Prije nekoliko dana, u pauzama od posla počela sam da pratim šta rade moji virtuelni drugari sa društvenih mreža. Neki stvarni, drugi koje nisam nikada upoznala, ali zbližilo nas je nešto preko FB i ostali smo u kontaktu.

Nekako sa proljća, počeli su i moji dragi drugari da se bave vrtnim radovima. Marko je zasadio divne trešnje, sredio baštu i napravio stolicu. I vrlo je ponosan na svojih ruku djelo. Maja sa druge strane, davala je podršku svom čojeku(obožavamo i ona i ja ovaj starinski izraz) da dotjera, ne baštu već koliko sam primjetila i cijelo imanje, koje izgleda prelijepo. Lajk i za njih dvoje.

Irina iz Rusije je zašarenila moj zid fotografijama svoje bašte. Milion cvjetova različitih boja i oblika , koji su očigledno pažljivo njegovani tokom zime kako bi se sa prvim toplim danima predstavili u punom sjaju.

A ja? Ja samo gledam. Izraziti sam antitalenat po pitanju uzgoja cvijeća. A nije da nisam imala od koga da naučim. Moja baba je bila vrsna baštovanka,imala je najljepšu kameliju u Budvi,a ni bugenvilija nije ni malo zaostajala za njom. I imala je puno ruža. Obožavala sam te ruže, iako ja sama nikada nisam uspjela da zasadaim ni jednu. Dar za baštovanstvo i spremanje najukusnijih baklava na svijetu jednostavno nisam naslijedlila. I znam da će se mnogi smijati, ali tvrdim da jeste u pitanju neki čudan dar. A evo i zašto.

Sve što bih pokušala da pobodem u zemlju, poslije nekoliko mjeseci jednostavno bi tužno skupilo svoje grančice i ugibalo. Kamen da posadim i on bi na kraju uginuo. Zato sam i promijenila taktiku. Ako mi se nešto dopadne, zovnem nekog drugog da zasadi. Jedina biljka koja opstala a koju sam svojom rukom zasadila je jedna maslina, koja uporno odolijeva svim nedaćama.Prošle godine pustila je i prve plodove. I bila sam srećna kao dijete koje prvi put vidi more.

Ali ruža ostaje za mene nedostižni ideal vrtne ljepote. Od nastanka civilizacije ona fascinira ljude svojom raskošnom krunom, tako je bilo i prije 5000 godina kada su se prvi put pojavile u Kineskim vrtovima. Najstariji primjerak je Rosa Sancta koja je u vijencima isprepletena pronađena u grobnicama na glavama egipatskih mumija. No Evropljani su poludjeli za njima u pravom smislu te riječi u 18 vijeku, kada je Žozefina, Napoleonova supruga u svom dvorcu Chateau de la Malmaison napravila prvu kolekciju ruža. Čak su i francuski vojnici imali zaduženja da sa pohoda donose sadnice ruža.

Cijela istorija je isprepletana simbolom ruže, počev od legende da su ruže nastale iz morske pjene koja je bila oko Afrodite, boginje ljubavi, dok je izranjala iz mora. Druga legenda govori o njenom ljubavniku Adonisu koji je bio ranjen u borbi i kad su se njene suze pomiješale sa njegovom krvlju, izrasle su izuzetno mirisne, krvavo crvene ruže. Rimljani su takođe stvorili mnoge priče o ružama.

Jedna od najljepših govori kako je Flora, boginja proljeća i cvijeća, molila ostale bogove da joj pomognu da mrtvu prijateljicu pretvore u Kraljicu cvijeća. Jedan bog joj je udahnuo život, drugi je okupao u nektaru, jedan u mirisu, jedan joj je dao plod, a Flora je dala latice. Rezultat je naravno bila – Ruža.

Još za vrijeme Rimljana ruže su bile intenzivno gajene na Srednjem istoku. Korišćene su kao konfete na slavljima, za medicinske svrhe i kao izvor za spravljanje parfema.

Moja omiljena ruža je ona iz neprevaziđenog Malog Princa. Ona koja se od surovosti svijeta štiti jednim malim, newjakim trnom i očajnički čezne za pažnjom. Lijepa, ponosna i nježna. Ruža.

Iva BAJKOVIĆ