Kada krenu poskupljenja osnovnih životnih namirnica i bojazan od nestašice, redovno se ponavlja pitanje – zašto Crna Gora više nema robne rezerve.
Crna Gora je, iako uvozno zavisna zemlja, prije osam godina odlučila da joj robne rezerve nisu potrebne jer se, kako je tada objašnjeno iz Vlade, u Crnoj Gori ne proizvodi roba predviđena rezervama, pa bi njeno lagerovanje zahtijevalo ogromne troškove uvoza, skladištenja i obnavljanja zaliha. Ekonomski analitičar Vasilije Kostić tvrdi da nije sporna svojevremeno donešena ,,dobra odluka Vlade o ukidanju robnih rezervi”, u cilju smanjenja ukupnih troškova izazvanih obavezom stvaranja, držanja i upravljanja robnim rezervama. ,,Ta odluka je – vjerujem da bi to analiza pokazala – pružila značajne uštede, tim prije što osim u par slučajeva nije ni bilo potrebe za angažovanjem nečega što se zove robne rezerve”, objašnjava Kostić.
No, on tvrdi da se vremena mijenjaju, snabdjevenost tržišta može znatno da oscilira, imajući u vidu rizike koje donose klimatske promjene u pogledu obezbjeđenja osnovnih životnih namirnica i drugih proizvoda egzistencijalne potrošnje.
,,Ne treba zanemariti ni trend snaženja pritiska na standard velikog broja građana koji nijesu u stanju da sebi obezbijede najnužnije”, upozorava Kostić.
On smatra da se može ozbiljno postaviti pitanje opravdanosti postojećeg rješenja odnosno nepostojanja robnih rezervi: ,,Mislim da ga treba u svjetlu novih okolnosti preispitati”.
Troškovi postojanja robnih rezervi, tvrdi Kostić, ne moraju da budu veliki kao što su nekada bili zato što moderni koncept poslovnog odnosa podrazumijeva kretanje u lancu vrijednosti ka izvorima snabdijevanja, što znači da troškove stvaranja i držanja robnih rezervi jednim dijelom mogu da snose dobavljači, jer im se takav posao isplati, a ne samo država, kao ranije. Drugi Kostićev argument jeste da u tako promijenjenoj situaciji i cijena intervencije u propisanom slučaju, prilikom ekstremnih tržišnih poremećaja i drugog jeste logično manja nego što je bila ranije.
,,Sve ovo bi rezultiralo sinergetskim efektom efektivnijeg i efikasnijeg korišćenja robnih rezervi. I konačno, ne treba zaboraviti da je u momentu tržišnog poremećaja tražnja za nekim dobrom najveća. Zato je logično pretpostaviti da će i opšti nivo tražnje za njim biti visok, što realno rezultira njegovom visokom cijenom, a cijenu intervencije čini neefikasnom”, objašnjava Kostić.
U državama u našoj najbližoj okolini zadržali su robne rezerve i redovno se njima „pomažu” kako bi održali standard građana i normalno funkcionisanje tržišta. Vlada Srbije je, na primjer, sredinom septembra donijela odluku da se iz robnih rezervi interventno proda pet miliona litara rafinisanog suncokretovog ulja i pet miliona kilograma šećera da bi se zaštitilo tržište i obezbijedila normalna snabdjevenost stanovništva ovim namirnicama.
Već prvog dana od ,,otvaranja” robnih rezervi u velike trgovinske lance u dvadesetak gradova Srbije stiglo je ulje. Iz srpske Direkcije za robne rezerve poručili su građanima, ali i trgovcima, da ulja ima i da će ga biti u oko dvije hiljade maloprodajnih objekata. Određena je maksimalna cijena, a ta odluka je donijeta nakon pojačanih nadzora tržišne inspekcije u maloprodajnim objektima u cijeloj Srbiji, gdje je uočeno da proizvođači isporučuju manje količine te robe, a da tražnja i cijene rastu.
A da bi se robne rezerve mogle koristiti – treba ih s vremena na vrijeme i dopuniti. Tako je početkom oktobra na Produktnoj berzi u Novom Sadu počeo otkup 200.000 tona kukuruza za državne robne rezerve. Vlada Srbije je odlučila da otkupi 200.000 tona kukuruza roda iz prošle i ove godine.
Slično je i u Hrvatskoj gdje je osavremenjen sistem robnih rezervi, napravljen novi i funkcionalniji.
Umjesto robnih rezervi iz kojih bi se tržište snabdijevalo u slučaju poremećaja, odnosno nestašica hrane i drugih osnovnih roba, Crna Gora ima Plan interventnih nabavki. U sindikatu tvrde da bi u kriznim situacijama, kao što je talas poskupljenja izazvan sušom u regionu, dobro došla nekadašnja Direkcija za robne rezerve čijem su se gašenju, kako kažu sindikalci, oni uzalud protivili. Takva direkcija bi, prema njihovim procjenama, spasila dvije ključne crnogorske grane – turizam i poljoprivredu. Poljoprivredu kroz intervencije na tržištu iz robnih rezervi, a na turističko tržište bi bilo plasirano mnogo više domaćih proizvoda, čime bi prihod od poljoprivrede bio uvećan za četiri do šest puta.
Šta su robne rezerve?
Na sajtu srpske Direkcije za robne rezerve dati su odgovori na najčešća pitanja na ovu temu.
Šta sve imaju Robne rezerve?
Robne rezerve čine osnovni poljoprivredni i prehrambeni proizvodi, meso u živoj stoci, industrijski proizvodi, lijekovi i sanitetski materijal, kao i sirovine i reprodukcioni materijal za ove proizvode.
Gdje se drži ta roba (koji je procenat u Vašim skladištima, a koliko se nalazi kod proizvođača)?
Republička direkcija za robne rezerve drži 50 posto robe u svojim skladištima, a 50 posto robe se drži kod proizvođača, i to zavisi od vrste roba. Robe koje podliježu posebnim uslovima čuvanja drže se kod proizvođača.
Koja se sve roba drži u Vašim skladištima?
U skladištima Direkcije se čuvaju energenti, metali, dio žitarica, so, konzerve i druge robe koje ne podliježu pod posebne uslove čuvanja.
Koliko Robne rezerve brzo intervenišu kada se ukaže potreba za tim?
Kada se pojavi potreba za intervencijom na tržištu, sa svim resornim ministarstvima se pravi analiza tržišta i predlažu eventualne mere, nakon čega se konačan prijedlog iznosi na sjednici Vlade koja donosi posebnu odluku.
Koje su otprilike količine osnovnih životnih namirnica koje posjeduju Robne rezerve (za potrebe stanovništva za dva, tri, mjeseca ) ?
Prilikom sačinjavanja Programa rada Republičke direkcije za robne rezerve, koji se donosi nakon usvojenog budžeta Republike Srbije, Direkcija pravi bilanse strateških poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda u zavisnosti od raspoloživih sredstava odobrenih budžetom. Svake godine se podižu količine osnovnih namirnica i trenutno na stanju strateških roba (pšenica, ulje, so) ima za otprilike dva mjeseca.
Marijana BOJANIĆ