Premijer na Ekonomskom. Možda se političar vratio na mjesto zločina – tamo odakle je krenuo u, već trodecenijsku, avanturu osvajanja i čuvanja vlasti, bez obzira na cijenu? Možda biznismen obilazi konkurenciju (premijer je suvlasnik, dok dio njegovih ministara i njihovih pomoćnika predaju, na Univerzitetu Donja Gorica)? Ili Milo Đukanović, ponovo, treba alibi za rezultate svoje vlade?

Uglavnom, četrdeset godina pošto je Ivo Brešan objavio, kritičari kažu tragigrotesknu, dramu Nečastivi na Filozofskom fakultetu (moralitet u sedam slika), kao da se pred našim očima ponavljaju scene jednog od kultnih ostvarenja jugoslovenskog dramskog stvaralaštva.

,,Makroekonomske deficite riješićemo na srednji rok”, ubijeđivao je Đukanović prisutno društvo na čelu sa rektorkom Radmilom Vojvodić u ispravnost svoje političko-ekonomske vizije. A ovi su se pravili da ne znaju kako je premijer samo u dva poslednja mandata Crnu Goru zadužio za nekih 1,5 milijardi eura. Bestragom nestalog novca. Nakon što su posustali svi mogući tranziti – od Frančeska Prudentina do Darka Šarića – kojima je vlast godinama unazad finansirala svoje, a dijelom i državne potrebe.

,,Za Vladu, ali i za ukupno društvo, mnogo je teže riješiti deficit preduzetništva”, kaže čovjek koji, skupa sa kvazipreduzetničkom ekipom izniklom uz njegov DPS – sve računajući bivše i sadašnje članove familije, školske, partijske i tranzicione prijatelje od Italije, Srbije, preko Rusije do UAE – bankama duguje više od 500 miliona. Uglavnom nenaplativih sredstava. A državi, na ime aktiviranih bankarskih garancija i neplaćenih poreza, doprinosa, koncesija, komunalnih i drugih dažbina još 300-350 miliona eura. Bez Olega Deripaske.

,,Naše istorijsko nasljeđe je nažalost kult ratovanja, a ne kult stvaranja”, ne trepćući saopštava premijer pod čijom su komandom (makar on bio samo desetar ili mlađi vodnik u vojsci Slobodana Miloševića) u poslednjoj deceniji prošlog vijeka Crnogorci ratovali u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, na Kosovu i , konačno, na vlastitoj teritoriji – protiv NATO pakta, albanskih izbjeglica i Sedmog bataljona. A čiji saradnici danas slavodobitno najavljuju kako će očekivani poziv u NATO biti ,,najveći spoljnopolitički uspijeh Crne Gore nakon referenduma o nezavisnosti”. Zaboravljajući kako je i njihov DPS prije četvrt vijeka predano rušio zemlju na koju je Zapad tada gledao kao na prvu sledeću (13. a ne 29-tu) članicu EU.

Dok su njegovi podanici ubijali i ginuli, Đukanović je potopio crnogorsku pomorsku flotu (42 broda), i porušio metalsku, hemijsku, tekstilnu, prehrambenu i drvo-prerađivačku industriju od Pljevalja i Berana do Ulcinja i Herceg Novog.

Ostavljajući bez egzistencije hiljade familija koje ju hranila, kako se nekada govorilo, visokokvalifikovana i jeftina radna snaga školovana i obučena u nekadašnjoj SFRJ. Govorimo o ljudima koje vlast danas šalje u raznorazne akademije da ih tamo nauče kako se veže betonsko željezo i nabija tucanik ispod asfalta. Eventualno o onima koji, kao noćni stražari na gradilištima, zarađuju za lijekove koje ne mogu kupiti od premale penzije.

Ne mari premijer za to. ,,Tako reći do juče preduzetništvo i biznis bili su maltene porok zahvaljujući ideološkim predrasudama ranijeg sistema”, istakao je Đukanović na Ekonomskom, čitajući napisano: ,,Naša je obaveza da gradimo novi sistem zasnovan na novim vrijednostima. Prije svega na vrijednostima stvaranja, vrijednostima preduzetničkog društva. Stvaranje takve kulture i podsticanje preduzetništva i inovacija je najbolji put za ubrzani ekonomski razvoj”.

Pa recite da izbori nijesu blizu. Jer, kada bi ovo bio stvarni život a ne predizborna kampanja DPS-a, makar neko bi se usudio da premijeru, predsjedniku DPS-a, porodičnom vlasniku Prve banke i afere Telekom, biznismenu koji sa kumom dijeli višemilionski kredit (u švajcarcskim francima) vizionarski zarobljen u neiskorišćenom placu na budvanskoj obali – dakle da tom i takvom Đukanoviću – ukaže makar na sledeće.

Rezultat Đukanovićeve tranzicije je – skoro pa svaki treći zapošljeni u Crnoj Gori platu prima iz državnog budžeta. Daje mu je, ili uzima, Milo Đukanović. Tako imamo zapošljene u državnim firmama kojima poslodavac duguje 80 plata (Radoje Dakić) dok vlada, istovremeno, iz budžeta isplaćuje dugovanja privatnih preduzeća.

,,Ako imamo u vidu da Crna Gora ima oko 170.000 zaposlenih, od čega oko 50.000 u državnoj i lokalnoj administraciji i javnim preduzećima, jasno je opterećenje koji pada na leđa ovako oslabljene privrede kada je u pitanju izdržavanje tolike armije zaposlenih”, požalio se krajem prošle godine jedan od osnivača i prvi predsjednik Unije poslodavaca, danas ambasador Crne Gore u Skoplju, Predrag Mitrović.

On je i tom prilikom podsjetio na dokument Pet ubica biznisa koji je UPCG objavila krajem 2013. godine i u kome su, na osnovu opširne ankete među ovdašnjim poslodavcima, definisani ključni problemi poslovanja u Crnoj Gori: neodgovarajući regulatorni sistem, otežan pristup finansijskim sredstvima, veliku zastupljenost sive ekonomije, postojanje korupcije u svim oblastima i nivoima i nesklad između obrazovnih programa i tržišta rada.

Nije teško zaključiti da je za makar četiri od pet gorućih problema odgovorna vlast (izvršna, zakonodavna i sudska), četvrt vijeka personifikovana u liku i djelu premijera/predsjednika Đukanovića.

Premijer na sve to gleda malo drugačije. ,,Neću pogriješiti ako kažem da je deficit preduzetničke kulture ključni ograničavajući faktor ekonomskog razvoja Crne Gore”, rekao je Đukanović prošle nedjelje. Možda ne zna da u ovoj zemlji, u ovom trenutku, posluje više od 20 hiljada preduzeća (više nego jedno na svakih 35 stanovnika). Koliko im je lako pokazuje podatak da je, prema posljednjim podacima Centralne banke, njih više od 15 hiljada u blokadi zbog duga većeg od 500 miliona eura.

Jadnako je zanimljiv podatak da su najveći gubici zabilježeni u privrednim granama koje su, po sudu aktuelnih vlasti, naše strateške rezvojne grane: turizam, građevinarstvo i poslovanje nekretninama.

Kad saberemo i oduzmemo, da se zaključiti da ova zemlja funkcioniše zahvaljujući angažmanu nekih pet do sedam hiljada mahom malih i srednjih preduzeća. Njihovi radnici i vlasnici (uz 15-ak stranih banaka te nekoliko trgovačkih lanaca, telekomunikacionih i energetskih kompanija koje su takođe u stranom vlasništvu) svojom zaradom finansiraju ne samo sebe i državni budžet, već u velikoj mjeri i poslovne neuspijehe tajkunskih kompanija iz vladajućeg DPSDP okruženja.

Vlast im odgovara tako što ministar/vozač čini krivično djelo mijenjajući tablice na službenom vozilu, kako bi ga nesmetano koristio u slobodno vrijeme. Drugi godinu dana krije ko je u privatne svrhe zloputrebljavao službenu platnu karticu. Treći razmišlja da li će se na suđenjima uhapšenim gradonačelnicima pojaviti kao svjedok ili jedan od optuženih. Četvrta herojski ne odgovara na dokaze da je pokrala kolege tako što je njihove naučne radove prepisala i prikazala kao svoje…

Premijer na sve to ima odgovor. I poentu. Ona glasi ,,država ne smije biti prepoznata kao institucija za uhljebljenje”. To kaže čovjek koji je, kao predsjednik vladajuće partije, godinu dana primao platu na ime bivše funkcije u državnoj službi. Za to vrijeme je, makar jedanput, na posao otišao sa satom na ruci vrijednim više od 100 hiljada eura. I još kaže kako ,,socijalna pomoć mora biti izuzetak u krajnjoj nuždi”.

Nije dakle problem što je trećina privrednih aktivnosti u sivoj ekonomiji. Što povjerioci – zahvaljujući opstrukciji vlasti – ne mogu da naplate svoja potraživanja, a država poreze i doprinose. Ne brine što uplašeni bankari ne daju kredite. Nijesu problem ni monopoli, prevare i pljačkaške privatizacije. Samo fali još ovaca za šišanje i mužu.

Jedan od direktora Googlea za zapadnu Evropu, Lazar Džamić ovako je opisao ekonomski trenutak Srbije: ,,Mi već jesmo bogato društvo, samo se mnogo krade, rasipa i ošljari (u prevodu – loše radi)”. Baš liči.

Dug Vladin drug

Negdje između proljeća i jeseni ove godine Crna Gora je i zvanično postala rizično zadužena zemlja, sa državnim dugom većim od 69 odsto bruto domaćeg proizvoda (BDP). Prema dostupnim podacima Ministarstva finansija državni dug Crne Gore je na kraju marta ove godine iznosio oko 2,44 milijarde eura, i bio je za četvrtinu veći u odnosu na mart prethodne godine. Tek za poređenje: u junu 2006. godine, dok smo iščekivali da Filip Vujanović podigne crveni barjak pred sjedištem UN na Ist Riveru, tada najmlađa država na svijetu dugovala je 701 miliona eura. Približno od 3,5 do 4 puta manje nego danas. Ljetos (1. jul) Ministarstvo finansija je, pretpostavlja se na zahtijev premijera Đukanovića, korigovalo vlastite podatke. Prema novoj interpretaciji državni dug iznosi 1,94 milijarde eura (skoro 500 miliona manji od martovskog!?) ali ,,u njega nije uračunat kredit od 809 miliona uzet kod kineske Exim banke čija otplata kreće tek 2021. godine”. Kako da ne. Crna Gora se za četiri mjeseca (1. mart – 1. jul 2015. godine) zadužila novih 300 miliona. A da se ne zna ni đe su te pare otišle, ni kako će ih i ko vraćati kad za to dođe vrijeme. A doći će.

Zoran RADULOVIĆ