Gusle će se već naći, slovenska antiteza je obezbijeđena: Il’ izbori, il’ je referendum; il’ je nešto teže od oboje… Popis počinje. U okviru priprema za statističko istraživanje pomoću kojeg ostatak svijeta obezbjeđuje podatke o stanovništvu važne za razvoj zemlje, Crna Gora se pretvorila u vašarište nacija, vjera i jezika. U igri je sve: bilbordi, reklame, popovi, raspopovi, stranačke funkcije, pšenica, skupštinska tijela, konzulati, hodže, državljanstva i đavo lično.
„O, Crnogorci, tako vi duše i obraza … pod svoje nebo, na okup oko svoga sunca”, podvikuje s televizora, prijeteći prstom, sveti Petar Cetinjski. Odmah poslije vladike ide reklama za namjensko brašno Zlatni puder. Onda uz prigodnu pjesmicu i slike Boke saznamo: „Hrvati smo, govorimo hrvatski”. I Srbi su reklamirali svoj proizvod, jer je „važno znati ko si i gdje si”. U raspravu se uključio i kralj Nikola stihovima: ,,O jadan Stanko, rđa te bila, zar Crna Gora nije ti mila!”. Pop koji govori da je Crnogorce stvorio đavo bio je previše i za mitropolita Amfilohija, pa je isti ostao bez manastira. Pop, ne đavo.
Vlast je, kao taktiku za podizanje identitetske gotovosti u Crnogoraca odabrala takozvani defanzivni mehanizam. Siroti Crnogorci, ugroženi od Srba spolja i iznutra.
Materijala, što fala Srbima kao takvim, što zahvaljujući maštovitosti, nije falilo. Srpska strategija za dijasporu, otvaranje srpskog konzulata u Herceg Novom, razne zgode sa Srpskom pravoslavnom crkvom, bili su više nego dobri povodi da nam se dokaže i pokaže ko smo i šta smo. Kad ponestane događaja za analize i sinteze, pojavio bi se kakav tajni sastančić u ponekom manastiru.
Završnicu je obilježila iznenadna volja države da sprovede zakon i, tri godine pošto je stekao srpsko, lideru Narodne stranke Predragu Popoviću oduzme crnogorsko državljanstvo. Nakon te provokacije, Srbi su bili spremni da u redovima čekaju ne bi li ih obasjale čari srpskog državljanstva. Oreol mučenika ponio je i predsjednik Nove Andrija Mandić, ali se na kraju pokazalo da postupak za oduzimanje njegovog crnogorskog državljanstva ne teče. Teško se oteti utisku da su svi skupa djelovali dosta uigrano.
Prvaci DPS-a prilično su dosljedno govorili o popisu kao statističkoj stvari. Druga je priča što vas komšinica pita hoće li joj ostati socijalno ako kaže da govori srpski.
Srbi su bili jasni i glasni. Uoči početka popisa, predsjednik SNP-a Srđan Milić je podsjetio kako je već rekao da je Srbin, da mu je maternji jezik srpski, a vjera pravoslavna. ,,Ja govorim u svoje ime. Nisam govorio da to mora bilo ko da prati, čak ni moje troje djece, ni moja žena”, poručio je fleksibilni Milić.
Andrija Mandić je pozvao sunarodnike da sačuvaju tradicionalni srpski identitet. ,,Ja ću se pisati kao Srbin, da bih sačuvao svoje crnogorstvo”, izjasnio se Predsjednik Demokratske stranke jedinstva Zoran Žižić. Lijepo se vidi da mu je Svetozar Marović vaktile bio generalni sekretar.
Ambasador Srbije u Podgorici Zoran Lutovac je poručio da Beograd ne vodi kampanju povodom popisa u Crnoj Gori. ,,Čak i kada bi se 95 odsto građana izjasnilo kao Srbi, kao što je to bilo na popisu 1909. godine, Srbija ne bi osporavala crnogorsku državnost”, velikodušno je objasnio.
Uz dužno poštovanje njegove ekselencije – na popisu 1909. ljude su pitali o vjerskoj pripadnosti, maternjem jeziku i o tome čiji je ko podanik. Podaci o nacionalnosti, na tom, kao i na popisima 1921. i 1931. u SHS, odnosno jugoslovenskoj kraljevini, izvođeni su iz podataka o maternjem jeziku. Priliku da se na popisu izjasne kao Srbi, svi Srbi su prvi put dobili 1948.
Na popisu 2003. pravoslavnih je bilo 74 odsto; Crnogoraca 43, Srba 32 procenta. Srpskim jezikom govorilo je 63, crnogorskim 21 odsto ljudi.
Zbog medijske halabuke oko Crnogoraca i Srba, pomalo su u sjenci ostala identitetska gloženja u bošnjačko–muslimanskom reonu. Naravno, i tu je bilo vatre, uz navijače za jednu ili drugu stranu ali, reklo bi se, manje nego na minulom popisu.
Na prethodnom popisu u završnoj Monstatovoj obradi Bošnjaka je bilo 48.184, Muslimana preko 24. 625. Bosanski je govorilo oko 14, bošnjački oko 20 hiljada ljudi.
Bošnjaci i Albanci, prigovarali su Monstatu zbog toga što za ljude koji žive u inostranstvu neće biti upisivani podaci o nacionalnoj i vjerskoj pripadnosti i maternjem jeziku. Statističari objašnjavaju da se, prema svjetskim standardima, ljudi koji ne žive na određenom mjestu uopšte ne popisuju, ali da je Monstat odlučio da, ipak, prikupi osnovne podatke o državljanima Crne Gore koji rade u inostranstvu – koliko ih je, gdje su, od kad su tamo i imaju li namjeru da se vrate.
Pravila kažu da se popis sprovodi prema stanju u jednoj zemlji određenog dana, čak i sata. Prema zakonu o popisu, ,,referentnim momentom popisa” smatra se 31. mart 2011. godine u ponoć. Ko živ, ko mrtav; ko živi tu, ko ne živi.
Tokom čitave priče o popisu, jedva da je iko pomenuo prirodni priraštaj stanovnika ili činjenicu da su skoro sve opštine na sjeveru sve manje. Da li činjenica da je Podgorica za 40 godina porasla za oko 100 hiljada ljudi govori o ljepotama žaropeka ili o dometima ravnomjernog regionalnog razvoja.
Prvi rezultati popisa biće objavljeni 30 dana nakon završetka popisivanja. Na podatke o nacionalnosti, jeziku i vjeroispovijesti čeka
se do kraja ove i početka naredne godine. Konačne rezultate Monstat će objaviti u periodu od 1. januara 2012. do 31. decembra 2013. godine.
Najvažniji rezultat popisa se već zna. Po energiji koju su političari ove zemlje uložili kako bi prigrabili što više svojih, jasno je da su nam i za narednih deset godina namijenili sudbinu stanovnika torova. Nema previše nade da nećemo poslušno blejati.
Kosara BEGOVIĆ
DRUŠTVO4 sedmice
DANAS, SJUTRA4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
U SJEĆANJU3 sedmice
Izdvojeno2 sedmice
INTERVJU4 sedmice
HORIZONTI4 sedmice
INTERVJU3 sedmice