Ako je jedna stvar u glavnom gradu sigurna, to je da lokala ne može da fali. Neupućene bi čak to moglo prevariti da je Podgorica jedan topao i druželjubiv grad. Ništa od toga. Crne hronike pune su vijesti o krvavim obračunima i nasilju. Prije desetak dana grupa mladića se u strogom centru grada sukobila sjekirom i letvama, dok se samo dan ranije, opet u samom centru, desio vatreni obračun.
Noćni izlasci nerijetko se završavaju tučama, povredama, policijskim intervencijama, pa i fatalnim ishodima.
,,Podgorica je odavno postala nesigurno mjesto”, kaže za Monitor dvadesettrogodišnji Balša Lubarda. ,,U lokalima noću sam doživio veliki broj neprijatnosti, od ‘običnih’ verbalnih incidenata, preko fizičkih sukoba, pucnjava, pa čak i ranjavanja kojima sam svjedočio “, kaže on.
On kaže da se s obzirom na broj incidenata koji se desi u toku jedne večeri, stiče utisak da je sve manje mjesta na kojima se može provesti bez strepnje da će svjedočiti nekom incidentu. ,,Sve to umnogome utiče i na doživljaj provoda, s obzirom da je neophodno voditi računa o tome pored koga sjedite/stojite, kao i gdje je najbliži izlaz”, kaže.
On ukazuje na činjenicu da u podgorički lokal možete da unesete bilo koje oružje, s obzirom da pretresa nema: ,,A glavni problem, ne samo u ovoj, već i u mnogim drugim pričama je činjenica da zakon ne važi jednako za sve. Zato ko zna, možda ćete baš ovo veče piti piće pored nekog prestupnika koji je na slobodi. I da, nijesam već rekao da su naoružani? “.
I student Ekonomskog fakulteta u Podgorici koji je želio da ostane anoniman smatra da je sve opasnije izaći uveče: „Poznata su mjesta koja su na lošem glasu, a sve je manji broj ‘bezbjednih lokala’, sigurnih od učestalih tuča ili još gorih stvari. Ekonomska propast je dovela i do društvene propasti, a poremećeni sistem vrijednosti koji slavi uličare i problematične individualce podstiče veliki broj neostvarenih ljudi na pravljenje incidenata”.
Ističe da je većini postalo normalno da se zapuca u centru grada, ali da to ne znači da treba da se smatramo bezbjednim: „Naravno da ne prija kada ne možemo da izađemo gdje želimo nego moramo da biramo između par mirnih lokala, i da bismo se osjećali ljepše kada ne bismo razmišljali da li ćemo stići kući u jednom komadu, ali šta je tu je”.
Kao najrizičniju situaciju u kojoj je bio navodi pucnjavu u Buda baru, u julu prošle godine. „Kako sam bio neposredni svjedok događaja i proživio ovo traumatično iskustvo, česte tuče u Bokeškoj ulici (koja je jako mirna u odnosu na ostale djelove grada), napadanje bakljama i noževima, postale su mi priče za laku noć. Naravno, ovakve stvari se skoro uvijek odigraju u udarnim terminima za izlaske – petkom i subotom – jer zašto biste pravili incidente ako nema ko o njima da priča.”
Ističe da reakcije i profesionalnost obezbjeđenja variraju od mjesta do mjesta, da policija kasni sa intervencijom i da definitivno ne sankcioniše prestupnike u dovoljnoj mjeri. Kaže da su sankcije koje oni primjenjuju u praksi očigledno neefikasne, ako uopšte išta i primjenjuju, jer primjećuje da Podgorica sve više poprima oblik Divljeg zapada.
Ubijeđen je da bi ovaj problem mogao da se riješi. Možda ne u potpunosti, ali je siguran da je moguće uticati na ponašanje ljudi u kafićima i tako značajno smanjiti broj incidenata. Kaže da je siguran da policija ima podatke o ljudima koji bi mogli nositi vatreno oružje, kao i da bi rigorozne kazne prevaspitale neposlušne.
Za odgovorne smatra one koje propisuju sankcije, i institucije koje ih sprovode. „Na kraju, odgovorni su i vlasnici lokala koji gledajući isključivo na profit, i ne vode računa o ljudima koje puštaju, čime ugrožavaju bezbijednost. Obezbjeđenje bi u ovakvim mjestima trebalo da na vratima kontroliše ko su ljudi koji ulaze, kao i šta nose sa sobom.”
Naši se sagovornici slažu da se većina incidenata dešava u ranim jutarnjim časovima, ali i da u Podgorici i dalje postoji mjesto u kom se može provesti bez nevolja, a radi do kasno. Kao primjer navode Irski Pab Četiri Vilenjaka, koji se nalazi u Hercegovačkoj ulici, zbog čega smo razgovarali i sa gazdom tog lokala, Zoranom Stanićem.
On ističe da je primjetno da je bezbjednost u noćnom životu značajno opala u posljednjih par godina, a kao primjere navodi sve češće pucnjave, potezanja pištolja, noževa, prebijanja itd. Navodi i da je poražavajuće da se situacija konstantno pogoršava.
Kaže da kao gazda lokala daje sve od sebe da prije svega sačuva bezbjednost svojih gostiju, kao i prijateljsku atmosferu: „Incidenti u mojoj kafani su jako rijetki, ali ne bih bio iskren kada bih rekao da se nikada ne dešavaju, jer je ovaj rizik nemoguće otkloniti. Na svakoga alkohol utiče drugačije, ali se uvijek potrudimo da na civilizovan način riješimo konflikte koji s vremena na vrijeme nastanu”.
Kao glavni faktor dobre atmosfere navodi da uvijek bira svoje goste, koji su društveni i prijateljski nastrojeni. Kaže da veliku ulogu u smanjenju rizika od incidenata ima i muzika od koje ne želi da odustane: „Iako ukus za dobru muziku iščezava, tri puta nedjeljno organizujem svirke kvalitetne zabavne i ex-Yu rok muzike. Zbog ovoga imam veliki broj stalnih, muzički obrazovanih gostiju”.
Navodi da je konstantno urušavanje društva i napeta situacija rezultat finansijskih nevolja, ali i kulturnog propadanja, jer je jakim marketingom i pritiskom određenih medija ljudima nametnuta nekvalitetna muzika, razne rijaliti šou emisije i ostala trovanja uma normalnih ljudi, koji ne mogu da izbjegnu ovaj napad.
Rješenje problema koji se svakodnevno dešavaju ne vidi uskoro i smatra da će do njega jako teško doći. Zaključuje da je problem u nama i da je prije svega našem društvu potreban kulturni preporod.
A dok ne dođe do kulturnog preporoda, ili sistema koji funkcioniše, ne ostaje nam ništa sem da stvari gledamo sa vedrije strane, kroz tragi-komične dosjetke koje savršeno opisuju situaciju u našem društvu: Ulazi grupa Podgoričana u lokal, a konobar prilazi i pita: „Izvolite momci, šta ćete da popijete?” ,,Ništa brate, mi došli samo da se pobijemo”.
Filip Đ. KOVAČEVIĆ