Vlada je dobila podršku koju nije zaslužila, za ono za što je nije tražila. KAP će dobiti šansu – onakvu kakva mu ne može pomoći. Parlament je potvrdio svoje mjesto u društvu: na dnu je. Sposobni i nekorumpirani ostaju ubjedljiva manjina u zemlji kojom gazduju šef državne partije Milo Đukanović i šef državne televizije Rade Vojvodić. Sve u svemu, bio je to, za crnogorske prilike, sasvim običan 29. februar.
U čemu je, onda, problem? Ono što je premijer Igor Lukšić, prije nepunih mjesec dana, pompezno najavio kao skupštinsku raspravu o povjerenju njegovoj Vladi, pretvorilo se u nepotrebno izjašnjavanje o tome mora li Vlada ispuniti obaveze koje je garantovala. Podrazumijeva se da je vladajuća glasačka mašina u Parlamentu prihvatila da građani Crne Gore vrate Dojče banci 22 miliona eura koje su bestragali vlasnici KAP-a, sakriveni iza of šora pod nazivom Centralno evropska aluminijumska kompanija (CEAC). Uostalom, prije nešto više od godinu dana, ista ova Vlada je Švajcarskoj kreditnoj banci vratila 30-ak miliona eura kredita koje je garantovala vlasnicima nikšićke Željezare iz MNSS-a, još jednog of šora preko koga se gospodarilo vitalnim crnogorskim resursima. Samo što tada Lukšić i društvo nijesu tražili dozvolu parlamenta. Željezara je otišla u stečaj, a uskoro i bankrotirala. Nikome ništa.
Pitanje odgovornosti nije se ni ovoga puta našlo na dnevnom redu. Pokušaj PZP-a ostao je bez podrške. Poslanici vladajuće koalicije su umjesto toga usvojili ,,zaključak” o budućnosti nekadašnjeg Kombinata aluminijuma u Podgorici: ,,Skupština, imajući u vidu da strani partner nije poštovao ključne ugovorne obaveze, zadužuje Vladu da na osnovu zakona ili ugovora, na najefikasniji način raskine saradnju sa CEAC-om i preuzme kontrolu u KAP-u”.
Ako ovo ne spasi KAP, neće ništa. Zamislite podvig: Skupština je pozvala Vladu da poštuje ugovorne obaveze i pridržava se zakona!? I to ,,na najefikasniji način”. Iz Vlade su obavezu hrabro prihvatili. Samo se, kažu, ne zna koliko će sve to potrajati.
Priča je imala i zanimljivu uvertiru. Dok su pregovarači DPS i SDP usaglašavali zaključke, predsjednik Parlamenta Ranko Krivokapić je, u jednoj rečenici, objasnio suštinu višegodišnjeg problema sa KAP-om: ,,Kada se ovakve loše privatizacije dese, imate samo ili ogromno neznanje ili korupciju. Vrijeme će pokazati šta je u pitanju, na nama je sada da spašavamo što se spasiti može”.
Neznanje ili korupcija – to smo i mi iz Monitora bezbroj puta ponovili u tekstovima koji su od 2005. godine napisani na temu privatizacije KAP-a ali i pljački koje su prethodile i slijedile nakon kafanskog dogovora Mila Đukanovića i Olega Deripaske. Krivokapiću ne smeta da i ubuduće dijeli vlast sa neznalicama i(li) lupežima. Kao što to radi već 14 godina. Predsjednik SDP-a možda ne zna, a možda je posrijedi nešto drugo, da su privatizacije Jugopetrola, Telekoma, Željezare, EPCG… ali i Avale, HTP Boke, hotela iz sastava Ulcinjske rivijere… izvedene po istom modelu, a nerijetko i na isti način kao prodaja KAP-a. Enigma – neznanje ili korupcija – važi samo za one koji više vjeruju partijskim direktivama nego vlastitim očima i ušima.
Obratimo pažnju na to kako je premijer Lukšić prokomentarisao opasku koalicionog partnera (podsjetimo se, on je u vladi ludih, zbunjenih i korumpiranih bio ministar finansija) kao i to što je Parlament, faktički, odbio da usvoji prijedlog koji mu je Vlada uputila na izjašnjavanje. Iz Vladinih zaključaka je nestalo sve ono što je, zapravo, bila suština obnovljene DPS ideje da KAP-ove gubitke treba još jednom nacionalizovati a fabriku onda prodati u paketu sa Termoelektranom i Rudnikom uglja. Kada je shvatio da ni on kroz Skupštinu ne može progurati ono što 2007. nijesu uspjeli Milo Đukanović i Branimir Gvozdenović, Lukšić je – umjesto da podnese ostavku – počeo da se hvališe: Vlada ni o jednom pitanju nije imala podršku kao što ima po pitanju KAP-a. Ako je to tačno, onda – teško nama i Vladi.
Vlasnici CEAC-a nijesu spremni da bez borbe ustupe svoju zlatnu koku iz Golubovaca. To je potvrdio predsjednik Odbora direktora KAP-a i izvršni direktor En plus grupe, Aleksej Kuznjecov (ako neko ne zna: KAP je u vlasništvu CEAC-a, CEAC je u vlaništvu En plus grupe, ona je u vlasništvu Rusala, Rusal je u vlaništvu Olega Deriaske, Deripaska je u vlasništvu, pardon, pod komandom Sergeja Šojgua i Vladimira Putina…).
Kuznjecov, dakle, u momentu kada KAP kasni sa isplatom zarada, poreza, dorpinosa, kredita, računa za struju, raznih ,,pozajmica” iz sindikalne i drugih kasa, vrti ,,moskovsku verziju” priče: ,,Kupili smo nerentabilnu fabriku, investirali u njenu modernizaciju i pokrivanje operacionih gubitaka ukupno 200 miliona eura, izvršili temeljnu rekonstrukciju proizvodnje, i zahvaljujući tome, fabrika prvi put od 2006. godine posluje bez gubitaka. Čim je fabrika počela da ostvaruje dobit, Vlada Crne Gore počinje sa pokušajem da nas eliminiše iz sastava akcionara…”.
Slijedilo je upozorenje. ,,Mi ćemo”, kaže Kuznjecov, ,,štititi svoja prava kao prevarenog investitora i obratićemo se međunarodnim sudovima sa tužbama prema Vladi”. Postane li stvar ozbiljna, nije isključeno da će i ruski general-maršal Šojgu, vječiti ministar za vanredne situacije, ponovo u Podgoricu da ,,gasi požar”. Bez obzira da li su Rusi u KAP i oko KAP-a investirali 200 miliona kao što kaže Kuznjecov, 300 kako kaže Šojgu, 408 koliko pokazuje računica službeno prezentovana iz Moskve. Ili nepunih 30 miliona, kao što ovih dana elaboriraju Lukšićevi ministri.
Pripremajući se za ovaj tekst njegov autor je živio u iluziji da će čitaocima Monitora ponuditi makar dva ,,ekskluzivna” tumačenja cijela priče. Prvo – podsjećanje da se aktuelni problemi u KAP-u (uključijići u tu priču i gotovo ugašene: Rudnik boksita, Glinicu, Anode, Preradu, Kovačnicu…) moraju posmatrati u kontinuitetu od dvije decenije. Današnje priče ne bi bilo bez sprege vlasti u Podgorici sa Slobodanom Miloševićem, oružane agresije na Hrvatsku i BiH, međunarodnih sankcija; Bez Vektre, Glenkora, Standard banke, ugovora o poravnanju sa pomenutim kompanijama koje su samostalno odlučivale koliko im duguje KAP a koji su – bez ovlašćenja Vlade – potpisali Đukanovićevi ministri od povjerenja; Državne politike koja je omogućila da KAP 50.000 tona aluminijuma probranim kupcima iz vladajućih struktura 1993. proda za 50.000 maraka (jedna tona –jedna marka); Odluke Vlade Mila Đukanovića da 2004. krene u prodaju KAP-a po modelu kojem se protivila kompletna stručna javnost u Crnoj Gori; Konačno, odluke Mila Đukanovića (zašto ne – i Igora Lukšića) da 2009. godine ne raskine ugovor sa Deripaskom, nego dokazano nepouzdanom partneru obezbijedi subvencije, garancije i oprost duga vrijedne dodatnih 200 miliona eura – našeg novca…
Međutim, taj je argument – na veliko iznenađenje – u skupštinskoj raspravi iskoristio premijer Igor Lukšić. Pokušavajući da ubijedi crnogorsku javnost kako on i njegova Vlada nemaju nikakve veze sa onim što se dešavalo prije 2009. godine. A onda je potegao drugi adut. Opisujući šta se dešavalo te 2009. Lukšić je precizirao ,,Sve što smo radili, radili bi i da je KAP bio 100 postotno vlasništvo države”. Baš to je bilo ono zašto je Monitor htio da optuži i njega i njegovog prethodnika i DPS i SDP.
Izvršna vlast je u KAP sipala naš novac kao da je riječ o našem preduzeću. A KAP je radio za račun CEAC-a, En plus grupe, Rusala, Deripaske… Da li je vlast to radila zato što nije znala, ili zato što je bila korumpirana? Da se razumijemo: ovaj tekst ne problematizuje činjenicu da je u Kombinat aluminijuma otišao ogroman državni novac, bez jasne računice da li je to dobro, jedino moguće ili možda najgore rješenje za crnogorsku ekonomiju. Za to je potrebna analiza koju može i mora da naruči, plati u učini javnom država Crna Gora – preko Vlade ili parlamenta.
Cilj ovog teksta je da podsjeti na djelić problematičnih poslova sa kontroverznim akterima, koji su KAP i Crnu Goru doveli tu gdje jesu. Zaključno sa tim da je 2009. godine Vlada, iz nama nepoznatih razloga, odbila da raskine ugovor sa CEAC-om. Sa istom argumentacijom sa kojom će to pokušati nakon dvije i po godine i potrošenih 200 miliona eura.
Poslije toliko bačenog vremena i novca Krivokapić i Lukšić su ozbiljno naumili da relativizuju svoj udio u poslu koji prijeti da Crnu Goru gurne u dužničko ropstvo. Prema njihovom tumačenju, za stanje u KAP-u krivi smo mi (građani Crne Gore), neka viša sila i evropska ekonomska kriza. Najneznaveniji, ili vođama najodaniji, počeli su proturati još jednu monstruoznu tezu – za buduće ekonomske probleme Crne Gore najveći krivci biće radnici Kombinata aluminijuma. Oni su, tvrde verbalni snajperisti vladajuće koalicije, svojom privilegijom da rade i sebičnim zahtjevom da im taj rad bude plaćen uzrokovali sve nevolje. Još jedna KAP u moru laži.
,,Razlike među nama nijesu razlike karaktera, nego razlike uvjerenja”, tvrdio je Ranko Krivokapić tokom skupštinske debate. Međutim, mi se slažemo – sudbinu KAP-a odredili su neznalice i lopovi. Zahvaljujući njima, privatizovana fabrika našla se na državnim jaslama. Moglo je da fali za školstvo, zdravstvo, puteve, poljoprivredu, socijalu – ali nije smjelo da nema za Deripasku i njegove javne i tajne partnere.
To nije stvar ni politike ni ekonomije. To je, da parafraziramo Krivokapića, stvar karaktera.
Zoran RADULOVIĆ
Stav4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
FELJTON3 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
OKO NAS3 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
FOKUS4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice