Povežite se sa nama

Izdvojeno

O RASTKU MOČNIKU (I): Kapitalizam-fašizam i socijalizam

Objavljeno prije

na

„Močnik’s Concepts,“ Conference, Faculty of Arts, University of Ljubljana, and Založba, Ljubljana, Slovenia, September, 19-20, 2024.

 

 

Apstrakt

Autor ovog teksta rekonstruiše i bliže osvetljava dva značajna teorijska i konceptualna uticaja koje je Rastko Močnik izvršio na njega u njihovoj skoro poluvjekovnoj profesionalnoj saradnji i prijateljstvu.

Prvi takav uticaj bio je tokom postjugoslovenskih ratova 1990-ih. Autor ovog teksta tada je imao veliku dilemu oko pitanja da li su novonastajući politički režimi bili stvarno pa makar i samo djelimično fašistički ili su tako samo izgledali, i na tu dilemu je u samo par godina, sam sebi i drugima, davao različite odgovore. Da konačno zauzme stav da su ti režimi ipak bili, dijelom i ostali, neka vrsta fašističkih derivata, najviše mu je pomogao upravo Rastko Močnik.

Drugi takav uticaj mnogo je skoriji. Dogodio se 2022. Tokom jednog digitalnog postdiplomskog studija posvećenog Jugoslaviji. Gdje se ovaj autor vratio svom starom stavu iz doktorata o „takozvanim socijalističkim društvima i sistemima“. I gdje je još jednom prihvatio uticaj Rastka Močnika. Samo što je taj uticaj sada bio djelimičan. Autor je, naime, ostao pri svom inicijalnom stavu, da su ovi sistemi bili sistemi „(polu)perifernog državnog kapitalizma“, ali je, zahvaljujući uticaju Rastka Močnika, prihvatio da su oni, a posebno onaj u Jugoslaviji 1945-1991, imali i više elemenata socijalizma, nego što je mislio ranije.

 

U proteklih skoro pola veka, od 1970-ih do 2020-ih, Rastko Močnik je bio, i ostao, jedan od nekoliko mojih bliskih odnosno najbližih kolega, koji su izvršili najveći uticaj, na moj sopstveni teorijski razvitak. Naravno da se u toliko dugom periodu, iz ove profesionalne, intelektualne i teorijske, razvila i velika politička, građanska i aktivistička bliskost, a iz ovih i dugotrajno lično prijateljstvo. Teorijski uticaj Rastka Močnika na moj sopstveni teorijski razvitak, posebno snažan je bio u dva konkretna navrata. Prvi put, to je bilo tokom olovnih post-jugoslovenskih 1990-ih, kada je velika dilema bila, da li je tadašnja velika turbulencija i tragedija, bila samo prolazna tranzicija ka demokratiji, kako nas je u tom vremenu neumorno i nadmeno podučavao mejnstrim, ili je to ipak bio novi fašizam. Drugi put, to je bilo početkom 2020-ih, kada se još jednom, samo sada trideset godina kasnije, otvorilo jedno drugo pitanje, da li je, naime, ono u našoj bivšoj zajedničkoj državi Jugoslaviji 1945-1991, bio zaista socijalizam, ili ipak nešto drugo, i šta. U dva kratka osvrta koji slede, ova dva uticaja, izložiću i nešto konkretnije.

Kapitalizam-fašizam ili samo tranzicija?

Koliko je početkom 1990-ih bilo teško odgovoriti na gornje pitanje, najbolje govori činjenica da sam ja sam, na ovo pitanje, u samo dve godine, stigao da dam – tri odnosno dva odgovora. Najpre da je to bila jedna vrsta fašizma, zatim da to nije bio fašizam nego jedna vrsta običnog (polu)perifernog autokratizma (Popović, 1994: str. 81-85: Crveno i crno), na kraju, uz sopstveni razvoj, i pod uticajem Rastka Močnika (Močnik, 1995/1998/1999: Koliko fašizma?), da je to bio „Ipak fašizam“ (Popović, 1994: str. 122-127).

Moj prvi odgovor, da je to bila jedna vrsta fašizma, bio je više spontana reakcija, jednog antiratnog građanina, profesora univerziteta i aktiviste, na bezbrojna, primitivna i brutalna nasilja novih, postjugoslovenskih, ratno- i ekstremno-nacionalističkih režima, nego što je to bio rezultat sistematskijeg i dubljeg teorijskog studija.

Na moj drugi odgovor, da to nije bio fašizam nego jedna vrsta obične (polu)periferne autokratije, negativno su uticala dva faktora. Prvi faktor bio je jedna vrsta preterane i zbog toga pogrešne metodološke samokritike, a drugi, kasnije ću shvatiti, pogrešne primene Teoorije svetskog sistema Imanuela Volerstina, koja je bila i ostala moja najuža sub-specijalizacija.

Ovaj drugi faktor bio je presudan. Greška je bila u tome što sam PREcenio SPECIFIČNI PROSTOR starog fašizma Nemačke i Italije prve polovine XX veka (kao periferiju centra svetskog kapitalističkog sistema), u odnosu na postjugoslovenski prostor poslednje decenije ovog veka (kao poluperiferiju svetskog kapitalističkog sistema), a istovremeno, i još više, fatalno POTcenio SPECIFIČNO VREME strukturne krize savremenog svetskog sistema 1914-2050., kako je ovo vreme precizirao još Imanuel Volerstin. Skoro trideset godina kasnije, to jest danas, to je toliko očigledno. Ne samo periferija i poluperiferija, nego i sam centar svetskog kapitalističkog sistema, Zapad, SAD i EU, upravo ovih dana, sve više isklizavaju u ekstremnu i agresivnu takozvanu ultra-desnicu, što je, zapravo, samo drugo, mejnstrimersko, pristojnije ime odnosno eufemizam za fašizam.

Moj treći i konačni odgovor, da je to ipak bila i ostala jedna vrsta fašizma, bio je, dakle, rezultat mog sopstvenog teorijskog sazrevanja, ali je, posebno u jednom momentu moje profesionalne dileme i konfuzije, doprinos Rastka Močnika ispravnom odgovoru, bio veoma značajan. Još značajnije, međutim, bilo je i naše zajedničko sazrevanje, saznanje i upozorenje našim zajedničkim prijateljima iz Evrope i sveta. Da, ukoliko oni sami ne budu dovoljno vodili računa o našim balkanskim greškama-katastrofama, pa ih i sami ponove, može lako da dođe do potpunog preokretanja tada uobičajene projekcije, umesto, naime, da se Balkan evropeizuje, kako se očekivalo, Evropa i svet će se balkanizovati, što je na kraju, na žalost, i počelo da se dešava.

I u ovom poslednjem, Rastko Močnik je na mene značajno uticao, i to u obliku ohrabrivanja i podsticanja. U tom pravcu, posebno je bio značajan jedan njegov tekst odnosno intervju iz 1996, čiji naslov i sam dovoljno govori: „Učimo od Afrike!“ (Močnik, 1996). U nekoliko svojih tekstova iz tog vremena, pored ostalog i pod uticajem ovog intervjua Rastka Močnika, i ja sam razvio (ukoliko nije nepristojno da to baš ja kažem), jednu alternativnu, čak preokretalačku epistemologiju, po kojoj je Karl Marks, u XIX veku, u vremenu uspona i ekspanzije svetskog kapitalističkog sistema, sasvim ispravno uzeo Englesku tog vremena, kao najrazvijeniji, ukupni pa i metodološki uzor za druge zemlje i delove sveta, ali da danas, u vremenu velike strukturne krize i opadanja tog istorijskog sistema, ovu paradigmu treba preokrenuti, ne zbog toga što je Karl Marks bio u krivu, naprotiv on je ostao u pravu za svoje vreme, nego zbog toga što se vreme svetskog kapitalističkog sistema kao našeg istorijskog sistema značajno promenilo, to jest definitivno prešlo iz svog uspona i ekspanzije u svoje opadanje i (samo)destrukciju, pa u mnogim dešavanjima i patologijama periferije, centar danas može i mora da vidi svoju sopstvenu moguću budućnost, naravno da bi mogao da je, zajedno sa ostatkom svetom, i za sebe i za čitav svet, spreči i promeni na bolje.

Na samom kraju ovog prvog kratkog osvrta, još samo jedna, još kraća, interpunkcijska napomena. Koja je, u stvari, sadržinska i suštinska. Jer upozorava na sve veće, istorijsko i svetsko-sistemsko iscurivanje poznog, veoma poznog i ultra-monopolističkog kapitalizma. U fašizam. Naravno, ukoliko se to ovome dopusti. Zbog toga kapitalizam-fašizam, kao istorijski, ali i svakodnevni dramatični memento.

( Nastavlja se)

Milan POPOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

VLADA ZVALA AMBASADORE NA RAPORT I INSTRUKCIJE: (Ne)sluh za vanjsku politiku

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prema informacijama Monitora, premijer Milojko Spajić je imao nekoliko odvojenih sastanaka s crnogorskim ambasadorima, od Ukrajine  preko Evrope do SAD.  Premijer je, prema nekoliko neformalnih izvora u Vladi, izložio novu političku realnost nakon dolaska Donalda Trampa na čelo SAD-a i odnosima sa EU

 

 

Vlada Crne Gore je preko Ministarstva vanjskih poslova (MVP) i ministra Ervina Ibrahimovića krajem februara pozvala maltene sve ambasadore u Evropi i Sjedinjenim Američkim Državama (SAD) da hitno dođu na konsultacije. Početak konsultacija je određen za 6. mart. Mnogi su se tada uplašili reprize opoziva od 15. novembra 2024., kada je Vlada smijenila tri ambasadora.

Prema informacijama Monitora, premijer Milojko Spajić je imao nekoliko odvojenih sastanaka s ambasadorima od Ukrajine (Borjanka Simićević) preko Evrope do SAD-a (Jovan Mirković). Ispostavilo se da je strah ambasadora bio neopravdan. Premijer je, prema nekoliko neformalnih izvora u Vladi, izložio novu političku realnost nakon dolaska Donalda Trampa na čelo SAD-a i odnosima sa Evropskom Unijom (EU), te odnosima između ključnih evropskih zemalja. Spajić je dao upute ambasadorima da nastave nedvosmileno podržavati EU i članstvo Crne Gore u tom bloku. Istovremeno je tražio da se uzdrže od kritike prema SAD-u i novoj administraciji i da se ne upuštaju u bilo kakve komentare trenutnih razmimoilaženja između SAD-a i evropskih saveznika.

Odmjereni stav Crne Gore se ubrzo vidio 11. marta na sastanku najviših evropskih vojnih zvaničnika u Parizu, gdje se razgovaralo o modalitetima podrške Ukrajini nakon američke najave obustave vojne pomoći. Na sastanak nije pozvana Amerika jer su Evropljani željeli pokazati da sami mogu biti veliki dio sigurnosnog okvira u slučaju primirja između Ukrajine i Rusije. Nakon što je agencija AP javila da su Crna Gora i Hrvatska jedine evropske članice NATO-a koje nisu odgovorile na poziv za sastanak u Parizu, savjetnik premijera za bezbjednost i odbranu Todor Goranović je za Radio Slobodna Evropa (RFE) potvrdio učešće Crne Gore na sastanku. Ipak, poslat je samo zamjenik vojnog predstavnika pri NATO komandi u Briselu jer je „načelnik Generalštaba Zoran Lazarević …u službenoj posjeti Bugarskoj“.

Diplomatske (ne)aktivnosti s druge strane Atlantika sadašnjeg ambasadora Mirkovića kod nekih funkcionera vladajuće koalicije izazivaju nezadovoljstvo i čak otvorenu ljutnju. Jedan od povoda je bio sastanak s američkim zvaničnicima sredinom februara u Vašingtonu kada je ambasador navodno izjavio da bi gubitak vlasti Aleksandra Vučića vjerovatno oslabio neke od njegovih crnogorskih marioneta. Detalje razgovora nije bilo moguće nezavisno potvrditi. Iako nije direktno pomenuo bivši Demokratski front (DF), izvještaj(i) ambasade ka Podgorici je naljutio koalicione partnere koji su se prepoznali u pomenutoj kvalifikaciji. To je navodno pogoršalo tinjajući antagonizam između djelova srpskog bloka i premijerovog Pokreta Evropa sad (PES). Jedan funkcioner DF-a je komentarisao da je to dovoljan razlog za opoziv jer su i oni podržali takvo kadrovsko rješenje u Vašingtonu.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

CRNA GORA I EVROPSKE OBAVEZE: Prestiže li nas Albanija  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Formalno, Crna Gora je u prednosti u odnosu na Albaniju. No, očigledna je sve snažnija podrška Brisela Albaniji, koju je komesarka Marta Kos nazvala i mogućom sljedećom članicom EU.  Ima još signala da je Crna Gora dobila ozbiljnu konkurenciju: Evropski parlament je umjesto u Podgorici otvorio kancelariju u Tirani, a Albanija nas je preduhitrila i u korišćenju sredstava iz programa Plana rasta

 

 

Nakon što je sredinom marta stigla vijest da Evropski parlament (EP) otvara kancelariju u Tirani umjesto u Podgorici, kod kuće je stidljivo aktuelizovana priča o tome gubi li Crna Gora titulu lidera u regionu. O tome za sada govore samo opozicija i civilni sektor, dok Vlada ćuti.

Iz EP su saopštili da je otvaranje kancelarije u Tirani dio strateškog plana o proširenju EU i da će Albanija  biti „ključna kontakt tačka“ sa Zapadnim Balkanom. „ Odluka o konkretnom gradu i mjestu uslijedila je nakon tehničke procjene dostupnosti.  Ali, naravno, status odgovarajuće zemlje kandidata za članstvo u EU je takođe imao pozitivan impuls”, saopštio je  izvjestilac Evropskog parlamenta za Albaniju Andreas Šider.

Crnogorske vlasti najavljivale su da bi Podgorica mogla biti izabrana za kancelariju EP na Zapadnom Balkanu, a incijativu je formalizovao predsjednik Jakov Milatović u decembru 2024. Iako se činilo da je stvar gotova, na kraju je izabrana Tirana.  Kao jedno od obrazloženja odluke,  evropski zvaničnici ističu bolju saobraćajnu povezanost Tirane. Ipak, očito je da Brisel polagano mijenja i retoriku o tome koja bi balkanska zemlja mogla biti 28. članica EU.

“Nastavi li ovako, Albanija bi do 2027. mogla postati sledeća članica EU”, saopštila je evropska komesarka za proširenje Marta Kos, tokom posjete Albaniji sredinom mjeseca. “Albanija je napravila izuzetan progres. Naravno, ostaje još dosta posla i dublje reforme su neophodne. Svakako, nastavi li ovim tempom, onda je sigurno da bi sve moglo biti završeno do 2027. godine i krenuti naprijed što je brže moguće. Želim da čestitam albanskim građanima na dostignućima do sada, a uz nastavak takve posvećenosti i tempa, nadam se kako EU više ne bi imala 27 članica već 28, sa Albanijom koja bi nam se pridružila”, saopštila je ona.

Ta ocjena Marte Kos, podstakla je u  Crnoj Gori i razgovor na temu gubi li Crna Gora status lidera u regionu.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DALIBORKA ULJAREVIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Nerazminirano polje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gora više tapka u mjestu nego što ide naprijed, uprkos “guranju” iz Brisela. Pogrešne je lekcije vlast izvukla iz poklonjenog IBAR-a

 

 

MONITOR: Vlast i opozicija su dugo usaglašavali pitanja za Venecijansku komisiju. Zašto?

ULJAREVIĆ: Činjenica da dio vlasti i opozicije, koji su potpisali sporazum, nijesu mogli lako doći do jednog usaglašenog pitanja za Venecijansku komisiju već su poslata dva – od svake strane po jedno – indikacija je suštinskog nepovjerenja među tim političkim akterima. To naglašava i da je jedan formalni dokument, koji je trebalo da bude neki vid mosta ka uspostavljanju institucionalnog dijaloga između vlasti i opozicije, na krhkim osnovama.

MONITOR: Hoće li VK pomoći da se prevaziđe politička kriza?

ULJAREVIĆ: Venecijanska komisija nema čarobni štapić. Njena uloga je savjetodavna, zasnovana na pravu i principima demokratije. Može pomoći u tehničkom i pravnom smislu, ali neće riješiti suštinske probleme naše političke krize, čiji je samo jedan izraz bio slučaj penzionisanja sutkinje Ustavnog suda Dragane Đuranović.

Imaćemo pravni i politički test – da li su akteri spremni da poštuju preuzete obaveze, posebno partije vladajuće većine ukoliko to mišljenje ne bude u okvirima odluke koju su oni donijeli. Ma kako se to u konačnici riješilo, ostaje nam nerazminirano političko polje, po kojem akteri hodaju, a svaka nova “mina” koja se (ne)namjerno aktivira produbljuje krizu.

MONITOR: Kako vidite  političku situaciju u kojoj su nam potrebne strane adrese da  arbitriraju o  pitanjima od  javnog interesa?

ULJAREVIĆ: To je simptom nerazvijene političke kulture, slabih institucija i skromnih formata političkih struktura na našoj političkoj sceni, a demokratska zrelost se mjeri i sposobnošću institucionalnog i samostalnog rješavanja sporova.Nije to od juče, dug je put ka demokratskoj konsolidaciji, ali je važno da se ide naprijed, bez skretanja u slijepe ulice ili vraćanja unazad, što je naša svakodnevnica.

Uvijek treba apostrofirati odgovornost vlasti, a ona je sve otuđenija od građana i građanki. Nalazi naših istraživanja, konkretno posljednji CG puls, zajednički poduhvat CGO-a i Instituta Damar, ukazuju da 56.5 posto građanstva cijeni da je ova Vlada okrenuta partijskim interesima, a 60.7 posto da su ministri više predani ličnoj promociji nego poslu. Kada se sa tim upare podaci o (ne)povjerenju u institucije ili o percepciji pravca kretanja države jasno se prepoznaje da unutrašnji mehanizmi ne funkcionišu i da je država na autopilotu – bez jasnog smjera i vizije za budućnost.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo