Povežite se sa nama

FOKUS

NOVA GODIŠNJICA NEZAVISNOSTI I STARE PODJELE: Red crkve, red nacije, red pljačke

Objavljeno prije

na

Partizani, četnici, ustaše, bjelaši, zelenaši, popovi i lopovi i eto DPS-u još četiri godine nekontrolisane vlasti. Eventualne saveznike može pronaći na ovoj ili onoj strani –  zavisi od trenutnih odnosa političke ponude i potražnje

 

Nakon što je episkop budimljansko-nikšićki Joanikije sa sedmoricom sveštenika pušten iz pritvora u Nikšiću, u noći između petka i subote,  u Crnoj Gori više nema utamničenih pripadnika Srpske pravoslavne crkve (SPC). Potom su se sa ulica u Nikšiću, Pljevljima, Beranama, Podgorici, Budvi, Tivtu, povukli i njihovi sljedbenici. Nakon što su par dana klicali privedenim sveštenicima, zahtijevali njihovo oslobađanje, poručivali da oni svetinje ne daju a da je prvi čovjek svih ovdašnjih vlasti – lopov.

Bilo je tu i prevrnutih kontejnera, bačenih kamenica i flaša, poneka psovka na račun policije ili prolaznika druge vjere i nacije… Suštinski, ništa čega se, uz kraće ili malo duže pauze, nijesmo nagledali i naslušali od 1990. pa do kraja prošle godine, kada nas je zadesio prvi krug uličnih borbi u organizaciji političara vlasti i opozicije (DPS i DF, prije svih drugih) a pod patronatom popova SPC-a. To pokazuje da smo i dalje,  tamo gdje smo bili na kraju minulog vijeka. I, uglavnom, sa istim akterima.

Konačno, kući su otišli i policajci koji su od 12. do 15. maja obezbjeđivali te skupove „visokog rizika“. Epilog trodnevnog druženja: povrijeđeno je više od 45 demonstranata i 26 policajaca. Najgore je, čini se, prošao dvadesetjednogodišnji O.M. iz Pljevalja, inače lice sa invaliditetom. Na snimcima koji su se danima vrtjeli na regionalnim portalima vidi se kako ga nekoliko policajaca pod opremom za razbijanje demonstracija udara pendrecima, rukama i nogama. Dok jedan od njih nije uspio da ga zaštiti i odvoji od kolega.

„Na video zapisu je očigledno da policijski službenici nastavljaju sa postupanjem i onda kada je prestao svaki osnov i smisao dalje intervencije”, saopšteno je iz Savjeta za građansku kontrolu rada policije krajem prošle nedjelje. Iz Savjeta su pohvalili odnos načelnika CB Pljevlja Dragana Slavulja koji im je, kažu, obezbijedio  svu traženu dokumentaciju. Pa je, za razliku od događaja u Podgorici krajem 2015. godine, utvrđen identitet postupajućih službenika.  Sada Savjet očekuje reakciju Unutrašnje kontrole. Istome se nada i  javnost.

Iz opozicionih redova na račun pljevaljske policije, umjesto pohvala, stiže mnoštvo teških optužbi. Mladi Pljevljak je, bez povoda, brutalno pretučen od „deset  kiborga ovoga režima“ ustvrdio je Nebojša Medojević na kolegijumu Skupštine. „Njihov komandant Slavenko Bajić, koji je tukao vladiku Metodija, sjedio je u automobilu 50 metara odatle i naređivao da tuku građane u Pljevljima“, zna lider DF-a. Medojević je inače usred najvećih tenzija  na crnogorskim ulicama, na društvenim mrežama objavio fotografiju dječaka u modricama, uz tvrdnju da je i on žrtva ovdašnje policije. Ubrzo se pokazalo da je u pitanju gruba laž – fotografija je napravljena prije nekoliko godina u Americi. Medojeviću, inače, nije prvi put da pretjera sa lažim objavama. (Jeste li  zaboravili „snimak“ migranta koji napada njemačkog policajca – zapravo kadar iz SF serije koju predsjednik PzP-a nije gledao).

Izgleda kako on nije svjestan posljedica koje bi njegovo neodgovorno postupanje moglo imati. „Mi smo mala zemlja, znamo ko je tukao koga i to će izazvati velike probleme u Crnoj Gori“, kaže Medojević uz ocjenu da iz ove sutuacije postoje dva puta – ili oružani sukobi ili političke promjene.

Ni drugi se lideri DF-a nijesu ustezali da potpale vatru koliko je to u njihovoj moći. I ostave utisak osoba koje imaju veliki uticaj na aktuelne događaje. Makar dok ih iz MCP-a, u jedva uvijenoj formi, nanovo ne opomenu da ne svojataju njihovu borbu protiv Zakona o slobodi vjeroispovijesti. Andrija Mandić je ponovo drugima navlačio uniforme. „Vidjeli ste sinoć šta je bilo bez ičijeg poziva, a biće vjerovatno i noćas”, govorio je u parlamentu predsjednik Nove, pokušavajući da zastraši kolege iz vladajuće koalicije: „A ako vladiku Joanikija pošaljete u Spuž, spremite se da i vi obučete uniforme i zastupate to što mislite da je ispravno”.

Potom  je Milan Knežević obavijestio javnost da se na njega priprema atentat. Ili na nekog drugog čelnika DF-a, nijesu sasvim sigurni  mediji preko kojih se informišu on i njegove koalicione kolege. Od izvršnih vlasti je zatražio dozvolu da on, njegovo obezbjeđenje i porodica nose oružje. „Moji su đedovi za vrijeme Turske išli u Skadar da se svete. Moja braća neće ići u Skadar, ići će u Podgoricu, na određene stanove političkih nalogodavaca, ukoliko se nastavi obračun sa liderima srpskog naroda u Crnoj Gori“, poručuo je Knežević. To je obećanje, a ne prijetnja, kaže. Sako nije skidao.

„Bolje je uništiti Đukanovića nego Crnu Goru“, oglasio se i portparol Nove srpske demokratije Marko Kovačević. „Vrijeme je da Milo Đukanović ode i za to ne treba birati način. Jer ga ne bira ni on u svom zločinačkom djelovanju“.

Sjetimo se sada zbog čega je sve zimus policija hapsila a tužilaštvo pokretalo istragu (recimo, kada je onaj onome na Fejsbuku napisao da je ljudska prdnjava). Pa razmislimo zašto se sada ne radi ništa slično. Makar kada su u pitanju sijači mržnje bez poslaničkog imuniteta. Nema sumnje da će jedno od najlakše prihvatljivih objašnjenja biti ono prema kome zapaljiva retorika i novo prebrojavanje po vjerskoj i nacionalnoj osnovi i te kako odgovara  vlastima. Pa ih podstiču da se razmašu.

Ništa novo. Vlast skreće pažnju sa stvarnih problema, prikriva svoju  odgovornost za rastući kriminal, ekonomske promašaje,  pljačku i korupciju.  Političku utakmicu prevode na teren na kome su, evo trideset godina, Đukanović i njegovi neprikosnoveni. Partizani, četnici, ustaše, bjelaši, zelenaši, popovi i lopovi i eto DPS-u još četiri godine nekontrolisane vlasti. Eventualne saveznike će pronaći na ovoj ili onoj strani –  zavisi od trenutnih odnosa političke ponude i potražnje. Pride, dio odgovornosti za ono što nas čeka DPS bi mogao prebaciti na svoje oponente. Otprilike: litije otjerale turiste/investitore… Baš onako kako su i odgovornost za negativan izvještaj Fredom hausa tvorci hibridnog režima u Crnoj Gori pokušali pretovariti na donosioce loših vijesti.

DPS želi na izbore bez prethodne priče o izbornom zakonodavstvu i predizbornim manipulacijama. I bez formiranja prelazne vlade. Prije sudske odluke o koruptivnim aferama – od Telekoma do Koverte. I svih ostalih priča koje je, recimo, pokrenuo odbjegli tajkun Duško Knežević. Vlast ne želi da na glasanje izađemo svjesni razmjera i posljedica dolazeće ekonomske krize. Pokušavaju sakriti razloge zbog kojih će gradnja prve dionice autoputa trajati makar upola duže od ugovorenog roka. Čik da saznamo ko je za to odgovoran a ko će profitirati iz nastale situacije. DPS će sve učiniti da zabašuri težinu pitanja – zašto smo poslije osam godina pristupnih pregovora sa EU tek na polovini tog puta. U najboljem slučaju. Ili opet na početku. Ako se obistine najpesimističkije najave.

Uostalom, dugogodišnji i DPS ideolog i kvazi državnik koji je obećavao članstvo u EU do 2020. godine danas je – u bjekstvu. Pravosnažno osuđen kao organizator i vođa kriminalne grupe iz Budve. Doduše, nemali dio njegove novostečene imovine već je u EU (i Švajcarskoj). A Svetozar Marović nije jedini novobogataš među sabraćom iz vladajuće partije. Ni najveći.

Da li lideri opozicije sve ovo ne vide i ne znaju? Ili im je lični prestiž i blagostanje važniji od prosperiteta građana – naših koliko i njihovih. Dok, makar se tako čini, značajan  dio današnje Crne Gore ipak shvata da nije svejedno da li će se DPS režim urušiti pod teretom kriminala i korupcije ili će ga odnijeti talas neke nove AB revolucije, ponovo diktirane i provedene po mjeri i želji naručilaca sa strane.

Četrnaest godina od održavanja referenduma o nezavisnosti isti ljudi i dalje vode referendumsku kampanju.

„Ovoj djeci i omladini pripada budućnost, a ne onima koji koriste retoriku Ante Pavelića i optužuju nas za velikosrpski nacionalizam“, besjedi zimus episkop Joanikije na jednoj od litija ispred Manastira Đurđevi stupovi.

Da svemu da mjeru, da zanjiše klatno hosa, oglašava se predsjednik Milo Đukanović. Predstavljajući rezultate svog dvogodišnjeg mandata uoči Dana nezavisnosti,  vrijeme je posvetio  priči o ugroženosti srpskog naroda u Crnoj Gori koju, kaže, promovišu njegovi samozvani lideri. „Predstavljaju se kao žrtve progona Srba u Crnoj Gori i trpe poraze jer vode glupu politiku koja je u sukobu sa interesima Crne Gore…“.

Onda nam je predsjednik pokazao koliko je on hrabar i pametan. Pa je najavio, parafraziramo, da će svako ko je od Crne Gore nešto nezakonito uzeo, to morati i da vrati! Sad ljudi pogleduju kroz prozore kad će Milo, braća, sestre, kumovi, drugovi, poslovni partneri, znani i neznani investitori krenuti da na oltar otadžbine polože ono što je nekad bilo njeno. Pa se, ne znaju kako, obrelo u njihovim rukama, džepovima, posjedovnim listama, of-šor računima… Samo je jedan Đukanovićev gaf  bio nalik ovome. Ono kada je 2012, u ekspozeu pred formiranje svoje, za sada posljednje, Vlade obećao reviziju svih privatizacionih ugovora. Ha!

Mimo te dosjetke, predsjednik je sa Cetinja poručio  da vrh SPC-a „nipodaštava državu“. Pa onda najavio nastavak dijaloga koji, prema njegovim tvrdnjama, „postoji i danas van javnosti“. Iskoristio je prigodu da ponovo najavi stvaranje pravoslavne crkve nacionalnih Crnogoraca, konstatujući,  kako to možda i nije najracionalnije rješenje: „Ne mislim da je to najbolje rješenje, bolje je da imamo pravoslavnu crkvu koja će okupiti sve pravoslavne vjernike, ali ne možete nametnuti sva rješenja koja mislite da su opravdana“.

Očekivano, uzvraćeno je iz vrha MCP-a. „Bezbožnici koji se odriču ćivota Svetoga Petra Cetinjskoga i krštene Crne Gore i svih Crnogoraca, svih Srba kroz vjekove, hoće da stvaraju svoje satanske crkve”, nasložio je mitropolit Amfilohije cijeneći da „to može samo neko ko je izgubio pamet, ko je satanizovan“.

Političari, uglavnom, otvaraju karte čekajući raspisivanje izbora. Onih za koje su opozicioni predstavnici svojim potpisom garantovali da na njih neće izaći pod ovim uslovima. Jedni, dakle, peglaju uniforme. Drugi se spremaju da po uzoru na engleskog kralja Henrija VIII Tjudora osnuju vlastitu crkvu (samo što je on to uradio prije nekih pet vijekova, 1534. godine). Onda ni nepotvrđene dojave   da se  jedan od viđenijih sveštenika sa Cetinja sprema za, makar privremenu, seobu među političare, kako bi se stavio na čelo liste ne damo svetinje ne zvuče skroz nevjerovatno.

A četrnaesta godišnjica nezavisnosti? Čime se to možemo pohvaliti osim što smo stariji, internet nam je brži, telefoni pametniji, a na kablovskoj imamo više otključanih kanala? Broj nezaposlenih raste, kupovna moć pada, crnogorski pasoš carinike asocira na šverc narkotika, a naša kolektivna i individualna nesloboda postala je vidljiva i sa Sjevernog pola. Ubijaju nas, tuku i straše i policajci i kriminalci. Živimo na kredit, stiješnjeni između bahatih kriminalaca i nemoralnih političara. Dok popovi više brinu o svojoj imovini nego o dušama vjernika.

Milo sotono, Risto lopove … Ili bješe obrnuto? Iste se pjesme tri decenije pjevaju Crnom Gorom. Đe je sve stalo, a oni i dalje vladaju. I vagaju ko je jači. Dok nas ne potope valovi haosa. Ili razum ne isklija na površinu.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

FOKUS

ZORAN BEĆIROVIĆ, KONTINUITET NASILJA NAD NOVINARIMA I KRITIČARIMA: Do kada?

Objavljeno prije

na

Objavio:

Napad na novinarku Pobjede Anu Raičković, njenog sina Uroša Gagovića i Toma Arapovića, nije incident. To je kontinuitet svestrane nasilničke prakse Zorana Ćoća Bećirovića. Pitanje je: hoće li država konačno stati na put tom nasilju? Ili će učinjenost i novac neformalnog gospodara Kolašina prevagnuti i kod sadašnjih vlasti

 

 

Novinari su ponovo bili meta kontroverznog biznismena i njegovih tjelohranitelja. Osnovni sud u Podgorici odredio je pritvor do 30 dana Zoranu Ćoću Bećiroviću, Mladenu Mijatoviću i Ljubiši Dukiću, dok je Bećirovićev sin Luka nakon tužilačkog pritvora pušten na slobodu. Njih su četvorica osumnjičeni da su u nedjelju veče, verbalno a potom i fizički, napali novinarku Pobjede Anu Raičković, njenog sina Uroša Gagovića i Toma Arapovića.

“Osnovano se sumnja da su osumnjičeni kritičnom prilikom u alkoholisanom stanju Ani Raičković uputili veći broj grubih uvreda i ozbiljnih prijetnji, prepoznajući je kao novinarku koja je u više navrata u svojim tekstovima u okviru crne hronike pisala o pojedinim osumnjičenim licima”, saopšteno je iz Osnovnog suda. “Osumnjičeni Bećirović i Mijatović su istu fizički napali na način što su je uhvatili rukama za kosu i vukli je, usljed čega je glavom udarala po unutrašnjosti svog vozila u kojem se nalazila, dok  je osumnjičeni Mijatović istovremeno držao za vrat i stiskao, a nakon čega su polomili staklo na zadnjem vjetrobranskom staklu njenog vozila “, navodi se dalje.

U saopštenju u kom se obrazlaže odluka o određivanju sudskog pritvora, navedeno je da su osumnjičeni “fizički nasrnuli na Gagovića i Arapovića, isključivo iz razloga što su uvidjeli da se radi o osobama bliskim Raičković i to na način što su Gagoviću zadali više udaraca pesnicama i nogama u predjelu glave i tijela, dok su Arapovića pokušali nasilno izvući iz vozila, kada je imao namjeru da se udalji sa lica mjesta. Sva oštećena lica su zadobila povrede u predjelu glave i tijela.”

Napadanuta novinarka dala je detaljniji opis nasilja koji je pretrpjela, skupa sa svojim bližnjima. Izdvajamo dio koji opisuje šta se desilo kada je sjela u automobil i  pokušala da ode sa mjesta gdje je napadnuta, ispred lokala brze hrane Gurman u Bloku V.  On, možda, najpotpunije  ilustruje bezobzirnost siledžija. “Tada je grupa napadača došla do mene, otvorili su vrata i Mijatović me stezao za vrat i govorio: Reci kako se zove momak (njen sin – prim. Monitora). Nijesam htjela, a on je ponavljao da kažem, jer će ga, prijetio je, svakako naći, a ako ne progovorim, mene ubiti”. Uporedo, svjedoči novinarka, dok je Mijatović držao za vrat, Bećirović je uhvatio za kosu i lupao joj glavu o vrata vozila. “Kad su me pustili, a ovaj (osumnjičeni Dukić) mi sugerisao da se udaljim, Bećirović je uzeo nešto, udario u auto i slomio mi zadnje staklo.”

Iako je opis događaja sličan onom u saopštenju Osnovnog suda, konačni zaključci čude: “Pritvor je određen zbog opasnosti od ponavljanja djela u odnosu na Mijatovića i Dukića, budući da su ranije osuđivani zbog krivičnih djela sa elementima nasilja, dok je u odnosu na Bećirovića pritvor određen zbog opasnosti da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, imajući u vidu činjenicu da je osnovano sumnjiv da je kritičnom prilikom uputio prijetnje oštećenoj…”.

Ispada da je Bećirović osnovano sumnjiv ne zato što je fizički napao novinarku, već samo zato što je vrijađao i prijetio. To je u suprotnosti sa njenim tvrdnjama, ali i opisom događaja koji je tužilaštvo podnijelo uz zahtjev za određivanje pritvora, a sud prihvatio. Uz malu intervenciju koja bi u nastavku postupka mogla biti od velike koristi Bećiroviću.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 15. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

PODGORICA NA ČEKANJU: Između nove vlasti i novih izbora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iako su se u noći prebrojavanja glasova mnogi samoproglasili za izborne pobjednike, izgleda kako posao formiranja većine u Glavnom gradu neće biti ni brz ni lak. Ako, uopšte, do toga dođe

Mjesec nakon septembarskih izbora u Podgorici, proglašeni su i konačni rezultati. Potom su, od 30. oktobra, počeli da teku zvanični rokovi za konstituisanje novog parlamenta i formiranje lokalnih vlasti.

Prvi formalan korak povukli su iz DPS, prošlonedjeljnim pozivom na sastanak partijama koje nijesu dio vladajuće većine na državnom nivou. “Mi želimo dogovor”, poručio je nosilac DPS liste na septembarskim izborima Nermin Abdić. “Ne želimo da građani Podgorice budu taoci političkih potkusurivanja, već ćemo na najbolji mogući način ući u ove pregovore i iskreno reći šta je naš politički stav”.

Matematika je jasna. Sa osvojenih 19 mandata, da bi predvodili, ili  postali dio buduće većine (30 + odbornika) DPS mora zavrijediti podršku skoro svih odbornika koji u opštinski parlament nijesu došli sa lista dvije koalicije koje su na vlasti na državnom nivou (PES-Demokrate i Za budućnost Podgorice). Pošto su iz pokreta Preokret ostali dosljedni predizbornom obećanju da neće pregovarati o ulasku u vlast, manevarski prostor DPS dodatno je sužen.

Njihovom pozivu odazvali su se predstavnici koalicije Evropski savez (SD-SDP-LP) i Stranke evropskog progresa Duška Markovića. Predstavnici koalicije Za bolju Podgoricu – Jakov Milatović nijesu došli na sastanak ali nijesu ni zatvorili vrata eventualne saradnje. “Partije koalicije Za bolju Podgoricu će u kratkom vremenskom periodu izaći sa Platformom koja će biti osnova toka pregovora. Prije toga nećemo započinjati bilo kakve pregovore”, poručeno je iz te koalicije kao odgovor na poziv DPS-a.

Kako vrijeme odmiče , počinje da djeluje kako u koaliciji Jakova Milatovića i Dritana Abazovića nijesu načisto ko su priželjkivani a ko neprihvatljivi partneri za  formiranje podgoričkih vlasti.

Odnos Milatovića i Abazovića prema premijeru Milojko Spajiću i njegovoj Vladi danas nije bolji nego što je to bio prije podgoričkih izbora. To ne obećava uspješno partnerstvo. Paralelno, nesuglasice sa Andrijom Mandićem i koalicijom ZBCG koju predvode on i Milan Knežević dobijaju na intenzitetu.

Potencijalnoj saradnji u prilog ne idu ni zahtjevi koje doskorašnji lideri DF-a javnosti predstavljaju, u neobičnom zamahu, koji se tiču temeljnih promjena modela na kojima će se zasnivati crnogorsko društvo i država.  (Vidi antrfile).

Ne ide im se sa radošću ni na drugu, DPS stranu. Makar ne Milatoviću. I makar ne još. Na to ukazuju spekulacije  da je predsjednik države riješio da odgovornost za (ne)pravljenje odborničke većine u Podgorici prebaci na članove odborničkog kluba političke grupacije koja nastupa kao nukleus njegove buduće partije. Doda li se tome i zahtjev URA da budući gradonačelnik bude Luka Rakčević, nosilac zajedničke liste koalicije Za bolju Podgoricu, onda se sa sigurnošću može predvidjeti da će ishod pregovoa,  ako do njih i dođe, biti krajnje neizvjestan.

Uglavnom, kod Abdića su se okupili predstavnici partija koje imaju (samo) 24 odbornička mandata, uz postignuti dogovor da se nađu na novom sastanku. Nakon što se ispune neki “preduslovi” koji nijesu samo formalne prirode.

Iz Markovićevog SEP-a su, pred sastanak, saopštenjem zatražili da se razgovori odlože dok se prepiremi platforma za razgovore i definišu “fundamentalni principi za konstituisanje vlasti u Glavnom gradu zasnovani prije svega na programskim i kadrovskim kompetencijama”. U Evropskom savezu bili su još konkretniji. Predstavili su svoju pregovaračku platformu zasnovanu na pet principa: građani u fokusu, dinamičan razvoj i unaprjeđenje infrastrukture, kadrovska politika zasnovana na kompetencijama, transparentnost i otvorenost u radu te odgovorno upravljanje javnim finansijama i resursima.

“Za nas je isključivo bitna postizborna programska koalicija a kadrovi su izvedena kategorija”, kaže za Monitor Budimir Mugoša (SDP) navodeći kako u Evropskom savezu vjeruju u mogućnost dogovora i ako se njihovi mandati ne podrazumijevaju u bilo kakvoj postizbornoj koaliciji bez preciznog prethodnog dogovora. “Podgorica je u institucionalnom i razvojnom haosu i imamo obavezu prema građanima da slušamo njihov glas, koji je na izborima bio veoma jasan. Nadam se da će stabilnu većinu napraviti stranke koje su napravile otklon od dosadašnje vlasti. Sve drugo bi bila prevara građana jer su jasne bile poruke svih u predizbornoj kampanji. Sada je na političarima da ispoštuju poruke građana sa izbora, i da vjerujemo da će doći do dogovora”, kazao nam je Mugoša.

Na drugoj strani, najupečatljiviji je gromoglasni muk koalicije PES-a i Demokrata. Nosilac njihove zajedničke liste, ministar energetike Saša Mujović djeluje kao čovjek potpuno posvećen svom sadašnjem poslu. To bi moglo da ukazuje kako se  manje vidi kao potencijalni nosilac izvršne vlasti u Glavnom gradu. Ne treba zaboraviti, razmimoilaženja  bivših kolega iz nekadašnjeg, jednistvenog, PES-a i uslovila su prijevremene izbore u Podgorici. Ti ožiljci se teško saniraju, i neće biti lako postići dogovor PES-a i koalicije koju je u Podgorici predvodio Milatović. Upućeni tvrde da su i  lični odnosi Spajića i Milatovića, odnosno izostanak komunikacije između njih dvojice, sve veća prepreka ne samo dogovoru, veći i ozbiljnijim razgovorima o eventualnoj saradnji.

Problem je registrovao i Andrija Mandić pa je, neki dan, podsjetio kolege iz vladajuće koalicije na državnom nivou da bi, nakon proglašenja zvaničnih rezultata izbora, trebali da povuku neki potez u pravcu formiranja vlasti. “Ja mislim da poziv za okupljanje parlamentarne većine u Podgorici treba da potekne od onoga ko je osvojio najveći broj glasova, a to je koalicija PES – Demokrate”, kazao je on svjesno previđajući da je najveći broj glasova na septembarskim izborima osvojio DPS. I da toj partiji, dobrim dijelom zahvaljujući i njegovom angažmanu, koalicioni potencijal raste. Sa do skora nepostojećeg na sadašnji status sve je moguće.

Knežević je bio direktniji. Osvrćući se na ćutanje PES-a i Demokrata, poručio je kako “ni Spajić ni bilo ko drugi, nema pravo da ostavi ni minimum prostora za vraćanje DPS-a ne vlast”. U skladu sa tim stavom, predsjednik NDP je u ime ZBCG pozvao Milatovića na pregovore i razgovore, naglašavajući kako oni ne žele da se odreknu Jakova Milatovića, “koji je sastavni dio 30. avgusta 2020. godine”. Pride, valjda da ubaži nedavne (političke) prijetnje upućene na račun predsjednika države, ali i da odgovori na neke ideje koje moguće kolaju među zvaničnicima dvije provladine koalicije u Podgorici, Knežević poručuje: “Ne smatramo ni da ga treba neutralisati i izolovati, a praviti koalicije sa takozvanim satelitima DPS-a, koji nam možda žele i gore nego sama DPS”.

Nije, dakle, lako ni na toj strani.

Pokreta Preokret se unaprijed odrekao mogućnosti da sa dva odbornika uđe u vlast.  To ne znači da do njih nijesu stizali zanimljivi prijedlozi. “Ponuda da promijenimo stav je bilo, dolazile su u uvijenim ili direktnim formatima, i svodile su se na to ne da se mijenja sistem, već da mi budemo dio dila na kraju kojeg bismo postali ekspozitura političkih korporacija”, kaže za Monitor Srđan Perić. “Da ne ostavim dilemu: tajnih pregovora nije bilo – sve što smo govorili javno saopštavali smo i onima koji su slali ponude. Svaki drugi odgovor osim odbijajućeg bio bi iznevjeravanje volje građana koji su dali podršku za glas protesta… I da naglasim: to nije pasivna već u datim okolnistima najaktivnija moguća pozicija. To je početak primjene sistema vlasti za koji se zalažemo. Počinjemo od lokalnog nivoa.”

Podgorica čeka. Novu vlast ili nove izbore.

Prerada Crne Gore

Andrija Mandić i Milan  Knežević se nadmeću produžavajući listu identitetskih ultimatuma i zahtjeva: novi državni simboli, dvojno (crnogorsko) državljanstvo za državljane Srbije, srpski jezik kao službeni (uz crnogorski) umjesto sadašnje ustavne definicije “jezik u službenoj upotrebi”, proporcionalna zastupljenost građana srpske nacionalnosti u administraciji, policiji i vojsci, putinovski zakon o agentima stranog uticaja… Sve to je začinjeno idejom da se, ukoliko njihovi zahtjevi ne budu usvojeni “dogovorom” mimo poštovanja važeće ustavne procedure, oni organizuju novu podgoričku, pardon, ustavotvornu skupštinu. Onu što se, prema definiciji pojma, organizuje kada treba donijeti ustav novoformirane države, ili nakon što se u nekoj koja već ima svoj ustav, organizuje puč/revolucija s ciljem da se nasilno promijeni državno uređenje ili državni status zemlje.

Nagađanja šta se sve ovim zahtjevima želi postići razriješio je, dobrim dijelom, Zoran Čvorović, profesor Pravnog fakulteta u Kragujevcu i, jezikom koalicije ZBCG, afirmisani agent ruskog uticaja u Srbiji. A čini se i šire.

“Rešenjem ustavnog statusa srpskog jezika, automatski bi se otvorilo pitanje neodrživosti građanskog karaktera Crne Gore”, piše Čvorović u desničarskom Novom Standardu nakon saopštavanja identitetskih rezultata popisa u Crnoj Gori.

“Jer, država koja ima dva službena jezika, koji su izrazi dva različita nacionalna identiteta i od kojih ni jedan nema apsolutnu većinu, ne može biti građanska država…

Kada promena odredbe Ustava o službenom jeziku dovede u pitanje građanski karakter Crne Gore, onda će se neminovno otvoriti i pitanje neodrživosti postojećeg grba, zastave i himne Crne Gore.

Jer, Crna Gora kao država dve dominantne nacionalne zajednice sa dva službena jezika, mora imati takve državne simbole koji  izražavaju dvonacionalni karakter države Crne Gore. I najzad, postojeći pleonastički i otuda besmislen st. 1. čl. 12. Ustava Crne Gore, po kome „u Crnoj Gori postoji crnogorsko državljanstvu“ trebalo bi brisati, jer je isključivo u službi asimilacije Srba, a protivan je dvonacionalnom karakteru Crne Gore, koji potvrđuju podaci najnovijeg popisa stanovništva.”

Na kraju svog teksta Čvorović iz teorije prelazi na praksu: “Za uspeh tog poduhvata nužan je kompromis među stranakama koje su srušile Đukanovićev režim, ali koje su u identitetskom smislu potpuno različite. Do kompromisa se može doći samo ako srpski narod u Crnoj Gori uspe u narednom periodu da jasno i odlučno formuliše stav da je alternativa kompromisu (=društvenom ugovoru) oko nove konstitucionalizacije Crne Gore raspad države, jer je njen sadašnji ustavni identitet oktroisan suprotno, ne samo istorijskom biću Crne Gore, već i postojećoj etničkoj i jezičkoj stvarnosti crnogorskog društva.”

To je uglavnom  to. Da ne bude nismo znali.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

PRVA GODINA VLADE: Ibar i ibarska magistrala

Objavljeno prije

na

Objavio:

Tempo EU integracija nije onakav kakvom smo se nadali, program ES 2 uz povećanje plata i penzija nosi i brojne rizike. Ipak, najviše problema Milojko Spajić i njegova vlada imaju zbog unutrašnjih trvenja i očiglednog nauma dijela uticajnih političkih partnera da u fokus vrate tzv. identitetske teme, gazeći građansko ustrojstvo Ustava Crne Gore

Prije tačno godinu dana, na sjednici parlamenta na kojoj se glasalo o njegovom programu i personalnom sastavu predložene vlade, tadašnji mandatar Milojko Spajić odbio je da pročita svoj ekspoze. Da ne gubimo vrijeme, lakonski je  preskočio eksplicitnu Ustavnu obavezu. (Mandatar iznosi u Skupštini svoj program i predlaže sastav Vlade, propisuje član 103). Bila je to naznaka da  će odsustvo javnosti rada i neobavezujući odnos prema pravilima i zakonima biti jedno od najupečatljivijih obilježja njegovog kabineta.

Spajićeva Vlada ipak je izabrana. Već prvog dana mandata, donijela je odluku o odlaganju popisa i početku parlamentarnog dijaloga u potrazi za konsenzusom, kako bi se taj statistički posao vratio u regularne vode. Tako smo od prijetnji bojkotom i zahtjeva Monstata da nadležni izvrše procjenu bezbjednosti njihovih popisivača, stigli do popisnog procesa bez ozbiljnijih tenzija i, kanačno, rezultata kojima su manje-više svi zadovoljni. Makar javno. Samo rijetki su konstatovali kako popisni proces od usvajanja metodologije do objavljivanja prvih preliminarnih i konačnih rezultata nije prošao eksternu reviziju struke. To, kako bi se moglo pokazati, nije sasvim beznačajan (a možda ni slučajan) propust.

Uglavnom, Milojsko Spajić i njegova Vlada dobili su prvi veliki plus na javnoj sceni.

Drugi, veooma značajan i politički upotrebljiv  uspjeh, stigao je krajem juna: Crna Gora je iz Brisela dobila Izvještaj o ispunjenosti privremenih mjerila u poglavljima 23 i 24 koja se odnose na vladavinu prava (IBAR). Do tog istorijskog rezultata stigli smo dajući pregršt obećanja i usvajanjem niza Zakona koji su pripremljeni i usvojeni po hitnoj proceduri, bez javne rasprave i debate u parlamentu.       Spajićevski.

Uočeni problemi biće rješavani u hodu, poručeno je. I zaboravljeno. Baš kao što su zaboravljena obećanja, evo treće vlada od smjene DPS-a 2020., da će Crna Gora konačno dobiti zakone o vladi i Skupštini kojima će se, na primjer, normirati broj ministarstava i propisati procedure u redovnim i posebnim okolnostima (tehnička vlada). Odnosno, urediti rad parlamenta. Da ne dolazimo u situaciju da predsjednik parlament , prvi među jednakima, po vlastitom nahođenju zakazuje i otkazuje sjednice, mijenja obilježja parlamenta, sklanja i postavlja zastave… Ili, čemu smo takođe imali priliku da svjedočimo, sam sa sobom održava sjednice Skupštine i donosi odluke lažirajući prisustvo kvoruma.

Vratimo se Vladinom jubileju. Skoro su se poklopili datumi obilježavanja prve godišnjice rada 44. Vlade i 100 dana od njene rekonstrukcije. Tada smo dobili izvršnu vlast koja, uz premijera, ima sedam potpredsjednika i 25 ministarstava. Njeni  članovi dolaze iz redova PES-a, Demokrata, koalicije ZBCG, SNP-a, koalicije albanskih nacionalnih stranaka i Bošnjačke stranke. Rekonstrukciju su podržala 53 poslanika u parlamentu. S tim u vezi, test pitanje: znate li ko je Milan Butorović?

Najavljena još koalicionim sporazumom partija članica vladajuće kolacije, rekonstrukcija vlade koja je podrazumijevala imanovanje ministara i potpredsjednika iz partija koje predvode Andrija Mandić i Milan Knežević djelovala je kao prevelik izazov. Čak i za nepopravljivog optimistu, neopterećenog procedurama („tehnikalijama“) kao što je aktuelni premijer.

Mogućnost da će proruske i antiNATOvske  snage dobiti prostor u izvršnoj vlasti dugo je i snažno problematizovana od strane naših, kako se to kaže, euroatlantskih partnera. Sve dok specijalni izaslanik SAD za Zapadni Balkan Gabrijel Eskobar, proljetos, nije poručio kako je „najvažniji zadatak za Crnu Goru da podrži sve što premijer radi“. Tada je postalo jasno da će teško započeto partnerstvo trajati duže nego što su priželjkivale njihove opozicione kolege. Kao uračunata protivteža, u vladu je ušla i Bošnjačka stranka sa većim brojem ministarskih mjesta.

Eskobarovu preporuku uslišila je većina aktera sa ovdašnje političke scene. Sa izuzetkom predsjednika Jakova Milatovića i bivšeg premijera Dritana Abazovića. “Danas je Crna Gora žrtva najprimitivnije političke trgovine i neodgovornosti koju premijer u kontinuitetu demonstrira prema vođenju države”, jedna je od ocjena Milatovića koja odslikava njegov stav prema nekadašnjem najbližem savezniku, sa kojim je formirao pokret Evropa sad.

Nakon popisa, IBAR-a i rekonstrukcije vlade, sledeći veliki izazov pred Vladom Milojka Spajića bilo je ispunjenje paketa predizbornih obećanja najavljenih pod sloganom Evropa sad 2. Ona su (djelimično) ispunjena, ali bi se moglo ispostaviti da su troškovi te finansijske kombinatorike značajno veći od koristi koju će imati zaposleni ili penzioneri sa prosječnim primanjima. Ako se obistine strahovi od novog talasa poskupljenja koja bi, dijelom, mogla biti posljedica i povišica bez ekonomskog pokrića, onda će gubitnici biti svi. Računajući tu i državu, odnosno njenu kasu.

Zanimljivo, Fiskalna strategija, u koju je inkorporiran program Evropa sad 2, još nije usvojena u Skupštini. Zato su usvojene izmjene paketa zakona koje su proizašle iz potrebe da se Startegija realizuje. Još jedan primjer nonšalantnog odnosa izvršne i zakonodavne vlasti prema propisima.

To nije tako mali problem. Među poglavljima koja su u ovonedjeljnom izvještaju EK dobila nižu ocjenu nego prošle godine nalaze se četiri koja bi mogli svrstati među obećane prioritete rada aktuelne Vlade. I nešto za šta je premijer zainteresovan i, valjda, upućen. Riječ je o jačanju ekonomskih aktivnosti i razvoju saobraćajne infrastrukture.

Ocjenu „bez napretka” dobile su aktivnosti u oblastima privredno pravo,  konkurencija i transevropske mreže (poglavlja 6, 8 i 21) dok je kod saobraćajne politike (poglavlje 14) ocjena pala sa „dobrog“ na „ograničen“ napredak. To dovodi u pitanje realnost obećanja da će, u mandatu ove vlade, početi putno uvezivanje Crne Gore mrežom autoputeva i brzih cesti. I da će taj posao biti rađen promišljeno i planski.

Ipak, najviše problema Milojko Spajić i njegova vlada imaju zbog unutrašnjih trvenja i očiglednog nauma dijela uticajnih političkih partnera predvođenih koalicijom ZBCG da u fokus vrate tzv. identitetske teme. Na način koji podstiče postojeće i budi nove društvene podjele.   Sa očiglednom željom da se, makar u ustavno-zakonodavnom smislu, započne sa izmjenom postavke o Crnoj Gori kao građanskoj državi.

Rezolucija o genocidu u logorima sistema Jasenovac, Dahau i Mathauzen poslužila je dijelu vladajuće koalicije kao protivteža Vladinom  stavu prilikom  usvajanju UN-ove Rezolucije o danu sjećanja na genocid u Srebrenici. Ali i za ciljno pozicioniranje tog dijela vlasti kao promotera i zaštitnika svesrpskih nacionalnih interesa u regionu. Po cijenu, ako ne i uz želju, kvarenja odnosa Crne Gore sa susjedima. Prije svega Hrvatskom a, u perspektivi, i sa Bosnom i Hercegovinom i Kosovom.

Na domaćem terenu, paralelno su tekle akcije najave pokretanja inicijative za izmjenu Ustava kako bi srpski jezik od jezika u službenoj upotrebi dobio status službenog jezika i zahtjevi za izmjenu zakona o državljanstvu. Prva od pomenutih inicijativa nije sporna iz perspektive legitimiteta  ali jeste ono što se čita između redova – da će u tom zahtjevu ZBCG sa tihim partnerima pokušati da zaobiđe Ustavom propisane procedure.

Jedan od mogućih načina da se izvede taj „poduhvat“ je izmjena Zakona o državljanstvu, odnosno naum da se neznanom broju stanovnika susjednih država, prije svega Srbije, omogući status dvojnih državljana. Tako bi državljani Crne Gore sa stalnim prebivalištem u inostranstvu ( nerijetko, bez stvarnih veza sa Crnom Gorom) mogli postati dominantna, čak „kvalifikovana“ većina. Koju samo mali korak – priređivanje izbornog zakonodavstva koje pravo glasa daje svim državljanima, bez obzira na njihovo stalno mjesto boravka  – dijeli od mogućnosti da odlučujuće utiče na budućnost građana Crne Gore. I bez toga, sa iskazanom nesposobnošću aktuelnih, kao i prethodnih, vlasti da urede evidencije boravka i birački spisak, mogućnost zloupotreba dvojnog državljanstva je očigledna.

Sve to je začinjeno aktivnostima na reviziji istorijskih činjenica iz bliže i dalje prošlosti.  Relativizuju se zločini i veličaju zločinci iz nedavnih ratova na prostoru bivše SFR Jugoslavije (Slobodan Milošević, Ratko Mladić, Radovan Karadžić), najavljuju i traže odobrenja za podizanje spomenika akterima događaja koje bi se, najblaže, mogli označiti kao kontroverzni (Amfilohije Radović, Pavle Bulatović), promoviše narativ o dva antifašistička pokreta tokom Drugog svjetskog rata s namjerom da se abolira četnički pokret i opravdaju njihovi zločini.

Premijer i njegova većina u Vladi ne snalaze se najbolje sa tim narativima.  Lutaju od pokušaja ignorisanja, povremenog odobravanja, do obećanja da se tektonske ustavne/društvene promjene neće realizovati bez „širokog konsenzusa“. Koliko će biti istrajni u tom naumu i šta su im eventualne alternative to će pokazati, vjerovatno, već druga godina mandata 44. Vlade. Biće tu posla za sve. Posebno za gospodina Butorovića (PES), ministra bez portfelja zaduženog za odnose Vlade sa Skupštinom Crne Gore.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo