onaj koji jesi.”
Juče, 10. decembra 2017. proslavljen je značajan jubilej: 70 godina od usvajanja Deklaracije o univerzalnim ljudskim pravima, fundamentalnog dokumenta o principima na kojima počiva OUN. I poslije 70 godina milioni ljudi su lišeni svojih prava; sva je prilika da će tako ostati i sutra, i prekosutra…
Na tlu Balkana, u kompaktnom području koje obuhvata jugozapad Kosova, sjeverozapad Makedonije i sjeveroistok Albanije živi oko 150.000 ljudi kojima je oduzeto pravo na kolektivni identitet. Sebe nazivaju Gorani, Torbeši, Našinci, ali im te nazive ne prihvata ni jedna politička institucija, ni u jednoj od tri navedene države. Već decenijama, na snazi je intenzivna primjena strategije njihovog totalnog asimiliranja. Djelovanjem te strategije, Gorani su dovedeni na rub iščezavanja; sve je spremno da se gurnu preko ruba i izbrišu kao etnička zajednica.
Motivi uskraćivanja prava na samoopredjeljenje Goranima su političko-pragmatični. Uključivanje dijelova njihovog korpusa u tkivo drugih naroda, povećava broj glasača partija koje zastupaju interese tih naroda. Da bi ovaj cilj dobio legitimitet, Goranima je oduzeto pravo da se izjašnjavaju pod svojim kolektivnim imenom: ni u jednoj državi u kojoj žive Gorani (poznati i kao Pomaci), ne postoji oficijalna odrednica koja bi izrazila njihov posebni kolektivni identitet, bilo kao ,,Gorani”, ,,Torberši”, ili ,,Pomaci”. Da bi se uključili u tokove političkog partijskog pluralizma, organizovanog na etničkoj pripadnosti, Gorani su primorani da budu i ,,Makedonci muslimani”, i ,,Albanci”, i ,,Turci”, i ,,Srbi”, i ,,Bošnjaci”, pa čak i ,,Bugari” – sve ono što nisu, samo da bi ih spriječili da budu ono što jesu!
Alibi za asimilatorske projekte traži se u kvazi naučnim ,,dokazima” o porijeklu i identitetu Gorana, pri čemu se ignoriše činjenica da su i naučne i kvazi naučne rasprave potpuno irelevantne kada je u pitanju pravo na slobodno samoopredjeljenje! Nikakvi nalazi rasprava ne mogu prinuditi pripadnike ni jedne zajednice da te ,,nalaze” prihvate, niti mogu ograničiti njihovo pravo da se izjasne bez pritiska u skladu sa svojim uvjerenjem. Sitna duša političkog pragmatizma i ovdje je doskočila obavezi da poštuje univerzalno pravo svake zajednice, pa i Gorana, tako što naziv kojim sami sebe određuju nije uključila u spisak priznatih opcija!?
Gorani, kao narod, zajednica, kulturni, istorijski i politički kolektivitet, nestaju, naočigled i ubrzano se asimiliraju u pet istorijski, kulturno, etnički sasvim različitih naroda i u jednu kripto etničku pod-grupu šestog naroda, žigosanu religijski kao ,,Makedonci muslimani”, u šest suverenih država??
Slučaj Gorana dramatično potvrđuje da je savremeni svijet područje vladavine najmoćnijih, a ne vladavine prava! I poslije 2500 godina, kako na globalnom, svjetskom nivou, tako i regionalno i lokalno, živimo u svijetu u kom, kako je rekao Perikle ,,…Jači radi ono što može, a slabiji trpi ono što mora”. Razlog za to je koliko nezajažljivost i beskrupuloznost jačeg, toliko i defetizam slabijeg. Nepriznavanje, tačnije, neoficijaliziranje prava Goranima na samoodređenje, koje im pripada, motivisano je dobijanjem par procenata glasova više u nekoj lokalnoj sredini. U svakom slučaju, korist koja nikako ne opravdava deetnizaciju i deindentifikaciju Gorana uz eklatantno, javno i nelegitimno ukidanje prava koje predstavlja ogromnu civilizacijsku i demokratsku tekovinu savremenog svijeta.
Ukoliko bi se demokratske snage spomenutih država uzdigle iznad bijedne logike sitnog ćara; ukoliko bi se saglasile da odluku o svom kolektivnom imenu prepuste bezuslovno Goranima, i da tu odluku i oficijalno prihvate; ako bi shvatile da je postojanje ovakve zajednice povijesni biser i prilika za maksimalnu afirmaciju najviših humanističkih ideala i ključnih principa na kojima je osnovana i kojima se rukovodi OUN, i da su to principi na kojima počiva svaka savremena država; u društvo bi se vratio osjećaj ljudskosti i uzajamnog poštovanja, učvrstila bi se solidarnost i integritet svake zajednica, a korist od takve odluke bila bi neuporedivo veća od sitnog političkog profita, opeterećnog hipotekom velike nepravde.
Ako ne bude tako, neće to biti zato što je to nemoguće uraditi, nego zato što se to neće. A na račun onih koji čine zlo iako znaju da je zlo, ostaje da se kaže: ,,Nemoj im oprostiti Bože, jer tačno znaju šta rade!”
Ferid MUHIĆ