Zvučalo je kao repriza. Potom su novinari provjerili arhive i ustanovili da smo većinu od onoga što nam je u utorak obećao novi premijer Milo Đukanović već odslušali.
O auto-putu Bar-Boljare, Jadransko-jonskoj magistrali, željeznici koja bi od nekud stigla u Pljevlja, velikim stranim investicijama u infrastrukturu, turizam, energetiku… Isto to je govorio i kada je promovisao svoju šestu vladu 2009, potom i njegov nasljednik Igor Lukšić 2011. a sličnim se obećanjima služio i Željko Šturanović 2006. godine, mijenjajući Đukanovića kada se ovaj (tada prvi put) povukao iz politike.
Premijer Đukanović nam je poručio: „Imamo neuposlene kapacitete, nezaposlene ljude, neiskorišćene resurse i novac u bankama zamrznut strahom od neizvjesnosti”. Briljantan opis ekonomskih dometa njegove dvodecenijske vladavine!
I Ranko Krivokapić je precizno objasnio zbog čega Đukanović nikad nije vodio vladu u težim uslovima: „Bila su i ratna vremena i sankcije, ali sva ta vremena su imala neke rezerve. Resursi koje je tada imao sada ne postoje.”
Dobro ste razumjeli: Predsjednik SDP-a drži kako je vlast DPSDP koalicije gora od rata i sankcija.
Premijer – kome eto i najbliži koalicioni partner priznaje da poslije svakog mandata državu ostavlja u stanju gorem nego što je zatekao – saopštava kako je cilj njegove najnovije Vlade „stvaranje uslova za veću zaposlenost, obezbjeđenje kvalitetnije zdravstvene usluge i poboljšanje kvaliteta obrazovanja”.
Mogao je to Milo Đukanović i ljepše da kaže. Da parafraziramo nobelovca Pola Krugmana i njegovo predizborno obećanje: „Svi ćete imati dobro plaćen posao, veliku kuću, lijepu ženu/muža, pametnu djecu i psa. Samo mene ne pitajte kako”.
U Parlamentu premijer se i pohvalio – njegovo izborno obećanje o 40 hiljada novih radnih mjesta već je počelo da se ostvaruje. „Od 15. oktobra do danas 1972 čovjeka već su zasnovala radni odnos”. Zvanična statistika pokazuje da je u istom periodu porasla stopa nezapošljenosti.
I taj smo film, dakle, već gledali.
Državni i paradržavni mediji već su nam, vjeruju, odali tajnu predstojeće ekspanzije radnih mjesta: bivša vlada Igora Lukšić donijela je dekret kojim je broj radnih dozvola koje će naredne godine izdati strancima smanjen za polovinu. Tako upražnjena radna mjesta popuniće nezaposleni sa evidencije Zavoda za zapošljavanje, dive se dvorski telali po službenoj dužnosti. Kao da je nezapošljene i do sada nešto sprječavalo da zauzmu ta radna mjesta. Zapravo jeste. Dobar dio njih je, za crnogorski standard i važeće poslovne kriterijume, isuviše loše plaćen. Drugi je problem to što su stranci u Crnoj Gori radili i poslove za koje na domaćem tržištu nije bilo kvalifikovanog kadra.
Ideja ne znači otvaranje novih radnih mjesta nego samo presipanje iz šupljeg u prazno. Zato je zanimljivo da niko iz vlasti još nije pomenuo sivu ekonomiju kao potencijalno najveći izvor novih (legalnih) radnih mjesta i (zvaničnog – oporezovanog) ekonomskog rasta.
To bi mogao biti jedan od najvažnijih zadataka novog ministra rada i socijalnog staranja Predraga Boškovića. Iskustva mu ne manjka. Bošković se oprobao kao poslanik, zamjenik ministra spoljnih poslova SiCG, crnogorski ministar ekonomije, sportski radnik, vozač skupocjenog terenca kupljenog novcem pljevaljskog Rudnika boksita… Kažu da bi kao resorni ministar socijalno ugroženim građanima najbolje pomagao tako što bi gubio novčanik. Kada mu se to desilo u Baru, čitali smo u novinama, u novčaniku je bilo više od sedam hiljada eura i zlatna viza kartica.
,,Moramo djelovati primjerom i pokazati spremnost na lična odricanja u krizi – na niže funkcionerske zarade, eliminisanje dodataka platama, na drastično smanjenje troškova službenih putovanja”, poručio je premijer ministrima – pred TV kamerama. Njegovi su ministri iz prošle vlade uz platu primali mjesečni bonus od 900 eura.
O danima koji dolaze, mnogo više od premijerskog ekspozea govori sastav nove Vlade i način njenog formiranja.
Zašto Đukanović umjesto Lukšića? „Analizirali smo pobjedu i zaključili da ta pobjeda ima poruku”, ponudio nam je premijer zvaničnu verziju. ,,Treba nam najjači tim. Taj tim predvodi predsjednik najjače partije”.
Nedjeljama i mjesecima smo pisali da Lukšićeva vlada nije opravdala povjerenja građana. Po nju još gore, nije opravdala ni povjerenje tzv. biznis elite koja joj je dala vlast u ruke očekujući novac zauzvrat. Lukšić nije uspio da im ga obezbijedi bez obzira na besomučno zaduživanje i trošenje državnih resursa.
Đukanović je morao da se vrati da bi zaštitio sebe i svoje interese – od Prve banke, Vektre, Svetog Stefana, UDG-a, do afere Telekom, afere finansiranje DPS-a, afere EPCG, afere KAP… Ova vlada će opravdati očekivanja. Kao sve prethodne koje je vodio Đukanović ona će biti po građane i privredu lošija a po neistomišljenike i opasnija od prethodnih.
Premijer je poručio da su i vlast i opozicija odgovorni „da svakim javnim gestom doprinosimo atmosferi dobrodošlice za svakog domaćeg i stranog preduzetnika i investitora koji će potrošiti novac u Crnoj Gori…”. Šta se dešava ako neko nije spreman da aplaudira i kliče Acu Đukanoviću, Veselinu Baroviću, Draganu Brkoviću, Stanku Subotiću, Naseru Keljmendiju, Taskuni Šinavatri, Darku Šariću ili Olegu Deripaski? Dodatno je kazao i kako je „spreman da ponese odgovornost”, ali odgovornost očekuje i od drugih – „na svim nivoima”.
Izgleda da Milo Đukanović smatra da su svih 450 hiljada punoljetnih građana Crne Gore dužni da izvršavaju njegove naredbe. Baš kao onih 500-tinjak partijskih namještenika kojima je, još kao mandatar, zapovijedio da podnesu ostavku „iz ličnih razloga”.
Neko se, naknadno, usudio da premijeru ukaže na malu nezakonitost u njegovoj zapovijesti, pa je on pojasnio: „Nijesam želio da kršim zakon, niti da budem naredbodavan, već sam kazao da očekujem da se pokaže senzibilnost i odgovornost”.
Sad je kompletan državni aparat u rukama jednog čovjeka. Oni će, poruka je, trajati najduže koliko i on. Pa neka razmisle šta to znači.
Lična garda
Đukanovićeva kadrovska rješenja očekivano su „senzibilna”. Ražalovanog premijera prekomandovao je u roćenovo gnijezdo, na mjesto ministra vanjskih poslova i evropskih integracija. Bivši ministar finansija upošljen je kao savjetnik, ministar turizma i urbanizma Predrag Sekulić je obavio postavljene zadatke pa se vraća u poslaničke klupe, stečeno umijeće kupovine i distribucije jagnjadi bivši ministar poljoprivrede Tarzan Milošević iskoristiće kao politički direktor DPS-a…
U vladu se vraća i Branimir Gvozdenović. Đukanovićev saradnik iz sporne privatizacije KAP-a i saborac u zalaganju da se Olegu Deripaski i njegovim skrivenim partnerima pokloni i energetski basen u Pljevljima. Iza Gvozdenovića su, gdje god da je bio, ostajali afere i gubici. Uz neupitnu lojalnost Đukanoviću i njegovim projektima, Gvozdenović se nije libio da urbanističkim dozvolama potpomogne vlastitu familiju, dok ga saradnici reklamiraju kao velikodušnog šefa.
Ministra poljoprivrede Petra Ivanovića mogli smo zamisliti manje više u svakoj, samo ne u toj ulozi. Nekadašnji savjetnik premijera Đukanovića i direktor Agencije za promociju stranih investicija postao je dio vladajućeg establišmenta kao jedan od najbližih saradnika Veselina Vukotića. Kasnije se potrudio da dodatno ojača pozicije saradnjom sa Anom Kolarević, a posebno aranžmanima u vrijeme dok je bio predsjednik Odbora direktora HAAB (još se pripovijeda o haosu koji je ostavio).
Upamćen je po slikovitoj i pogrešnoj procjeni da će kriza zaobići Crnu Goru. „Svaka domaćica zna da lonac sa podignutim poklopcem ne može da pokipi…”. Čitaoci crne hronike pamte njegovu epizodu u Hanoveru i saslušanje u policijskoj stanici, dok su mu ljubitelji sedme umjetnosti zahvalni na Makondu, jednoj od prvih podgoričkih videoteka u kojim su iznajmljivali kvalitetna piratska izdanja holivudske produkcije. U svakom slučaju Ivanović je neko koga, da tako kažemo, treba držati na oku.
Kraj institucija
Pod direktnu komandu Mila Đukanovića u utorak se stavio i dosadašnji guverner CBCG Radoje Žugić. Nije da nijesmo znali za njegove poslovne aranžmane sa vlasnicima Prve banke, baš on je u njihovo ime potpisao već čuvenu pozajmicu od 44 miliona iz državnog budžeta. Bilo je, ipak, neočekivano da će Đukanović i Žugić odlučiti da CBCG skinu sa aparata koji su je vještački održavali u životu nakon što je 2010. promijenjen Zakon o Centralnoj banci i usred mandata smijenjen guverner Ljubiša Krgović.
Žugić je demonstrirajući stav da je važnije biti ministar u Vladi Mila Đukanovića nego prvi čovjek jedne od najznačajnijih državnih institucija, CB zadao težak udarac. I taj će ceh, preko dešavanja na finansijskim tržištima, platiti građani Crne Gore.
Svaka priča o Žugićevom nasljedniku faktički je izlišna. Ipak, možda bi mr Aco Đukanović, ukoliko je zainteresovan za taj položaj, mogao povratiti dio integriteta koje prvi čovjek CBCG mora da ima u odnosu na izvršnu vlast i premijera. Ili bi najbolje bilo raspisati privatizacioni tender.
Predsjednik Filip Vujanović potvrđuje: „Ne mislim da je imenovanje guvernera urgentan kadrovski problem”. Toliko o tome.
Tri boje sivo – SDP
Vujica Lazović će iz fotelja potpredsjednika vlade i ministra za informaciono društvo i telekomunikacije i dalje kušati kašu koja je, zvanično pod njegovom komandom, zakuvana tokom privatizacije i dokapitalizacije EPCG od strane italijanske A2A. Posao započet tvrdnjom da je 8 veće od 11 stigao je do tačke u kojoj i najvećim laicima postaje jasno da je Elektroprivreda Crne Gore žrtvovana da bi se spasila Prva banka braće Đukanović. Ulogom u tom aranžmanu SDP je zaslužila mjesto u istorijskim čitankama.
Doskorašnji ministar policije Ivan Brajović prelazi na funkciju ministra saobraćaja. Krivokapić nadahnuto objašnjava da je to dobro zbog tog što su se ministri saobraćaja u regionu, nakon velikih infrastrukturnih projekata, suočavali sa optužbama za korupciju. Zato će, kaže predsjednik SDP, Brajoviću valjati iskustvo stečeno dok je bio prvi čovjek policije.
Za ministra policije u Đukanovićevoj vladi dolazi Raško Konjević, vjerovatno najbrže napredujući kadar vladajuće koalicije. Verzirani novinari iz Parlamenta kažu da je Raško Konjević – Krivokapićev Lukšić. O policiji, sigurno, zna više nego DPS-ov Petar Ivanović o poljoprivredi. I sigurno – to nije dovoljno.
Zoran RADULOVIĆ
ČEGA SE BOJE KRUPNE RIBE
A za kuma – zatvor
DANAS, SJUTRA3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
Izdvojeno1 sedmica
INTERVJU3 sedmice
OKO NAS3 sedmice
HORIZONTI3 sedmice