Kažem: “Još jednom”, jer sam ovu temu otvorio prije dvije nedelje, iako je jasno da razgovoru o istini i prijateljstvu nema kraja. Ključno pitanje, koje su propustili mnogi (po mom saznanju – svi!) istraživači ove teme, nije: Da li treba biti veći prijatelj istini, ili treba biti veći prijatelj prijatelju? – dilema koja nas stavlja pred izbor: ili istina, ili prijatelj! – nego: Da li priroda našeg odnosa prema istini, koliko god je stavljali visoko na našoj vrijednosnoj ljestvici, uopšte ima karakter sentimenta kakav podrazumijeva prijateljstvo? Može li se sa istinom uspostaviti odnos koji bi opravdao ocjenu da je tu riječ o prijateljstvu!?
Ovdje sam dužan napomenuti da ja, slično Aristotelu, razlikujem istinu od prijateljstva, ali ne tako što bih, kao Aristotel, istinu stavio na prvo mjesto a prijatelja na drugo, kao što je to učinio Filozof iz Stagire svojom notorno poznatom izjavom:
Prijatelj mi je Platon, ali mi je Istina veći prijatelj!
Bez ikakvog “sekretiranja” (maliciozna Geteovu formulaciju za postupak skrivanja svega što je u tekstu važno i istinito), kazaću da ne vidim nikakvog smisla u istini zbog koje se mora žrtvovati prijateljstvo, odnosno – prijatelj!? Pitanje: Šta će mi sve istine svijeta, ako su plaćene gubitkom prijatelja!? – očito ne može dobiti nikakav prihvatljiv odgovor. Ali najvažnije je to što ja imam ozbiljnu primjedbu na Aristotelovu tvrdnju da mu je istina prijatelj – dakle, ne na onu da mu je istina veći prijatelj nego Platon, već na samu njegovu tezu da se prema istini može uspostaviti odnos prijateljstva.
Ova dva pojma se uzajamno isključuju, čak stoje u direktnoj koliziji! Istina i prijateljstvo su barutno punjenje i iskra, ulje i voda – nikako ne mogu opstati zajedno! Biti prijatelj istini sa malim, ili Istini sa velikim početnim slovom – svejedno – o čemu mi to pričamo Aristotele!? Prijateljstvo je uvijek konkretan, personalni stav bezuslovnog povjerenja, i utoliko nespojiv sa konceptom reciprociteta, u kom ponašanje jedne strane određuje ponašanje druge strane i obratno . Logos reciprociteta je interes, zajednička korist, profit – šta god bilo, to je uvijek nešto što spolja određuje uslove postojanja i trajanje svih relacija zasnovanih na reciprocitetu. Utoliko svi odnosi zasnovani na recpirocitetu, od poslovnih, preko bračnih do političkih, nemaju nikakvu supstancijalnu vezu ni sa istinom, ni sa prijateljstvom.
Treba imati na umu i činjenicu da je istina per definitionem, po svom ontološkom statusu – virtuelna; u Kantovom kategorijalnom sistemu istina je imperativna i nezavisna od bilo kakvih pragmatičnih motiva, – dok je u psihološkoj ravni totalno apstraknta – kao kubni korijen ili zakoni logike ! Prijateljstvo je, naprotiv, realno i utoliko uvijek konkretno stanje, odnos dva bića koja povezuje život a ne razdvaja ih ni smrt, egzemplificirano in carne, – u tijelu, u ploti, u dahu i uzdahu!
Reći da se može biti prijatelj istini, expresis verbis znači izreći logičku besmislicu; insistirati na ovoj tvrdnji, predstavlja čin kompromitacije i istine i prijateljstva!
Jer ova tvrdnja degradira “prijateljstvo” kao konkretnu emocionalnu relaciju dva isto tako konkretna, živa čovjeka, svodeći ga na puki virtuelni status, oduzimajući mu sve attribute individualnosti i personaliteta. Takvo “prijateljstvo” isključuje postojanje emocije, koja je sol svakog prijateljstva, kao odnosa zasnovanog na afektima naklonosti, simpatije, privrženosti, konačno na – ljubavi!
Ujedno, ista tvrdnja ponižava istinu time što je izvodi iz njenog sakralnog statusa i uvodi je u svijet privremenosti, prolaznosti, profanosti! Svojom apstraktnošću, “prijateljstvo prema istini” oduzima prijateljstvu njegov najdragocjeniji elemenat, na kom su antički bogovi u Homerovoj Ilijadi zavidjeli ljudima: našu svijest o sopstvenoj smrtnosti! Ostvariti prijateljstvo kao bezuslovnu, u intenciji besmrtnu relaciju, a svakog trenutka biti suočen sa mogućnošću, u krajnjoj liniji, sa izvjesnošću smrti – to je privilegija koju imaju samo ljudska bića i zbog koje besmrtni antički bogovi, nisu mogli ni znati za prijateljstvo!
Reći da si “prijatelj istini”, jeste uvreda i za istinu i za ljubav! Istina je ravnodušna prema prijateljstvu; prijateljstvo je ravnodušno prema istini!
Mudar je onaj ko o istini razgovara i piše bez obzira na prijateljstvo, a o prijateljstvu bez obzira na istinu.
Ferid MUHIĆ