Povežite se sa nama

MONITORING

O karakteru je riječ

Objavljeno prije

13 godina

na

Vlada je dobila podršku koju nije zaslužila, za ono za što je nije tražila. KAP će dobiti šansu – onakvu kakva mu ne može pomoći. Parlament je potvrdio svoje mjesto u društvu: na dnu je. Sposobni i nekorumpirani ostaju ubjedljiva manjina u zemlji kojom gazduju šef državne partije Milo Đukanović i šef državne televizije Rade Vojvodić. Sve u svemu, bio je to, za crnogorske prilike, sasvim običan 29. februar.

U čemu je, onda, problem? Ono što je premijer Igor Lukšić, prije nepunih mjesec dana, pompezno najavio kao skupštinsku raspravu o povjerenju njegovoj Vladi, pretvorilo se u nepotrebno izjašnjavanje o tome mora li Vlada ispuniti obaveze koje je garantovala. Podrazumijeva se da je vladajuća glasačka mašina u Parlamentu prihvatila da građani Crne Gore vrate Dojče banci 22 miliona eura koje su bestragali vlasnici KAP-a, sakriveni iza of šora pod nazivom Centralno evropska aluminijumska kompanija (CEAC). Uostalom, prije nešto više od godinu dana, ista ova Vlada je Švajcarskoj kreditnoj banci vratila 30-ak miliona eura kredita koje je garantovala vlasnicima nikšićke Željezare iz MNSS-a, još jednog of šora preko koga se gospodarilo vitalnim crnogorskim resursima. Samo što tada Lukšić i društvo nijesu tražili dozvolu parlamenta. Željezara je otišla u stečaj, a uskoro i bankrotirala. Nikome ništa.

Pitanje odgovornosti nije se ni ovoga puta našlo na dnevnom redu. Pokušaj PZP-a ostao je bez podrške. Poslanici vladajuće koalicije su umjesto toga usvojili ,,zaključak” o budućnosti nekadašnjeg Kombinata aluminijuma u Podgorici: ,,Skupština, imajući u vidu da strani partner nije poštovao ključne ugovorne obaveze, zadužuje Vladu da na osnovu zakona ili ugovora, na najefikasniji način raskine saradnju sa CEAC-om i preuzme kontrolu u KAP-u”.

Ako ovo ne spasi KAP, neće ništa. Zamislite podvig: Skupština je pozvala Vladu da poštuje ugovorne obaveze i pridržava se zakona!? I to ,,na najefikasniji način”. Iz Vlade su obavezu hrabro prihvatili. Samo se, kažu, ne zna koliko će sve to potrajati.

Priča je imala i zanimljivu uvertiru. Dok su pregovarači DPS i SDP usaglašavali zaključke, predsjednik Parlamenta Ranko Krivokapić je, u jednoj rečenici, objasnio suštinu višegodišnjeg problema sa KAP-om: ,,Kada se ovakve loše privatizacije dese, imate samo ili ogromno neznanje ili korupciju. Vrijeme će pokazati šta je u pitanju, na nama je sada da spašavamo što se spasiti može”.

Neznanje ili korupcija – to smo i mi iz Monitora bezbroj puta ponovili u tekstovima koji su od 2005. godine napisani na temu privatizacije KAP-a ali i pljački koje su prethodile i slijedile nakon kafanskog dogovora Mila Đukanovića i Olega Deripaske. Krivokapiću ne smeta da i ubuduće dijeli vlast sa neznalicama i(li) lupežima. Kao što to radi već 14 godina. Predsjednik SDP-a možda ne zna, a možda je posrijedi nešto drugo, da su privatizacije Jugopetrola, Telekoma, Željezare, EPCG… ali i Avale, HTP Boke, hotela iz sastava Ulcinjske rivijere… izvedene po istom modelu, a nerijetko i na isti način kao prodaja KAP-a. Enigma – neznanje ili korupcija – važi samo za one koji više vjeruju partijskim direktivama nego vlastitim očima i ušima.

Obratimo pažnju na to kako je premijer Lukšić prokomentarisao opasku koalicionog partnera (podsjetimo se, on je u vladi ludih, zbunjenih i korumpiranih bio ministar finansija) kao i to što je Parlament, faktički, odbio da usvoji prijedlog koji mu je Vlada uputila na izjašnjavanje. Iz Vladinih zaključaka je nestalo sve ono što je, zapravo, bila suština obnovljene DPS ideje da KAP-ove gubitke treba još jednom nacionalizovati a fabriku onda prodati u paketu sa Termoelektranom i Rudnikom uglja. Kada je shvatio da ni on kroz Skupštinu ne može progurati ono što 2007. nijesu uspjeli Milo Đukanović i Branimir Gvozdenović, Lukšić je – umjesto da podnese ostavku – počeo da se hvališe: Vlada ni o jednom pitanju nije imala podršku kao što ima po pitanju KAP-a. Ako je to tačno, onda – teško nama i Vladi.

Vlasnici CEAC-a nijesu spremni da bez borbe ustupe svoju zlatnu koku iz Golubovaca. To je potvrdio predsjednik Odbora direktora KAP-a i izvršni direktor En plus grupe, Aleksej Kuznjecov (ako neko ne zna: KAP je u vlasništvu CEAC-a, CEAC je u vlaništvu En plus grupe, ona je u vlasništvu Rusala, Rusal je u vlaništvu Olega Deriaske, Deripaska je u vlasništvu, pardon, pod komandom Sergeja Šojgua i Vladimira Putina…).

Kuznjecov, dakle, u momentu kada KAP kasni sa isplatom zarada, poreza, dorpinosa, kredita, računa za struju, raznih ,,pozajmica” iz sindikalne i drugih kasa, vrti ,,moskovsku verziju” priče: ,,Kupili smo nerentabilnu fabriku, investirali u njenu modernizaciju i pokrivanje operacionih gubitaka ukupno 200 miliona eura, izvršili temeljnu rekonstrukciju proizvodnje, i zahvaljujući tome, fabrika prvi put od 2006. godine posluje bez gubitaka. Čim je fabrika počela da ostvaruje dobit, Vlada Crne Gore počinje sa pokušajem da nas eliminiše iz sastava akcionara…”.

Slijedilo je upozorenje. ,,Mi ćemo”, kaže Kuznjecov, ,,štititi svoja prava kao prevarenog investitora i obratićemo se međunarodnim sudovima sa tužbama prema Vladi”. Postane li stvar ozbiljna, nije isključeno da će i ruski general-maršal Šojgu, vječiti ministar za vanredne situacije, ponovo u Podgoricu da ,,gasi požar”. Bez obzira da li su Rusi u KAP i oko KAP-a investirali 200 miliona kao što kaže Kuznjecov, 300 kako kaže Šojgu, 408 koliko pokazuje računica službeno prezentovana iz Moskve. Ili nepunih 30 miliona, kao što ovih dana elaboriraju Lukšićevi ministri.

Pripremajući se za ovaj tekst njegov autor je živio u iluziji da će čitaocima Monitora ponuditi makar dva ,,ekskluzivna” tumačenja cijela priče. Prvo – podsjećanje da se aktuelni problemi u KAP-u (uključijići u tu priču i gotovo ugašene: Rudnik boksita, Glinicu, Anode, Preradu, Kovačnicu…) moraju posmatrati u kontinuitetu od dvije decenije. Današnje priče ne bi bilo bez sprege vlasti u Podgorici sa Slobodanom Miloševićem, oružane agresije na Hrvatsku i BiH, međunarodnih sankcija; Bez Vektre, Glenkora, Standard banke, ugovora o poravnanju sa pomenutim kompanijama koje su samostalno odlučivale koliko im duguje KAP a koji su – bez ovlašćenja Vlade – potpisali Đukanovićevi ministri od povjerenja; Državne politike koja je omogućila da KAP 50.000 tona aluminijuma probranim kupcima iz vladajućih struktura 1993. proda za 50.000 maraka (jedna tona –jedna marka); Odluke Vlade Mila Đukanovića da 2004. krene u prodaju KAP-a po modelu kojem se protivila kompletna stručna javnost u Crnoj Gori; Konačno, odluke Mila Đukanovića (zašto ne – i Igora Lukšića) da 2009. godine ne raskine ugovor sa Deripaskom, nego dokazano nepouzdanom partneru obezbijedi subvencije, garancije i oprost duga vrijedne dodatnih 200 miliona eura – našeg novca…

Međutim, taj je argument – na veliko iznenađenje – u skupštinskoj raspravi iskoristio premijer Igor Lukšić. Pokušavajući da ubijedi crnogorsku javnost kako on i njegova Vlada nemaju nikakve veze sa onim što se dešavalo prije 2009. godine. A onda je potegao drugi adut. Opisujući šta se dešavalo te 2009. Lukšić je precizirao ,,Sve što smo radili, radili bi i da je KAP bio 100 postotno vlasništvo države”. Baš to je bilo ono zašto je Monitor htio da optuži i njega i njegovog prethodnika i DPS i SDP.

Izvršna vlast je u KAP sipala naš novac kao da je riječ o našem preduzeću. A KAP je radio za račun CEAC-a, En plus grupe, Rusala, Deripaske… Da li je vlast to radila zato što nije znala, ili zato što je bila korumpirana? Da se razumijemo: ovaj tekst ne problematizuje činjenicu da je u Kombinat aluminijuma otišao ogroman državni novac, bez jasne računice da li je to dobro, jedino moguće ili možda najgore rješenje za crnogorsku ekonomiju. Za to je potrebna analiza koju može i mora da naruči, plati u učini javnom država Crna Gora – preko Vlade ili parlamenta.

Cilj ovog teksta je da podsjeti na djelić problematičnih poslova sa kontroverznim akterima, koji su KAP i Crnu Goru doveli tu gdje jesu. Zaključno sa tim da je 2009. godine Vlada, iz nama nepoznatih razloga, odbila da raskine ugovor sa CEAC-om. Sa istom argumentacijom sa kojom će to pokušati nakon dvije i po godine i potrošenih 200 miliona eura.

Poslije toliko bačenog vremena i novca Krivokapić i Lukšić su ozbiljno naumili da relativizuju svoj udio u poslu koji prijeti da Crnu Goru gurne u dužničko ropstvo. Prema njihovom tumačenju, za stanje u KAP-u krivi smo mi (građani Crne Gore), neka viša sila i evropska ekonomska kriza. Najneznaveniji, ili vođama najodaniji, počeli su proturati još jednu monstruoznu tezu – za buduće ekonomske probleme Crne Gore najveći krivci biće radnici Kombinata aluminijuma. Oni su, tvrde verbalni snajperisti vladajuće koalicije, svojom privilegijom da rade i sebičnim zahtjevom da im taj rad bude plaćen uzrokovali sve nevolje. Još jedna KAP u moru laži.

,,Razlike među nama nijesu razlike karaktera, nego razlike uvjerenja”, tvrdio je Ranko Krivokapić tokom skupštinske debate. Međutim, mi se slažemo – sudbinu KAP-a odredili su neznalice i lopovi. Zahvaljujući njima, privatizovana fabrika našla se na državnim jaslama. Moglo je da fali za školstvo, zdravstvo, puteve, poljoprivredu, socijalu – ali nije smjelo da nema za Deripasku i njegove javne i tajne partnere.

To nije stvar ni politike ni ekonomije. To je, da parafraziramo Krivokapića, stvar karaktera.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

Izdvojeno

VLADIKE I SRPSKI POLITIČARI U CRNOJ GORI: Srpski svet, Kremlj i Vučićeva drama 

Objavljeno prije

3 dana

na

7 Marta, 2025

Objavio:

Joanikije  Mićović je nakon izbora za mitroplita ostao vjeran ideji i srpskog i ruskog sveta. Od šestorice arhijereja potpisnika pisma, kojim su dali podršku studentima u Srbiji, Joanikijev potpis je izazvao najviše iznenađenja, kako kod javnosti, tako i kod beogradskih vlasti

 

 

Kako raste nervoza srbijanskog režima zbog studentskih protesta u zemlji i povećanja uloga i tenzija u Bosni, usljed protivustavnih mjera vlasti u Banja Luci, dio arhijereja Srpske crkve (SPC) je opet javno oponirao beogradsku centralu (i svjetovnu i duhovnu). Mitropoliti njemački Grigorije Durić, crnogorski Joanikije Mićović, žički Justin Stefanović, hercegovački Dimitrije Rađenović i episkopi zapadnoamerički Maksim Vasiljević i istočnoamerički Irinej Dobrijević uputili su krajem februara otvoreno pismo javnosti. Reakcija je uslijedila nakon “različitih optužbi na račun studenata” režimskih medija ali i “crkvenih velikodostojnika…i putem zvaničnih glasila SPC”. Šestorica su pozvala na “poštovanje studenata i njihove pravedne i dostojanstvene borbe, kao i na odgovorno izražavanje i izveštavanje”. Usprotivili su se njihovom “dehumanizovanju”, “ponižavanju”,  “stavljanju u kontekst ‘obojene revolucije’“ i “srpskih ustaša“. Studentima je epitet “ustaša” stigao nekoliko dana ranije sa portala Eparhije kruševačke u kojoj stoluje, režimu odani, David Perović. U svom tekstu mitropolit David je podržao tezu predsjednika Srbije Aleksandra Vučića da je studentski protest zapravo „obojena revolucija“. U tvrdio je da studenti imaju mentore “koji ih obučavaju kako da postanu ‘srpske ustaše’ i novi zlodusi Lubjanke (sjedište zloglasnog KGB-a ispod koga je i zatvor)“.

Mitropolit David je slovio za nasljednika Amfilohija Radovića kao kandidat Vučića i Irineja Bulovića, moćnog episkopa bačkog i uzdanicu Kremlja. Vlada premijera Zdravka Krivokapića nije bila za to rješenje i, uz lobiranje pojedinih uticajnih zapadnih ambasadora kod Vučića, ishodovano je  da Joanikije preuzme Mitropoliju crnogorsko – primorsku (MCP).  Vučić i Patrijaršija su ukinuli Episkopski savjet Pravoslavne crkve u Crnoj Gori, uklonili mitropolitu titulu arhiepiskopa cetinjskog i sve ostale oblike autonomije koje je Amfilohije posljednjih godina počeo omeđavati u odnosu na Beograd i Vučića. Vučićev odboj prema Joanikiju je dodatno pojačan njegovim odbijanjem da predsjedniku Srbije dozvoli održati govor na sahrani u Podgorici budući da je za života s Amfilohijem bio u lošim odnosima. Vučić je javno negirao da je tražio da govori. Monitor je tada pisao da je imao uvid u brojne tekstualne poruke savjetnika predsjednika poslatih Joanikijevom najbližem okruženju u kojima se, maltene prijeteći, insistiralo da se Vučiću da riječ.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ANKETNI ODBOR ZA CRNE TROJKE: Politička podgrijavanja

Objavljeno prije

3 dana

na

7 Marta, 2025

Objavio:

Za ozbiljan, zahtjevan i vrlo odgovoran posao, rad Odbora je oročen na tri mjeseca, sa mogućnošću produženja od 15 dana. Kako će se u tako kratkom roku uraditi ono što nova vlast nije uspjela za posljednje četiri godine, ostaje da se vidi. Za sada javnost nije detaljnije obavještena ni o načinu njegovog rada

 

 

 

Za šefa Anketnog odbora koji će se baviti istraživanjem politički motivisanih ubistava i napada na novinare i intelektualce iza kojih navodno stoje policijski službenici poznati kao Crne trojke,
Demokratska partija socijalista (DPS) predložila je šefa svog poslaničkog kluba Andriju Nikolića.DPS je to učinio nakon što im je predsjednik parlamenta Andrija Mandić uputio dopis u kom je naveo da imaju pravo da, kao najjača opoziciona stranka, predlože da čelnik odbora bude jedan od njihova dva člana tog tijela. Za drugog člana predložili su poslanika Oskara Hutera.

Iz DPS-a su razjasnili da pristanak da učestvuju u radu anketnog odbora ne znači povratak redovnom radu u Skupštini. Ponovili su svoj stav da je formiranje Anketnog odbora izraz političke nemoći trenutne vlasti da obezbijedi efikasan i nezavisan rad institucija. Pojašnjavaju da su se za učešće u radu odlučili da ne bi ostavljali prostor manipulacijama da nemaju političku volju ili institucionalnu odgovornost da se uključe u razgovor o događajima koji će biti u fokusu rada ovog parlamentarnog radnog tijela.

Odgovornost za nepočinstva čelnika ove partije tokom trodecenijske vladavine još uvijek nije institucionalno utvrđena.

Mandić je ranije najavljivao da će to tijelo voditi poslanik opozicione Ujedinjene Crne Gore Vladimir Dobričanin. Opozicija je poručivala da neće učestvovati u radu odbora ako ga Dobričanin bude vodio, uz opasku da on kao i njegova partija nijesu opozicioni već su dio vlasti.

Pet članova anketnog odbora biraće Administrativni odbor iz opozicije, a pet iz vladajuće većine.

Odluku o formiranju Anketnog odbora Skupština je donijela 20. februara – bez prisustva opozicije i rasprave. Najavljeno je da će se odbor baviti istragama slučajeva ubistva nekadašnjeg saveznog ministra odbrane Pavla Bulatovića i bivšeg urednika lista Dan Duška Jovanovića, policijskog inspektora Slavoljuba Šćekića, te o slučajevima napada na novinareTufika Softića, Oliveru Lakić, Željka Ivanovića, torturom u slučajevima Orlov let i Lim…

Mandić je otvarajući ove bolne teme poručio da se ne radi o političkoj priči niti prostoj proceduri već o „istorijskoj odluci“. Obećao je i rezultate kojima će se Crnoj Gori vratiti dostojanstvo.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ŠTA UTIČE NA VISOKE CIJENE U NAŠIM TRGOVINAMA: Između njive i trpeze – država kupi kajmak

Objavljeno prije

2 sedmice

na

21 Februara, 2025

Objavio:

Premijeru Spajiću ponovo je zasmetalo “opšte mjesto” svih nezavisnih  analiza o ekonomskim kretanjima u Crnoj Gori, koje  konstatuju da je program Evropa sad 1 značajno podstakao inflatorna kretanja u Crnoj Gori. Zbog čega je ovdašnja inflacija, kumulativno, znatno veća od one u ostatku euro zone

 

 

Jednonedjeljni bojkot najvećeg trgovinskog lanca u Crnoj Gori (Voli), uz brojne polemike koje je izazvao, doprinio je makar jednom: proširio se fokus priče o previsokim cijenama i maržama u maloprodaji. Sada se, makar uz manjak preciznih podataka, pažnja pomjerila i na proizvođačke cijene, domaće i uvozne, marže uvoznika i veletrgovaca i, konačno, na poziciju države u lancima snabdijevanja i podjeli zarade ostvarene u razlici između proizvodne i prodajne cijene.

Zanimljiva je pozicija države, odnosno Vlade, u aktuelnom sukobu kupaca nezadovoljnih previsokim cijenama i trgovačkih lanaca stiješnjenih, kako tvrde, visokim troškovima nabavke i velikim državnim dažbinama. Ako bi zbog bojkota potrošača ili iz nekih drugih razloga koji sada nijesu vidljivi ni na horizontu, maloprodajni lanci značajnije snizili svoje cijene, zadržavajući profit od nekih tri odsto (zvanični podaci), država bi se našla u ozbiljnim finansijskim problemima.

Prema računici koju nam je predočio Miloš Vuković, izvršni direktor Fideliti konsaltinga, Vlada je prošle godine na ime poreza na dodatu vrijednost (PDV) prihodovala 1,22 milijarde eura. Još 370 miliona donijela joj je naplata akciza, dok je na ime poreza na međunarodnu trgovinu i transakcije u državnu kasu ušlo još 60 miliona. Ukupno, 1,65 milijardi eura ili, približno, dvije trećine  budžetskih prihoda.

Vlada očekuje da će se tokom ove godine, na ime istih prihoda, u državnu kasu sliti makar 200 miliona više. Uslov za ostvarenje tih planova je da potrošnja nastavi da raste a da cijene ne budu bitno niže od aktuelnih. U suprotnom, mrka kapa za državnu kasu. A možda i za neke od  onih koji se iz nje finansiraju preko isplate plata, penzija, ugovora o djelu, izvođača kapitalnih investicija… Samo bi zajmodavci zadovoljno trljali ruke.

Međutim, računica ima i drugi dio. Vuković  pomenutih 1,65 milijardi državnog prihoda od PDV-a i akciza stavlja u srazmjeru sa ličnom potrošnjom građana koja, prema podacima Monstata, iznosi 5,5 hiljada eura godišnje (u prosjeku). Rezultat kaže da više od 30 odsto te potrošnje završi u državnoj kasi. Preciznije, da svaki stanovnik Crne Gore, plaćajući PDV i akcize tokom svakodnevnih kupovina, u državnu kasu tokom godine proslijedi, u prosjeku, 1.800 eura. “Proizilazi da država ima veću maržu od trgovinskih lanaca”, zaključuje osnivač Fideliti konsaltinga.

Tih 1.800 eura predstavljaju iznos identičan sa tri minimalne neto zarade. Proizilazi pride, pošto se Monstatova računica o prosječnoj ličnoj potrošnji ne odnosi samo na građane koji imaju redovna primanja (plate ili penzije), već i na one bez njih,  da zapošljeni i penzioneri, preko modela oporezivanja potrošnje svih članova njihovog domaćinstva, državi daju još veći dio ličnih prihoda.

Otud je konstituentima vladajuće većine jasno da, uz postojeće troškove života, njihov rad ne može dobiti prelaznu ocjenu. Posebno kada je najveći dio priče o uspjesima Vlade Milojka Spajića zasnovan na tvrdnjama da je, povećanjem plata i penzija, značajno povećan standard građana Crne Gore. Dok svaki odlazak u trgovinu tu priču dovodi u pitanje.

Zato nam sada izgleda kako su uhvaćeni u tamnom vilajetu vlastitog populizma. Utiču li svojim odlukama na pad cijena u maloprodaji imaće zadovoljnije građane ali će u državnoj kasi faliti još više novca za plaćenje sve većih obaveza. Na drugoj strani, nastavi li se dalji rast troškova života – kao što to obećava i najavljena stopa ovogodišnje inflacije od oko četiri odsto (pokazalo se da cijene hrane u Crnoj Gori rastu brže od zvanične stope inflacije) – imaće sve nezadovoljnije građane/glasače. Šta god urade, neće biti bez glavobolje. Ni oni ni mi.

Da se vratimo cijenama. I pomalo neobičnoj situaciji u kojoj nam se vlasnik najvećeg maloprodajnog lanca u Crnoj Gori Dragan Bokan žali na činjenicu da je “sve poskupjelo”, premijer podržava bojkot trgovina, dok resorni podpredsjednik Vlade Nik Đeljošaj ubjeđuje javnost da je akcija limitirane cijene “ubjedljivo uticala na stabilizaciju cijena osnovnih životnih namirnica, kao i na ukupnu nisku stopu inflacije”. Pa na šta se to onda, i kome, žalimo?

Prema podacima Monstata, cijene hrane u Crnoj Gori povećane su u periodu od 2021- 2024. za 41 odsto, znatno više od ukupne inflacije koja je, u istom periodu, iznosila 30,5 odsto. Najviše su, prema tim podacima, poskupjeli mlječni proizvodi i  jaja (blizu 50 odsto) pa meso (skoro 40 odsto), dok su najmanje porasle cijene voća (21,5 odsto).

Rast cijena hrane je globalna pojava, dok su pandemija i rat u Ukrajini, pokazalo se, glavni izgovori. Međutim, prema izvještaju Oksfama iz 2023, koji nosi naslov Profitiranje od bola, na tome skoku cijena ekstremno je profitiralo”samo četiri do šest” dominantnih firmi koje, zaključili su, globalno kontrolišu svaki aspekt prehrambene industrije, od proizvodnje poljoprivrednih mašina do izrade farmaceutskih proizvoda za životinje. U tom izvještaju piše kako su baroni hrane „maksimalno iskoristili sveobuhvatne krize kako bi još jače stisli svaku kariku u industrijskom lancu ishrane”, dok su time, uz potrošače, podrivena i “prava seljaka, malih zemljoposjednika, ribara i stočara koji proizvode hranu za svoje zajednicee”. Na drugoj strani, ti su baroni hrane  uvećavali svoje bogatstvo, između 2020. i 2022. godine, za milijardu dolara na svaka dva dana.

Jedina moguća odbrana od te pošasti je domaća proizvodnja hrane. A ona je u Crnoj Gori – u padu. Pride, kada uvoznicima dozvole da ubiju proizvodnju neke poljoprivredne kulture, ovdašnje vlasti zadrže uvedene carine. Da krajnji potrošači, prilikom kupovine uvezenih proizvoda, još jedan dio svog novca proslijede državi. Na jedan takav slučaj podsjetio je Nik Đeljošaj. Nakon konstatacije Miloša Vukovića (Reflektor, TV Vijesti) da smo 2019. mogli da kupimo gajbu domaćeg paradajza za 1,5 euro, a sada za te pare ne možemo kupiti ni jedan kilogram, Đeljošaj je najavio da će Vlada, pošto domaće proizvodnje paradajza više nema (besmisleno je proizvoditi gubitke) razmotriti mogućnost ukidanja postojeće carine od 30 euro centi po kilogramu.

Potpredsjednik Vlade dodatno nas je obradovao najavom mogućeg smanjenja stope PDV-a na voće i povrće. I ta najava je iznuđena, pošto je ovdašnja javnost od trgovaca saznala da su stope PDV-a koje se u Crnoj Gori obračunavaju na voće, povrće i  ribu preko četiri puta veće od onih u Hrvatskoj, kao najbližoj članici EU (21 naspram pet odsto). Opet, ta nas najava vraća na postavljeno pitanje: kolike gubitke u prihodima ovogodišnjeg budžeta Vlada smije sebi dozvoliti a da to ne proizvede potrebu dodatnog i neplaranog zaduženja?

Iz Volija pod bojkotom dobili smo i podatak da približno 900 proizvoda sa njihovih rafova u svojoj cijeni, uz PDV, sadrži i dodatne državne namete (carine, akcize) koji utiču na konačnu cijenu proizvoda. Država na te prozivke uglavnom ćuti, baš kao i ostali trgovinski lanci koji se, valjda, nadaju da se neće naći pod bojkotom ukoliko budu dovoljno tihi. I, eventualno, prošire katalog proizvoda na cjenovnim akcijama.

Sa aktuelnom skupoćom nije se tako lako izboriti.

Analiza Ekonomskog fakulteta u Podgorici, urađena prošle godine na inicijativu Privredne komore, pokazala je da su marže uvoznika i veletrgovaca slične ili čak veće od onih koje se zaračunavaju u maloprodaji. Dok im je ostvarena profitna stopa znatno veća. Prema tim podacima, prosječna bruto marža uvoznika, distributera i veleprodavaca u 2021. godini iznosila je 19,92 odsto, u 2022. – 19,48, a u 2023. godini je narasla na 23,54 odsto.  Paralelno, rasla je čista zarada koja je u svakoj od analiziranih godina bila značajno veća od stopa profita kod maloprodajnih lanaca. Prosječna profitna neto marža uvoznika i distributera u 2021. godini iznosila je 3,62 odsto, u 2022. bila je 3,34 odsto da bi u 2023. narasla na 5,6 odsto, konstatuje se u Analizi.

Rasle su dakle: nabavne cijene, troškovi transporta, povećale su se marže uvoznika i veleprodavaca, država je dosljedno ubirala svoj dio kolača, a ponegdje dodala i nove namete. Vlasnici maloprodajnih lanaca su, uglavnom, zadržali ili donekle smanjili svoje marže ali im je to, zbog većih cijena, donosilo veći prihod i profit.

“Glavni razlog rasta cijena prehrambenih proizvoda u periodu 2021-2023. godine je povećanje proizvođačkih i uvoznih cijena, dok je povećanje marži kod velikih trgovaca izazvano rastom bruto troškova za zarade koji je u 2024. u odnosu na 2021. godinu bio veći prosječno za 42 odsto i pored smanjenja dažbina na zarade”, navodi se u Analizi. Uz konstataciju da je produktivnost za to vrijeme – padala.

Pokazalo se da su detalji Analize Ekonomskog fakulteta najviše pogodili premijera Milojka Spajića. Dokument je nazvao “sramotnim” i, gostujući u Uniji poslodavaca,  najavio: “Popričaću sa tim ljudima koji su je radili, jer je to čista laž”.

Premijeru je ponovo zasmetalo “opšte mjesto” svih nezavisnih  analiza o ekonomskim kretanjima u Crnoj Gori, koje – praktično do jedne – konstatuju da je program Evropa sad 1 značajno podstakao inflatorna kretanja u Crnoj Gori. Zbog čega je ovdašnja inflacija, kumulativno, znatno veća od one u ostatku euro zone. Jednako, analitičari smatraju da će Evropa sad 2 cijene pogurati u istom smjeru – na gore – samo nešto manjim intenzitetom.

Premijerova ljutnja teško da može spriječiti dalji rast cijena. Mada, možda, može uticati na to da neke druge važne teme ostanu van fokusa javnosti. Recimo, podaci Uprave prihoda koji pokazuju da tri četvrtine zapošljenih u Crnoj Gori prima platu manju od prosječne. Dok se polovina njih nalazi između dva vladina minimalca (600 i 800 eura). Upravo te ljude, uz penzionere i nezaposlene, najviše pogađaju visoke cijene osnovnih životnih namirnica. Dok vlada sprema analize. I skida kajmak.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo