Povežite se sa nama

DUHANKESA

O dobrim namjerama, djelima i zlodjelima

Objavljeno prije

na

Grešku prijatelja, makar mi nanijela štetu, lakše ću prihvatiti nego grešku neprijatelja makar mi donijela korist

 

Draži mi je onaj koji me je otrovao želeći da me izliječi, nego onaj koji me je izliječio želeći da me otruje. Jer ono što razlikuje prijatelja od neprijatelja jesu namjere, a ne ishod postupaka koji je uslijedio iz tih namjera. Ishod je u oba slučaja proistekao iz neke greške, omaške, nepredviđenog ili nepredvidivog sticaja okolnosti. Grešku prijatelja, makar mi nanijela štetu, lakše ću prihvatiti nego grešku neprijatelja makar mi donijela korist. Otrov ću preboliti, štetu ću nadoknaditi a dobronamjerni prijatelj će mi ostati prijatelj. A kakvo god dobro i korist proistekli iz zlonamjernog postupka, neprijatelj će mi ostati neprijatelj. Prijateljstvo se ogleda u dobronamjernosti, neprijateljstvo u zlonamjernosti postupaka, a ne u njihovom ishodu.

Dok sam ovo pisao, duboko uvjeren da je u skladu sa temeljnim moralnim vrijednostima, negdje u pozadini svijesti odzvanjala mi je rečenica:

„Put u pakao popločan je dobrim namjerama!“

Ispitaću argumente ove rečenice koja me je oduvijek uznemiravala. Nešto u njoj činilo mi se neprihvatljivo još kada sam je prvi put pročitao. Moram biti načisto sa svojim unutrašnjim osjećanjem da je nešto duboko pogrešno u ovoj  opšteoprihvaćenoj poštapalici, moram otkriti šta je ono u njoj od čega toliko zazirem.

Kao i mnogim drugim popularnim parolama, i ovoj je teško utvrditi prvi i pravi izvor. Neki je lociraju u korpus kineskih poslovica, drugi ih notiraju u djelima religijskih velikodostojnika, treći ih povezuju sa  autorima značajnih književnih djela, počevši od Dantea, preko Šekspira, do zbirki engleskih poslovica objavljenih tokom XIX vijeka. Džon Foks (John Foxe) navodi rečenicu: „Pazi se dobrih namjera!“ iz drugog dijela Poglavlja 213 koje govori o djelima i spomenicima, knjige Zli Mamon (The Wicked Mammon). Jedan izvor insistira da je rečenica u sadašnjoj formi: „Put u pakao popločan je dobrim namjerama“, prvi put objavljena u djelu Henrija G. Bohnsa Priručnik poslovica (A Hand-book of Proverbs), objavljenom 1855. godine, kao iteracija poslovice „Pakao je pun dobrih namjera i želja“, zapisane gotovo dva stoljeća ranije u knjizi Zbirka engleskih poslovica (A Collection of English Proverbs, 1670, collected by John Ray). Tu je i tvrdnja da je najraniji književni tekst u kom se sreće rečenica u ovom značenju, zapravo Virgilijeva Aeneide: „Lak je pad u pakao!“ (Facilis descensus Averno“). Razumije se, osim kod Dantea, kom se, uostalom pogrešno,  najčešće i pripisuje, ova rečenica je našla svoje mjesto i kod Šekspira. Konkretno, riječ je o drami Romeo i Julija, u pasažu u kom Merkucio doslovno kaže: „Najboljim namjerama popločan je put u pakao.“ (The best intentions pave the way to Hell.).

Ako sam namučio i vas i sebe, vjerujte, vrijedilo je. Uz desetinu izvora koje sam ovdje iz razumljivih razloga izostavio, svi navodi upućuju na jedan krajnje pesimističan zaključak o stanju morala tokom minulih nekoliko milenijuma! Opčinjenost ishodom postupaka koji nam donose ličnu korist, sasvim je zasjenila svijest o njihovoj izvornoj namjeri. „Važno je da ja imam koristi od nečijeg postupka, a za njegove namjere baš me briga!“ Ovaj pohlepni pragmatizam je otišao dotle da protjerujemo direktno u pakao sve dobre namjere samo zato što nam nisu donijele nekakvu korist!? Evo za takve jednio pitanje: Ako već tvrdite da je „Put u pakao popločan dobrim namjerama“ (ako vam ne donose korist), onda, po istoj logici, morate prihvatiti konverziju da je  „Put u raj popločan lošim namjerama“ (ako vam donose korist)! Istinska apoteoza zla! Totalna kanonizacija pragmatizma i suspendiranje samog pojma morala – ako o moralu odlučuje ishod postupka a ne namjera, tu ne može biti govora ni o kakvom moralu! Afirmacija svijeta lične koristi, svijeta u kom se šalje u raj neprijatelj od koga imamo koristi, a protjeruje u pakao prijatelj od koga nemamo koristi!

Zar smo zaista sasvim i definitivno zaboravili da se možemo pouzdati samo u one koji su prema nama uvijek iskreno dobronamjerni, dok od onih koji su zlonamjerni moramo uvijek strijepiti!? Između ostalog i zato što djela motivisana dobronamjernošču najčešće donose neko dobro a samo izuzetno i greškom štetu, dok  zlonamjerna djela najčešće nanose štetu, a samo greškom neku korist, kao i sva  – zlodjela!

Sredinom XVII stoljeća, ovu finesu lucidno je sagledao i prekrasno formulisao Johanes Šefler alias Angelus Silesius u slijedećem epigramu:

„Ne uzdaj se u djelo, Bog ne vrednuje plod ni pojavno.

On uvijek posmatra samo korijen i suštinu.“

Heruvimski lutalica, 258. (V.37)

Ferid MUHIĆ

Komentari

DUHANKESA

Mržnjom do vlasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

EU na udaru političkog ekstremizma

 

 

Ekstremizam kao ideologija mržnje ad libitum i ad infitinitum, danas vlada na političkoj sceni EU.  Iako nastupa upravo tako – kako mu se svidi i koliko mu se hoće ­- ovaj ekstremizam se račva u nekoliko pravaca. Nostalgične reminiscencije moćne totalitarne države kojoj je Hegel pribavio filozofski autoritet Svjetskog Uma, a Hitler je realizovao  in concreto  1933. godine kada je imenovan za kancelara uz blanko podršku ogromne većine oduševljenih sugrađana,  fascinirale su građane EU toliko da su kroz Neo-naci pokret obnovili njene ključne ideale: politički totalitarizam, rasni supremacionizam, ekspanzionizam i anti-semitizam. Ovaj put, nacistička ideologija nije ostala zatvorena u granicama Njemačke. Pokret “Krv & Čast!”  (“Blood & Honour”), osnovan 1980. godine u  Ujedinjenom Kraljevstvu, brzo se proširio na EU.  Iznjedren iz Švedske 1990. godine, inspirisan njemačkim vojnim formacijama Trećeg Rajha,  prerastao je 2016. godine u pan-skandinavski pokret. Danas na tlu EU djeluju  “Sonnenkrieg Division” (UK) i “Feuerkrieg Division” (u državama Baltika) kao ogranak  Atomwaffen Division sa centralom u SAD.

          Uz nekoliko sitnijih programskih razlika, u okvirima EU koordinirano djeluju i ekstremističko Anti-islamski  i Anti-migracijski pokret. PEGIDA je politički najorganizovanija ekstremistička organizacija iz prve kategorije, dok je najradikalnija anti-imigrantska grupa “Odinovi vojnici“ (“Soldierds of Odin”), osnovana 2015. godine u Finskoj, ubrzo prihvaćena u mnogim državama EU.

          Poseban ogranak ekstremizma u EU, predstavljaju takozvani  Identitetski pokreti. Najuticajnija organizacija sa ovim opredjeljenjem je “Identitetska generacija“ (“Génération Identitaire“), osnovana 2012. u Francuskoj, danas prisutna širom EU. Zajednički imenitelj im je uvjerenje da različite etničke zajednice moraju živjeti odvojeno, a bijeli Evropljani imaju zadatak da odbrane tradicionalnu evropsku kulturu od Islama, neoliberalizma i kulturalnog marksizma.

Iako srodni sa Neo-nacističkom strujom, Ultranacionalistički i  Neofašistički pokreti predstavljaju posebno poglavlje u knjizi savremenog ekstremizma u EU. Njihov cilj je konstituisanje totalitarne, kršćanske, mono-etničke države. Najmarkantniji primjeri ove vrste su pokreti “CasaPound“ u Italiji, “Bastion Sociale“ u Francuskoj, “Légió Hungária” u Mađarskoj, i “Poljski nacionalni radikalni kamp” (“Obóz Narodowo-Radykalny”,ONR), ultra-nacionalistički i antisemitski pokret osnovan u Poljskoj prije Drugog  svjetskog rata. U novije vrijeme ove grupe uključuju u svoj program naglašen anti-islamizam i anti-imigrantsku agendu.

Principijelno neprihvatanje legalne vlasti i postojećih institucija i zakona, predstavlja ideološku matricu ekstremističkog pokreta “Suvereni građani desnice“. Prisutan kao ideja i u drugim državama EU, najuticajniji i najpoznatij predstavnik ovog pokreta u EU danas je organizacija “Građani Rajha“ (“Reichsbürger”) – antiustavni politički pokret koji smatra da savremena Njemačka nije legalni ni legitimni naslijednik njemačkog Rajha.

Uz ove relativno kompleksne ideologije, na krajnoj desnici se javljaju  i ekstremistički pokreti sa samo jednom temom, takozvani “Single-issue extremists”. Karakterističan primjer je pokret “Incel“ (“Involuntary celibates”), mizoginistička muška internet grupa koja sebe određuje odbijanjem da formira seksualnu zajednicu sa ženama. Nastala u SAD ova grupa se danas proširila u EU.  U istu kategoriju spadaju i pokreti “COVID-19” i “5G”, kao i “Žuti prsluci”.

Koliko god se razlikovale u detaljima, sve ove ekstremističke opcije su varijante Bijelog supremacionizma, zasnovanog na uvjerenju da je bijela rasa prirodno superiorna u odnosu na sve ostale ljudske rase.  U savremenoj političkoj sociologiji  bijeli supremacionizam  se odnosi  na ultranacionalističke, rasističke i fašističke doktrine koje za  ostvarenje svojih ciljeva računaju na upotrebu nasilja. U političkoj praksi doktrina o nadmoći bijele rase od početka se oslanjala na rezultate društvenih nauka, kako u Evropi tako i u SAD. Početni zamah ovom pokretu dala je  četvorotomna studija Rasprava o nejednakosti ljudskih rasa (Essai sur l’inégalité des races humaines,1853–55), francuskog diplomate i socijalnog antropologa Artur de Gobino-a  (Arthur de Gobineau), u kojoj je na preko 2.000 stranica analizirana i afirmisana teza o superiornosti bijele rase. Tokom XIX-og vijeka ovu tezu su snažno podržali nobelovac Radjard Kipling (Radyard Kipling, autor “Knjige o džungli”), Tomas Karlajl (Thomas Carlyle), Čarls Kingsli (Charles Kingsely), koji su razvili teoriju da je dužnost Evropljana – “teret bijelog čovjeka” – da civilizira inferiorne rase putem za njih korisnog imperijalizma.  U prilog opravdaosti ove teze,  sredinom XX-og vijeka, Evropljani bijelci pozvali su se na  testove inteligencije (IQ tests), koje su sami sastavili i  na kojima su (očekivano!) Evropljani bijelci imali uvjerljivo najbolje rezultate.

Koliko god se razlikovali po metodima, motiv svih ekstremističkih pokreta u EU danas je isti: Mržnjom do vlasti! Jer najsigurniji put do vlasti ne vodi ni preko izbora, ni preko nasilja na ulici, nego promjenom duha vremena, ukidanjem moralnih vrijednosti, promovisanjem egoizma umjesto humanizma i proglašavanjem mržnje i rasne oholosti za temelje vladajućeg pogleda na svijet.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Mevlan – o snazi dobrote

Objavljeno prije

na

Objavio:

Možda je sahrana jednog čovjeka, nastavnika u planinskom selu, znak  da je  snaga ljudske dobrote, jača od svih poroka i grijehova ovoga svijeta

 

 

“Mevlan je preselio!“  Nad pitomim predjelom Mevlanovog rodnog sela, zavladao je uzvišeni mir  i spustila se svečana tišina. Sat kasnije, ova vijest se  proširila na cijeli Derven i Polog, sve do najudaljenijih planinskih sela. Niko na socijalnim mrežama nije pitao za prezime, mjesto boravka, zanimanje tog Mevlana,  kao da su su svi znali da rahmetlija/pokojnik može biti samo upravo taj Mevlan kome treba otići na đenazu i ni jedan drugi!   Već oko podne kroz širom otvorenu dvokrilnu kapiju velikog dvorišta sa sedam kuća – Mevlana i šestoro njegove braće – počeli su pristizati ljudi iz okolnih sela da izraze saučešće a Mevlanov mobilni telefon neprestano se punio porukama iz Njemačke, Danske, Švajcarske, Italije, SAD…

Uz šest kuća bile su male bašte sa povrćem i po koje stablo jabuke, kruške, trešnje. Umjesto bašte, prostor ispred Mevlanove kuće zauzimao je lijepo održavan travnjak, sa jednom maslinom, trešnjom i palmom koje je Mevlan zasadio uz rub ove lijepe livade. Ulaz u Mevlanovu kuću, zaklanjao je ogroman, raskošno razgranat žbun jorgovana čiji miris se svakog proljeća nadaleko širio.    Sjutradan, na đenazu/pogreb, zakazanu za podne-namaz, od jutra su produžili pristizati ljudi. Dolazili su iz bliže i dalje okoline, iz gradova sa cijele teritorije države, poznati i nepoznati, stizali su iz inostranstva rođaci i prijatelji sa porodicama, nakon što su, vozeći cijelu noć prešli po 1.500-2.000 kilometara.

Do mezarja, Mevlana je ispratilo nepregledno mnogo ljudi. Za nedelju dana, koliko je uobičajeno da se porodici izrazi saučešće, nije se prekidala povorka posjetilaca. Veliko dvorište nije moglo primiti sve koji su čekali na svoj red da uđu u kuću, a pred kapijom dvorišta, na meraji, zbog hladnoće i dugog čekanja okupljeni oko nekoliko furuna, čekali su ljudi na svoj red da uđu u dvorište. Mevlan je bio nastavnik u osnovnoj školi u udaljenom planinskom selu. Utoliko je bila čudnija činjenica da su  iz svih regionalnih škola došle kompletne delegacije u punom sastavu – od direktora do najmlađeg nastavnog osoblja – da izraze veliko poštovanje za Mevlana, ali je i izazvala najdublji utisak. Za tu priliku, sve škole su za jedan dan prekinule nastavu a dvije škole su čak odložile već zakazane termine za ekskurziju. Penzionisani profesor matematike,  sjetio se Mevlana kao najboljeg matematičara od svih učenika kojima je predavao  i bez oklijevanja se pridružio ljudima, čim su mu rekli iz kog sela je taj Mevlan na čiju đenazu su krenuli

Niko se nije pitao zašto je došao, niko se nije čudio nikome što je došao a ipak, svi su se čudili nezapamćeno velikom broju ljudi koji su došli da isprate Mevlana i da izraze svoje duboko žaljenje zbog njegovog odlaska.  Ja sam sa Mevlanom proživio 25 godina nepomućenog prijateljstva  i  dobro sam znao zašto sam došao, ali me je broj ljudi koji su došli, više nego začudio! Najprije, bilo je  čudno to što su, onaj uzvišeni mir i svečana tišina tokom cijele te nedelje lebdili   nad pitomim predjelom Mevlanovog rodnog sela!  Osim toga,  koliko god bila velika, Mevlanova đenaza po svemu nije bila obična đenaza! Po svojim proporcijama i po atmosferi koja se osjećala u zraku, posebno po tome što je prerasla lična osjećanja kao standardni razlog dolaska na đenazu. U ovom slučaju, dolazak se  pretvorio u neodložnu a spontanu kolektivnu obavezu, u izraz zahvalnosti koju su,  ni sami ne znajući zbog čega, svi ovi ljudi očigledno osjećali prema Mevlanu, jer ga najveći broj njih nije lično poznavao, pa čak ni čuo za njega!? Mevlan nije bio ni politički moćnik, ni vlasnik velike firme, ni tajkun-mecena humanitarnih organizacija! Pa ipak, ovakve đenaze nikada prije nije bilo!? Šta su to osjetili ljudi, šta sam ja osjetio i prepoznao u ovom njihovom osjećanju obaveze prema Mevlanu!?

Sjetio sam se jedne priče. U davna vremena, Bog je poštedio čovječanstvo zbog 16 dobrih ljudi, koliko je utvrdio da u tom trenutku živi u svijetu. Od tada, taj broj je konstantan i samo zbog njihove dobrote opstaje ljudski rod. Niko ne zna ko su ti dobri ljudi, ne znaju to čak ni oni sami. Kada jedan od njih preseli, odmah ga zamjeni novi, jednako dobar čovjek.  Mora biti da ljudi osjete nešto što nisu nikada prije osjetili, kada takav čovjek preseli! To što osjete, to je  ta snaga dobrote, jača od svih poroka i grijehova ovoga svijeta..

Na turskom jeziku ime “Mevlan“ znači “anđeo“, “nebesko biće“. Može li biti da je i imenom, i svojom dobrotom, Mevlan bio jedan od tih 16 Dobrih ljudi-anđela!?

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Odisej u Gazi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Odiseju se od Homera do danas ljudi dive zbog njegove podmuklosti i prevara, koje su sanjali i sanjaju da sami urade. Protiv odluke Predsjednika Trampa niko se ne buni, zato što on, umjesto njih, čini ono što većina građana SAD i EU odobrava i za šta mu, ćuteći bez stida, daju punu podršku

 

 

Zabrinut za budućnost svijeta u kom se svako zakrvio sa svakim, vladar države-grada Vatikan, aktuelni Papa Francisko, obratio se prije dvije nedelje vjernicima katolicima  enciklikom čiji naslov: Origenovska antropologija – nedvosmisleno potvrđuje da je obraćanje  adresirano cijelom čovječanstvu. Poenta poruke je ukazivanje na „…neophodnost dijaloga među savremenim državama kao jedinog efikasnog načina rješavanja hronično neuralgičnih tema i aktuelnih sukoba u svijetu.Enciklika ovo naglašava ukazivanjem da se u historijskom trenutku velikih globalnih izazova bratstvo potvrđuje kao fundamentalni princip sa izgradnju pravednijeg, inkluzivnog i miroljubivog društva.“ U tom kontekstu, ovo obraćanje je razmišljanje o presudnoj važnosti kulture dijaloga u konstituisanju i formulaciji bitnih uslova za postizanje kompromisa i trajnog pomirenja. Difinitivni pečat namjere da se cijelog čovječanstva u ovaj dijalog, zrači iz rečenice kojom se i sama ova Enciklika definiše kao forma dijaloga posebne, najviše vrste: razgovor između ljudskog srca i božanskog srca! (En la corazon humana al corazon divino).

Dijalog!? Pa još kultura dijaloga!? Samo recite šta treba poštovani Papa Francisko, svijet će vas odmah poslušati! Posebno oni najmoćniji! Kud Papa Francisko okom oni će skokom, O prekidu rata  (intervencije, agresije) između Rusije i Ukrajine, koji je zapravo počeo još u februaru  2014. godine a rasplamsao se 24. februara 2022. napadom Rusije na Ukrajinu, dijalog je već počeo. Vode ga SAD i Rusija. U Saudijskoj Arabiji. Bez EU, bez bilo koje druge evropske države, (iako se rat vodi na tlu Evrope) čak i bez Ukrajine. Poruka je jasna: Kad odrasli razgovaraju, nema mjesta za djecu za istim stolom. Kako se mi dogovorimo, tako će i biti.

Ozbiljan izazov je i najduži TV Genocid šou koji se već 17 mjeseci prenosi iz Gaze,  najvećeg i najdugotrajnijeg konc-logora u historiji, koji postoji od 1967. godine, već punih 58 godina. O sudbini Gaze, najvećeg grada države Palestine. koja stekla nezavisnost 1988. godine i koja je priznata od većine država članica OU, nema potrebe da se razgovara,  nema se s kim  sjesti za isti stol – svi drugi okolo su djeca. Ni sa predstavnicima države Palestine koja je pod vojnom okupacijom, ni sa okupatorom Izraelom. Ni sa stanovnicima Gaze, žrtvama genocida, sa blizu 100.000 ubijenih od kojih je 20.000 još pod ruševinama.  Najmorbidnijim planom, kakav se niko ne bi usudio pretočiti u horor film,  njima je Predsjednik Tramp namijenio “bolju budućnost“ nego što su mogli zamisliti u najluđim sanjarijama! Kada se rasčiste ruševine i grobovi 35.000 djece i 30.000 žena, razorena Gaza će se pretvoriti u blistavu Rivijeru, prepunu kazina, kockarnica, u pravu prijestonicu mediteranskog šou biznisa. Gaza će postati dio teritorije SAD. Da bi bila maksimano bezbjedna, pa će tamo svi ljudi svijeta moći rahat dolaziti da okrenu koji krug na ruletu, odigraju partiju pokera ili blek džeka. Čak i Palestinci. Ako im bude do ruleta i pokera. Prije toga, sve će ih deportirati. Najprije je spomenuo Indoneziju ali se predomislio i odlučio da ih deportira u Egipat i Jordan. Da ih smjesti u SAD, to mu naravno nije ni moglo pasti na pamet. Ko je čuo  da one koje je istjerao iz njihove kuće, neko primi u svoj dom!?

Kada su Ahajci na prevaru upali u Troju, ubijajući sve stanovnike koje bi stigli, bježeči sa svojim djetetom Astijanaksom u naručju, pred pomamljenim ubicama krvavih mačeva, Andromaha, supruga Hektora, najvećeg trojanskog junaka, ugledala je Odiseja i uzdajući se u njegovu junačku čast, dade mu dijete, sina Hektorovog, da ga zaštiti od gonilaca. Autoritet Odisejev veliki bijaše i gonioci se povratiše u strahu od njegovog gnjeva. Andromaha odahnu. A Odisej, kada shvati da u rukama drži sina Hektorovog, priđe rubu visoke kule i baci Astijanaksa sa zidina Troje u provaliju.

Da li je Odisej u Troji bio antički Tramp, ili je Tramp moderni Odisej u Gazi!? Svejedno šta će ko reći, snaga im je, u oba slučaja došla od  –  naroda, od običnih ljudi! Odiseju se od Homera do danas ljudi dive zbog njegove podmuklosti i prevara, koje su sanjali i sanjaju da sami urade. Protiv odluke Predsjednika Trampa niko se ne buni, zato što on, umjesto njih čini ono što većina građana SAD i EU odobrava i za šta mu, ćuteći bez stida, daju punu podršku.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo