Pljušti kiša. Nije da baš mrzim kišu, ali kada sastave nebo i zemlja pa onda to tako traje danima, nekako se teže hvatam u koštac sa svakodnevnim problemima. A i boli me glava.

Nisam jedina. Ima nas puno kojima kapci beznadežno otežaju sa zvucima kiše, i tada nam je pokušaj bilo kakvog rada pravo mučenje.

Kažu i da je pluviofil ljubitelj kiše, onaj ko u kapima pronalazi sopstvenu prisutnost. Za mene je kiša sjećanje opet na Budvu.

Kada sam bila mala, Budva je takođe bila nekako mala. Nikolička što bi rekli moji poznanici. Tek jedno mjestašce od nekih 6000 stanovnika, jedva zabilježeno na mapi velike Jugoslavije, u koje nisu zalazili trendseteri , niti je bilo in imati dolje bilo kakvu nekretninu.

Zimi, doduše ne razlikuje se ni danas previše, osim što ima koju hiljadu stanovnika više i kojih desetak hiljada sablasno mračnih stanova više, tokom južine, svi bi se zavukli u svoje kuće. To je kao neko povlačenje u zimski san. Pa onda krene beskonačna kiša. Koju sam preživljavala uz ogromnu količinu stripova, knjiga, i džema od šljiva.

Imala sam običaj da stavim jastuke na veliku TA peć u uglu dnevne sobe, i tu provodim dane i dane čitajući. Ne pamtim da sam rekla da mi je dosadno. Možda ako bi me uhvatili u nekom raskoraku između srijede i petka od Mikijevog zabavnika do Politikinog zabavnika.

Trafike su bile pune naslova. Zagor, Veliki Blek, Kapetan Miki, Komadant Mark, Teks Viler, Mr No, kasnije su im se pridružili junaci poput Konana, Srebrnog letača, Tora, povremeno Korta Maltezea, i naravno kao kruna svega Princ Valijant.

Nekako između te dvije serije nastupili su Talični Tom, Asteriks i Obeliks, Marsupilami, Gaston. Sve sami Francuzi. Sjajna škola stripa koju mi više ne uvozimo. Valjda se ne isplati. To su bile posebne strip edicije koje su izlazile jednom mjesečno. Neke imam još sačuvane.

Otprilike u isto vrijeme je izlazio i Eks Almanah.Njega sam posebno voljela zbog Spajdermena i praistorijskog heroja Rahana, koji je imao čudnog ljubimca – sabljastozubog tigra.

Od naših autora u to vrijeme posebno se isticao Branislav Bane Kerac, koji je negdje u septembru gostovao na strip festivalu u Herceg Novom. I ne mogu da prežalim što nisam otišla da ga lično upoznam.

Njegova Ket Klou, autentična domaća super heroina, nešto između žene mačke i poludjele hevi metal super ribetine je osvojila i Skandinavske zemlje. A sam Kerac je radio i stripove po scenariju koji je između ostalih pisao Mark Hamil- za neupućene originalni Luk Skajvoker iz Zvjezdanih Ratova. Znate, onaj mali , plavi Džedaj oko kog se vrti čitava svemirska epopeja.Sam Kerac je najbolje svoje radove ostvario u tandemu sa scenaristom Svetozarom Obradovićem.

A zašto ovo pišem? Pa podsjetila me kiša. I činjenica, da ako nema interneta odmah čujem kuknjavu kako mi je dosadno. Ne razumijem. Mislim morala bih puno toga da razumijem, ali riječ dosada jednostavno ne umijem.

Znate, ni mi nismo imali internet. Imali smo crtani u 7.15 i nedjeljom Mikijevu radionicu koja je trajala pola sata. I deda je imao ‘Indirekt’ pa nisam mogla ni da odgledam cijelu.

Tokom dugih zimskih mjeseci smo imali školski program koji je bilo uživanje gledati. Odrastati uz Timotija Bajforda i Dejvida Belamija i sinhronizaciju Dejana Đurovića je bila privilegija. Možda sam i dan danas zbog toga osjetljiva na lošu dikciju tv prezentera.

Meni kiša donese glavobolju, ali i prizove u sjećanje moje drugare iz djetinjstva. Uzgred još me nije napustila ideja da postanem Modesti Blejz kada odrastem. Ne znam, ali zaista ne znam šta će naša djeca imati kada negdje u bliskoj budućnosti nastupe kiše. Koji li će njih drugari zvati da svrate u svijet mašte.

Iva BAJKOVIĆ