Mislim da je zaslužila i nju da pomenem. Ona se zove Arsi. Zapravo pravo ime joj je Charna Arsi Alabai Don Markon, ali od milošte je zovemo Arsi. Ponekad Arsika, Ako, Akica, Arsica prasica.

Arsi je pas. Moje krzneno dijete. Rasa srednjeazijski ovčar. Stigla je u naš dom iz Kraljeva kao štene od četiri mjeseca. Ne mogu da kažem da je to bila ljubav na prvi pogled, jer od trenutka kada sam mogla da kažem „moj pas” pa do trenutka kada je postala ljubimica prošlo je izvjesno vrijeme.

Prije svega zbog njene čudne rezervisanosti. Nije ni u jednom trenutku bila plašljiva, ali je voljela da bude po strani i posmatra. Za razliku od drugih štenadi koja su ponekad umjela biti nesnosna, zahtijevajući non stop pažnju, Arsi je pronašla svoj ugao i postepeno nam se uvlačila pod kožu. Tiho i nenametljivo.

Za ovih nešto više od godinu dana koliko je kod mene, uspjela je da bude u funkciji psa čuvara, terapeutskog psa, bebisiterke, i uvijek raspoloženog prijatelja za divne i duge šetnje.

Počela je da čuva dvorište poslije mjesec dana. Zbog nje sam podigla dosta visoku ogradu, jer je umjela da se išunja u komšijska dvorišta i dovuče odnekud, recimo, vruć hleb. Dakle, bila je povremeno i lopov.

Terapeutski pas dok je pomagala mladoj ženi, zbunjenoj trenutnim životnim okolnostima da prebrodi jednu krizu. Provela je par dana sa njom u Budvi. Kada sam se vratila po Arsi, ona je došla da me pozdravi, a zatim je sjela, na distanci, okrenula se ka svojoj privremenoj vlasnici kako bi mi jasno pokazala koliko je ljuta zbog ovog iznenadnog ostavljanja. Naravno, ona je tu svoju ulogu odigrala toliko savršeno da mi nikada više nije palo na pamet da ponovim nešto slično.

Arsi je pas sa kojim mogu da izađem gdje hoću i nikada me neće obrukati. Kao prvo, ne vrši nuždu gdje stigne, već isključivo u svom dvorištu, što znači kese nosim sa sobom samo u izuzetnim situacijama.

Kao drugo, ona nikada ne skače na ljude. Ukoliko poželite da je mazite, prepustiće se svom svojom težinom, a težine ima poprilično, spada u grupu velikih rasa pasa.

Ekstremno je tolerantna na djecu. Jedne večeri gledam dvije djevojčice kako mi pritrčavaju, jedva da su uspjele da progovore i prohodaju, sa željom da maze „psetance” veće od njih. Morala sam da sjednem na klupu, dok je Arsi ležala i puštala ih da je maze, čavrljaju, namještaju frizuru, mašnice, itd.

Na kraju sam morala da krenem, uz rizik da izazovem provalu suza i vjerovatno neku banalnu intervenciju posmatrača sa strane koji bi naše druženje mogli pogrešno da protumače.

Nije Arsi baš savršena. Ima ona i svoju tamnu stranu. Naime, ima pik na sve što čita moja mama. Moje knjige ne dira, ali zato mama ne smije ni da pomisli da okrene leđa, u roku od tri sekunde sve to završi u dvorištu, propisno usitnjeno.

Neko vrijeme smo bile u pravom ratu da joj objasnimo da ne dira veš koji mama prostire. Ima tu i mog veša. Bar je bilo.

Arsi ne podnosi da bude zatvorena u kući. To sam otkrila nakon što mi je sažvakala venecijanere.

Džuniorove knjige su dosta često bile na meti njenih zuba. Kao i moje papuče, naočare i na kraju moje stablo masline. Kada smo stigli do ubistva meni dragog drveta, morali smo da okrenemo list i lupimo sankcije. I smirila se.

Sa njom sam krenula na prve izložbe. Ona me dočeka kada nakon ponoći mrtva umorna otvorim kapiju. Ne ulazi u kuću dok ja ne stignem i dok mi ne nasloni glavu na rame. Neko vrijeme samo tako ćutimo naslonjene jedna na drugu. I znam, šta god da se dogodi, za moju Arsi ja ću biti najbolji čovjek na svijetu.

Iva BAJKOVIĆ