Povežite se sa nama

FELJTON

MUSTAFA CANKA: GUSARSKA REPUBLIKA ULCINJ (XIII): Mletački napadi

Objavljeno prije

na

Monitor donosi izvode iz knjige Gusarska republika Ulcinj, publiciste i novinara Mustafa Canke, u kojoj su sabrane priče o znamenitom gusarskom gradu i ratnicima koji su stvarali sopstvenu istoriju preko dva vijeka

 

Svi pokušaji Mlečana u Prvom morejskom ratu da flotom onemoguće Ulcinjane bili su neuspješni, pa je Venecija odlučila da napadne i zauzme Ulcinj „to gusarsko uporište koje ugrožava slobodnu plovidbu južnim Jadranom“.

Mletačka flota, pod komandom generalnog providura Danijela Dolfina, osvanula je ispred grada u rano jutro 9. avgusta 1696. godine. U opsadi je učestvovalo oko 12.000 vojnika, od toga pet hiljada Morlaka sa područja Zadra. Predgrađe Ulcinja imalo je oko hiljadu stanovnika, pa su se Morlaci i ostale mletačke čete dale odmah na pustošenje varoši i paljenje kuća. „Za nekoliko časova bio je pretvoren u pepeo trud toliko vremena, a sve građevine u ruševine i pustoš“, bilježe mletački izvori. Oni takođe navode da je odbranom grada rukovodio “gusarski kralj“ Hajdar Karamindžoja. U borbama se posebno istakao i njegov brat Mustafa.

Braniocima je 22. avgusta stigla pomoć: osam hiljada ljudi iz Albanije, Podgorice, Bara i Krajine koje su predvodili braća Omer-paša i Ali-paša, sinovi Sulejman-paše skadarskog. Sjutradan su ih Morlaci odbili od mletačkih rovova, dok je artiljerija nastavila da bombarduje tvrđavu. Iz južne Albanije je 26. avgusta stiglo još 2.000 vojnika. Zatrpavani neprekidnom kišom granata i metaka i neprestano napadani od strane Morlaka branioci su se, uz velike gubitke, povukli. U tvrđavu je upućen jedan zarobljenik da opsjednutima saopšti da se nikakvoj pomoći više ne mogu nadati. Njihova poruka je, međutim, glasila da će se boriti do posljednjeg daha. Mlečani su kasnije navodili da “čak i onda kada su padali zidovi, njihova junačka srca nijesu posustajala”.

Trećeg septembra propao je i posljednji pokušaj Mlečana da se domognu tvrđave, a dva dana kasnije, u srijedu, 5. septembra, nakon 26 dana opsade, mletačka vojska se ukrcala na brodove i pokuđeno vratila u Boku.

Sam Ulcinj je teško stradao; utvrđenje je bilo jako oštećeno, kuće srušene, predgrađe sravnjeno sa zemljom, a okolina grada opljačkana. U pristaništu su zapaljeni jedna tartana i galeota, kao i nekoliko barki. No, nije bio uhvaćen nijedan gusar, jer se većina njihovih brodova sklonila u Bojanu. U tom je napadu 50 mletačkih vojnika poginulo, a stotinu ih je ranjeno. Ova avantura je Mlečane koštala 15.350 dukata.

Pokušavajući da opravdaju čitavu akciju i utrošena materijalna i finansijska sredstva, njihovi izvjestioci su saopštavali da je trgovačka flota Ulcinjana nakon ovog napada spala na dvadesetak barki male nosivosti.

Napominjući da se nikada nije susreo sa jednom ovako teškom i delikatnom situacijom i sa tako odlučnim braniocima, Dolfin konstatuje: „Ulcinj nije osvojen, ali, ako je glavni cilj pokušaja bio da se kazni drskost i smjelost ovih gusara, može se reći da je pokušaj uspio”. „Bilo je zapisano da se ovako desi“, zaključuje mletački generalni providur.

Inače, tokom ove opsade Ulcinja bilježi se jedna emotivna epizoda. Kaduna Fatima napisala je svom bratu, Sulejman-paši Bušatliji, iz opkoljenog Starog grada, u jeku najjačih napada, pismo sljedeće sadržine:

„Gospodine moj, gospodaru moj! Molim Vas i preklinjem da razmislite o onome na što smo spali. Naš kraj bio je toliko godina čist i bez ikakvih neprilika. Ovi neprijatelji kojih ima samo tri-četiri hiljade upropastiće toliko jadnih siromašnih sljedbenika poslanika Muhameda, mir neka je na njega i njegovu časnu porodicu.

Zaboravi na loš postupak nekih Ulcinjana prema tebi, jer će njima Bog suditi na Dan strašnoga suda.

Bože moj, pomozi i Vi, gospodine i gospodaru moj, dođite, ovo je dan za pomoć! Molim vas, ne slušajte riječi i savjete prevrtljivaca koji ne žele dobro ovima i govore Vam da ih ne pomognete!

Brate moj, stećićeš beskrajne zasluge kod Boga Milostivog i ljudi ako pritekneš u pomoć.”

Ulcinjani su u toj bici imali za saveznike pleme Hoti. Zbog iskazanog herojstva, skadarski paša je odlučio da Hoti ubuduće imaju prednost nad svim plemenima sjeverne Albanije.

U Veneciji se tvrdilo da je odmah nakon ovog napada sultan Mustafa II poslao Ulcinjanima 2.700 zlatnih cekina da obnove flotu kako bi ponovo bili u stanju da kontrolišu i brane albansku obalu.

Osmanska imperija je 7. februara 1699. godine potpisala „vječni mir“ sa Republikom sv. Marka i pristupila obnavljanju razrušenih zidina ulcinjskog Starog grada. Nakon svakog rata Turci su kretali u opravke utvrđenja i dopremali bolje naoružanje. Znali su cijeniti važnost Ulcinja kao pomorske baze i njegove odvažne žitelje. To je bilo još značajnije nakon pada Herceg-Novog. Takva politika pokazala se promišljenom, jer je samo 15 godina kasnije (1714.) počeo novi rat.

Nakon Prvog morejskog rata Ulcinjani su nastojali da preuzmu sav izvoz iz albanskih luka i potisnu Bokelje, Francuze i sve ostale trgovce. Mletački konzul u Draču Pjetro Roza piše 1706. godine da Ulcinjani imaju 200 brodova, a da se taj broj povećava zato što oni kupuju ili u svom brodogradilištu grade nove brodove. Zato konzul strahuje i navodi da će oni biti još opasniji ukoliko se ne preduzmu mjere protiv njih. U te mjere Roza predlaže i hitno rušenje Ulcinja kao “gnijezda nečasnih hajduka”. Ponadali su se da će 1711. godine, kada je došlo do velikog crnogorskog pokreta protiv Turaka, iniciranog od Rusa, u tom opštem metežu, nekako stradati i Ulcinj.

Ulcinjani su se 1714. godine žalili Visokoj Porti protiv Mlečana koji su ometali njihovu plovidbu pod izgovorom da progone gusare. Sultan je krajem te godine odlučio poslati u Veneciju svoje predstavnike koji su upitali mletačke zvaničnike zašto napadaju Ulcinjane kada znaju da su pod zaštitom padišaha. Upravo su žalbe Ulcinjana bile jedan od uzroka posljednjeg osmansko-turskog rata koji je vođen od 1714. do 1718. godine.

Mlečani su bili ohrabreni uspjehom oko Krfa i austrijskih trupa pod komandom Eugena Savojskog u unutrašnjosti Balkana, pa su krenuli u posljednji pokušaj povrata nekadašnjih posjeda na južnom Jadranu. I njihov konzul u Draču je 1716. godine ponovo pozvao Senat da preduzme oštre mjere kako bi se smanjila opasnost od sve snažnije ulcinjske flote. Podrška je stigla i od Svete stolice. Da se osvoje Ulcinj i Bar predlagao je i papa Klement XI, porijeklom Albanac, i austrijski car Karlo VI.

Mletački komandant Dalmacije Alvize Močenigo je u ljeto 1717. godine razmatrao koju od „čvrstih luka Albanije“ da napadne: Ulcinj, Drač, Valonu, Lješ ili Bar. Odlučio se za posljednju, jer je najbliža granici Budve i Paštrovića. Ali, opsada koja je izvršena od 16. do 22. oktobra, nije urodila plodom zbog malih snaga mletačke vojske. Mlečići su doživjeli težak poraz zbog aktivne pomoći skadarskog sandžakbega Begolija.

Pripremajući se novi desant na Ulcinj mletački dužd Đovani Kornaro je 9. aprila 1718. godine donio dekret kojim se dva broda, „Sv. Marko“ i „Sv. Todor“, određuju da progone ulcinjske gusare po Jadranu.

Sa flotom od ukupno 200 brodova i oko 11.000 vojnika najpoznatiji mletački komandanti, admiral Andrea Pizani, maršal Matej Šulemberg i generalni providur Močenigo, su iz Herceg-Novog stigli pred Ulcinj 23. jula 1718. godine, samo dva dana nakon što je potpisan mirovni ugovor u Požarevcu. Dalmatinci su zauzeli neke položaje u okolini grada, a mletačka vojska, kojoj su u pomoć pritekli Crnogorci na čelu sa vladikom Danilom, je opkolila tvrđavu. Grad je branilo manje od 2.000 ljudi, pa je ubrzo iz Skadra pristiglo oko 7.000 ljudi.

Krajem jula mletački Senat je obaviješten da je mir uglavljen, pa je izdata naredba da se obustave neprijateljstva. No, mletački komandanti na terenu su smatrali pitanjem časti da uspješno okončaju ovu operaciju. „Jer takav poduhvat bi donio slavu vojsci i čitavo hrišćanstvo ga želi i očekuje“, pisali su oni.

Činilo se da će u tome uspjeti, i pored velike hrabrosti branilaca. Ali, oni su dobili podršku odakle se nijesu nadali. Naime, u odbrani Ulcinja učestvovale su čete derviša, među kojima su bili i šejh Sulejman Adžize Baba (nazvan Drugi veliki učitelj, derviškog reda saadi) i Mehmet-paša iz Đakovice. Njima je došlo otkrovenje (kešf) da će naredni dan biti veliko nevrijeme i da će se mletačko brodovlje povući, a da kopnenu vojsku na Suki treba iznenaditi napadom u ranu zoru.

I zaista, silna oluja s punentom se podigla u noći između četvrtka i petka, 4. avgusta. Mletačka flota je teško stradala. Propadoše 14 venecijanskih galijica, 20 tartana, dvije peote i sve malene barke. U ruke branilaca pali su 61 veliki i mali top. Po mletačkim izvorima, branioci su imali 1.300 vojnika ubijenih u borbama. Ukupna šteta koju su u tom ratu mletačkim podanicima nanijeli Ulcinjani procjenjivala se na 100.000 cekina.

Kao odšteta za krv ubijenih, razorene kuće u Kaljaji i u Varoši, te posiječene masline, dogovoreno je da se, kao zalog, zadrže dvoje odabranih Mlečića, a da se ostali upute u njihovu domovinu. Sve ratne operacije okončane su 11. avgusta.

(Nastaviće se)

Komentari

FELJTON

STANKO ROGANOVIĆ: OTUĐIVANJE KULTURNIH DRAGOCJENOSTI IZ CRNE GORE (XVII): Austrougarska pohara

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor donosi izvode iz knjige arheologa Stanka Roganovića Otuđivanje kulturnih dragocjenosti iz Crne Gore, koja je štampana u Zagrebu 2008. godine

 

 

Drug lija Srzentić tvrdi da je u opštinskoj arhivi postojao jedan značajan dokumenat iz turskog perioda, god. 1871. a to je bila presuda skadarskog valije po komunskom sporu između građana Ulcinja i Malisora, naseljenih u Štoju. Ovim dokumentom poništava se ranija presuda kajmakana, tako da je veći dio štojskog komuna prešao u komunsko pravo ulcinjskih građana. Pomenuti dokumenat Srzentić je predao hodži Karađuzoviću da ga prevede na srpski jezik, a zatim ga ostavio Oblasnom sudu u Baru god. 1905. koji je osnažio presudu skadarskog valije i samim tim veći dio Štojskog komuna konačno postaje svojinom Ulcinja. Oba dokumenta čuvana su u opštinskoj kasi i takođe uništena sa ostalim arhivom.

Ilustracije radi prilažem jedan akt opštinskog arhiva koji je služio za omotavanje namirnica… Naročito podvlačim da je u toku okupacije vierovatno za vrijeme albanske uprave – nestao iz grada jedan dragocjen istorijski dokumenat – grobna ploča sa natpisom i grob iz doba Đurđa Stracimirovića Balšića, čija prijestonica je bila u Ulcinju i Skadru.

I ostala stara urbana jezgra u Crnoj Gori nijesu lišena učestalih devastacija (i u savremeno doba), nedopuštenih dogradnji i nerijetko nedomaćinskog odnosa prema nepokretnom i pokretnom spomeničkom fondu. Posebna priča su pojedini nezaštićeni, skoro zaboravljeni arheološki lokaliteti kao i pojedini sakralni ili profani objekti koji predstavijaju dragocjenu kulturnu baštinu.

Za vrijeme austrougarske okupacije Crne Gore od početka 1916. do kraja 2018. godine uništen je i otuđen ozbiljan fond našeg kulturno-istorijskog blaga. Prema pisanju pojedinih autora, počev od Dušana Vuksana, Pera Šoća, Rista Dragićevića i drugh poznatih stručnjaka, nedvosmisleno se tvrdi da je za period pomenute okupacije Crne Gore ,,neprijatelj, kao što uvijek biva, uništio sve što je bilo vezano za narodnu prošlost, pa je poskidao čak i zvona sa mnogih istorijskih manastira i crkava”. U istom tekstu dalje piše: ,,nije poštedio, naravno ni istorijske topove, koji su kao ratni trofeji decenijama bili poredani ispred Cetinjskog manastira”. Isti autor u navedenom radu kaže da su okupatorske vlasti ,,takođe odnijeli desetine topova koje su Crnogorci zaplijnili u toku Balkanskog rata a posebno navodi da su bili topovi koje su Cmogorci oteli sa turskih utvrđenja u Spužu i Žabljaku na kojima su bili poznati Njegoševi stihovi, a pri kraju je bio na lafetu top kojim su paljeni prvi meci na tursku teritoriju, 26. septembra 1912”.

Dragićević, između ostalog, navodi da su austrougarski okupatori odnijeli iz Laboratorije ,,veći broj dragocjenosti istorijskog oružja, koje se decenijama čuvalo u toj zgradi”.

Dušan Vuksan piše… ,,okupatori austougarski po svom dolasku na Cetinje, nijesu u ovim institucijama (misli na Muzej i Biblioteku) ostavili ni jedan komad,  ni jedne jedine knjige, sve je raspljačkano, ostali su goli zidovi Zetskog doma”.

Slične podatke donosi i Pero Šoć. Između ostalog on piše: ,,Okupacione

vlasti opljačkale su muzej i arhive. Uništavale sa ratne trofeje, a zvona sa

crkava skidale i prelivale u oružje… Austrougarska okupaciona vlast odnosila je iz Crne Gore razne objekte”. Kao prilog svojoj tvrdnji Šoć navodi ,,Poziv za sakupljanje etnografskih predmeta iz Crne Gore” koji je objavljen u ,,Cetinjskim novinama”, 27. septembra 1917. godine.

Nema sumnje da su austrougarske okupacione vlasti otuđile ili oštetile dobar dio kulturno – istrijskog fonda Crne Gore. Koliko su austrougarski muzeji bili zainteresovani za razne etnografske i druge predmete od kulturno-istorijskog značaja sa teritorija koje su bile pod austrijskom okupacijom, ilustrativno govori sljedeći: ,,POZIV NA SAKUPLJANJE ETNOGRAFSKIH PREDMETA IZ CRNE GORE”.

Ravnateljstvo ,,C. Kr. muzeja cara Karla za austrijski narodopis u Beču” koji stoji pod Previšnjim protektoratom Njegovog Veličanstva cara i kralja Karla, priređuje u svojoj novoj zgradi Beč VIII, Laudonova ulica 17, osim austrijske i etnografski prikaz balkanskih krajeva, koje su zaposjele c. I k. čete. Stoga bi ravnateljstvu c. kr. muzeja cara Karla veoma dobro dosli narodopisni predmeti (stare narodne nošnje i pojedini komadi takovih odijela, kućno i gospodarsko oruđe, mali sandučići, sinije, vretena, drveno  ili kakvo drugo posuđe i to osobito ukrašeni primjerci). Ravnateljstvo je pripravno nadoknaditi troškove. Veoma se rado primaju fotografske snimke tipičnih zgrada, soba, nošnji, plesova i prizora iz narodnog života.

Ravnateljstvo umoljava svu gospodu časnike i vojnike, koji imaju zgode da mogu nabaviti ovakove predmete u različitim djelovima Crne Gore, Albanije ili Stare Srbije, neka ih kupuju za muzej, te samo kod skupocjenih stvari, koje su skuplje od 20 K, neka se obrate na ravnateljstvo, koje će najpripravnije odgovoriti, da li i koje od navedenih stvari treba. Kod manjih predmeta, koji nijesu skuplji od 20 K nije nužno, da se ravnateljstvo pita, samo u svakom slučaju moraju biti zbilja originalni narodni umotvori.

Ravnateljstvo upozoruje na visoku naučnu vrijednost ovakovih zbirki, od kojih svaki primjerak ima vrijednost kod proučavanja razvoja narodne kulture na Balkanu. Imena sakupljača biće sa zahvalnošću objelodanjena, te će se također izložiti u c. kr. muzeju cara Karla.

…Časna dužnost nalaže svakom vojniku, da padupre ovaj važni domovinski zavod… Proizvodi naše industrije crpe na svim područjima iz njene stvaralačke snage. Iz zajedničkog djelovanja kultura svih naroda nastaje najveće dobro čovječanstva: civilizacija. Svaki narod ima svoje osobine, kojima se odlikuje.

No i s drugog javnog stanovišta zaslužuje ovo poduzeće našu pažnju. Ova izložba će za vječna vremena pružiti svjedočanstvo naših vojničkih uspjeha, te će biti mila uspomena našim potomcima.

I Crna Gora i njeni produkti biti će izloženi očima kulturnog svijeta. Prosvijetljeni krugovi u Monarhiji i stranci, koji godimice upravo grnu u bečke muzeje, upoznati će tako narodne umotvorine, te će na taj način porasti zanimanje za ovu zemlju.

Pučanstvo Crne Gore će stoga, nadamo se, poduprijeti sakupljače. (Cetinjske novine, 26 septembar 1917.)

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

STANKO ROGANOVIĆ: OTUĐIVANJE KULTURNIH DRAGOCJENOSTI IZ CRNE GORE (XVI): Mali muzej

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor donosi izvode iz knjige arheologa Stanka Roganovića Otuđivanje kulturnih dragocjenosti iz Crne Gore, koja je štampana u Zagrebu 2008. godine

 

Na Cetinju je 23. oktobra 1911. godine svečano otvoren Nikolajevski kraljevski kadetski korpus, koji je ,,smješten u onom dijelu Biljarde, gdje je ranije bilo Ministarstvo vojno… korpus stoji pod upravom g. Vladimira Nikolajeviča Jegorijeva, koji je u korpusu komandant… Već sljedeće godine, 4. aprila Jegorijev podnosi zahtjev Ministarstvu vojnom kraljevine Crne Gore o osnivanju ,,malog istorijskog muzeja”.

Prema tome zahtjevu trebalo je prikupiti razne vrste starinskog oružja i oruđa iz vojnih skladišta. Naglašeno je da bi toj zbirci obavezno trebalo dodati ondašnju sablju i pušku moskovku sa priborom, kojom je tada bila naoružana crnogorska vojska. Po uzoru na druge zemije, razlog za osnivanje muzeja ovakvog tipa, bio je da ,,kadeti korpusa bolje proniknu u izdržljivost njihovih djedova i očeva, koji su uspjeli da sačuvaju nezavisnost Crne Gore protiv vazda veće i bolje naoružane turske vojske”. Ubrzo je predlog usvojen (7. april t. g), a artiljerijsko inženjerski odsjek je izdao nalog vojnom slagalištu na Cetinju da izda ,,po jedan egzemplar svih vrsta oružja počinjući od kremenjača i njihove municije”. Slični zahtjevi su upućeni i vojnim slagalištima u Niksiću, Podgorici, Lesendri i Starom Baru. Između ostalog, od vojnog muzeja odnosno slagališta na Cetinju je traženo da dostavi po jednu pušku Verdlovu, Berdanku i Moskovku ,,s priborom i prinadležnosti i sa 6 fiseka, vojnički nož, sablju sa metalnim nožnicama, sablju sa metalnim nožnicama i žutim balčakom, sablju podoficirsku (Rusku), sablju oficirsku (Rusku) i vojničku trubu s kitama”

Iz podgoričkog vojnog skladišta se tražilo ,,po jedna od ponajboljih pušaka Šnajderove, Venclove i Krnke sa po 10 fišeka”. Nikšićko slagalište oružja bilo je u obavezi da pošalje ,,jednu od najboljih starih kubura, a Lesendra jednu Špagaricu i 20 fišeka od Kremenjače”

Najviše materijala se očekivalo iz Starog Bara odnosno njegovog vojnog skladišta (između ostalog komplet starinskog oklopa, po jedna od svih vrsta starih sabalja i noževa…). Vojno slagalište iz Bara je uputilo svo traženo oružje, čak i više od toga – čitavu zbirku. Sve je spakovano u pet paketa, vrlo vrijednih primjeraka koji čine čitavu kolekciju od devetnaest primjeraka, među kojima je, izvjesno bilo i takvih koji su zasluživali epitet muzejskih eksponata.

U popunjavanju ,,malog istorijskog muzeja” učestvovala su i privatna lica, što se vidi iz prestavke dr lličkovića, koju je uputio 20. decembra 1912. godine Ministarstvu prosvjete i crkvenijeh djela, kako mu Oblasna uprava u Kolašinu ne dozvoljava da bez carine pošalje ,,predmete koje je sakupio za vojni muzej”. Što je sve od ovog oružja (nekoliko primjeraka trofejnog) sačuvano, ne može se utvrditi. Na pitanje jednog građanina šta je sa muzejskim eksponatima ,,malog muzeja”, tadašnji predsjednik cetinjske opštine Tomo Milošević odgovorio je da su ,,mobilje i sve stvari iz Korpusa opljačkane ulaskom austrougarskih trupa u Cetinje, 1916. g.” Izgleda da poodavno vlada ubjeđenje da je za vrijeme okupacije Crne Gore austrougarska vojska ,,odnijela i uništila sve do čega je stigla”. ?. Daleko od pomisli da okupator nije mnogo opljačkao i uništio za vrijeme okupacije i rata, ali isto tako ne možemo prihvatiti neka mišljenja ,,da domaća ruka nije ništa takla ni odnijela”.

O nebrizi i krajnjoj neodgovornosti najpozvanijih za naša stara urbana jezgra i njihov pokretni i nepokretni spomenički fond koji se nemilosrdno devastirano i pljačkao, ilustrativno govori i ,,referat” koji je sa službenog puta u Ulcinj podnio Milutin Plamenac, tadašnji činovnik Narodnog muzeja. Zbog aktuelnosti teme o kojoj govorimo tekst donosimo integralno:

,,1. Provjerio sam i utvrdio činjenicu da je prestanak Jadranske linijske plovidbe u Ulcinju ustupio kamen sa grada građevinskom preduzeéu iz Splita, radi nasipa pristaništa u izgradnji. Ovaj kamen korišćen je sa dvije kuće u starom ulcinjskom gradu, od kojih je jedna svojina bivše Zetske plovidbe. Ne može se tvrditi da su kuće bile sklone padu, a najmanje za zgradu bivše Zetske plovidbe, koja se nalazi u najjužnijem dijelu grada. Za rušenje njenih djelova upotrijebljen je eksploziv-dinamit, što jasno dokazuje da je bila jake konstrukcije, kao i njeni preostali zidovi, a što se na licu mjesta da nesporno utvrditi.

Ova zgrada za vrijeme Turaka bila je državno nadleštvo jer je po svojoj monumentalnosti i po svom građevinskom sklopu spadala među najljepše i najimpozantnije objekte starog grada.

Nemoguće je prećutati žalosnu činjenicu da je ulcinjski grad od 1880. godine, pa do naših dana, postao tako reći neka vrsta kamenog majdana, sa čijeg je sjevernog bedema, po naređenju vojvode Sima Popovića, krajem prošlog vijeka dignut gornji sloj izjednačenog kamena za podizanje crkve i ograde. To je bio prvi podsticaj. Veliki broj susjednih kuća koristio se obilno bogatim majdanom staroga grada i pojedinci su decenijama raznosili mermerne pragove vrata i prozora, ploče sa natpisima, grbovima i ornamentskim motivima. Mnogi razni amblemi i natpisi, kojima je obilovao ulcinjski grad. takođe su nošeni u naučne sure, i konačno otuđivani. Tako je, po riječima bivšeg predsjednika ulcinjske opštine llije Srzentića, istoričar Marko Dragović odnio dvije ploče sa natpisima, a vojvoda Simo Popović dva druga objekta, kao i mnogi drugi amateri. Na takav je način jedna od najljepših i najživopisnijih silueta naših gradova na Jadranu grubo skrnavljena.

2.Prilikom čišćenja terena, radi postavljanja temeljskih naslaga za pristaniše, koji je služio Turcima za odbranu grada, Građevinska sekcija iz Splita naišla je na top, potopljen prije predaje Ulcinja Cmoj Gori. Na žalost, ovaj objekat nije sačuvan, već je ukopan u skelu sa betonom i ostalim građevinskim materijalom.

3.Što se tiče arhiva bivše ulcinjske opštine činjenica postoji da je sav arhiv počev od 1880. pa do narodnog oslobođenja uništen krajem 1944. i početkom 1945. godine. On je djelimično zapaljen, a djelimično raznesen i upotrebljavan za pakovanje i omotavane raznih namirnica. Uništeni arhiv obuhvatao je crnogorski period od 1880. godine, zatim jugoslovensku upravu, najzad doba ulcinjske prefekture ili nasilnog prisajedinjenja Albaniji. Preko 60.000 akata sadržavao je arhiv u toku višegodišnje funkcije bivšeg predsjednika Ilije Srzentića.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

STANKO ROGANOVIĆ: OTUĐIVANJE KULTURNIH DRAGOCJENOSTI IZ CRNE GORE (XV): Slike vandalizma

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor donosi izvode iz knjige arheologa Stanka Roganovića Otuđivanje kulturnih dragocjenosti iz Crne Gore, koja je štampana u Zagrebu 2008. godine

 

 

Poslije Berlinskog kongresa (1878.) u novooslobođenim krajevima Crne Gore bilo je raznih sugestija i predloga kako da se posveti pažnja očuvanju starih gradova i njihovog spomeničkog fonda (Onogošt, Stari Bar, Ulcinj, Duklja…). U interesu očuvanja a i ,,prikazivanja našega kulturnoga blaga”, predlaže se osnivanje muzeja koji bi ,,ne samo bili spasioci od daljnjeg propadanja mnogih umjetnina s naših prostora nego bi ih svim zainteresovanim i prikazivali”.

Oblasni upravitelj u Baru, Niko Tatar, obraća se dopisom od 29. marta 1910. godine Ministarstvu unutrašnjih djela na Cetinju i predlaže osnivanje muzeja u Starom Baru. On oštro kritikuje neodgovornost nadležnih za očuvanje Starog Bara, jer su ,,po zauzeću Bara, na gradske zidine Starog Bara, na opštu žalost, najprije navalili oni koji su bili pozvani da red održavaju, odmah su počeli za svoje lične potrebe skidati vratnike, pragove i sve ostalo i ljepse kamenje sa starinskih kuća i crkava, te graditi svoje kuće i fabrike”. Nastavilo se, kako kaže Tatar, sa ,,bršćenjem”, a sve vrednije je odnešeno ili polomljeno. Nijesu pošteđene ,,ni razne ploče sa natpisima, starinskim izrezani u kamenu, izvezeno u fino kamenje iz najstarijih vremena”. Bolje nijesu prošli ni ostali pokretni spomenici, kao što su ,,nađeni oklopi, štitovi i gvozdene kape”. . Pun gnjeva i razočarenja što se sve ovo dešava u državi ,,koja je zahtjevna za uzorima evropskih dvorova, a sve ovo ostavlja ružan utisak, tako da gradske ruševine na česte strane i domaće posjetioce prestavljaju sliku vandalizma”.

Dio ovih starina bio je ,,pokupljen od izvjesnog broja inteligentnih ljudi i kapetana Vuka Pejovića, koji su te djelove pred sadašnjom čitaonicom uzidali, komad po komad …. u klak”. Ove preventivne mjere poremetio je zemijotres 1905. godine a ,,to je bilo srušeno a po gradu su se tada, po mnogim kućama (zidinama) vidjele još po neke ploče sa natpisima većinom rimskim, slomljene i zdrave”. Autor ovoga dopisa smatra da bi se brižljivim ispitivanjima i traženjem našla još koja značajna starina i kao da takvih ima i kod pojedinaca u Baru i okolini. On ne isključuje mogućnost da kod tih ,,ljubitelja starina postoje privatni ‘muzejčići’, koje bi vlasnici ustupili za jeftine pare ili poklonili kad bi im se ime urezalo da su oni darodavci.”

Da bi se očuvale starine u Baru, Niko Tatar predlaže ,,da se nađe jedna zidina u gradu, jedna bivša crkva (a takva bi se našla) i da se pokrije i uredi”. Tu bi se prikupile ,,lijepo razmjestile i inventarisale sve starine koje se trenutno tu nalaze”, a svoj predlog Tatar zasniva na činjenici da postoji dosta eksponata, a ,,tu bi se sakupile i one koje bi kao priloge pojedinci donosili, a takvih bi bilo, kad bi se imena priložnika na istom pribilježavala”. Za otvaranje ovog muzeja u Baru, koji bi bio samo početak, mogle bi se, po mišljenju Tatara, prikupljati iz Ulcinja i drugih krajeva razne starine, dok bi se u Ulcinju i drugim mjestima slične kuće uradile. Autor ovoga dopisa predlaže kako da se održava budući muzej da ,,opština učini zajam za uređenje rečene kuće, koja bi se naknadno dodavanjem prava da rasprodaje voće i travu za pašu u gradskim zidinama, koja bi godišnje mogla uzimati od 100-150 kruna”. A ako se nastavi sa ovakvim divljanjem, kaže Tatar ,,i neodgovornošću prema starinama da ih raznosi ko oće i kad oće, nećemo imati razloga da muzeje otvaramo.” Nažalost, ovaj predlog nije ni uziman na razmatranje, nego je odbijen kao mnogi drugi.

Peru Vučkoviću, tadašnjem ministru prosvjete i crkvenijeh poslova Crne Gore, vrlo interesantna je bila stara Duklja kao ,,jedno ogromno mrtvo kulturno blago”, koje bi trebalo iznijeti na svjetlost dana od ,,čega bi Crna Gora imala, kako moralnu, tako i materijalnu korist”. Zato i predlaže osnivanje Narodnog muzeja, koji bi, po njegovom mišljenju, mogao biti samo na Cetinju ili u Podgorici. Istovremeno bi se sačuvalo to blago od svakodnevnog raznošenja i uništavanja. Olaksavajuću okolnost za istraživanje ,,starog groblja” i raskopavanje stare Duklje, Vučković vidi u činjenici ,,jer se raspolagalo sa jeftinom radnom snagom u vidu mnogih pribjeglica, a koristi od ovog rada, pored kulturno moralnih, bile bi velike i sa materijalne strane”. On pretpostavlja da bi Narodni muzej sa rijetkim starinama i rekonstruisana Duklja, postali privlačni centri za mnogobrojne turiste i druga lica, ,,koja u naučnoj svrsi često posjećuju Crnu Goru”. Još jednu pogodnost za svoje predloge ministar vidi, da bi se uz povećanje saobraćaja ,,povećao i opticaj stranog novca, što bi uticalo na blagostanje naroda”

Kao ozbiljnu poteškoću za realizaciju ovog predloga vidi u tome što je ,,Kralj Nikola bio zavještao starine Duklje svojoj kćeri knjeginji Zorki”, Vučković smatra da bi se taj problem riješio obavezom Ministarstva prosvjete i crkvenijeh poslova da se ,,svaki duplikat koji bi pri iskopavanju bio pronađen imao smatrati svojinom supruga pok. Zorke, Kralja Srbije, Petra I”.

Predlozi za osnivanje muzeja u Baru kao i ovaj na Cetinju, odnosno Podgorici su odbijeni, zbog, navodno, suviše velikih troškova, izričitom zabranom kralja Nikole.

Da je Duklja bila privlačna za razne domaće i strane istraživače i ,,istraživače”, svjedoči i dopis MUD-a kojim se opominju nadležni da povedu više računa o ,,svakodnevnoj šteti koje nanose neki jabanci, među kojima ima i domaćih jabanaca, koji nemilosrdno raznose sve što se nađe na Duklji od raznijeh novčića do skupocjenijeh stvarčica…”. Ako se tome doda,kako piše u istom raspisu i ,,nevješto i nasilno raskopavanje raznih grobova, potrebito je posvetiti strogo računa o takvim divljanjima”…

Duklja je bila majdan ne samo za odnošenje arhitektonske plastike i ostalog pokretnog i nepokretnog inventara, nego i neka vrsta marche aux puces. Da je to tačno, potvrđuju i danas vlasnici privatnih zbirki, bilo numizmatičke ili drugih ,,specijalnosti” koji i sada ukrašavaju svoje privatne ,,muzejčiće” ili su odavno našli drugog vlasnika, na teritoriji bivše Jugoslavije ili dalje. Nedavno je jedan ,,kolekcionar”, koji je želio da ostane anoniman, izjavio autoru ovoga teksta, kako je prije par godina jednom strancu prodao ,,za lijepe pare nekoliko unikatnih novčića i još nekoliko skupocjenih eksponata nađenih ‘poodavno na Duklji”. Koliko su ,,unikatni i skupocjeni” bili prodani eksponati, u to ne ulazimo, ali je izvjesno da nije zanemarljiv broj vlasnika ovakvih i sličnih predmeta.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo