Jedva je pet dana od kada je premijer saopštio odluku o smjeni ministra pravde, manjinskih i ljudskih prava, a glasnogovornici skupštinske većine su odgovorili da neće podržati taj prijedlog. Izgledalo je tada da je to najveći izazov pred kojim su se našle izvršna i zakonodavna vlast. Već danas čini se da i jedni i drugi imaju i mnogo većih problema. A i mi skupa sa njima
Još nema naznaka kada bi se na dnevnom redu Skupštine Crne Gore mogao naći prijedlog premijera Zdravka Krivokapića o razrješenju ministra pravde, manjinskih i ljudskih prava Vladimira Leposavića. Zato je sve izvjesnije da se i u Vladi i u parlamentu nadaju da izjašnjavanja na tu temu neće biti neophodno, već da će se Leposavić smilovati, vjerovatno je preciznije – nagoditi, i podnijeti ostavku. Kako bi aktuelna većina, uz neslaganja kojima sve češće svjedočimo, sačuvala makar jedinstvo u matematičkom iskazu trenutnog odnosa snaga vlasti i opozicije u Skupštinu (41:40)
O svojoj „najtežoj odluci“ Krivokapić nas je obavijestio u ponedjeljak, objašnjavajući da sa ministrom Leposavićem pregovara već nedjelju dana, pokušavajući da ga privoli da podnese ostavku, odnosno „da se sam vadi za ono što je sam uradio“. Pošto je ministar premijeru odbio poslušnost – u pitanju je vanredno rijetka prilika da svjedočimo takvom postupku – Krivokapić se obratio javnosti i parlamentu. Istog jutra kada je sa svojom odlukom upoznao i ostale članove Vlade.
Formalni razlog za prijedlog o razrješenju ministra pravde, manjinskih i ljudskih prava, naveo je Krivokapić, bilo je njegovo odbijanje da prihvati i potvrdi kako je u Srebrenici 1995. izvršen genocid. Takav stav je u suprotnosti sa obavezujućim presudama Haškog tribunala i Međunarodnog suda pravde i deklaracijama/rezolucijama Skupštine Crne Gore i Evropskog parlamenta. Uz to, prisjetio se premijer, Leposavić je već pravio probleme Vladi.
Prvi put nedugo po izboru za ministra pravde, kada je najavio da bi nepravosnažno osuđeni akteri afere državni udar, u slučaju da njihova osuda postane pravosnažna, mogli biti amnestirani. Pa su to mnogi protumačili kao direktan pritisak resornog ministra na pravosuđe. I, opet, kada je u ime Vlade prihvatio prijedloge tzv. tužilačkih zakona koje su pripremili predstavnici skupštinske većine. Da bi se pokazalo kako ti prijedlozi ni formom ni suštinom ne odgovaraju standardima na čije poštovanje se Crna Gora obavezala tokom pregovora o pristupanju EU. Tako je, uz kritike Venecijanske komisije, dodatno produbljena kriza na relaciji izvršna – zakonodavna vlast.
Iz premijerovog obraćanja u ponedjeljak nijesmo mogli sa sigurnošću zaključiti da se njegovo lično mišljenje suštinski razlikuje od onoga što je javnosti predočio Vladimir Leposavić. Zato je bilo očigledno da on ministru pravde spočitava da Vladi kvari započete poslove. „Vlada, čiji sam predsjednik, ne pretenduje da sudi o događajima koji su se odigrali dvije i po decenije prije njenog konstituisanja“, rekao je Krivokapić, uz objašnjenje: „Ne ulazeći u lično mišljenje koje Vladimir Leposavić ima o ratnim događajima u bivšoj Jugoslaviji, smatram da je bio dužan da, kao ministar zadužen za oblast pravde i manjinskih prava, iskaže poseban senzibilitet za pravosnažne sudske odluke i osjećanja manjinskih naroda u Crnoj Gori“.
Potom je, u obrazloženju zahtjeva upućenog Skupštini, Krivokapić svom ministru spočitao: da doprinosi porastu međuetničkih tenzija u Crnoj Gori; narušava obaveza Crne Gore iz Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (puna saradnja sa Haškim tribunalom); ne poštuje Rezoluciju Evropskog parlamenta o Srebrenici i Deklaraciju o njenom prihvatanju koju je 2009. usvojila Skupština Crne Gore; ugrožava međunarodni ugled države i Vlade kojoj pripada.
Dok je Krivokapić Leposavića ubjeđivao da podnese ostavku, dio opozicionih partija obratio se tužilaštvu, zahtjevom da ispitaju da li je ministar pravde, relativizujući presude o genocidu u Srebrenici, prekršio zakon. Konkretno član 370 Krivičnog zakonika (Izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje) koji propisuje da će se zatvorskom kaznom, od šest mjeseci do pet godina, kazniti onaj ko „javno odobrava, negira postojanje ili značajno umanjuje težinu krivičnih djela genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina, ukoliko su ta krivična djela utvrđena pravosnažnom presudom suda u Crnoj Gori ili međunarodnog krivičnog suda“.
Još Krivokapićev prijedlog o razrješenju Leposavića nije stigao u parlament, a započelo je izjašnjavanje. Prvo na ulicama. Od Bara do Pljevalja, preko Podgorice, Nikšića i Berana, manje ili veće grupe, uglavnom pristalica koalicije Za budućnost Crne Gore, stali su u odbrani lika i djela ministra Leposavića ali i zločinaca iz Srebrenice. „Ako padne Vlado, neka padne i Vlada”, čitamo sa transparenata. Ili „Crna Goro gorska vilo genocida nije bilo”. Ko je pročitao: „Zbog Srebrenice sa funkcije se Srbin skida, upamtite nije bilo genocida”, znao je šta slijedi. Zdravko Krivokapić je izdao, zaključili su pokupljeni na ovdašnjim ulicama. A potom i mediji pod kontrolom Aleksandra Vučića. Pa se neko prisjetio kako je Aleksa Bečić, neki dan, koleginici sa Kosova čestitao izbor za predsjednicu Skupštine. Tako se proširio krug izdajnika kojima se na ulicama pjevaju pogrdne pjesme.
Prebrojavanja su nastavljena i u Skupštini.
„Svaki Srbin u Crnoj Gori dijeli Leposavićevo mišljenje (da u Srebrenici nije bilo genocida)”, uputio nas je poslanik Slaven Radunović tvrdeći nešto što je, očigledno, neistina. I saopštio da DF neće glasati za razrješenje odmetnutog ministra. Što je i bilo očekivano. Kako zbog njihovog prepoznatog stava o tim događajima („Vi plamtite kad se govori o Srebrenici i još nekim zločinima, koji nisu genocid“, spočitava kolegama iz opozicije poslanik DF Jovan Vučurović, predsjednik skupštinskog Odbora za ljudska prava i slobode). Tako i zbog odluke DF da neće podržati nijedan vladin prijedlog prije usvajanja tužilačkih zakona koji omogućavaju smjenu glavnog specijalnog tužioca Milivoja Katnića i preuzimanje kontrole nad tužilaštvom.
I iz PzP su se izjasnili protiv Krivokapićevog prijedloga, ocjenjujući da to nije način da se dođe do optimalnog rješenja. „Krivokapić će sigurno naći nekoga da smijeni ministra, ali kako će izabrati novoga? Još veći problem stvara”, konstatovao je poslanik Branko Radulović. I ponovio: „Ova Vlada je po mnogim stvarima defektna, bilo da je u pitanju sama organizacija, bilo da je u pitanju program, ili ličnosti koje će pokriti tu organizaciju”.
Na drugoj strani, iz nacionalnih partija Bošnjaka i Albanaca, SD, SDP i URA potvrđeno je da će oni glasati za razrješenje ministra pravde. Pa je ostalo da se vidi šta će o Krivokapićevom prijedlogu da kažu Demokrate i DPS. A oni su riješili da pažljivo izvagaju političke posljedice svoje odluke.
Demokrate su, na prvu loptu, saopštile da neće podržati zahtjev za smjenu ministra pravde ukoliko se po tom pitanju ne postigne dogovor u vladajućoj koaliciji. Pošto, pokušali su da objasne, ne žele da glasaju isto što i DPS!? Onda se postavilo pitanje njihovih budućih odnosa sa premijerom Krivokapićem, koji su, nakon lokalnih izbora u Nikšiću, podignuti na poseban nivo. Demokratama je problem bio i zatečeni obrazac prema kome je prihvatanje međunarodnih presuda o Srebrenici znak veleizdaje i neoborivi dokaz tinjajućeg antisrpstva. Pa bi i glas za smjenu Leposavića bio ozbiljan udar na njihov imidž. Baš kao što bi i podrška problematičnom ministru bacila sjenku na proklamovane građanske i proevropske stavove. Tako su Demokrate shvatile da njihova poslovična neopredijeljenost, oličena u izjavi „nećemo ga braniti ali ni smjenjivati sa DPS“, ovog puta ne pije vodu.
DPS se vodio drugom računicom. Njih je interesovala procjena da li će neprijateljima na vlasti veću štetu nanijeti smjena jednog ministra, uz protivljenje značajnog dijela većine koja je izabrala vladu, ili propast premijerove inicijative u Skupštini. Uz ostanak nepodobnog ministra na čelu resora koji bi morao biti nosilac najavljenih, i neophodnih, reformi.
Krivokapić se otvorenim pismom obratio „narodu Crne Gore“. Ne građanima.
Zapravo, samo „dragim saborcima“. Da bi im objasnio kako je odluku o razrješenju Leposavića donio teška srca. „Ali sam je donio da bih vas sačuvao, a ne da bih vas izdao. To možda ne razumijete danas, ali ćete jednog dana, siguran sam, razumjeti u kakvom položaju smo se nalazili u ovom istorijskom trenutku. A taj položaj je takav da poništava bitnost svakog pojedinca pred strateškim ciljem razvlašćivanja DPS-a, što neminovno podrazumijeva ako ne saglasnost, a onda bar razumijevanje jednog dijela međunarodne zajednice…“. Premijer je pismom potvrdio da „pred strateškim ciljem“ pravi „kompromise koji ne moraju uvijek biti jasno uočljivi časnom i poštenom svijetu“. Ali nije ponovio tvrdnje da se njegova vlada ruši iznutra. Svjestan da su na ulicama upravo glasači onog dijela vladajuće koalicija koja njega i njegovu vladu psuje od srca a glasa iz nužde, u strahu od gubitka teško stečene vlasti.
Aleksa Bečić je bio pragmatičniji. Pa je, uz podsjećanje na sve navodne izdaje koje su njemu i njegovim Demokratama spočitane od osnivanja partije do danas, predložio i način za izlazak iz postojeće pat pozicije. Jednostavno koliko i efikasno: da Vladimir Leposavić, ipak, podnese ostavku. „Ostavka nije znak slabosti. Ostavka je znak mudrosti i spremnosti na žrtvu zarad opšteg dobra. Nijedna ostavka nije vrednija od slobodne, pomirene i uređene Crne Gore“, preporučuje predsjednik Skupštine. „Zato svaki pojedinac, ko god bio, počevši od mene do svakog ministra, ne smije biti iznad potrebe očuvanja volje naroda, očuvanja odnosa unutar Vlade i parlamentarne većine“.
Zaludu se trudio predsjednik parlamenta. „Nemam pravo da podnesem ostavku, iako sam uvijek spreman, kao što sam to već učinio, da se izvinim svakome koga su moje riječi povrijedile“, odgovorio je Leposavić na javno izrečen poziv. I pritvrdio da ni za milimetar ne odstupa od stavova koji ga – razumio on to ili ne – diskvalifikuju sa mjesta ministra pravde. „Iznio sam jasan stav i stručno utemeljen komentar o onome što su drugi spremni da napuste i pri najmanjoj prijetnji ostavljajući društvu da se vječito nosi sa manipulacijama, nametanjem krivice i neprijateljstvom“, nadovezao se ministar na već definisanu podjelu na nacionalne heroje i kukavice/izdajnike. Pa ponovio: „Nastaviću da vršim dužnost dokle god mi Skupština Crne Gore daje to povjerenje.”
Tek treba da vidimo na šta će to da liči. Dok DPS, sa satelitima, nastavlja da podstiče haos, nastojeći da dokaže kako su jedini koji mogu voditi državu. Tako su, prije nego smo ugrabili njihov stav o opozivu ministra pravde, otvorili novi problem. Pa, nakon optužbi o neadekvatnim mjerama za suzbijanje epidemije, nezakonitom zaduživanju, zakašnjelom budžetu, saradnji sa stranim agentima i otkrivanju njihovog identiteta, stiže nova „afera“: pitanje državljanstva za osobe koje u Crnoj Gori, uredno prijavljene, borave duže od decenije…
Kao rezultat te proizvodnje skandala i sukoba imamo potpuno odsustvo političkog i društvenog dijaloga o suštinskim problemima koji opterećuju našu prošlost, sadašnjost i budućnost. Od ratnih zločina u kojima Crna Gora nije bila neutralni posmatrač, preko sudbine tada izbjeglih i raseljenih koje vlast tretira u skladu sa procjenom njihove političke (nacionalne) opredijeljenosti, do zdravstvene i ekonomske krize. Umjesto razmjene argumenata, DPS se opet pozvao na zakon sile i na ulice izveo pristalice novoformiranih komitskih i patriotskih udruženja. „Otvoriti kavez da zvijeri izađu“, preporučuje potpredsjednica DPS Sanja Damjanović na pitanje „Šta nam je činjeti?“. I eto, opet, policijski kordoni i metalne rešetke pred Skupštinom i vladom. Samo su demonstranti, valjda, drugi.
Sa dan ili dva zakašnjenja, oglasili su se i iz Vlade, „povodom dezinformacija koje su se pojavile kao sredstvo sabotaže rada Vlade i narušavanja mira u zemlji“. Pa kažu da oni, zapravo, i nijesu imali u planu da danas (četvrtak) u dnevni red sjednice Vlade uvrste Prijedlog odluke o kriterijumima za utvrđivanje uslova za sticanje crnogorskog državljanstva. Samo se nijesu dosjetili potrebe da nam to kažu na vrijeme. Dok su ministri pred novinarima obrazlagali pripremljenu Odluku.
Jedva je pet dana od kada je premijer saopštio želju da smijeni ministra pravde, manjinskih i ljudskih prava, a glasnogovornici skupštinske većine odgovorili da neće podržati taj prijedlog. Izgledalo je tada da je to najveći izazov pred kojim su se našle izvršna i zakonodavna vlast. Već danas čini se da i jedni i drugi imaju i mnogo većih problema. A i mi skupa sa njima. Dok DPS ne odustaje od nauma da, po svaku cijenu, brani svoje švercerske zabrane. I preostale čuvare prvilegija u sistemu.
Zoran RADULOVIĆ
Izdvojeno2 sedmice
INTERVJU3 sedmice
INTERVJU3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
FOKUS3 sedmice