Jedina koheziona sila koja novu većinu drži na okupu je ubjeđenje da poslije 12 godina na vlasti, Netanjahu mora da ode. Ovaj nestabilni koalicioni miks, sadrži partiju lijevo od centra, radikalne ljevičare i ekstremne desničare, sekularne i ultrareligiozne jevrejske partije, a prvi put u istoriji Izraela, i palestinsku partiju koja je, da bi sve izgledalo jos nestvarnije, ekstremno islamske orijentacije
Do koje je mjere Izrael podijeljena zemlja ilustruje i činjenica da su imali četiri parlamentarna izbora u toku dvije godine u kojima nije bilo pobjednika. Prva tri nijesu izrodila većinu u Knesetu, a posljednji izbori u martu su prije nekoliko dana ‘krunisani’ vladom koju je sa jednim glasom prednosti oformio novi premijer Naftali Benet na čelu koalicije od osam partija.
Ideološki raspon članica ove koalicije je takav da se smatra da je jedina koheziona sila koja ih drži na okupu, ubjeđenje da poslije 12 kontinuiranih godina na vlasti, Netanjahu mora da ode.
Nestabilni koalicioni miks, sadrži partiju lijevo od centra, radikalne ljevičare i ekstremne desničare, sekularne i ultrareligiozne jevrejske partije, a prvi put u istoriji Izraela, i Palestinsku partiju koja je, da bi sve izgledalo još nestvarnije, ekstremno islamske orijentacije!
Slijdeći zdravi razum, bilo bi logiočno pretpostaviti da članovi nove izraelske vlade ne mogu opstati dugo zajedno ni u istoj prostoriji, a kamo li voditi drzavu.
Od kada je 2. juna objavljeno formalno sklapanje ove koalicije, podržavali su je oni koji su se brinuli za budućnost Izraela, svjesni da bi dalje ponavljanje izbora bez jasnog ishoda dovelo Izrael do stanja opasne nestabinosti.
Za četvrt vijeka na izraelskoj politickoj sceni Netanjahu je stvorio jaku podršku u ekonomski i politički moćnim krugovima. Očekivalo se da će iza scena uspjeti da atraktivnom političkom ponudom ili svotom novca pridobije nekog od Benetovih koalicionih partnera i dovede do urušavanja njegove koalicije.
Govorilo se i o mogućim brutalnijim metodama, o tome da specijale službe čuvaju Beneta i Lapida od eventualnih pokušaja atentata.
Benet je iz ultradesničarske nacionalističke Jamina partije (Jamina – u prevodu ‘Desnica’). Bliski Netanjahuov politčki saradnik ga je okarakterisao kao jedinog izraelaskog politicara koga on zna, koji ima ‘desničarskija’ ubjeđenja od Netanjahua. Da li između politike Netanjahua i buduće politike Benenta ima dovoljno razlike da bi se uopšte moglo govoriti o promjeni, tek će se vidjeti.
Drugo goruće pitanje je da li će Benetova vlada, sastavljena od partija sa dijametralno suprotnim pozicijama o gotovo svim važnim pitanjima, moći da donese bilo koju bitnu odluku?
Benet, čiji su se roditelji doselili u Izrael iz Amerike, je bogataš koji je svoje milione stekao u SAD baveći se IT tehnologijom.
On je van Izraela malo poznat i nema značajnog iskustva na međunarodnoj areni. Uprkos tome, smatra se da mora biti realista sa izuzetnim pregovarčkim talenatom kad je uspio da dovede na vlast raznorodnu koaliciju i Netanjahua otjera u opoziciju.
Benet je vješto stavio forkus na domaću ekonomiju, koja je u uzdrmana i zbog dvogodišnjeg nedostatka legitimne vlade i državnog budžeta i to u vrijeme pandemije.
Smatra se da je, uz animozitet prema Netanjahuu, izbor ovog bitnog i nekrontroverznog prioriteta, ono što je uspjelo da poveže naizgled nepovezivu Benetovu vladu.
U govoru u Knesetu, prije glasanja o povjerenju, Benet je koaliciju prestavio kao jedinu opciju za pomjeranje Izraela sa trajne mrtve tačke.
„Zaustavili smo voz prije nego što se srušio u provaliju”, rekao je. „Došlo je vrijeme za nove lidere iz svih djelova populacije, koji će da zaustave ovo ludilo”.
Kontekst za Benetovo de fakto pozivanje na restauraciju demokratije i reprezentacije svih djelova populacije je činjenica da su godine na vlasti učinile da Netanjahu „zaboravi” da treba da zastupa i polaže račune biračima.
Analitičari način njegove vladavine nazivaju poluautoritarnim iz čega logično slijedi da Natanjahu smatra da je nezamjenljiv. Političke protivnike nazivao je teroristima a igorisanje zakona i javnog mnjenja je postao trejd mark njegovog ‘vladanja’
U stilu lošeg gubitnika, čitavih pola sata Netanjahu je pred Knesetom blatio Beneta upućujući delegatima dramatična upozoreaja o tome da je bez njega kritično ugrožena bezbjednost Izraela.
Benet je na političku scenu došao kao lider ilegalnih kolonista čiji su interesi i vizija svijeta pretočeni u program Jamina partije. Njegova politička filozofija sadržana je u izjavi koju je koristio u izbornoj kampanji da će aneksirati većinu Zapadne obale i da ce „arapskim gradovima” kao što su Ramala, Nablus i Dženin dati „samoupravu” ali pod izraelskom kontrolom. „Uradiću sve od sebe da nikad ne dobiju državu”, uvjeravao je svoju bazu esktremista.
Sastav koalicije koju Benet predvodi je takav da su šanse da ijedan od Bentovih ključnih političkih stavova prođe – nikakve! Akademik sa jednog od Izraelskih univerziteta kaže da se, po pravilu, ekstremisti kad dođu na vlast, pomjere prema centru.
Ovo bi bio razlog za optimizam. Ako koalicija preživi, biće zanimljivo posmatrati metamorfozu Beneta koji je u prošlosti davao ovakve izjave: „U životu sam ubio mnogo Arapa, i to ne vidim kao problem” i koji je zagovarao ubijanje palestinskih zatvorenika i nenaoružanih stanovnika Gaze za vrijeme protesta blizu granice sa Izraelom.
Biće zanimljivo pratiti i usaglašavanje Benetovih stavova o rješavanju palestinskog pitanja sa Jairom Lapidom, liderom partije lijevo od centra, koji zastupa pregovaranje sa Palestncima i stvaranje nezavisnih država za Jevreje i za Palestince.
Koalicija je stvorena zahvaljujući Lapidovoj ponudi Benetu da bude premijer prve dvije godine, a Lapid dvije godine poslije. Ovo je bila prilika iz snova za Beneta čija je partija dobila sedam od 120 mjesta u Parlamentu i 10 mjesta manje od Lapidove partije. Ova nevjerovatna ponuda je i ilustracija cijene koju je Lapid bio spreman da plati da vidi leđa Netanjahuu.
Koalicija sadrži članove ekstremno različitih političkih boja i većina su u prošlosti držali ministarke pozicije u Netahjahuovim vladama. Izuzetak je Mansur Abas iz palestinske Raam partije koja ima četiri mjesta u parlamentu. Abasova partija zastupa tradicionalne vrijednsti i život striktno u skladu sa islamom. Po ovome, kao i po promovisanju homofobije se ne razlikuje od predstavnika esktremnih jevrejskinh partija u koaliciji.
Abasova politička vizija izaziva burno negodivanje i među Palestincima, državljanima Izraela i među njihovim sunarodnicima u okupiranim teritorijama na zapadnoj obali, u Istočnom Jerusalimu i u Gazi.
Abasov fokus je na povećanje dražavnog ulaganja u zdravstvo, obrazovanje, održavanje reda i sl. u gradoima gdje su Palestinci većina i koji su tradicionalno marginalizovani u odnosu na djelove sa jevrejskim stanovnistvom.
Abas ne pominje građanska i politička prava Palestinaca koja su ozbiljno ugrožena i unutar Izraeala, po riječima organizacija kao što su Amnesti Internešenel i Hjuman Rajts Voč, koji je nedavno optužio Izrael da praktikuje aparthejd i u svojim granicama i u okupiranoj Palestini.
Činjenica da je Abas u istoj vladi sa Benetom, koji zagovara aneksiju okupirane Palestne i hvali se ubijanjem Palestinaca je prilično šokantna. Abas priznaje da će morati da pravi teške izbore: „Moramo da nađemo balans između našeg identiteta kao Palestinaca i Arapa i kao državljana Izraela, između građanskih i nacionalističkih aspekata”, kaze Abas.
Palestinski lideri smatraju da se ništa neće promijeniti i da će novi premijer sprovoditi Netanjahuovu desničarsku agendu. Kažu da bi nova vlada zaslužila naziv ‘vlada promjene’, ako bi se odlučila na radikalnu promjenu stava o pravu Palestinaca na samoopredjeljenje i na uspostavljanje nezavisne palestinske države sa Istočnim Jerusalimom kao glavnim gradom.
Za razliku od politike prema Palestini, očekuju se znatne promjene na širem spoljnopolitičkom planu. Prvenstveno u pristupu Izraela prema svojim glavnim saveznicima SAD i EU. I Lapid i Benet zastupaju blisku saradnju i napuštanje konfrontacije sa SAD, koja je karakterisala Izraelsko – Američke odnose za vrijeme Obame.
Dobri odnosi sa Demokratima, poslije otvorenog neprijatelstva prema njima od strane Netanjahua, za vrijeme Trampa, tek treba da zaživi, a počinje se sa prilično niske osnove.
Rad na političkoj, vojnoj i sigurnosnoj koordinaciji sa Bajdenovom vladom je najurgetniji posao kojim Banetova vlada mora da se pozabavi zbog presudnog uticaja koji to ima na sve aspekte funkcionisanja Izraela, uključujuci ekonomiju i nacionalnu bezbjednost.
Oživljavanje nuklearnih pregovora sa Iranom od strane Bajdena, Netanjahu je bio totalno odbacio. Benent i Lapid planiraju da pokušaju da utiču na neke aspekte ovog dogovora.
Dio komentarora kaže da uprkos tome što je Benet slične političke orijentacije kao njegov prethodnik, on će u Knesetu zavisiti od ljudi koji imaju umjerenija politička uvjerenja.
U SAD-u, ključnoj drazavi za Izrael, Netanjahu je imao direktnu kontrolu nad nekoliko moćnih proizraelskih lobija koji imaju značajan uticaj na američku spoljnu politiku.
Smatra se da Benet nije, ili još dugo nece biti, političar koji ce moći da povlači konce i nameće mišljenja u Vašingtonu. To će neminovno dovesti do opadanja moći stare proizraelske garde i jačanje umjerenijih lobista i političara, čiji je uticaj inače u porastu među mlađim Amerikancima, a pogotovu među mađim Jevrejima.
Benet koaliciju kojoj je na čelu naziva ‘vlada promjene’, a pesimisti i kritičari kažu da se ne radi o suštinskim promjenama jer nijedna od članica koalicije ne teži promjenama, već samo da dobiju što više para iz državne kase za grupaciju koju predstavljaju.
Radmila STOJANOVIĆ
INTERVJU3 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO2 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice