Afera briketi će, izvjesno, epilog imati u sudnici. To ne znači da se stavlja tačka na dugogodišnje pustošenje jednog od (nekada) najprepoznatljivijih privrednih brendova Crna Gore

Dvije godine i dva mjeseca nakon što su, u julu 2022., po nalogu SDT-a, privedeni na saslušanje a potom i zadržani u pritvoru do jeseni te godine,  podgorički Viši sud potvrdio je optužnicu protiv nekadašnjih članova odbora direktora Plantaža AD: Veselina Vukotića (predsjednik borda 2006 -2020.), Boža Mihailovića, Dušana Perovića, Anice Hajduković (nije joj određen pritvor), Đorđija Rajkovića i Seada Šahmanovića. S njima, za zloupotrebu položaja u privrednom poslovanju, optužena je i  dugogodišnja izvršna direktorica kompanije Verica Maraš (od 2008. do 2020.). Ona je, u istoj akciji SDT-a i specijalnog policijskog odjeljenja privedena u avgustu 2022. godine, a iz pritvora je izašla otprilike kada i njene kolega iz nekadašnjeg Odbora direktora.

Optuženi su, prema optužnici, navodno krivično djelo počinili od decembra 2019. do aprila 2020. godine, saopštio je specijalni tužilac i portparol SDT-a Vukas Radonjić. „Optuženi nijesu vršili svoju dužnost u postupku zaključenja očigledno štetnog vansudskog poravnanja, sa privrednim društvom OMP-Engineering DOO, pa su mu tako, usljed djelimičnog izvršenja očigledno štetnog poravnanja, pribavili protivpravnu imovinsku korist, a oštećenom (Plantaže AD – primjedba Monitora) nanijeli imovinsku štetu u visini od 384.672,40 eura”, zaključio je specijalni tužilac navodeću da je za to krivično djelo zaprijećena kazna od dvije do deset godina zatvora.

Afera briketi počinje u novembru 2009., kada su Plantaže objavile poziv za prikupljanje ponuda „u cilju rješavanja problema otpadnih sirovina i otpadnih voda koje nastaju u procesu proizvodnje, a posebno otpada koji se javlja orezivanjem vinove loze i stabala“. Tražio se investitor koji će da izgradi fabriku i kupi opremu za prizvodnju briketa od vinove loze. I da garantuje plasman gotovih proizvoda. Na Plantažama je bilo da obezbijede sirovinu za proizvodnju, minimalno 10 hiljada tona sirovine (lozove orezine) godišnje.

U posao se ušlo sa kompanijom OMP, novoosnovanom firmom iz Podgorice koju su formirali: Oleg Obradović (30 odsto vlasništva), Miodrag Ivanović (30 odsto), Predrag Bošković (30 odsto) i pravno lice Consulting Company doo Zenica (10 odsto vlasništva).Naručena je studija izvodljivosti. Taj dokument je izradio Željko Cumbe, samostalni konsultant i ekspert za bio masu ali i vlasnik Consulting Company koja u OMP ima 10 odsto vlasništva. Po njegovoj analizi, posao obećava decenijski profit reda veličine od dva miliona eura pa naviše. Plantaže i OMP, 20. septembra 2010, osnivaju zajedničko preduzeće – Plant OMP. Fabrika  je izgrađena, kupljena je i montirana oprema za proizvodnju, a nakon toga se ispostavilo da fabrika ne može da radi. Isporučena oprema nije adekvatna za preradu lozove orezine.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 13. septembra ili na www.novinarnica.net

Suve česme, fekalije teku rijekama, ulice zatrpane smećem uz zapaljene divlje deponije, opasan otpad krišom se prebacuje iz opštine u opštinu i zatrpava na tuđim imanjima… Kada govori o planiranim investicijama u infrastrukturu  vlast, uglavnom, nudi vizije budućih autoputeva i brzih cesta

Desetak dana Moračom, praktično od centra Podgorice pa do njenog ušća u Skadarskom jezeru, teče fekalna kanalizacija. Iz gradskog kolektora u rijeku se izliva prečišćena, poluprečišćena i neprečišćena kanalizacija. Novina je da smo, zbog kvara na gradskom kanalizacionom sistemu koji je u međuvremenu otklonjen (kažu), dobili još jedno izvoršite zagađenja kod Vezirovog mosta  – uzvodno od centra grada i pristojno posjećenih gradskih plaža. Uz boju vode uz desnu obalu rijeke, o zagađenju svjedoči i nesnosan smrad koji se širi ulicama i bulevarima  uz obalu, sve do kružnog toka gdje se račvaju magistrale za Nikšić i Cetinje. Visoke temperature i nizak vodostaj Morače samo su potpomogle  da se najnovije zagađenje bolje vidi i osjeti.

Stara je priča: gradski kolektor nije u stanju da prečisti otpadne vode koje u njega doprema postojeći sistem gradske kanalizacije. O gradnji novog, priča se godinama. „Prečišćavanje otpadnih voda je najznačajniji infrastrukturni projekat u istoriji grada, a samo postrojenje najvažniji segment budućeg sistema“, kazao je bivši gradonačelnik Ivan Vuković, sredinom 2022., prilikom potpisivanja ugovora o izgradnji glavnog postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda. Posao je trebalo da počne početkom prošle godine, a EU je do tada izdvojila skoro 33 miliona bespovratnog novca da bi pomogla projekat. Međutim, početak izgradnje (prema prvobitnom planu taj posao bi trebalo da traje 36 mjeseci) neprestano se odlaže zbog protivljenja mještana Botuna. Oni tvrde da će „po cijenu života“ spriječiti izgradnju kolektora u blizini svojih domova i imanja. Prema poslednjim, proljetošnjim, najavama posao je trebalo da počne ovog mjeseca. Izvjesno je da se to neće doseti. Makar do formiranja narednih gradskih vlasti.

„Realizacijom sistema za prečišćavanje otpadnih voda, u vrijednosti od 47,3 miliona eura, biće sačuvane podzemne vode Ćemovskog polja, zetske ravnice, rijeka Morača, a samim tim i vodoizvorište Bolje sestre i Skadarsko jezero“, objašnjavao je prije više od dvije godine tadašnji direktor podgoričkog Vodovoda Filip Makrid. U međuvremenu nije urađeno ništa. Podzemne i nadzemne vode i dalje se zagađuju a cijena budućeg kolektora raste. Od sve priče o novom kolektoru izvjesno je samo jedno: on mora biti napravljen nizvodno od Podgorice.

Nepisano je pravilo: tamo gdje imate višak otpadnih voda – fali one podesne za piće. Podgoričani su već navikli da, s proljeća i jeseni, poslije svake obilne kiše ne koriste za piće vodu sa izvorišta Mareza.

Ovog ljeta imali smo ozbiljnije probleme. Mještani naselja Kuće Rakića bili su bez vode više od dva mjeseca. A jednom, kada je voda potekla iz česama skoro 250 domaćinstava u tom naselju, bila je ofarbana u plavo. Do danas se ne zna zašto.

Nakon njihovih protesta i blokade saobraćajnice između Podgorice i Tuzi, iz Vodovoda su se dosjetili: gasiće vodu dijelu Podgorice, svake večeri istom naselju (!?), da bi je obezbijedili za Kuće Rakića. Par dana/noći kasnije problem je ipak riješen na elegantniji način – djelimičnom preraspodjelom vode iz vodovodnog sistema opštine Tuzi.

Višak neprečišćenih otpadnih voda i manjak vode za piće imaju zajednički uzrok. Širenje Podgorice i po vertikali (u visinu) i po horizontali, često na divlje, bez planiranja i projektovanja, nije ispraćen adekvatnim razvojem infrastrukture. Neplanska gradnja dovela je do toga da postojeći kapaciteti infrastrukture jednostavno nijesu dovoljni da zadovolje potrebe svih stanovnika Glavnog grada. Starih i novih.

Zato ljetošnje incidente ne treba posmatrati kao izuzetak, već najavu ozbiljnih infrastrukturnih problema koji nas čekaju u skoroj budućnosti.  Ne samo u Zetskoj dolini.

Prvi put nakon što je Regionalni vodovod pušten u rad, nedostatak vode osjetio se i na crnogorskom primorju (u dijelu koji se vodom napaja sa izvorišta Bolje sestre u Skadarskom jezeru).

Tako se Petrovac, u špicu turističke sezone, suočio sa višednevnim restrikcijama vode u poslijepodnevnim i večernjim časovima. „Takva situacija je izazvala značajne negativne posljedice i nezadovoljstvo turista uključujući brojne otkaze rezervacija i potencijalnu štetu za lokalni turizam. Restrikcije u snabdijevanju vodom koje su uvedene bez najave, navodno zbog dugotrajne suše i povećane potrošnje tokom ljetnjih meseci, su doprinjele da  trenutna situacija u hotelima i ostalim smještajnim kapacitetima postaje neprihvatljiva i haotična. Ove restrikcije se najčešće manifestuju kroz redukcije u snabdijevanju vodom, smanjeni pritisak i povremena isključenja i to u periodu kad je najpotrebnija, odnosno u popodnevnim satima do ponoći”, navodi se u zajedničkom saopštenju hotelijera sa tog dijela budvanske rivijere.

Iz opštine Budva nijesu se oglašavali.  Em nije imao ko (kriza lokalne vlasti i ponavlajnje proljetošnjih, vanrednih, ozbora), a i ti što su mogli imali su prečih briga. Jedna od njih: smeće je ove godine, prvi put nakon devastirajućih devedesetih prošlog vijeka, zatrpalo budvanske ulice.

„Prepuni kontejneri, smeće odloženo gdje mu nije mjesto, nesnosan smrad koji se svuda širi – slika je Budve ovoga ljeta“, piše sredinom avgusta dopisnik ND Vijesti Vuk Lajović. „Uprkos borbi Komunalnog preduzeća, opšti utisak je da grad nikada nije bio prljaviji“. Fotografije iz turističke prijestonice takve su da ih ne treba opisivati.

Od upućenih smo čuli da Budvi, i ne samo njoj, nedostaju komunalni radnici, kontejneri, vozila za odvoz smeća ali i dobre navike domaćih stanovnika i mnogobrojnih gostiju kada je u pitanju tretman otpada.

Sa viškom smeća borili su se i stanovnici Glavnog grada. Jednako na periferiji i u novim naseljima, elitnim makar po cijeni kvadratnog metra stambenog i poslovnog prostora. Uz koji nije obezbijeđeno dovoljno prostora za odlaganje smeća. Mediji su više pažnje poklanjali drugima, pa smo imali priliku da pratimo kako su stanovnici Siti kvarta porušili smećem zatrpana kontejnerska ostrva u svom naselju. Ideja im je bila da se na taj način oslobode nagomilanog smeća i sebi obezbijede kvalitetnije uslove života. Dobili su – divlje deponije (vidi fotografije).

Tretman smeća u Nikšiću postao je tema političkih rasprava. Glasnogovornici bivših i sadašnjih lokalnih vlasti sporili su se da li se smeće sa gradskih ulica odlaže/deponuje (DPS) ili samo pretovara (Demokrate) u halama Željezare. Uglavnom, zbog tradicionalnog požara na deponiji Mislov do, komunalci smeće iz Nikšića odvoze na deponiju u Podgoricu. To dodatno košta. Dok ima mjesta na Ćemovskom polju.

Ko nema kud sa otpadom, poput opštine Rožaje, deponuje ga na divlju deponiju i pali. Što ne izgori, završi u Ibru. Koji je baš ovih dana – presušio u dijelu toka od Rožaja prema granici sa Srbijom.

Sredinom avgusta mještani nikšićkih naselja Straševina i Kličevo blokirali su put Nikšić- Podgorica kod tunela Budoš, zahtijevajući da se izmjesti otpad (grit iz brodogradilišta u Bokokotrskom zalivu) ilegalno deponovan na privatnim i državnim parcelama u njihovim naseljima. Otpad , navodno, nije otrovan ali će, prema dogovoru sa lokalnim vlastima, on ipak biti premješten na neko drugo mjesto.

I najnovija priča dolazi sa periferije Nikšića. Iz NVO Zagrad Montenegro tvrde da je u Župi, u mjestu Bunić, sredinom nedjelje zakopano više od 50 uginulih krava „sa neke farme u Nikšiću ili Danilovgradu“. Lokacija na kojoj su zakopane uginule životinje nalazi se pored lokalnog puta, na stotinjak metara od Liverovićekog jezera. Mještani ne znaju ko je to uradio i da li je taj neko imao bilo čiju dozvolu za ovaj, čini se ilegalan, posao.

Konačno, ljetošnji raspad elektroenergetskog sistema u Crnoj Gori, doduše kratkotrajan, upozorava da je i ovaj dio infrastrukture možda već preopterećen, nedovoljno dobro održavan ili i jedno i drugo. Još kada se, uz konstantan rast potrošnje, prenosna i distributivna mreža  dodatno opterete energijom iz sve brojnijih solarnih elektrana koje se grade ili, za sada, samo najavljuju, cio sistem bi se mogao naći u velikim problemima. Platiće – potrošači.

Kada govori o planiranim investicijama u infrastrukturu vlast, uglavnom, nudi vizije budućih autoputeva i brzih cesta. Očigledno je da je obim problema mnogo veći. Zato i sredstva koja možemo obezbijediti, ili ih već imamo na čekanju, treba promišljeno rasporediti prema listi prioriteta koju bi, opet, neko trebao da utvrdi. A da mu mi ostali vjerujemo. Puštanje u rad kolektora ili sanitarne kade (deponije) nije ni izbliza tako atraktivno kao što je presijecanje trake na autoputu, ali može biti jednako korisno. Ponegdje i korisnije.

Zoran RADULOVIĆ

Proljetošnja akcija Limitirane cijene potrošačima nije donijela pretjeranu korist, ali iz vlade sa puno optimizma najavljuju njenu reprizu. Istovremeno,   iz PES-a su Milatoviću poručili da je vanredne izbore u Podgorici raspisao za kraj septembra kako bi građani na izbore izašli prije nego osjete benefite programa ES2

Ranije nego što je to bilo najavljeno, Vlada se ponovo uhvatila u koštac sa (pre)visokim cijenama. Kao i proljetos, i sada je riječ o akciji ograničenja marži za dio osnovnih životnih namirnica – prehrambenih i higijenskih proizvoda. U odnosu na kampanju Limitirane cijene ograničenje marži ostalo je isto (do 10, odnosno 15 odsto u veletrgovinama i maloprodaji) ali je popis proizvoda proširen sa 43 na 66. Vladina odluka stupa na snagu osmog dana nakon objavljivanja u Službenom listu.

„Sada očekujemo da se ova odluka sprovede“, poručio je potpredsjednik Vlade i ministar ekonomskog razvoja Nik Đeljošaj, uz konstataciju da bi „bilo dobro“ da trgovci u radnjama obilježe proizvode sa limitiranom maržom, iako im Vlada tu obavezu ne može nametnuti svojom odlukom.  „Odluka se ne odnosi na male trgovine (ako ukupna površina svih radnji istog vlasnika ne prelazi 600 kvadratnih metara – prim. Monitora), a važiće do 31. januara 2025. godine. Nakon primjene odluke očekujem smanjenje cijena, jer na osnovu izvještaja tržišne inspekcije marže su puno veće od onih na koje ćemo da ih limitramo”, pojasnio je Đeljošaj.

Od ministra nijesmo saznali kolike su te trgovačke marže o kojima u Crnoj Gori pričamo već više od godinu.  Tom temom nije se bavio ni premijer Milojko Spajić. Njemu je prioritet bio da objasni da „inflacija više nije problem, ali jesu visoke cijene proizvoda“. Za to je  krivicu prebacio na prethodnike iz Vlade Dritana Abazovića. „Mi radimo na tom naslijeđenom problemu“.

Premijer je početkom avgusta najavljivao da borba sa visokim cijenama slijedi po završetku ljetnje turističke sezone. ,,Mi nismo mogli tokom turističke sezone da sprovodimo taj program zato što nije logično da na neki način iz državnog budžeta dotiramo strance”, objavio je Spajić na društvenoj mreži X. Uz obećanje da „od septembra država neće dozvoliti da divljaju marže u trgovinskim lancima…“.

Sada je pojasnio kako je Vlada požurila s ograničenjem cijena (zapravo trgovačkih marži) prije povećanja plata u oktobru, pokušavajući da spriječe trgovce da pojedu benefite programa Evropa sad 2. „Dakle, građani će sa značajno nižim cijenama da dočekaju povećanje plata i na taj način će biti uvjereni da se standard povećava u kontinuitetu od oktobra pa do kraja mandata ove vlade u naredne tri godine”, poručio je Spajić.

Na nama je da odlučimo da li ovu poruku čitamo kao najavu Vlade koja zna šta i kako radi, ili kao još jedno predizborno obećanje PES-a i njihovih koalicionih partnera. Onih koji, zahvaljujući podjeli resora unutar izvršne vlasti, iz ove akcije mogu izvući neku političku korist pred lokalne izbore u Podgorici, Budvi i Kotoru (a uskoro, možda, i u Beranama i ponovo zaboravljenom Šavniku).

Da malo olakšam. Proljetošnja akcija Limitirane cijene potrošačima nije donijela pretjeranu korist (neke računice kažu da su moguće uštede bile manje od jedan posto vrijednosti potrošačke korpe). Na drugoj strani, iz PES-a su Predsjedniku države već zamjerili da je vanredne izbore u Podgorici raspisao za kraj septembra kako bi građani na izbore izašli prije nego prime plate uvećane zahvaljujući vladinom programu ES2.

Od Vlade nijesmo dobili preciznije podatke o visini trgovačkih marži protiv kojih se ona tako odlučno i uporno bori. Ono što nijesmo dobili od izvršnih vlasti, ni ovih ni prethodnih, pokušali su izračunati pojedini mediji. I ti se nalazi baš i ne uklapaju u ponuđeni scenario.

Tako je portal Bankar.me prošlog septembra objavio poređenje marži u Crnoj Gori sa maržama velikih trgovačkih lanaca u Srbiji, Bosni i Hercergovini, Hrvatskoj i Sloveniji. „Analizirajući bruto profitnu maržu 15 velikih trgovačkih lanaca u Regionu rezultati su pokazali da je najveću maržu u prošloj godini imao Merkator Slovenija i to 29,62 odsto. Veću maržu od najvećeg crnogorskog trgovačkog lanca (Voli, prim. Monitora) imali su Merkator Srbija, Lidl Slovenija, Delhaize Srbija, Domaća trgovina Srbija, Spar Slovenija i Bingo Tuzla. Manju maržu od Volija imali su Konzum plus, Lidl Hrvatska, Spar Hrvatska, Plodine Rijeka, Tommy Split i Konzum Sarajevo“.

Bankar.me je analizirao i cijene 103 najzastupljenija proizvoda u potrošačkoj korpi u šest regionalnih trgovačkih lanaca. „Rezultati su pokazali da su cijene u najvećem crnogorskom trgovačkom lancu Voli veće samo u odnosu na jedan od dva analizirana velika trgovačka lanca u Bosni i Hercegovini, dok su niže nego u analiziranim marketima u Srbiji i Hrvatskoj“.

Priložena tabela sa cijenama analiziranih proizvoda pokazuje kako su one, kod dobrog dijela njih, u međuvremenu značajno porasle. To dijelom demantuje vladine tvrdnje kako se radi o „zetečenom problemu“. I, što je još važnije, pokazuje da alat koga su se prihvatili (ograničenje marži u veletrgovinama i maloprodaji) nije baš efikasan način za obaranje cijena.

Možda bi ideja sa kojom je premijer upoznao javnost  takođe početkom avgusta dala bolje rezultate? Spajić je tada, agenciji Mina-biznis, najavio da će Vlada osnovati državno preduzeće koje će biti zaduženo za robne rezerve, ali i za direktnu dostavu građanima osnovnih životnih namirnica iz tih rezervi. “To je održiv način da se borimo protiv visokih cijena. Ograničenje marži će definitivno biti jedna velika pomoć budžetu naših građana, međutim, moramo imati dugoročno održivo rješenje za rast cijena i za stabilizaciju cijena u Crnoj Gori.” Očito da za taj posao treba vremena (uz znanje i novac) koje izvršna vlast sada nema.

Dobili smo akciju Limitirane cijene u nešto obimnijem izdanju. I puno optimizma u njenoj najavi. Drugo je pitanje da li će akcija u ovom obimu i obuhvatu opravdati očekivanja.

Uzmimo za primjer maslinovo ulje. Njegova cijena odavno se uzima kao primjer nesrazmjere između domaćih i stranih trgovina. Mnogo smo  puta mogli vidjeti poređenja cijena maslinovog ulja u trgovinama u Podgorici sa onima u Rimu, Madridu, Berlinu… Po pravilu, to je bilo na štetu ovdašnjih potrošača. Zato se i maslinovo ulje, ono najkvalitetnije i u najvećem pakovanju, našlo na listi proizvoda sa ograničenom maržom. Iako to, koliko nas iskustvo uči, neće bitnije uticati na njegovu cijenu.

Postoji i druga strana medalje. Postojeće procjene, iako dosta stare, govore kako su u Crnoj Gori godišnje troši od 0,5 do jednog litra maslinovog ulja po stanovniku. Zato će i ušteda na tom proizvodu, kolika god da je, biti neznatna u krajnjem, mjesečnom ili godišnjem zbiru.

EU prosjek potrošnje maslinovog ulja je 4-6 litara po stanovniku, dok stanovnici Mediterana iz Španije, Grčke ili Italije troše i preko 15 litara ovog ulja godišnje. To kazuje da je u tim zemljama maslinovo ulje zaista osnovna životna namirnica. Za raliku od Crne Gore gdje se na njega gleda kao na luksuz.  A to i te kako utiče na cijenu proizvoda: u trgovinama se ne traži mnogo,  a oni koji ga traže spremni su da plate. Pride, riječ je o dominantno uvoznom proizvodu. Zašto je to tako, to je neka druga priča. Gotovo identična je priča sa maslacem.

Na drugoj strani imamo mlijeko. Prema prošlogodišnjim podacima sa sajta Svijet statistike (World of statistics) stanovnici Crne Gore su drugi potrošači mlijeka na svijetu, odmah iza Finaca, sa godišnjom potrošnjom od nepunih 350 litara po osobi. Mlijeko je skupo pa je njegova kupovina veliki porodični izdatak. Vlada je svojom odlukom  limitirala marže samo uske palete tog proizvoda. Jedna vrsta mlijeka (2,8 posto mliječne masti) u dva pakovanja – tetrapak bez čepa i svježe mlijeko u kesi. Kod jogurta – jedna vrsta i jedno pakovanje.

Ili jabuke. Na Vladinoj listi su samo one najjeftinije koje, inače, stižu tek u poznu jesen. Kod deterdženata je obuhvaćeno samo jedno od 5-10 različitih vrsta pakovanja…

Opet, neko će nešto uštedjeti. To ne znači da je problem riješen. Prava borba za standard potrošača i razumne cijene u trgovinama počinje od proizvodnje. Domaće a ne uvozne. Da su trgovačke marže jedini ili makar dominantan problem, međunarodna konkurencija bi to već registrovala i pokušala da uplivom na crnogorsko tržište ostvari ekstra profit. Mi smo, iz nekih razloga, imali situaciju da su strane kompanije prodavale svoje ovdašnje trgovačke biznise i odlazile iz Crne Gore.

Uz priču o trgovačkim maržama valjalo bi razmiliti i o onoj političkoj. Vlada sa 30 + ministara i potpredsjednika, parlament sa predsjednikom i pet potpedsjednika, a svi oni imaju šefove kabineta, savjetnike, pomoćnike, sekretare, vozače… I sve to neko treba da plati, a najveća stavka na prihodnoj strani države je naplata PDV-a. Najvećim dijelom iz trgovina.

Otud se premijer Spajić vajkao da bi ograničenjem cijena tokom sezone država „dotirala“ strance. I zato, kada razmišljamo da li je akcija vlade mogla biti konkretnija i sveobuhvatnija, trebamo imati na umu da veće cijene u trgovinama znače i veće prihode države.  A, izbori – oni dođu i prođu.

Zoran RADULOVIĆ